Blogoreja
ponedjeljak, 15.01.2007.
(fragment)
Kako je lijepo kad te ljudi obavjesstavaju mobitelom da imass jos 50 minuta za postaviti priču na Blogoreju inače ćeš propustiti ponedjeljak ...
Enivej, ovo što slijedi napisano je kao uvod u radionicu/natječaj - ljudi bi se svojim pričama nadovezali na ovaj početak. Sad kad je čitam, zapravo i ne vuče na nastavak. Iako, napiše li ga netko, rado bih ga vidio.
Enivej, ovo što slijedi napisano je kao uvod u radionicu/natječaj - ljudi bi se svojim pričama nadovezali na ovaj početak. Sad kad je čitam, zapravo i ne vuče na nastavak. Iako, napiše li ga netko, rado bih ga vidio.Sjedite tu, zbunjeni i preplašeni, koljena obgrljenog i privučenog do pod bradu, netremice zagledani u radio na kojem vaša uobičajena stanica emitira svoj svakodnevni koktel šlagera, i ne možete vjerovati da vam se dogodilo to što vam se dogodilo.
Maloprije ste, naime, tek desetak časaka ranije, prolazili pored tog istog jeftinog aparata, noseći svežanj rublja u kupaonicu ili pristiglu poštu u dnevnu sobu, kad li vas je radio oslovio. Ispod muzike, ispod razgovora, ispod svih onih stvari koje sa svog radija pod normalno očekujete pa ih više i ne primjećujete, tih je, šumovit i pomalo izuvijan glas zazivao vaše ime.
Prvih je nekoliko trenutaka proteklo u traženju izvora glasu: zove li vas netko s ulice? Možda niste dobro poklopili telefon? A tada ste shvatili odakle zov dopire. Pisma su možda pala na pod, rublje ste možda jače privinuli o grudi, ali jedno je sigurno - nije vam bilo svejedno, nije vam bilo ni najmanje lako. Drhtali ste, tresli se sve jače, ali glas nije prestajao. Štoviše, kao da je postajao uporniji, kao da je naslutio da ste ga čuli, inzistirao je i pozivao češće, glasnije.
Isključili ste ga, što ste drugo mogli učiniti. Hitro ste, zmija u napadu, palucnuli rukom i isključili radio, stišali zvuk, izvukli utikač ili pomaknuli oznaku na skali stanica. Radio je sad bio tih, ili je tek krčao bijelim šumom glasopraznog prostora, i vi ste glasno i gladno udahnuli.
Odložili ste rublje, još nesigurnim prstima podigli poštu s poda i odložili je na rub komode. Pripalili ste cigaretu, popili čašu vode, sve vrijeme obuzdavajući drhtavicu, govoreći si da je sve u redu, da je prošlo, da biste se trebali smiriti. A onda ste sjeli, želuca malo manje nervoznog, ali uma uskovitlanog kako dugo nije bio, i promatrali radio. Popušili ste već i ugnječili cigaretu, srk po srk ste popili vodu, ali pogled niste mogli odmaknuti od sprave koja više nije izgledala tako bezazleno kao jutros još.
Konačno ste uzdahnuli i ustali, mišića napetih i spremnih, usana stisnutih da spriječe krik u pokušaju bijega, i ponovo stali pred radio. Udahnuli ste još jednom, duboko i usredotočeno, i uključili ga, vratili mu struju, namjestili ga na stanicu. Napregnuli ste uši, isključili sve ostale zvukove i pokušali se probiti ispod glazbe i ispod riječi, do glasa koji vas je prestravio. Niste disali minutu ili dvije i konačno ste morali priznati da je jedini zvuk kojeg čujete sve jači šum krvi u vašim žilama. Glasa više nije bilo.
I sad sjedite tu, kako smo rekli, pometeni zbivanjem i preplašeni mogućnostima. Pitate se da li ste stvarno nešto čuli? Pitate se da li ste poludjeli, da li da ikome ispričate o ovome što vam se dogodilo? A iznad svega se pitate što bi bilo da niste pustili strahu da vas nadvlada, da niste ubili glas hitrim pokretom ruke? Pitate se tko vas je zvao, zašto je zvao, zašto baš vas? Pitate se što bi se dogodilo da ste ga saslušali, da ste mu odgovorili, što bi bilo kad bi bilo?
Radio ostaje nijem, vaše oči uz njega prilijepljene, a pitanja se roje i traže odgovor koji im svakim trenutkom sve dalje izmiče u sigurnu i neprobojnu zonu prošlosti, ostavljajući ih da nalaze druge odgovore, dobre i uvjerljive, ali opet tako nepotpune.