petak, 22.06.2007.
Tučepski «Michigen» s Brazilkama i ovcama
Moj najdraži dan u godini je prošao. To je zato što je najduži. Zadnji trzaj dnevne svjetlosti dočekala sam u ugodnom društvu na jednom mulu na plaži. Prebacili smo stol i uživali. I onda je mrak prevladao. Uz svo ovo svjetlosno zagađenje ipak smo uspjeli pratiti dva satelita na nebu kako se čudno kreću.  (Na mulu je jedan suncobran podsjetio na neke egzotične plaže) Par dana prije pod okriljem noći se dogodio tihi savez mještana Podgore i Igrana. Vječne rivale pomirile su klupe. Naime, podgorska vlast je odlučila uklonit dvi klupe ispred «Studenca». Kad su to otkrili penzići, ispalili. Ispa skandal o kojem se i u novinama pisalo. A kad je pala noć skupina od 10-ak Igranaca (imena ću ipek zadržati za sebe), u znak pažnje, donila dvi kamene klupe na isto misto. Na njima je osvanilo i pismo. Ujutro oduševljenje. Cila Podgora je pričala. Ali nije dugo trajalo. Vlast je i ove klupe digla. Ja ne znam za koga ova vlast postoji. Općenito.  Tučepljani se nisu «bratimili» sa susjedima. Oni su odmah – via Brazil. I lipo doveli dvi Brazilke. Bilo je otvaranje Škarinog «Michigena». To je sada launch bar, kako se to popularno kaže. Da mi je znat kako su to u Općini registrirali. Hahahahaaah…. Kako god, ali nas su dočekale dvi «domaće» cure na ulazu.  I ubrzo je počelo. Vegetarijanaca nije bilo. A i kako bi pored ovakvog mesa.  Sve oči su bile bačene, tj. svak je bacio oko, kako bi mi rekli.  Da ne bi bilo monotono, usprkos gotovo savršenim mjerama plesačica koje su više nego ljubazne, nastupila je i Alternativna udruga mladih iz Splita «Hram».  Evo i zvuka i slike…. Žongliralo se, plesalo, hodalo na štulama.... Na otvaranje su pozvani i neki celebrities kao što je Nikolina Pišek, Renata Sopek i bla, bla… Barem tako tvrdi Slaven Kuluć koji je s Andrijicom osmislio prostor i program otvaranja. I kako tvrdi Kulić, dogovorio je čak i cifre za njihovo pojavljivanje i odmah im najavio da ako zeznu stvar da će im naći adekvatnu zamjenu. I tako nam je predstavljeno jedno malo stado koje se pod silinom zvuka totalno šokiralo i stisnulo u jedan kantun.  Umjetnik Kulić je bio u zanosu u kiti…. A ruža, (da čega će?!) koje su se dijelile damama.  Malo se spavalo. Uostalom, lito je. Sada već i kalendarski. Na Trgu Tina Ujevića radove privode kraju. Možda će se i Trg svečano otvorit. Možda i tu dovedu ovce.  Na Plišćevcu je bilo problema. Prekjučer se zapalio Marinovićev brod. Dok sam došla s Marinete već su ga ugasili. Kažu da je Srđan (mislim Pletikosić) bio najspretniji i spriječio veće probleme. Ipak je tamo puno brodova.  Zlate Rice radi evo i slike iz «rupe». Čudo jedno šta se sve tamo događa. Mislim da bi se moga snimit film. Kako je Andrijica bio dalekovidan kad je prije nekoliko godina snima film «Buža». Ne znam šta se s filmom dogodilo, baš ću ga pitat.  A dobro, pogled prema nebu još uvijek nije uništen. Još se zna dogodit neka čarolija kao što je bila ova s oblacima i zrakama sunca.  I to su te boje…. I ti zalasci… I ta neka fascinacija trenutkom. Opet nije uspilo. Projekt se nastavlja…  |
ponedjeljak, 18.06.2007.
Prostor za jako bezobrazan naslov (a ima veze s autobusom i vlašću)
|
Krenila sam prema kompjuteru prilično naoružana mislima. I prije nego ću počet pisat ovaj post kliknem Outlook i primim… hm, očekivani mail. Naglo su mi misli s pravca krenule prema okuci. Normalno da sam prikočila. Možda je i bolje. Jučer šetam gradom i nasred rive, na samom mulu, stoji autobus. Nasred mula. Nizozemska registracija. Jutros ja ponovo na rivi. I autobus na mulu. Večeras ja opet na rivi… i autobus na mulu.  I taman naletila dva političara, aktualni vlastodršci. Pitam zašto je taj autobus tamo. Oni da se radi o nizozemskim novinarima koji su došli snimat emisiju o ljudima koji su došli ovde prije 30-40 godina, zaljubili se i s partnerima otišli u svoju zemlju. Sad su ih doveli i bla, bla, bla. Pitam kakve veze s tim ima autobus na mulu. Oni da je to odluka stare vlasti (hahaahha) i da su im tili izać u susret i da su to novinari (?!!???!?). Šta bi ja rekla da kao novinar odem u neku zemlju i da mi odobre takvu idiotariju? Pa rekla bi – koji kreteni! Jedan od ove dvojice kaže kako «mi, eto, dozvolimo svakome tko dođe da radi šta ga je volja…». Ma, koji mi?  Da ako reagiraju da se taj autobus makne da će doći do nacionalne vijesti, nastavlja on dalje. Pitam a zašto ne. Uostalom, bar bih malo imala osjećaj da se netko bori da u ovoj zemlji neki zakon bude jednak za sve. I normalno da sam odmah tražila da i meni odobre parking na mulu. Predlažem da svi građani podnesu zahtjev da im se tamo odobri parking i neka svi ispričaju svoju ljubavnu priču hahahaha koja je počela u Makarskoj, može i prije 30-40 godina. Onda bi isto bili nacionalna vijest. I onda bi prinili strani mediji kako su se i građani u Hrvatskoj probudili i reagiraju. Uostalom, da nam nije ministra Kirina koji je završio na YouTube-u, nikad strani novinari i strani mediji ne bi primijetili da su u Hrvatskoj ljudi i kompjuterski pismeni. Ali zato se neki novinari u Hrvatskoj ne znaju služiti svojim alatom. Bio mi je svojevrsni šok kad sam saznala da se jedna od vodećih novinarki na HRT-u ne služi internetom niti e-mailom. Ali imamo i bližih primjera. Jedva se služe kompjuterom. Mail im je već filozofija, a skinit attachment ili poslat fax preko kompjuterskog programa…. Viša matematika. Još je to i dobro. Najgore je ipak što često i ne znaju o čemu zapravo plasiraju priče u javnost. Ne shvaćaju bit. Obično se zakače za neko tuđe mišljenje što ljudi brzo skuže ili rade po diktatu. A kad smo kod faxa… Jednom našem lokalnom političaru su rekli da pošalje neki dokument faxom. On je pitao šta će njemu ostat. Živa istina. Srećom je sad u Zagrebu. Makarska ipak ne može podnit toliku količinu. Ne pitajte čega. Na žalost ni Hrvatska ne može podnit ovoliku količinu «stručnjaka», što se i vidi. Važno da mašu papirom. A da 'prostite, i Zewa je papir. Da ne bude zabune, govorim o točno određenim kategorijama. Pravi stručnjaci nam, na žalost, ili ne mogu doći do izražaja, ili odu preko «grane».  Ali sve to zapravo nema veze. Bitno je samo kakav image se plasira javnosti. Naša stara boljka. S ovim Harleyem je plasman vrlo visok. Bio je parkiran kraj zgrade Fine iliti Zap-a. Još su probne table na njemu. Izgleda moćno, šta je, je. Pustimo mi politiku i tehniku i vratimo se prirodi i društvu. Danas je pala plaža. More je izvrsno. Valovi su kasnije popodne malo pokvarili idiličnu sliku. Ali ništa strašno.  Ovako je to otprilike izgledalo ;-)  Tu i tamo pokušavam uslikat zalazak, ali još nisam došla do onoga što želim. Na boje mislim.  Ipak ne može bez «Skale». Prije par dana dok smo sidili na kavi, na stolicu je sletila jako čudna muha. I bila je prilično velika. I prilično mirna. Što se da zaključit i po tome što je bilo vrimena za fokusirat i slikat je izbliza.  U zadnje vrime nastojim ne primjećivat stvari i promatram posljedice svoje "autističnosti". Pokušavam primijenit sugestiju jednog mog novog syber-frienda koji kaže "Lito, vrućine, energija koja se oslobađa, usmjeri to negdje". Može. Inače, na Zapadu ništa novo, na Istoku još i manje. Osim što se «rupa» i dalje puni kamenim gromadama. |
srijeda, 06.06.2007.
Hibernacija
Lutam po drugim blogovima u nadi da cu otkrit neki novi post. I nista. Svi smo u nekom stanju hibernacije. Kupili su blog.hr o čemu smo Vice i ja danas diskutirali. To će ipak promijeniti neke stvari. Svejedno smo usporili ritam što se blogova tiče. Izvukli smo se iz zime i više se družimo na zraku nego na netu. Koristimo u stvari ovo doba godine kad je već dovoljno toplo da svaki trenutak provedemo vani, dok još nema ljetne gužve. Kad krene "slavni" makaraski masovni turizam, imam osjećaj da se počnem gušit. Neki dan u "Romani", kao nekom fensi gradskom kafiću u koji rijetko zalazim, dođem na poziv kolega. Za stolom do nas grupa nekih stranaca. Nisam mogla čuti kojim jezikom govore. Prilično sam se naložila na tipa koji sjedi gol do pojasa. U stvari ne toliko na njega koliko na one koji su ga dužni upozorit da i mi ovde imamo koliko-toliko kulture i da ne moramo trpit takvo ponašanje. Ono, baš ti se fino gadi kako se on preznojava i s njega se cijedi. U nas je, međutim, sve - ne'š ti. I je li netko propisao bonton za turiste? Da im se ostavi, kao btw, kraj uzglavlja u sobama. "Najdraža" mi je teorija "za svoje pare mogu šta hoću". A mi opet znamo bit toliki čobani da to i prihvaćamo. A onda sam se oladila. Ionako intenzivno razmišljam o promjeni životne sredine.  (Makarski turist) Ne znam čemu se zapravo i čudim. Ima i u Makarskoj onih kojima je tuširanje pomalo strana riječ. Uredno se nariketaju, odu na frizuru, napirlitaju se... a smrde. I odjeću promijene svako 10-15 i više dana. Valjda to ima veze i s mentalnom higijenom. Izgledaju baš ko i ovaj već pomalo truli grad koji je samo šminka bez sadržaja. Ali malo tu monotoniju razbija Makarski Jadran kad se vraća s đita i s njega trešti "Life is life" dok ga privezuju u luci (ova cila rečenica bi tribala bit pod navodnicima). Postalo mi je izrazito dosadno u ovom gradu. Sve češće rečem direktno ono što mi ide na jetru. Pa kome krivo, kome pravo. Baš me briga. A najdraži su mi oni koji me poslije onako tupavo gledaju ko da sam zombi. Pa možda na neki način i jesam. U poplavi ovih turbo emotivnih i patetičnih beskičmenjaka. Fuj. Ima još onih koji se pokušavaju izboriti za neke događaje. Plakat kaže sve.  Lito će valjda donit novi materijal za inspiraciju. |
