U nastavku prenosim prijevod razgovora iz jednih stranih novina. Mislim da neke stvari koje veli dr. Gruszczyk mogu biti značajna pomoć u velikom zadatku odgoja.

O tome kako odgajati nadareno dijete, kako pohvaljivati a da se nagrada ne promijeni u kaznu, kako neke gimnastičke vježbe mogu pomoći kod problema s učenjem govori prof dr Edita Gruszczyk – Kolczynska.

· Može li se svako dijete odgojiti da bude genij?

Većina djece da.

· Zašto je onda tako malo natprosječnih ljudi?

Zato što roditelji ne razvijaju djecu u onim područjima za koje su nadarena. Primjerice, mama je željela da ja sviram klavir a ja sam u na tom području bila slaba. Ništa nije bilo od toga. Ona po običaju nije znala u čemu bih ja mogla biti dobra.

· Postoji li neka dob u kojoj se naši talenti pokazuju naročito intenzivno?

Puno toga se pokazuje rano. Nadarenost za matematiku već u predškolskoj dobi, a kasnije samo nastavak. Slično je i talentima za glazbu i pokrete. Ali koji put, to za što smo nadareni otkrivamo tek u trećem razdoblju našega života. Talenti se pokazuju prema biološkom ritmu, zato ne treba očajavati ako petogodišnje dijete ne pokazuje ništa posebno. Pričekajmo.

· Tj. može se dogoditi da netko tko u djetinjstvu nije bio naročito uspješan...

....u šestedesetim godinama života postane istaknutim filozofom. Poznati psiholog Jean Pigaret podijelio je tijek ljudskog života na nekoliko razdoblja. Razdoblja se razlikuju prema sposobnosti čovjekova razmišljanja. Dječje mišljenje ima operativno značenje. zatim se ono pretvara u formalno operativno. Djelovanje razuma postaje preciznija. Za dvadesetogodišnjaka sve mora biti uređeno i crno – bijelo: ili dobro ili zlo. Takvo razmišljanje je pogodno za prirodoslovno – matematičke znanosti. Velika otkrića na tim područjima, u pravilu ostvaruju mladi umovi.

· I što slijedi?

Po tridesetim godinama života mijenja se način razmišljanja i rađaju se dobri političari, pravnici i pedagozi. U tom razdoblju već dominira dijalektičko razmišljanje. Počinjemo otkrivati suprotnosti: sve ima dva pola (plus i minus) a svijet nije niti dobar niti loš.

· A s dosta godina?

Oko šestedesetog rođendana nastupa slijedeća promjena – čovjek počinje razmišljati alegorijski. To je vrijeme velikih filozofa i pisaca. S lakoćom izvodimo zaključke iz toga što je bilo, shvaćamo promjenjivost svijeta. Usredotočujemo se na najvažnije stvari. Ipak, da bi dostigli takvu razinu razmišljanja, to zavisi koliko smo koristi vlasti razum.

· Iz toga što ste rekli proizlazi da djeca razmišljaju drugačije nego odrasli?

Istina. Iako smo svi – čak i veliki znanstvenici – bili nekada djeca i razmišljali kao djeca, tek pomoću znanstvenih istraživanja možemo ustvrditi u čemu se sastoje te razlike.

· Na primjer?

Uzmimo pamćenje. Istraživanja pokazuju kako djeca predškolske dobi iznenađujuće loše uspijevaju "zapamtiti i ponoviti", ako se to događa u "laboratorijskih uvjetima" - Djeca su pasivna i ne rade ništa da bi zapamtili. U toj situaciji bolje se snalaze djeca iz nižih razreda osnovnih škola. Tek desetogodišnjaci imaju dobre rezultate u slobodnom pamćenju. To ne znači da djeca predškolske dobi imaju loše pamćenje. Nikako! Dovoljno je navečer zaboraviti jedan detalj iz voljene bajke pa odmah protestiraju. Na čuđenje odraslih, djeca mogu savršeno ponoviti sporne detalje nekog razgovora čiju tematiku jedva razumiju.

· No, i što nije uredu s njihovim pamćenjem?

Sve je u redu. Djeca pamte ono što ih je zanima. To ne funkcionira prema načelu "želim i pokušavam to zapamtiti" – to je karakteristično za stariju dob. Djeca još neznanju da imaju nešto što se zove pamćenje i da tamo mogu pohraniti ono što žele. Zato "predškolak" ne čini ništa kada čuje zapovijed: "Slušaj i pamti..." Riječ "slušaj" za njega ne znači ništa, ta čuje dobro! Zato je teško djeci naučiti stihove napamet.

· I kako onda to učiniti?

Najbolje kroz igru i zajedničko ponavljanje. Dobro je recitiranje popratiti gestama.

· Zašto?

Pokazuje se da fizički i intelektualni razvoj kod djece idu zajedno. Od tuda izraz – Verbalizacija- geste olakšavaju pamćenje i izvršavanje zapovijedi, a fizičke igre pogoduju razvoju intelekta.

· Trebamo djecu poticati da se kreću, a istovremeno je sve više roditelja koji se žale da se njihova djeca hoće razletjeti od energije: penju se po namještaju, glupiraju se. To objašnjavaju kao bolest hiperaktivnosti?

Odgovorno tvrdim da je među djecom kojima je "dijagnosticirana" hiperaktivnost zapravo vrlo malo onih koji su stvarno bolesni od neuravnoteženog psihomotoričko-emotivne hiperaktivnosti.

· A ostali?

To je učinak lošeg odgoja i velike potrebe za kretanjem. Ako još dijete ima nešto veću osjetljivost neurološkog sustava – eto katastrofe.

· Što to znači "loš odgoj"?

To je nemar za oblikovanje umijeća socijalizacije djeteta.

· Kako to treba razumjeti?

Dijete se orijentira što je društveno dobro/prihvatljivo ili loše/neprihvatljivo testiranjem drugih. I upravo tu veliku ulogu imaju reakcije odraslih.

· Može primjer?

Majka drži u naručju dojenče. Ono sve upoznaje dodirom i zato hoće mami gurnuti prst u oko. Mama protestira: nee! Ali baka u sličnoj situaciji to dopušta djetetu i još mu se milo smiješi. Dijete prima poruku: ponekad se može, i sada mora više puta ponovo pokušati da bi utvrdilo kada je moguće a kada ne. Također učimo djecu: to je mamino, ne diraj! Ali danas je mama dobro raspoložena i veli, No dobro, uzmi. A nakon toga, koliko puta mama mora ponoviti kako se ta stvar ne smije dirati i kako je to bilo dopušteno samo jednom? Djeca kao i odrasli, testiranjem iskušavaju koliko daleko doseže njihova vlast nad drugima. Isprobava koliko onaj drugi može izdržati. Nema drugog načina da sazna što je dopušteno a što ne.

· Dakle ako postavimo oštru granicu i ako smo dosljedni, imamo puno manje problema?

Tako je. Ako je odrasla osoba sklona promjenama raspoloženja i sam sa sobom ima već dosta problema, dijete mora "testirati ili pokušavati" bezbroj puta. A ionako mu je teško pohvatati sva pravila društvenog života. Ako je mama nedosljedna – imamo katastrofalno neposlušno dijete. Nered, nepoštivanje ustaljenog vremena za obroke, odmor i posao negativno utječe na emocionalno zdravlje djeteta. Ustaljeni ritam dopušta djetetu da predvidi ono što će se dogoditi a to mu daje mir i osjećaj sigurnosti. Čini mi se da danas mnoge životinje-kućni ljubimci imaju ljepši život od djece : hranimo ih uvijek u isto vrijeme i vodimo na šetnju.

· Znači, životni ritam je važan od samog rođenja?

Iz istraživanja proizlazi da dijete još u utrobi majke ima sposobnost shvaćanja regularnosti: ritam majčin srca, njena disanja, melodiji izgovorenih riječi, njihajućeg ritma koraka. zato ritam regulira proces učenja. Iz kaosa informacija razum izabire ono što se ponavlja. Što je ponavljanje češće i što je ragularnije to se lakše pamti.

· A kako se potreba za kretanjem odnosi do hiperaktivnosti?

Preosjetljivost/hiperkativnost proizlazi, u najvećoj mjeri, iz slabog umijeća upravljanja vlastitim tijelom. Odnosi se to i na razum. Kada dijete ne može mirovati niti sekunde, okreće se i poskakuje, to znači da nije u stanju kontrolirati svoju aktivnost. Rob je slučajnih poticaja: vidi nešto crveno i tamo trči, uzima nešto u ruke i odmah to baca, jer jedan glasniji zvuk mu odvlači pažnju. Na ničemu se duže ne koncentrira. Zato mu je teško povezati uzrok s posljedicom. Da bi dijeto moglo upravljati svojim ponašanjem, mora gospodariti svojim tijelom i okruženjem. Da bi se naučilo hodati po stubama mora se desetke i stotine puta na njih popeti. Da bi znalo održavati ravnotežu mora puno puta stajati na jednoj nozi, ili hodati po gredi ili visjeti na poprečnoj gredi.
A današnja djeca puno sati provode pred televizijskim ekranom ili sjede za kompjutorom. Naravno ako je toplo i roditelji idu na vikendicu. Kako se onda mogu naučiti kontrolirati svoje aktivnosti? I kako se mogu naučiti usklađivati vlastitu aktivnost s unutarnjim ritmom?

· Znači da je u pokretu tajna nadarene djece?

To bi bilo prejednostavno, tako tvrditi. Neizrecivo je važna i dječja igra. A nju roditelji često omalovažavaju. A šteta – jer što se duže djeca umiju igrati i što su im igre bogatije i raznovrsnije, to će im bolje ići u školi.
Na primjer dijete gradi dvorac od kockica i hoće da to odrasli vide i dive mu se. A on nema vremena....neznajući lišava dijete radosti uživanja u izvršenom poslu. Ili na primjer odrasli prekidaju igru u svakom momentu: "Dosta..prati ruke!" A dijete ima osjećaj stalnosti – igrajući se, djeca uče kako osjetiti radost konačnog efekta. I kad mama kaže "Dosta, prati ruke!" jer misli da je objed važniji – dijete moli: "Mamo, još malo...". A onda se roditelji čude kako to da djeca imaju problema u školi jer se ne mogu usredotočiti i do kraja izvršiti zadaću – a sami ih tomu uče!

· Ali, čekajte – nije moguće dopustiti da bi dijete radilo sve što mu se sviđa!

Istina, dijete ne može zapovijedati u kući. Djeca će biti poslušna i neće protestirati ako im odrasli kažu: Za pet minuta završi igru, i nemoj započinjati novu". To za dijete znači: Još malo i kraj". Samo će isplanirati igru tako da ne ostane prekinuta na pola. Ja to nazivam poštovanjem za dječje aktivnosti. Kad odrasla osoba nešto radi i dijete mu smeta, odrasli mu veli: pričekaj!. A dijete je mali čovjek – ako se s nečim smisleno bavi treba ga gledati s poštovanjem. No to ne znači na može raditi što hoće.

· Treba li kažnjavati djecu?

Da, ali odmah na početku se moramo dogovoriti da ne govorimo o mlaćenju i ponižavanju djece, jer ništa tako ne uništava dječju dušu kao udaranje i ponižavanje.
Nagrada čini trajnijim dobro ponašanje, a kazna primorava na promjenu ponašanja. Odgajati znači mijenjati na bolje, zato je teško izbjeći kažnjavanje u tom procesu. Dobro ponašanje treba utvrđivati, zato je važno davati nagrade. No u svemu tomu treba postupati razborito – i to je prava umjetnost. Problem je u tom da se kazna može pretvoriti u nagradu, i obratno.

· Kako je to moguće?

Primjerice, ako je nagrada nerazmjerno mala, djetetu je žao i nagrada se pretvorila u kaznu. Zatim ako je nagrada dosta vremenski udaljena, ne donosi radost prema tome nema više snagu nagrađivanja. Ima još nekoliko zamki u koje često padamo.
Za djecu, kao i za odrasle, najveća nagrada je posvećena mu pažnja. Poradi toga se događa da dijete želi biti kažnjavano jer želi na sebe privući pozornost. Osjećaju da su važni za odrasle. Zato mu ne treba posvećivati previše pozornosti kad se loše ponaša, treba ga pohvaliti kad se ponaša kako treba.

· Jeli moguće pretjerati u kažnjavanju?

Naravno. Svako dijete ima svoju osobnu osjetljivost. Prejake kazne uzrokuju pustoš u dječjoj psihi. Valja dakle vidjeti kakav kazna ima učinak. Ona uvijek mora imati obavijesni karakter. Djeca moraju znati zbog čega doživljavaju neugodnost i što trebaju promijeniti da bi bila dobra. Nema puno smisla reći: Zabranjujem ti kompjuter – ti dobro znaš zbog čega!" Djeca se obično ne sjećaju što su loše učinili i zabranu doživljavaju kao nepravdu. Da bi kazna imala pedagoški smisao treba djeci pojasniti zbog čega su kažnjeni i što trebaju učiniti da bi se popravili. Ako dijete učini kako si mu rekao-oprosti mu i nagradi ga. I najvažnije kazna se mora odnositi na dječje ponašanje a ne dijete samo. Ne smije se govoriti: "Nisi dobar – mama te više ne voli". Puno bolje je reći : "apsolutno mi se ne sviđa da si udario Ivicu, to se ne smije – reci mu oprosti"! I ako se dijete ispriča – oprostiti mu!

· Jeli moguće kažnjavati djecu zato što ne žele učiti?

Bolje je zapitati se zbog čega ne uče. Što se događa u školi.

· Upravo tako puno se djece boji škole. Od kuda takvi strahovi?

Boje se da će izgubiti roditeljsku ljubav.

· Kako to? Ta roditelji jamče djeci, da je njihova ljubav bezuvjetna.

Ljubav je krhka i djeca to znaju. Također su svjesna da se može prekinuti i oduzeti ljubav. I to prava katastrofa. Djeci se s pravom pripisuje velika društvena inteligencija i čitanje neverbalnih poruka, neka vrsta "šestog čula" ili sposobnost "zavirivanja u srce čovjeka". Rečenice odraslih su komplicirane, preduge. Zato dijete doznaje puno iz melodije izgovorene rečenice, mimike i visine glasa. Ima svakodnevno iskustvo odnosa među roditeljima. Čuje odrasle da si izgovaraju riječi kojima si jamče ljubav i poštovanje a vide narogušene izraze lica zle poglede. Često iz bezveznih razloga. Djeca shvaćaju taj raskorak i misle da se odrasli, kad se naljute, mogu prestati međusobno voljeti. I misle da tako može biti i s njima.

· Jeli moguće oslabiti školske strahove?

Da, pokazati povjerenje djetetu. Vjerovati mu da će s trudom uspjeti u školi. Pokazivanje povjerenja je djeci važno jer shvaćaju da su odraslima važni. Važno je također naučiti djecu odgovornom socijalnom ponašanju. Ako dijete ne uspijeva posvetiti pažnju učiteljici, neće razumjeti njene upute i loše će ih izvršavati. Odmah kreću opomene i kazne a dijete teško razumije što je sitnica a što katastrofa. Dijete sjedi 10 – 15 minuta prestrašeno u klupi, i poslije mu je teško uhvatiti ritam predavanja. A kao rezultat je da mu je cijeli dan ide loše. A sve je počelo od neke sitnice. Najvažnija stvar je da se dijete na liši radosti učenja i novih spoznaja, jer ako se to dogodi - to je kraj, katastrofa.

· I ništa od genija?

Nekada sam smatrala da se sve može postići odgojem, da se sve da naučiti i kako se svaki razum može prekrasno razviti. Ali što dulje živim to sam sve više uvjerena da se ne može iz svakog materijala stvoriti nešto genijalno. A ima i genetski predodređenih genija.

· To što ste rekli, ne zvuči optimistično?

Zašto ne? Sve je relativno – i uspjesi. Možda uspjeh ne mora biti na osnovi materijalnih pokazatelja. Nije li, jednostavno rečeno, najvažniji sretan život? A možda je umijeće i talent ljubavi najvažniji? Ili, radovati se svemu što nas okružuje? Pokušavajući ići skraćenim putem do sreće mislimo da je najvažniji visoki stupanj inteligencije, u učenju, na studiju – da će to djetetu donijeti sreću. A ja smatram kako je potrebno, da bi dijete postalo sretan odrasli čovjek, brinuti se da bi njegov um bio prekrasan – što ne znači automatski napunjen znanjem iz knjiga.

Od kada sam ga prvi puta pogledao, ovaj film me oduševio. Kako sam pri prvom gledanju još išao u osnovnu školu, naravno da mi ništa nije bilo jasno. No, već tada sam bio zaljubljen u znanstvenu fantastiku, tako da mi nije smetalo što ne razumijem film. Bilo mi je dovoljno da se događa u svemiru.
Naravno, prvo gledanje mi nije bilo zadnje, tako da sam sa dolaskom video rekordera na scenu film mogao pogledati koliko god puta sam htio. Nakon nekoliko gledanja stvari su mi postale malo jasnije, a nakon čitanja knjige (koju je, koliko znam, A.C. Clarke pisao imajući već u vidu da će Kubrick napraviti film) bile su već prilično jasne. Film mi sve do danas nije dosadio i volim ga povremeno pogledati. Ne mogu reći da baš svaki put uočim nešto novo. Nekad ga gledam samo da ga još jednom proživim. Meni je to (kao i mnogima) najbolji znanstveno fantastični film ikada snimljen. Možda sam već i mislio kako i nemam što novo uočiti u filmu, no neki sam dan naletio na stranicu na kojoj se nalazi odlično tumačenje Kubrickove Odiseje. Ono mi je otkrilo i povezalo neke stvari koje do sada nisam gledao na taj način. Pa, ukoliko nekog zanima može pogledati ovdje.

Čitajući cijenjene komentare onih koji su reagirali na moj prošli članak, sve više mi se nameće potreba da rasvijetlim one dijelove koji su očito ostali neshvaćeni. Pošto je bilo dosta komentara u kojima se pretpostavlja određeni stav iza kojega ne stojim, zaključujem da nisam bio dovoljno jasan. Greška je na meni pa ću je ovim pokušati ispraviti jer jedan moj komentar u moru ostalih nije bio dovoljan.

USPOREDBA HOMOSEKSUALNOSTI I PEDOFILIJE.
Ovim započinjem pošto je najviše komentara išlo u ovom smjeru. Namjera mi nije bila uspoređivati homoseksualnost i pedofiliju (ili homoseksualce i pedofile), iako sve da sam i to učinio to je nešto posve normalno. Uspoređivati znači tražiti dodirne točke, a ne izjednačavati dvije stvarnosti. A kada se radi o dvije različite stvari, najčešće se ipak mogu pronaći barem neke dodirne točke. No, moja usporedba je išla u smjeru da naglasim kako je moguće mijenjati zakonske norme i društveno mišljenje o gotovo bilo kojoj stvari, ukoliko se to čini na određen način. Nisam išao za tim da poistovjetim homoseksualce sa pedofilima. Naglasak sam htio staviti na činjenicu da je prije nekoliko desetljeća društvena percepcija homoseksualnosti bila slična današnjoj percepciji pedofilije. Homoseksualnost se gledala kao izopačenost, poremećaj u seksualnosti, nešto protuprirodno, bolest... Nisam imao namjeru time izjednačiti je sa pedofilijom. No, kako je tadašnja društvena percepcija bila slična današnjoj percepciji pedofilije, u članku o pedofiliji bila je vrlo dobar primjer kako se opće mišljenje može sustavno i planski mijenjati. Netko je spomenuo i borbu crnaca za svoja prava u Americi. Zaista osjećam se slobodan reći da i ovdje postoje dodirne točke u načinu promjene društvenog mišljenja. Time nipošto ne izjednačavam crnce, homoseksualce, pedofile ili bilo koju manjinu koja se u određenom trenutku osjećala (ili osjeća) neprihvaćenom od društva. Samo naglašavam kako je moguće učiniti promjenu. Ukoliko je tome tako i ukoliko pedofili rabe slične metode koje su nekoć koristili crnci u Americi ili homoseksualci u zapadnom društvu, onda je jasno da smjeram na to kako je više nego moguće da ova skupina u određenom vremenskom razdoblju ostvari zacrtane ciljeve, bez obzira na to koliko se mi gnušali danas nad time.
Još jednom za kraj. Homoseksualci nisu isto što i pedofili. Postoje bitne razlike. Time ne želim reći da prihvaćam homoseksualnost kao zdrav pristup seksualnosti, jer tome nije tako. No, o tome sam već pisao, pa ne bih ovdje dublje ulazio u razloge zbog kojih se držim ovog stava.

ŠTO TREBA UČINITI S PEDOFILIMA?
Neki su ovdje iznosili svoje recepte o tome što treba učiniti sa pedofilima. Određen broj komentara je bio vrlo agresivan. No, takvi komentari nisu baš imali dobre argumente, kada su spominjali gušenje, ubijanje i tome slično. Moramo najprije vidjeti što je pedofilija i dogovoriti se oko toga. Ukoliko se radi o poremećaju, o bolesti, u tom slučaju, oni koji predlažu ovakve rigorozne mjere, predlažu da nekoga ubijemo ili kaznimo zato što je bolestan. Bolesnika valja najprije liječiti, a ne ubiti. Problem jest u tome što je pedofilija bolest koja ugrožava integritet drugih osoba, još k tome djece, pa su ovakvi stavovi možda razumljivi, ali nipošto i razumni. Pod svaku cijenu valja zaštiti svako dijete od pedofila, no valja vidjeti i uzroke nečije pedofilije. I taj čovjek je, lako moguće, prošao neke ozbiljne životne traume (možda je sam bio žrtva pedofila), koji mogu biti razlozi njegovog izopačenog gledanja na seksualnost. No, jednako tako valja biti svjestan da postoje i druge bolesti koje ljudi mogu imati i njima ugrožavati druge osobe. Samo za primjer tu su AIDS, sifilis, razne psihoze, shizofrenije i tome slično. Ipak, civilizirano društvo oboljele od takvih bolesti neće strpati u geto, niti će ih usmrćivati.
Neki su spominjali pedofile kao silovatelje male djece. I tu smo otišli malo izvan okvira, jer novoregistrirana stranka u svom programu ne traži pravo na silovanje djece od nekoliko mjeseci. Oni samo žele spustiti dobnu granicu od koje bi netko mogao slobodno stupati u spolne odnose. I upravo je u tome problem. Mi ćemo se ovdje zgražavati nad silovateljima, a oni će nama reći kako nikoga ne žele silovati, već drže kako su djeca od dvanaeste godine sposobna zrelo odlučivati o svojoj spolnosti. Iako danas svatko pametan zna da to nema veze sa zdravim razumom, valja biti svjestan na koju kartu ova skupina igra i ići u pametnu borbu. Jer, budite uvjereni, da će oni koji se zalažu za ovakve stvari i sami osuđivati pedofile koji siluju djecu od najranije dobi. To njima za sada nije sporno. Mi, dakle moramo pokazati da granica za slobodno stupanje u seksualne odnose ne može biti dvanaest godina. A kako to učiniti? E, pa moramo se dogovoriti oko stvarne granice. I tu će biti problema. Probajte sami ovdje napisati što vam se čini koja bi trebala biti dopuštena granica i koje bi trebale biti okolnosti, pa ćete vidjeti kako društvo zapravo nema jedinstveno mišljenje o ovome. Problem je dakle, kako sam već i sam iznio u prošlom članku, u samom društvu koje nema jasno definirane vrijednosti.

I ovdje dolazimo do pravog problema. Mi zapravo živimo u društvu koje ne traži dobro, već samo proglašava što je dobro. Živimo u društvu u kojem, ono što je danas dobro, već za koje desetljeće može biti proglašeno zlom i obrnuto. Postoji više od jednog primjera koji potvrđuju ovu tezu. U takvom društvu, pobačaj je do prije 50 g. bio ubojstvo, a danas je pitanje izbora majke, homoseksualnost je bila bolest, a danas je jedan od oblika seksualnosti, eutanazija je bila kriminal, a danas je u nekim državama zakonsko pravo. I da ne nabrajam dalje, mislim da je dovoljno jasno.

PREMA ZAKLJUČKU?
Onda, ukoliko sve ovo gore stoji, pitam se kako netko može biti siguran da pedofilija neće proći? Pustimo sada raspravu o tome je li pobačaj ubojstvo ili nije, je li homoseksualnost poremećaj ili nije. Otvorimo malo oči, kako bismo shvatili da stvari nad kojima su se naši očevi i djedovi zgražali, suvremeno društvo prihvaća kao normalne, a one koji ne slijede opće mišljenje proglašava se zaostalima, pa i bolesnicima opasnima za društvo. I TO JE ČINJENICA. Tako bi vrlo brzo činjenica mogla biti i pedofilija kao općeprihvaćena "seksualna preferencija", ma koliko mi danas pozivali na linč. Moje mišljenje je da se valja ostaviti javnih linčeva, jer su oni odraz neargumentiranog bijesa utemeljenog na emocijama i želje za sigurnošću koju pruža većinska skupina. Valja naprotiv, dobro promisliti na čemu se ovo naše demokratsko (ma što to značilo) društvo temelji, uvidjeti ozbiljne rupe u sustavu koje omogućuju sulude pothvate koji će ovakvo društvo ni prvi, a bojim se, ni zadnji puta urušiti. I neće nas uništiti ni teroristi, ni ratovi, ni atomske bombe, ni epidemija ptičje gripe, već ono što je uništavalo svaku civilizaciju koja nam je prethodila, bila ona ne znam koliko velika i jaka - NEMORAL, odnosno izvrtanje dobra i zla. Igramo se bogova, a bogovi nismo. Ne dopuštamo da ikakav autoritet vlada nad nama, sami smo sebi autoritet, a nismo sposobni to biti. I nitko nam stoga neće biti krvnik nego mi sami sebi.
Pa, onda odmahnimo rukom, sjednimo, gledajmo, nadajmo se da će stvari ići barem za našeg života kako tako, a za ostalo nas ionako nije briga. Ne znam za ostale, ali ja neću sjediti i gledati. Ne dopuštam da mi većina kroji granice dobra i zla. Neću samome sebi biti bog i sudac i porota. Postoji objektivna istina - u to sam siguran. Postoji Bog - u to sam siguran. Koliko sam ja blizak Bogu i Istini, u to za života postajem sigurniji, ali na ovom svijetu nema nepobitnih dokaza. Postoji samo VJERA. To je naviše što možemo doseći. Bilo vjera da Boga ima, bilo vjera da Boga nema, bilo vjera da je odgovor na posljednje pitanje od smislu - 42. Neka svatko vjeruje kako hoće, ali suludo je očekivati da svi možemo biti u pravu.

No, dosta već. Od pedofilije sam došao do pitanje o smislu svemira, a to je zaista sasvim sasvim nešto drugo. Pozdrav.

Dobro bi bilo zapamtiti ovaj događaj. Mislim da se radi o presedanu u suvremenoj povijesti. Ukoliko ne, slobodno me ispravite. Tamo gdje smo bili prije nekoliko desetljeća kad se govorilo o homoseksualnosti, sada smo s obzirom na pedofiliju. Prije ne tako mnogo vremena homoseksualnost se gledala kao poremećaj u seksualnosti. Ne samo da se radilo o općem mišljenju, već je tako govorila i medicina. No, malim koracima, homoseksualci su krenuli u borbu za svoja prava. Danas, na žalost, živimo u situaciji kada stvari više nisu kao nekoć. Homoseksualnost već dugo nema svoje mjesto na listi bolesti najutjecajnijih društava psihologa i psihijatara. Danas se kao na poremećaj gleda na homofobiju. Što bi to bila homofobija po definiciji, nije mi do kraja jasno, no jasno mi je da mnogi poistovjećuju osobe koje gledaju na homoseksualnost kao na poremećaj i osobe koje gaje mržnju prema homoseksualcima. Nije to ipak ista stvar. Proglasiti nešto poremećajem ili bolešću ne znači istovremeno izjasniti se kao mrzitelj osobe pogođene tom nevoljom. No, to je druga tema. Kako bilo da bilo, sve je više ljudi koji na homoseksualnost gledaju kao na nešto normalno. No, kada bismo se mogli vratiti nekoliko desetljeća unazad vidjeli bismo kako nije uvijek bilo tako. Većina se ljudi nije puno niti pitala o homoseksualnosti. Radilo se o nečem neprirodnom, o bolesti, poremećaju, kako god hoćeš, ali u svakom slučaju ne o nečem normalnom.
Vratimo se sada u naše vrijeme. Za sada većina ljudi razmišlja o pedofiliji kao o bolesti i to u najblažoj formulaciji. Mnogi će sa gnušanjem govoriti o pedofiliji i pedofilima. Pa ipak, u sitnim koracima, neke se stvari mijenjaju. Psihijatri i psiholozi već godinama ne pronalaze jedinstveno mišljenje s obzirom na ovu pojavu. Neki su spremni maknuti pedofiliju s popisa bolesti, kao što su to nekoć učinili sa homoseksualnošću. Pedofilska su društva već uspješno otvarala svoje stranice, na kojima su tumačili kako je njihova "seksualna preferencija" nešto posve prirodno i nimalo štetno za bilo koga. A sada - prvi službeni korak: registracija pedofilske stranke. Gdje će drugdje, nego u Nizozemskoj. Sud je konačno odbio zabraniti osnivanje ove stranke. Za sada javno je mnijenje revoltirano, traže zabranu. Možda se zabrana i dogodi, ali se ovaj povijesni trenutak neće zaboraviti. Do prije nekoliko godina, sumnjam da bi se itko usudio i pokušati osnivati ovakvu stranku. Danas, pedofili su učinili korak naprijed. I bez obzira na teškoće i borbe koje ih čekaju, sumnjam da će odustati. Ovi ljudi imaju jasan cilj pred očima, a u društvu u kojem se o dobru i zlu odlučuje demokratskim glasovanjem i ispitivanjem javnog mnijenja, taj cilj je ostvariv. Potreban je novac, dobar marketing, strpljenje i upornost.
Danas će se mnogi čuditi ovoj vijesti, zgražati se, ljutiti se. No, što će biti kroz deset ili dvadeset godina? Mislite li da će stati na ovome?
I nemojmo se zavaravati pa pomisliti da je problem u pedofilima ili homoseksualcima ili što ja znam kojoj manjini. Pravi poremećaj je u samom društvu, koje se spremno odriče vlastitih korijena i tradicije, kako bi ih zamijenila - ničim. Probija se jedan nihilizam koji u potpunosti niječe objektivnu istinu, jedinstveni autoritet i bilo kakav oblik "represije" kojom bi sa jasno dalo do znanja gdje su granice moralnih vrijednosti. Svatko danas ima pravo na svoju istinu, na svoje mišljenje, a rekao bih da problem nije toliko u tome, koliko u činjenici da društvo stoji na krivim temeljima. Jedini stvarni temelj zapadnog društva koji ja vidim jest uvažavanje ne samo svačijeg, već i SVAKOG mišljenja na jednak način. Uz ustrajan marketing i dobru kampanju, moguće je ne samo progurati bilo koju vrijednost u pisane zakone, već je usaditi u glave ljudi i tako manipulirati opće mišljenje. Svi mi u tome imamo svoju odgovornost. Zapitajmo se samo na trenutak koliko puta nam se dogodilo da usvojimo određenu vrijednost pod pritiskom većinskog mišljenja, ili medijske kampanje, ili možda baš zato što takva vrijednost udara kontru općem mišljenju. I tako se pridobija pojedinac po pojedinac za jednu stvar uz koju taj pojedinac ne bi pristao kada bi samo razumno izvagao u vlastitoj glavi argumente 'za' i 'protiv'. I to je vrlo opasno.
Stoga, na žalost, mogu s priličnom sigurnošću prognozirati za najviše dvadesetak godina da će pedofilija u zapadnom društvu imati ono mjesto koje sada ima homoseksualnost. Daj Bože da ova civilizacija promijeni svoje usmjerenje i da to toga ne dođe.

Korak po korak, uz povremene skokove, idemo mi dalje zacrtanim putem. Ne radi se o nekakvom putu u kojem se treba probijati kroz trnje i korov. Radi se o putem koji su mnogi već prošli, kako u naše vrijeme tako i u povijesti. Radi se o putu koji vodi u smrt civilizacije. A pogonsko gorivo kojim se ovim putem mora ići uvijek je relativizacija svake vrijednosti i promocija nemorala.
Tako eto i naši ministri službeno i javno otvoriše klub poput klubova u kakve su do nedavno običavali zalaziti potajno. No, nema više straha da će izgubiti neke ozbiljne glasove. Dapače, u društvu u kojem je bog novac, a izopačena seksualnost jedno od utjelovljenja religije svijeta, Kalmeta i Kitarovićka bit će dočekani sa smješkom i pljeskom. Baš simpatično. Otvorili su klub u kojem će, kako kaže ministrica vanjskih poslova, zalaziti OZBILJNI ljudi. Izgleda da biti ozbiljan čovjek sada znači imati love, gledati tinejdžerke koje se skidaju pred slinavim prdonjama dok ti kod kuće ženica i dječica mirno spavaju. Pošto se radi o ozbiljnom klubu za ozbiljne ljude, možda bi trebalo pitati Kalmetu ili Kitarovićku bi li otvarali ovakav klub kada bi tamo zvijezde večeri bile mlade djevojke iz njihovih obitelji. Pa naravno da načelno ovako slobodarski nastrojeni političari poštuju svačiju slobodu i izbor zanimanja. Naravno da bi načelno bili spremni prihvatiti svaki izbor svojih kćeri, sinova i ostale rodbine. Ipak bih ih volio vidjeti u toj situaciji. Bojim se da ih ne bismo vidjeli kao pobornike vlastitih proklamiranih načela.
Nema smisla tonuti u raspravu o tome je li striptiz klub moralan ili nije. Nema smisla, jer su vrijednosti toliko izrelativizirane (kao što sam već ustvrdio), pa će tu svatko reći svoje i ostati pri tome. No, htio bih primijetiti licemjerje naših političara. Ma ni to nije nešto novo. Poznata nam je to pojava, pa ipak im dajemo glasove. Na kraju krajeva ima nešto u izreci koja kaže da svaki narod dobiva vlast kakvu zaslužuje. Može se reći bez pretjerivanja da su vodeći političari jednostavno slika društva (ili ako hoćete naroda) kojem su na službi. No, možda su ovi konačno napravili ono što bismo svi trebali početi raditi. Skinuli su se do kraja. Pokazali su što je za njih ozbiljnost, ozbiljna publika, čega po njihovu mišljenju treba više u Hrvatskoj. Možda su računali da će ih javnost podržati, možda su jednostavno računali iznos u koverti, možda nisu računali ništa. Što ja znam što je u njihovoj glavi. No, pitam se ima li nade da ovaj narod shvati da korak po korak zajedno s ostatkom zapadne civilizacije odlazi od svojih korijena, svoje tradicije i prepušta se zanosnom zagrljaju civilizacije smrti u kojoj život čovjeka ima vrijednost ukoliko je mlad, uspješan, zgodan, bogat, poznat. U toj istoj civilizaciji kojoj su puna usta ljudskih prava mlade djevojke koje "imaju što pokazati" svedene su na objekt zadovoljstva stranaca koji mogu platiti. Naravno, one su za to plaćene. Nitko ih nije natjerao da rade što rade. Njihov posao je stvar njihova izbora. Time je sve riješeno. Jedino što se malo tko pita o poruci. Ukoliko je u redu da jedna mlada djevojka svlači svoju odjeću za novac, mora da je jednako tako u redu da pruža i seksualne usluge za novac. Sve dok je to njen izbor, dok plaća poreze, zdravstveno i sve ostalo u čemu je problem? Pa možda u tome da se time ulazi u jedan zatvoreni krug društva koje osobu gleda kao sredstvo zarade, kao potrošnu robu. To je poruka za ove mlade djevojke, a i za posjetioce ovakvih zabava. Ne vidim koja bi druga poruka mogla biti. Stoga bih upitao one koji su spremni dati iskreni odgovor: Ukoliko je u redu da se ovakvi klubovi otvaraju, da se ljude plaća kako bi se skidali pred strancima, je li u redu da to isto čine vaše kćeri, sinovi, braća, sestre, žene...? Biste li s mirom prihvatili njihov slobodan izbor?
Eto, draga ministrice, meni jednostavno nije jasno što si htjela reći kada si posjetioce ovakvih predstava nazvala ozbiljnim ljudima. Ukoliko su oni ozbiljni, tko je neozbiljan? Što je uopće neozbiljno. Možda izjaviti da negdje nisi bio, a potom gledati u medijima fotografije koje dokazuju suprotno? Je li to neozbiljno? Uostalom zašto nijekati posjet klubu gdje se okupljaju ozbiljni ljudi?
Ma nema veze. Idemo dalje. Čekamo prvog visokog dužnosnika koji će otvoriti javnu kuću. Na koga biste se vi kladili?

Još uvijek škole nisu krenule sa seksualnim odgojem, a prepucavanja traju već godinama. Izgleda da smo došli do trenutka kada se više ne raspravlja o tome je li takvo što uopće potrebno ili nije. Sada se rasprava vodi oko toga kakav bi trebao biti sadržaj. Sigurno da u toj raspravi sudjeluju više nego dvije struje sa svojim pogledima. Zanimljivo je da postoje i određene struje koje želi nametnuti svoj pogled na seksualnost svakom djetetu, bez obzira je li taj pogled u skladu s onim kako ga se odgaja u obitelji ili nije. Pri tom valja naglasiti kako se zapravo u startu radi o kršenju ustavnog prava iz čl. 63 koji kaže:
Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.
Ukoliko roditelji imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju djece, ne vidim kako netko može predlagati sadržaje unutar školske nastave koji se očito kose sa stavovima obitelji vjernika. Pri tom se ne radi samo o katolicima, već i o pravoslavnima, protestantima, muslimanima i tko zna kome još. Ukoliko katolici drže da je kontracepcija grijeh, masturbacija isto tako, a homoseksualnost poremećaj, nije li njihovo pravo da tako vjeruju? Ukoliko jest, s kojim pravom ih netko ima prozivati i braniti im da u skladu s ovim uvjerenjima odgajaju djecu. A seksualni odgoj u školi ima zakonsku obvezu, kao i svaki drugi školski sadržaj, poštivati ovo ustavno pravo. Ne može se, dakle, nekome kao obvezni sadržaj nametnuti nešto što se kosi s njegovim temeljnim uvjerenjima.
Kada je tome tako, rekao bih da, ukoliko smo već odlučili uvesti seksualni odgoj u škole, valja imati na pameti da živimo u multikulturalnom društvu. U takvom društvu za očekivati je da o bilo kojoj važnoj temi ne možemo imati apsolutni društveni koncenzus. Stoga, ukoliko idemo na seksualni odgoj u školi, moramo ponuditi mogućnost da svatko odabere sadržaje koji nisu u suprotnosti sa njegovim uvjerenjima. Ukoliko to nije moguće, onda seksualni odgoj ne smije biti obvezatan. Važno je, dakle, ostaviti mogućnost izbora svakom pojedincu. To u dosadašnjim pokušajima barem nekakvog spolnog odgoja često nije bio slučaj.
Koliko god bilo strana u raspravi oko ove teme i koje god one stavove imale, držim da je izuzetno važno nikome ništa ne nametati i nikoga ne prozivati zbog njegovih stavova. Zanimljivi su mi oni koji se zgražaju nad činjenicom da katolici ne prihvaćaju homoseksualnost, a istovremeno se deset puta gore odnose prema samim katolicima. O čemu je tu riječ? Ukoliko netko prihvaća homoseksualnost, neka mu, radi se o njegovom izboru. No često takvi pojedinci od drva ne vide šumu. Sami sebi valjda izgledaju kao ljudi naprednih nazora koji prihvaćaju svakoga, a istovremeno im ne prođe dan da ne pljuju po svećenicima, redovnicima i redovnicama, angažiranim vjernicima i Crkvi uopće. Time postaje prilično jasno da ipak ne prihvaćaju baš svakoga tko je različit, a spremni su optužiti druge. Valjda je tako lakše - fokusirati se na drugoga kako ne bi u prvi plan izašao vlastiti manjak ljubavi za čovjeka ma kakav on bio.
Sve u svemu, seksualni odgoj u školi nas očekuje, kakav god on bio. Očekuju nas još mnoge rasprave i borbe oko njegova sadržaja. Nadam se da prije negoli dođemo do konačnog ustroja, možemo u prvi plan staviti pravo roditelja na izbor vrijednosti koje žele prenijeti svom djetetu. Jer kada su temeljne vrijednosti u pitanju, tu jedno suvremeno društvo gotovo nigdje neće postići jedinstveno mišljenje. Ne znam je li to dobro. Vjerojatno nije, ali tako je kako je. Možda valja poći od te činjenice i za početak prihvatiti kao temeljnu vrijednost slobodu, mogućnost i pravo izbora u ovim stvarima.

Ovih dana medije potresa (iako mislim ne dovoljno) vijest kako je jedna obitelj ostala bez svoje djece zato što prema prosudbi socijalne radnice nije u stanju djeci pružiti ono što im je potrebno. Godinama Hrvatska (kao i sav zapadni svijet) živi u jednom prijelaznom razdoblju, no malo tko izgleda može naslutiti kuda smo se to usmjerili. Nemam toliko niti pameti niti podataka da bih mogao i pomisliti kako sam jedan od onih koji jasno vide kuda to svijet ide. Ipak kada pogledam unatrag i prisjetim se gdje smo bili prije nekog vremena, a gdje smo danas, ne sluti mnogo toga na dobro. Ovaj događaj je, rekao bih, jedna stepenica prema barem jednom segmentu zamišljenog "novog poretka stvari" prema kojem se ide, a to je kontrola osnovne stanice društva - obitelji. Do nedavno mogli smo razmišljati kako je svakom djetetu najbolja okolina obitelj koja ga voli. Dakako, da se uvijek uzimalo u obzir činjenicu da nemaju sva djeca takvu obitelj, te da je zaista neku djecu potrebno uskratiti njihovim roditeljima koji su to samo u biološkom i nikakvom drugom smislu. No, u slučaju obitelji Najduček, posrijedi je nešto sasvim drugo - NOVAC. Izgleda da su roditelji dužni zarađivati određenu količinu novaca kako bi imali pravo zadržati svoju djecu. Netko će reći da pišem pojednostavljeno o jednoj zapravo kompleksnoj situaciji. Briga me. Meni stvari izgledaju prilično jednostavno. Radi se o roditeljima koji su uspjeli podići četvero djece uz sve novčane probleme. No, u slučaju blizanaca koji su im se nedavno rodili, državna služba kaže da to neće biti u stanju. Ne znam radi li se o presedanu u Hrvatskoj. Možda ne, no svakako je ovaj događaj dobio dovoljno medijske pozornosti da bi poruka bila dovoljno jasna: "Ukoliko nemate novaca koliko država kaže da morate imati, nećemo vam dopustiti da zadržite vlastitu djecu." Dakako, ta će država potrošiti novac koji je potreban za provedbu postupka, za trajni nadzor nad situacijom (a nadzor je zaista "sjajan" kada socijalna radnica zadužena za slučaj ne zna niti koliko su djeca stara), za redovitu pomoć udomiteljima od 1400 Kn po djetetu itd. Ne pada li nikome od onih koji donose zakone i provode ih na pamet kako bi sav taj novac mogao biti pomoć upravo roditeljima ove djece? O čemu se tu radi?
Kao što sam pisao nedavno, rodilo mi se treće dijete. Što se mene tiče, obogatilo me neizmjerno. Zaista pravo bogatstvo moje obitelji su djeca. Ne gledam ih kao nešto na što imam pravo već kao na nezasluženi dar koji dolazi od Boga. Sigurno da ne mislim ležati i čekati da mi sve što je potrebno za njihov razvoj padne s krošnje. Radim ono za što sam se školovao, država me plaća za moj posao koliko joj se čini dobro. Bi li bilo lakše "disati" sa više novca? Možda. Možda i ne. Što je znam? Znam samo da noću ne gubim san oko toga koliko novca ima ili nema u kući. Do sada sam vidio da stvari idu dobro i pun sam vjere da će tako ići i dalje. Dadne li Bog imat ćemo još djece. I što sad? Hoće li jednoga dana i meni zakucati na vrata neka socijalna radnica i početi mi pričati o tome što je za moju djecu najbolje i koliko djece moja obitelj smije brojiti? Kuda ide ovo društvo kada je moguće oduzeti roditeljima djecu koji vole i o kojoj se brinu najbolje što mogu i znaju? Ne pitaju li se gospoda u socijalnoj službi da možda postoje ljudi kojima novac nije najvažnija stvar na svijetu? Sigurno da novac u nekim stvarima pomaže i da se njime služi svatko tko živi u civiliziranom društvu. No u ovom slučaju radi se o tome da se novac stavio ispred roditeljske ljubavi i obiteljskog okruženja na ljestvici vrijednosti. Ukoliko prihvatimo ovakva mjerila, gdje će biti granica? Hoćemo li poput Kine zabraniti našim obiteljima da premašuju određeni broj djece ukoliko nisu dovoljno imućne?
Očito živimo u društvu u kojem je (ne samo u reklami) čak i nogomet važniji od obitelji. Ovih je dana Zagreb odlučio još više novca udijeliti maksimirskom stadionu. Istovremeno, valjalo je smanjiti sredstva vrtićima i školama. Što će novac ustanovama u kojima se odgajaju djeca? Zdravstvo nam je u kolapsu, školstvo isto tako, rodilišta nam izgledaju kao štale, ali može sve to pričekati. Valja najprije nagraditi naše vrsne nogometaše koji se toliko trude i daju toliko dobre rezultate za neku bijednu crkavicu.
Nadam se samo da će obitelj Najduček podići dovoljno medijske prašine kao zadnju slamku spasa. Ako ništa drugo, možda se javi kakav političar pa onako za reklamu "spasi" blizance. Ma neka se i slika s njima i s roditeljima, neka pokupi glasove na sljedećim izborima. Baš me briga. Dajte samo vratite jadnu djecu tamo gdje im mjesto - njihovim roditeljima.