Marketing
Seksualni odgoj u školi
Još uvijek škole nisu krenule sa seksualnim odgojem, a prepucavanja traju već godinama. Izgleda da smo došli do trenutka kada se više ne raspravlja o tome je li takvo što uopće potrebno ili nije. Sada se rasprava vodi oko toga kakav bi trebao biti sadržaj. Sigurno da u toj raspravi sudjeluju više nego dvije struje sa svojim pogledima. Zanimljivo je da postoje i određene struje koje želi nametnuti svoj pogled na seksualnost svakom djetetu, bez obzira je li taj pogled u skladu s onim kako ga se odgaja u obitelji ili nije. Pri tom valja naglasiti kako se zapravo u startu radi o kršenju ustavnog prava iz čl. 63 koji kaže:
Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece.
Ukoliko roditelji imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju djece, ne vidim kako netko može predlagati sadržaje unutar školske nastave koji se očito kose sa stavovima obitelji vjernika. Pri tom se ne radi samo o katolicima, već i o pravoslavnima, protestantima, muslimanima i tko zna kome još. Ukoliko katolici drže da je kontracepcija grijeh, masturbacija isto tako, a homoseksualnost poremećaj, nije li njihovo pravo da tako vjeruju? Ukoliko jest, s kojim pravom ih netko ima prozivati i braniti im da u skladu s ovim uvjerenjima odgajaju djecu. A seksualni odgoj u školi ima zakonsku obvezu, kao i svaki drugi školski sadržaj, poštivati ovo ustavno pravo. Ne može se, dakle, nekome kao obvezni sadržaj nametnuti nešto što se kosi s njegovim temeljnim uvjerenjima.
Kada je tome tako, rekao bih da, ukoliko smo već odlučili uvesti seksualni odgoj u škole, valja imati na pameti da živimo u multikulturalnom društvu. U takvom društvu za očekivati je da o bilo kojoj važnoj temi ne možemo imati apsolutni društveni koncenzus. Stoga, ukoliko idemo na seksualni odgoj u školi, moramo ponuditi mogućnost da svatko odabere sadržaje koji nisu u suprotnosti sa njegovim uvjerenjima. Ukoliko to nije moguće, onda seksualni odgoj ne smije biti obvezatan. Važno je, dakle, ostaviti mogućnost izbora svakom pojedincu. To u dosadašnjim pokušajima barem nekakvog spolnog odgoja često nije bio slučaj.
Koliko god bilo strana u raspravi oko ove teme i koje god one stavove imale, držim da je izuzetno važno nikome ništa ne nametati i nikoga ne prozivati zbog njegovih stavova. Zanimljivi su mi oni koji se zgražaju nad činjenicom da katolici ne prihvaćaju homoseksualnost, a istovremeno se deset puta gore odnose prema samim katolicima. O čemu je tu riječ? Ukoliko netko prihvaća homoseksualnost, neka mu, radi se o njegovom izboru. No često takvi pojedinci od drva ne vide šumu. Sami sebi valjda izgledaju kao ljudi naprednih nazora koji prihvaćaju svakoga, a istovremeno im ne prođe dan da ne pljuju po svećenicima, redovnicima i redovnicama, angažiranim vjernicima i Crkvi uopće. Time postaje prilično jasno da ipak ne prihvaćaju baš svakoga tko je različit, a spremni su optužiti druge. Valjda je tako lakše - fokusirati se na drugoga kako ne bi u prvi plan izašao vlastiti manjak ljubavi za čovjeka ma kakav on bio.
Sve u svemu, seksualni odgoj u školi nas očekuje, kakav god on bio. Očekuju nas još mnoge rasprave i borbe oko njegova sadržaja. Nadam se da prije negoli dođemo do konačnog ustroja, možemo u prvi plan staviti pravo roditelja na izbor vrijednosti koje žele prenijeti svom djetetu. Jer kada su temeljne vrijednosti u pitanju, tu jedno suvremeno društvo gotovo nigdje neće postići jedinstveno mišljenje. Ne znam je li to dobro. Vjerojatno nije, ali tako je kako je. Možda valja poći od te činjenice i za početak prihvatiti kao temeljnu vrijednost slobodu, mogućnost i pravo izbora u ovim stvarima.
Post je objavljen 08.07.2006. u 13:14 sati.