Pregled posta

Otkrij genij svoga djeteta

U nastavku prenosim prijevod razgovora iz jednih stranih novina. Mislim da neke stvari koje veli dr. Gruszczyk mogu biti značajna pomoć u velikom zadatku odgoja.

O tome kako odgajati nadareno dijete, kako pohvaljivati a da se nagrada ne promijeni u kaznu, kako neke gimnastičke vježbe mogu pomoći kod problema s učenjem govori prof dr Edita Gruszczyk – Kolczynska.

· Može li se svako dijete odgojiti da bude genij?

Većina djece da.

· Zašto je onda tako malo natprosječnih ljudi?

Zato što roditelji ne razvijaju djecu u onim područjima za koje su nadarena. Primjerice, mama je željela da ja sviram klavir a ja sam u na tom području bila slaba. Ništa nije bilo od toga. Ona po običaju nije znala u čemu bih ja mogla biti dobra.

· Postoji li neka dob u kojoj se naši talenti pokazuju naročito intenzivno?

Puno toga se pokazuje rano. Nadarenost za matematiku već u predškolskoj dobi, a kasnije samo nastavak. Slično je i talentima za glazbu i pokrete. Ali koji put, to za što smo nadareni otkrivamo tek u trećem razdoblju našega života. Talenti se pokazuju prema biološkom ritmu, zato ne treba očajavati ako petogodišnje dijete ne pokazuje ništa posebno. Pričekajmo.

· Tj. može se dogoditi da netko tko u djetinjstvu nije bio naročito uspješan...

....u šestedesetim godinama života postane istaknutim filozofom. Poznati psiholog Jean Pigaret podijelio je tijek ljudskog života na nekoliko razdoblja. Razdoblja se razlikuju prema sposobnosti čovjekova razmišljanja. Dječje mišljenje ima operativno značenje. zatim se ono pretvara u formalno operativno. Djelovanje razuma postaje preciznija. Za dvadesetogodišnjaka sve mora biti uređeno i crno – bijelo: ili dobro ili zlo. Takvo razmišljanje je pogodno za prirodoslovno – matematičke znanosti. Velika otkrića na tim područjima, u pravilu ostvaruju mladi umovi.

· I što slijedi?

Po tridesetim godinama života mijenja se način razmišljanja i rađaju se dobri političari, pravnici i pedagozi. U tom razdoblju već dominira dijalektičko razmišljanje. Počinjemo otkrivati suprotnosti: sve ima dva pola (plus i minus) a svijet nije niti dobar niti loš.

· A s dosta godina?

Oko šestedesetog rođendana nastupa slijedeća promjena – čovjek počinje razmišljati alegorijski. To je vrijeme velikih filozofa i pisaca. S lakoćom izvodimo zaključke iz toga što je bilo, shvaćamo promjenjivost svijeta. Usredotočujemo se na najvažnije stvari. Ipak, da bi dostigli takvu razinu razmišljanja, to zavisi koliko smo koristi vlasti razum.

· Iz toga što ste rekli proizlazi da djeca razmišljaju drugačije nego odrasli?

Istina. Iako smo svi – čak i veliki znanstvenici – bili nekada djeca i razmišljali kao djeca, tek pomoću znanstvenih istraživanja možemo ustvrditi u čemu se sastoje te razlike.

· Na primjer?

Uzmimo pamćenje. Istraživanja pokazuju kako djeca predškolske dobi iznenađujuće loše uspijevaju "zapamtiti i ponoviti", ako se to događa u "laboratorijskih uvjetima" - Djeca su pasivna i ne rade ništa da bi zapamtili. U toj situaciji bolje se snalaze djeca iz nižih razreda osnovnih škola. Tek desetogodišnjaci imaju dobre rezultate u slobodnom pamćenju. To ne znači da djeca predškolske dobi imaju loše pamćenje. Nikako! Dovoljno je navečer zaboraviti jedan detalj iz voljene bajke pa odmah protestiraju. Na čuđenje odraslih, djeca mogu savršeno ponoviti sporne detalje nekog razgovora čiju tematiku jedva razumiju.

· No, i što nije uredu s njihovim pamćenjem?

Sve je u redu. Djeca pamte ono što ih je zanima. To ne funkcionira prema načelu "želim i pokušavam to zapamtiti" – to je karakteristično za stariju dob. Djeca još neznanju da imaju nešto što se zove pamćenje i da tamo mogu pohraniti ono što žele. Zato "predškolak" ne čini ništa kada čuje zapovijed: "Slušaj i pamti..." Riječ "slušaj" za njega ne znači ništa, ta čuje dobro! Zato je teško djeci naučiti stihove napamet.

· I kako onda to učiniti?

Najbolje kroz igru i zajedničko ponavljanje. Dobro je recitiranje popratiti gestama.

· Zašto?

Pokazuje se da fizički i intelektualni razvoj kod djece idu zajedno. Od tuda izraz – Verbalizacija- geste olakšavaju pamćenje i izvršavanje zapovijedi, a fizičke igre pogoduju razvoju intelekta.

· Trebamo djecu poticati da se kreću, a istovremeno je sve više roditelja koji se žale da se njihova djeca hoće razletjeti od energije: penju se po namještaju, glupiraju se. To objašnjavaju kao bolest hiperaktivnosti?

Odgovorno tvrdim da je među djecom kojima je "dijagnosticirana" hiperaktivnost zapravo vrlo malo onih koji su stvarno bolesni od neuravnoteženog psihomotoričko-emotivne hiperaktivnosti.

· A ostali?

To je učinak lošeg odgoja i velike potrebe za kretanjem. Ako još dijete ima nešto veću osjetljivost neurološkog sustava – eto katastrofe.

· Što to znači "loš odgoj"?

To je nemar za oblikovanje umijeća socijalizacije djeteta.

· Kako to treba razumjeti?

Dijete se orijentira što je društveno dobro/prihvatljivo ili loše/neprihvatljivo testiranjem drugih. I upravo tu veliku ulogu imaju reakcije odraslih.

· Može primjer?

Majka drži u naručju dojenče. Ono sve upoznaje dodirom i zato hoće mami gurnuti prst u oko. Mama protestira: nee! Ali baka u sličnoj situaciji to dopušta djetetu i još mu se milo smiješi. Dijete prima poruku: ponekad se može, i sada mora više puta ponovo pokušati da bi utvrdilo kada je moguće a kada ne. Također učimo djecu: to je mamino, ne diraj! Ali danas je mama dobro raspoložena i veli, No dobro, uzmi. A nakon toga, koliko puta mama mora ponoviti kako se ta stvar ne smije dirati i kako je to bilo dopušteno samo jednom? Djeca kao i odrasli, testiranjem iskušavaju koliko daleko doseže njihova vlast nad drugima. Isprobava koliko onaj drugi može izdržati. Nema drugog načina da sazna što je dopušteno a što ne.

· Dakle ako postavimo oštru granicu i ako smo dosljedni, imamo puno manje problema?

Tako je. Ako je odrasla osoba sklona promjenama raspoloženja i sam sa sobom ima već dosta problema, dijete mora "testirati ili pokušavati" bezbroj puta. A ionako mu je teško pohvatati sva pravila društvenog života. Ako je mama nedosljedna – imamo katastrofalno neposlušno dijete. Nered, nepoštivanje ustaljenog vremena za obroke, odmor i posao negativno utječe na emocionalno zdravlje djeteta. Ustaljeni ritam dopušta djetetu da predvidi ono što će se dogoditi a to mu daje mir i osjećaj sigurnosti. Čini mi se da danas mnoge životinje-kućni ljubimci imaju ljepši život od djece : hranimo ih uvijek u isto vrijeme i vodimo na šetnju.

· Znači, životni ritam je važan od samog rođenja?

Iz istraživanja proizlazi da dijete još u utrobi majke ima sposobnost shvaćanja regularnosti: ritam majčin srca, njena disanja, melodiji izgovorenih riječi, njihajućeg ritma koraka. zato ritam regulira proces učenja. Iz kaosa informacija razum izabire ono što se ponavlja. Što je ponavljanje češće i što je ragularnije to se lakše pamti.

· A kako se potreba za kretanjem odnosi do hiperaktivnosti?

Preosjetljivost/hiperkativnost proizlazi, u najvećoj mjeri, iz slabog umijeća upravljanja vlastitim tijelom. Odnosi se to i na razum. Kada dijete ne može mirovati niti sekunde, okreće se i poskakuje, to znači da nije u stanju kontrolirati svoju aktivnost. Rob je slučajnih poticaja: vidi nešto crveno i tamo trči, uzima nešto u ruke i odmah to baca, jer jedan glasniji zvuk mu odvlači pažnju. Na ničemu se duže ne koncentrira. Zato mu je teško povezati uzrok s posljedicom. Da bi dijeto moglo upravljati svojim ponašanjem, mora gospodariti svojim tijelom i okruženjem. Da bi se naučilo hodati po stubama mora se desetke i stotine puta na njih popeti. Da bi znalo održavati ravnotežu mora puno puta stajati na jednoj nozi, ili hodati po gredi ili visjeti na poprečnoj gredi.
A današnja djeca puno sati provode pred televizijskim ekranom ili sjede za kompjutorom. Naravno ako je toplo i roditelji idu na vikendicu. Kako se onda mogu naučiti kontrolirati svoje aktivnosti? I kako se mogu naučiti usklađivati vlastitu aktivnost s unutarnjim ritmom?

· Znači da je u pokretu tajna nadarene djece?

To bi bilo prejednostavno, tako tvrditi. Neizrecivo je važna i dječja igra. A nju roditelji često omalovažavaju. A šteta – jer što se duže djeca umiju igrati i što su im igre bogatije i raznovrsnije, to će im bolje ići u školi.
Na primjer dijete gradi dvorac od kockica i hoće da to odrasli vide i dive mu se. A on nema vremena....neznajući lišava dijete radosti uživanja u izvršenom poslu. Ili na primjer odrasli prekidaju igru u svakom momentu: "Dosta..prati ruke!" A dijete ima osjećaj stalnosti – igrajući se, djeca uče kako osjetiti radost konačnog efekta. I kad mama kaže "Dosta, prati ruke!" jer misli da je objed važniji – dijete moli: "Mamo, još malo...". A onda se roditelji čude kako to da djeca imaju problema u školi jer se ne mogu usredotočiti i do kraja izvršiti zadaću – a sami ih tomu uče!

· Ali, čekajte – nije moguće dopustiti da bi dijete radilo sve što mu se sviđa!

Istina, dijete ne može zapovijedati u kući. Djeca će biti poslušna i neće protestirati ako im odrasli kažu: Za pet minuta završi igru, i nemoj započinjati novu". To za dijete znači: Još malo i kraj". Samo će isplanirati igru tako da ne ostane prekinuta na pola. Ja to nazivam poštovanjem za dječje aktivnosti. Kad odrasla osoba nešto radi i dijete mu smeta, odrasli mu veli: pričekaj!. A dijete je mali čovjek – ako se s nečim smisleno bavi treba ga gledati s poštovanjem. No to ne znači na može raditi što hoće.

· Treba li kažnjavati djecu?

Da, ali odmah na početku se moramo dogovoriti da ne govorimo o mlaćenju i ponižavanju djece, jer ništa tako ne uništava dječju dušu kao udaranje i ponižavanje.
Nagrada čini trajnijim dobro ponašanje, a kazna primorava na promjenu ponašanja. Odgajati znači mijenjati na bolje, zato je teško izbjeći kažnjavanje u tom procesu. Dobro ponašanje treba utvrđivati, zato je važno davati nagrade. No u svemu tomu treba postupati razborito – i to je prava umjetnost. Problem je u tom da se kazna može pretvoriti u nagradu, i obratno.

· Kako je to moguće?

Primjerice, ako je nagrada nerazmjerno mala, djetetu je žao i nagrada se pretvorila u kaznu. Zatim ako je nagrada dosta vremenski udaljena, ne donosi radost prema tome nema više snagu nagrađivanja. Ima još nekoliko zamki u koje često padamo.
Za djecu, kao i za odrasle, najveća nagrada je posvećena mu pažnja. Poradi toga se događa da dijete želi biti kažnjavano jer želi na sebe privući pozornost. Osjećaju da su važni za odrasle. Zato mu ne treba posvećivati previše pozornosti kad se loše ponaša, treba ga pohvaliti kad se ponaša kako treba.

· Jeli moguće pretjerati u kažnjavanju?

Naravno. Svako dijete ima svoju osobnu osjetljivost. Prejake kazne uzrokuju pustoš u dječjoj psihi. Valja dakle vidjeti kakav kazna ima učinak. Ona uvijek mora imati obavijesni karakter. Djeca moraju znati zbog čega doživljavaju neugodnost i što trebaju promijeniti da bi bila dobra. Nema puno smisla reći: Zabranjujem ti kompjuter – ti dobro znaš zbog čega!" Djeca se obično ne sjećaju što su loše učinili i zabranu doživljavaju kao nepravdu. Da bi kazna imala pedagoški smisao treba djeci pojasniti zbog čega su kažnjeni i što trebaju učiniti da bi se popravili. Ako dijete učini kako si mu rekao-oprosti mu i nagradi ga. I najvažnije kazna se mora odnositi na dječje ponašanje a ne dijete samo. Ne smije se govoriti: "Nisi dobar – mama te više ne voli". Puno bolje je reći : "apsolutno mi se ne sviđa da si udario Ivicu, to se ne smije – reci mu oprosti"! I ako se dijete ispriča – oprostiti mu!

· Jeli moguće kažnjavati djecu zato što ne žele učiti?

Bolje je zapitati se zbog čega ne uče. Što se događa u školi.

· Upravo tako puno se djece boji škole. Od kuda takvi strahovi?

Boje se da će izgubiti roditeljsku ljubav.

· Kako to? Ta roditelji jamče djeci, da je njihova ljubav bezuvjetna.

Ljubav je krhka i djeca to znaju. Također su svjesna da se može prekinuti i oduzeti ljubav. I to prava katastrofa. Djeci se s pravom pripisuje velika društvena inteligencija i čitanje neverbalnih poruka, neka vrsta "šestog čula" ili sposobnost "zavirivanja u srce čovjeka". Rečenice odraslih su komplicirane, preduge. Zato dijete doznaje puno iz melodije izgovorene rečenice, mimike i visine glasa. Ima svakodnevno iskustvo odnosa među roditeljima. Čuje odrasle da si izgovaraju riječi kojima si jamče ljubav i poštovanje a vide narogušene izraze lica zle poglede. Često iz bezveznih razloga. Djeca shvaćaju taj raskorak i misle da se odrasli, kad se naljute, mogu prestati međusobno voljeti. I misle da tako može biti i s njima.

· Jeli moguće oslabiti školske strahove?

Da, pokazati povjerenje djetetu. Vjerovati mu da će s trudom uspjeti u školi. Pokazivanje povjerenja je djeci važno jer shvaćaju da su odraslima važni. Važno je također naučiti djecu odgovornom socijalnom ponašanju. Ako dijete ne uspijeva posvetiti pažnju učiteljici, neće razumjeti njene upute i loše će ih izvršavati. Odmah kreću opomene i kazne a dijete teško razumije što je sitnica a što katastrofa. Dijete sjedi 10 – 15 minuta prestrašeno u klupi, i poslije mu je teško uhvatiti ritam predavanja. A kao rezultat je da mu je cijeli dan ide loše. A sve je počelo od neke sitnice. Najvažnija stvar je da se dijete na liši radosti učenja i novih spoznaja, jer ako se to dogodi - to je kraj, katastrofa.

· I ništa od genija?

Nekada sam smatrala da se sve može postići odgojem, da se sve da naučiti i kako se svaki razum može prekrasno razviti. Ali što dulje živim to sam sve više uvjerena da se ne može iz svakog materijala stvoriti nešto genijalno. A ima i genetski predodređenih genija.

· To što ste rekli, ne zvuči optimistično?

Zašto ne? Sve je relativno – i uspjesi. Možda uspjeh ne mora biti na osnovi materijalnih pokazatelja. Nije li, jednostavno rečeno, najvažniji sretan život? A možda je umijeće i talent ljubavi najvažniji? Ili, radovati se svemu što nas okružuje? Pokušavajući ići skraćenim putem do sreće mislimo da je najvažniji visoki stupanj inteligencije, u učenju, na studiju – da će to djetetu donijeti sreću. A ja smatram kako je potrebno, da bi dijete postalo sretan odrasli čovjek, brinuti se da bi njegov um bio prekrasan – što ne znači automatski napunjen znanjem iz knjiga.

Post je objavljen 26.07.2006. u 11:29 sati.