8.
Lagano položi svoje ruke na masivna vrata, gurajući ih prema van.
Uzdahne jer je bila uplašena i stvarno nije znala koga treba očekivati ako uđe unutra. Damon joj je rekao samo da se unutar toga salona nalazi Vijeće i ništa više.
Da li će je protjerati iz Akademije? Usmrtiti?
Toliko godina su bila nadasve sigurni da ih neće više ikad napasti ikakav Uništavatelj. A nisu bili sigurni da li se mogu obraniti samo s jednim Enkelom.
Pokušala ju je probuditi buka. Nekakvo čudno komešanje na kraju sobe.
Kada bi dobro upregnula svoj sluh mogla je čuti donekle dobro.
-I? Tebi nije palo na pamet da javiš Vijeću ili slično? Samo si ju doveo ovdje.-
-Bila je ugrožena u ime boga. I već se bila preobrazila. Nisam ja mogao u vezi toga.-
-Ovo ti je zadnji put da ti opraštamo.-
-Dobro. Onda je ovo zadnji put da sam ja mentor-, ozbiljno je odgovorio muški glas. Damon. Upalila se Damaris lampica u glavi.
-Bez prijetnja molim te. I da, zar nije vrijeme da dignemo na noge ovu ljepoticu?- ženski glas je odgovorio. To je Tay. Druga lampica.
Damaris se trgla iz ležećeg položaja, sada gledajući se ravno lice u lice s Damonom.
-Sranje. Zar sam se trebala prije dignuti?- upita uplašeno.
-Pazi na jezik, mlada damo-, prijeteći Tay podigne prst, gledajući Damaris ravno u oči, kao da je već prije osjetila da je budna.
***
Cijelo vijeće je podignula stravična buka, poslije Uzleta. Odmah su znali da je napadnuta sjeverna strana Akademije, onu koju Mjesec navečer ne obasjava.
Taj zid je gorio, tako jako, da se i sada, poslijepodne osjetio jaki miris sumpora.
Damon ju je odveo do tamo i jedino što je vidjela je bila velika crna površina. Instinktivno se odmah odmaknula od zida, dišući puno teže.
Trenutak poslije se približila zidu i prošla jagodicama po njemu.
-Osjećam zlu energiju-, tiho reče maknuvši pogled sa zida i pogledavši Damona.
-Da, naravno da osjećaš, kad ju i ja osjećam-, lagano je uzeo njezinu ruku i položio ju u svoju - Akademiju su noćas napali Uništavatelji. Najviše njih dvadeset. No osiguranje je podosta jako, a ovi zidovi su puno toga prošli.-
Kada bi dobro upregnula svoj sluh mogla je čuti donekle dobro.
-I? Tebi nije palo na pamet da javiš Vijeću ili slično? Samo si ju doveo ovdje.-
-Bila je ugrožena u ime boga. I već se bila preobrazila. Nisam ja mogao u vezi toga.-
-Ovo ti je zadnji put da ti opraštamo.-
-Dobro. Onda je ovo zadnji put da sam ja mentor-, ozbiljno je odgovorio muški glas. Damon. Upalila se Damaris lampica u glavi.
-Bez prijetnja molim te. I da, zar nije vrijeme da dignemo na noge ovu ljepoticu?- ženski glas je odgovorio. To je Tay. Druga lampica.
Damaris se trgla iz ležećeg položaja, sada gledajući se ravno lice u lice s Damonom.
-Sranje. Zar sam se trebala prije dignuti?- upita uplašeno.
-Pazi na jezik, mlada damo-, prijeteći Tay podigne prst, gledajući Damaris ravno u oči, kao da je već prije osjetila da je budna.
Cijelo vijeće je podignula stravična buka, poslije Uzleta. Odmah su znali da je napadnuta sjeverna strana Akademije, onu koju Mjesec navečer ne obasjava.
Taj zid je gorio, tako jako, da se i sada, poslijepodne osjetio jaki miris sumpora.
Damon ju je odveo do tamo i jedino što je vidjela je bila velika crna površina. Instinktivno se odmah odmaknula od zida, dišući puno teže.
Trenutak poslije se približila zidu i prošla jagodicama po njemu.
-Osjećam zlu energiju-, tiho reče maknuvši pogled sa zida i pogledavši Damona.
-Da, naravno da osjećaš, kad ju i ja osjećam-, lagano je uzeo njezinu ruku i položio ju u svoju - Akademiju su noćas napali Uništavatelji. Najviše njih dvadeset. No osiguranje je podosta jako, a ovi zidovi su puno toga prošli.-
Salon je bio ogroman, visoki stropovi su imali prekrasne freske anđela, a cijeli salon je mirisao tako svježe, proljetno, kao tek izrasla ruža, premda je bila zima.
-Dobrodošla Damaris, Enkelu-, obratila joj se mlada žena, davajući joj majčinski zagrljaj i topao poljubac u obraz. -Moje ime je, Helena, Anđeo Osvjetljenja, Prvi Vijećnik. Danas ćemo govoriti o tvojoj sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Danas ćeš biti ispitana.-
Svoju koščatu ruku je stavila oko njezinog boka i povela je prema velikom stolu kojemu su noge bile drvene i masivne, kao i vrata, i ukrašene predivni uzorkom Enochian jezika, koji se Damaris činio jako poznat, kao da joj mozak šalje pamćenja, duboko poznata, ali tek sad otkrivena.
-Dijete je li ti dobro?- Helena ju je upitala gledajući ju tim milim očima, dok su joj se usnice boje maline pomicale šapćući nešto.
Damaris je bilo sve mutno, vrtjelo joj se, i zadnjeg čega se sjeća jest da je pala osjećajući mekani sag ispod svojih prstiju.
-Hej-, Damonovo lice je obasjavalo zalazeće sunce pa je imalo čudni crvenkasti sjaj, - Onesvijestila si se, ali mislim da si toga svjesna. Kako se osjećaš?-
Njegovo lice je bilo previše blizu njezinog.
Pusti glavu da lagano padne na meki jastuk i zatvori oči.
-Ne znam-, iskreno mu odgovori.
-Pa, Vijeće nije toliko popustljivo. Misliti će da si ovo odglumila, tako bi bilo bolje da se vratiš u salon.-
-Sad? Već? Osjećam se kao da sam progutala..ne znam. Bilo što.-
-Pa, mislio sam da će ti se to dogoditi pa sam podgrijao onu juhu-, pogledao je mali stolić, smiješeći se zločesto.
Damaris se polagano digne, još nesigurna na svojim nogama, i ogleda se oko sebe.
Odmah je shvatila da su u malom vrtu koji je bio pokraj salona. Naravno, odavde je i dolazio onaj božanski miris ruža.
Sve je bilo obojeno u svijetlo zeleno, i lagano se sjajilo od rose. Nebo se nije vidjelo, jer su ipak bili u stakleniku, ali odraz na staklu se vidio.
Staklenik, ne vrt, ispravi se Damaris, je bio stvarno prostran i lijep.
Građen u gotičkom stilu, velikih proporcija koje su zahvaćale samo jedan ulaz i 4 prozora koja su bila lagano dignuta.
Božuri su bili smješteni odmah do nje, velike bijele latice su mirisale jako opojno i gotovo ju je boljela glava.
-Bože, zima je. Kako to održavaju?- upitala je, uhvativši Damona za ruku čim se podigla na noge, osjećajući se nestabilno.
-Ne znam. Botaničarke bi trebala pitati za to- , ponovno se nasmiješio, što je nadasve živciralo pa je okrenula glavu u potrazi za drugim cvijećem.
Božuri. Samo božuri!? Ali zašto su joj mirisali i ruže, ljiljani, ciklame i tulipani?
-Samo su božuri ovdje, zar ne?-
-Ne nisu. Iza staklenika je, vjerovala ti ili ne je samo poljana, kao one u Nizozemskoj s tulipanima, ali samo s drugim vrstama cvijeća. Zato je tako jaki miris- kihne- Pa, alergičan sam od tolike peludi.-
Smiješila mu se posprdno.
Polagano ju smjesti u stolac i sam se posjedne u onaj nasuprot nje i zagleda se u nju.
Ona je osjetila njegove smeđe oči kako prodiru u nju i nije mogla a da se ne obrecne.
-Zar ne vidiš da pokušavam jesti!?-
Zgrabi juhu, i kada je bila gotova, podigne se na noge i kaže da je spremna.
Damon ju uhvati ispod ruke i njih dvoje krenu prema staklenim vratima.
-Je li to bolje?- upitala ju je Helena, kada je krenula prema vratima.
- Ne znam. Osjećam se slabašno. Još i ovo suđenje, -osjeti blago mrštenje Helenino- izvini, vijećanje. Ne znam, mislim da sam preslaba da putujem bilo gdje a kamoli u neki meni strani grad.-
-Za tvoje dobro draga, morali smo neke stvari poduzeti.-
Damaris se blago osmjehne i odmakne od Helene. Damona nije bilo, pa lagano krene prema uskom hodniku, koji je vodi prema sličnom balkonu na kojemu je bila noć prije.
Već je bila pala noć, nebo je bilo blago sivkasto i neke ptice su letjele po nebu, stvarajući male crne točkice.
Bila je na visokom, i na vidiku nije mogla vidjeti onaj staklenik.
Vrijeme je sporo prolazilo, i ona se jednostavno isključila sve dok ju nije trznuo nečiji glas.
-Uživaš u pogledu?-
Nije htjela okrenuti glavu već je odgovorila.
-Ne da imam što vidjeti, osim nepregledne šume.-
-Da, ovaj dio zemlje je poprilično pust. Ali se proljepša, nekad ako sunce dođe do tla. Sve ima malo zrnca ljepote. To je zakon.-
-Tu se slažem s tobom-, s tim riječima Damaris se okrene i pogleda u visoku djevojku koje je nehajno bila naslonjena na staklo ulaza na balkon.
Crvena joj je kosa bila svjetlija od bilo koje boje koju je Damaris ikad vidjela, nešto između boje mrkve prekrivenom krvlju.
-Aria-, ljubazno djevojka pruži ruku Damaris, otkrivajući tetovažu na zapešću. Damaris nije htjela buljiti ali krajičkom oka je primijetila što piše. Your ghost and voice will follow me in darkness.
-Damaris. Izvini što sam izravna, ali koje ti je boje kosa?-
Mučilo ju je što nije mogla ili uspjela razaznati boju.
-Sijedasto crvena. Palili su mi kosu dok sam bila mlađa-, iskreno joj je priznala uhvativši jedan pramen. Ali on ju nije zanimao već Damaris. - I čujem da si ti novi Enkel? I kako se osjećaš?-
-Iskreno? Rađe bi htjela da me i dalje uhode ljudi na ulici, dok se magla uzdiže. Ovdje me se previše boje, ili još gore, gledaju s strahopoštovanjem-, to joj je izgovorila u jednom dahu, lagano prstima bušeći rupe u rukavu duge pamučne majice.
-Razumijem te. Ja sam završila školu ovdje prije mnogo godine, no moram raditi ono što mi je zadano, pa svako dva mjeseca posjećujem babicu.-
-Babicu?- upitala je zbunjeno.
-Da. Zapravo one ti žive u lječilištu i liječe ljude tamo. Ja im pomažem svojom energijom, tako da radi bolje. Malo komplicirano je, ali podosta zabavno-, rekla joj je uz smiješak. - Pozvali su me da te odvedem na večeru. Hoćemo li?-
Damaris se sviđalo kako se Aria kretala, pokreti su joj bili kao pokreti plesačice, pa prihvati njezinu ruku i krene.
27.3.:(Slušati savjete mudrih ljudi, jer stvarno pohvalno od mene, evo pa došla je i ona, nekako kao pauk koji se sporo kreće. Bog zna kada će više doći. Imam ispade jer sam shvatila da ljudi imaju tendenciju odlaziti. K vragu, k vragu i k vragu.
I stvaram lezbijsku romancu, trebala bi prestati gledati Sama kako se ševi s demonicama i slušati Imogen Heap.)
16.5.: (dovršeno jednom zauvijek.)
I stvaram lezbijsku romancu, trebala bi prestati gledati Sama kako se ševi s demonicama i slušati Imogen Heap.)
16.5.: (dovršeno jednom zauvijek.)
objavljeno 16.05.2011. (ponedjeljak) u 14:08 sa 7 komentara