5.
Sjedeći sama u jednom od odjeljka u ne tako novom vlaku; Damaris nije znala gdje ide. Mogla je pretpostaviti; ali samo to.
...više-manje tinejdžeri koji su Izabrani dobiju mentora i otiđu u zapuštene ali prekrasne dijelove Europe.
To joj je rekao Damon. Ali kako,pobogu je mogla sam tako shvatiti gdje ide?
Bila je zbunjena i jako, jako razočarana.
Osim nje; u odjeljku nije bilo nikoga.
Ni Damon nije bio s njom; ma koliko ga žarko molila da ide s njom i da joj još priča o enkelima.
Nije htjela stići tamo gdje ide i ne znati ništa.
A najgore od svega je što je sjedila a na krilu joj je bila domaća pileća juha.
Kada joj je Damon to predložio rekavši:
-Trebati će ti-, i ništa više, Damaris ga je htjela razbiti.
A nikada, nikada nije bila nasilna.
Nije ponijela puno stvari. Ni knjige, ni šminku...
Nije znala što ju očekuje.
Odjedanput ju je spopao umor i samo je...zaspala.
Prvo što je čula bio je jaki glas konduktera koji se derao da je ovo zadnja stanica prije povratka u Céasadh.
Uzdahnula je.
Znajući sebe i svoju sreću; vjerojatno će morati sama pješačiti do te kuće... ili što god je to trebao biti.
Ali iznenadio ju je Damon; čekajući ju na platformi željezničke stanice.
Vučeći samo za sobom samo jednu torbu; nije htjela polagano dohodati do njega.
Čudan ju je osjećaj opalio po nogama i ona je samo dotrčala do njega; zagrlivši ga.
Bilo joj je drago što ga može zagrliti.
-Nemamo cijeli dan.-
-Svjesna sam toga-, tiho je, pomalo željno rekla te riječi.
Strpao ju je u sjedalo iza kao kojekakvo malo dijete, dok je i dalje držala juhu u krilu.
Nije se ni potrudio da ju stavi u prtljažnik.
Vozili su se to jest, Damon je vozio; dok je ona gledala u okolinu izrovane ceste.
Sve je bilo u tundri. I tako hladno.
Njezini flanelski, mekani, crni ogrtač ju je jedva zagrijavao.
-Poslije ti hladnoća neće biti važna-, započeo je tiho razgovor Damon.
-Ja volim kada je hladno. Ali ovo...- počela je u negodovanju klimati glavom.
-Malo je hladnije ovdje. Naviknut ćeš se-, nasmiješio se.
Damaris se lecnula. Nikada nije vidjela Damona kako se smije. Ali njegovo prirodno blijedo lice je dobivalo neprimjetne crvene fleke na obrazima.
Izgledao je premedeno; Damaris je morala priznati.
I tako slasno.
Ta će joj misao ostati u glavi.
Primijetila je da ga nikada nije pogledala, izmjerila ga do kraja.
Cijelo vrijeme je vidjela predivne tamne oči i plavu kosu.
Imao je predivno građeno tijelo; mišići su se lagano ocrtavali po majci kratkih rukava.
Kako mu pobogu nije hladno?- tiho je mislila u sebi, odvrativši svoj pogled s Damona i usmjerivši se na vrijeme. Ponovno.
Ali njezin mozak je i dalje obrađivao Damona. Odložila je juhu pokraj sebe, nagnula se prema naprijed, izgurala nogu prema naprijed i smjestila se u suvozačko mjesto.
Damon ju je gledao zaprepašten.
-Ajde sada se vrati nazad.-
-Ne-, Damaris je odgovorila s smiješkom na ustima.
Let the games begin!
Nagnula se prema naprijed kao da želi nešto uzeti sa poda; ali to joj nije bila namjera.
Približila je lice Damonovom i poljubila ga u usta.
Zapravo sam cmoknula; jer Damon je bio zaprepašten (ponovno) i nije reagirao.
Što je radilo puno dečki u Damarisinom okružju.
Trepnuo je jedanput. Pa još jednom. Kao da mu je opalila šamar.
Damaris je to zabavljao.
Dignula se; koliko joj je strop terenca omogućavao i vratila se sjesti iza.
Damaris se iznenadila kada je Damon naglo zakočio i stao se uz rub ceste; Kao da će netko proći-, ogorčeno je pomislila; i izašao iz auta.
Polagano je izašla iz auto; osjećajući se krivo što je upravo napravila.
-Izvini. Ako sam te uzrujala.-
-Ma ne. Da. Ne znam. Damaris. Nemoj to raditi. Prestani. Izluđuješ me! -
-Ja? Ma nemoj? Ti mene izluđuješ! Ti, ti idiote! Nisam ja ovo izabrala! Takva sam! Nisi ni uzvratio!-
-27 mi je. Mentor sam! Isuse! Tako si nekad maloumna!-
-Ma nemoj?! Kako sam to mogla znati?- žustro mu je odgovorila šokirana činjenicom da je on mentor...i da pripada drugom Enkelu. I da je sam Enkel.
-Što si mislila da pošalju čovjeka da gleda kako se mijenjaš, da priča jednu te istu priču svaki put?!-
-Ne. Ne znam.- nije se htjela svađati više. Povrijedila ga je. Lagano je spustila glavu.
I to je bio prvi put da joj je prišao.
Lagano je vršcima prstiju dotaknu njezinu bradu i podignuo je.
I poljubio je.
I tada je osjetila.
Svu čežnju, bol, zanemarenost, igranje s tuđima osjećajima.
Lagano je odmaknula lice od njegovog i pogledala mu u oči.
Ti tamni krugovi kao da su znali tajnu svijeta. Neka iskrica u njima je davala osjećaj bezvijezdane noći.
Mogla je buljiti u njih; osjećajući se tako zaštićenom i tako voljenom.
Zbunjen izraz joj se pojavio na licu.
-Što je?- tiho je upitao.
-Ne znam-, šokirano je izjavila i pritisnula svoje tijelo o njegovo.
Obgrlio ju je.
Zagnjurila je svoju glavu u njegovo rame i osjetila suze.
-Ššššš-, umirivao ju je.
Bila mu je stvarno zahvalna zbog toga.
-Je li ti bolje?-upitao ju je na putu prema kući; koja se sada mogla razaznati.
-Puno. Hvala ti Damone-, izustila je s jedva primjetnim smiješkom.
-Drago mi je. Pripremi se. I nemoj zaboraviti tu juhu.-
-Ah dobro neću. Ali stvarno; što će mi?-
-Vidjeti ćeš.-
Sada je kuću mogla vidjeti. Kuća; je bila tako neprimjeren naziv za ovo.
Bez ikakvog skrivenog detalja, gotičkog izgleda.
Velika, napravljena od rijetkog crnog mramora; lagano se presijavala sada već na mjesečini.
Vrijeme je tako brzo prošlo, tiho je pomislila u sebi. Naravno kada putujem u Nigdjezemsku.
-Dođi-, zazvao ju je kada je izašao iz auta.
-Mislila sam da gentlemeni otvaraju damama vrata.-
-Nisam gentlemen.-
-Teško mi je u to povjerovati.-
-No hajde! Kreni već jednom! I nemoj zaboraviti juhu.-
-Jebala te vražja juha-, tiho je zaustila.
-Čuo sam to!-
-Drago mi je!- dodala je s osmijehom.
Udahnula je. Biti će dobro.
Hoće li?
Jeee! Završila sam ga! *uzdah* Sada moram smisliti što dalje. *uzdah*
Enjoy!
Enjoy!
objavljeno 28.11.2010. (nedjelja) u 20:46 sa 19 komentara