7.
Tay ih je odvela u jednu od soba. Bila je to velika soba, s velikim kraljevskim krevetom u sredini sobe koji se mogao razaznati u tami sobe sa svojim bijelim plahtama.
-Iscrpljena sam-, prošapta Damaris.
-Pa, do sutra podne možeš spavati. Onda bi se trebala naučiti na rutinu ove škole-, poželjela im je laku noć i otišla iz sobe.
- Zašto mi ona izgleda tako poznato?-
-Tko? Tay? Ah ona. Inače 'promatra' početnike prije dolaska. Zna biti prilično nevidljiva.-
- Ne, ne. Nekako drugačije mi je poznata. Kao da ju od prije znam. Čudno.-
-E pa, stvarno ne znam o čemu misliš.-
-Koliko je stara?- jako ju je to zanimalo jer joj je trebala lenta vremena da posloži svoja sjećanja.
-Negdje oko 300 godina.-
-Ah, ima smisla zašto mi se čini poznata. Mislim da mi je bila teta u vrtiću.-
-U vrtiću? Stvarno?- pogledao je sa znatiželjom, posjednuvši se na krevet i zgužvaši malo plahtu.
-Čini se da da. Mislim da je bila zamjena...- sada se i ona smijala.
-Mogao bih te gledati cijelu noć.-
-Ma stvarno? Mislila sam da si mi učitelj i što ja znam što drugo.-
-Pa da i jesam-, pogledao ju je tim prodornim smeđim očima, odmahnuvši plavu kose sa strane.- Mi mentori, ovdje smo kao podrška, oslonac na bilo koji način.-
-To je dragi Damone jako čudno. Kao da s seksualna igračka.-
-Ako želiš-, priznao joj je.
-Duhovito.-, sarkazam je nastao u njezinom glasu.- Ajd', okreni se jako sam iscrpljena i bilo bi lijepo kada bi zaspala...-
-Može. Želiš li kupaonicu ili ćeš se ovdje presvući?-
-Tu mi je negdje torba,- počela je zvjerkati pogledom.
Uhvativši ju rekla je: -Kupaonicu hvala ti.-
Okrenula se i pošla prema kupaonici.
Kupaonica je bila bijela, kao što je očekivala s velikom mramornom kadom na male zlatne nožice i velikim umivaonikom.
Nasmiješila se pomislivši kako je to sve tako snobistički uređeno da ljudi primjećuju takve detalje.
Skinuvši robu koju je nosila dva dana, stajala je ispred velikog ogledala na kraju kupaonice. Osim njezinog lijepog tijela ništa se nije promijenila. Osim očiju. Veliki podočnjaci su sada 'krasili' njezino lice, a oči su joj sjajile. Zapitala se zašto.
Napunila je kadu vodom, dodala par lavandinih kapljica i ušla u nju. Voda je bila topla, omekšavajući njezinu kožu. Bila je opuštena.
Zatim ju je ožiljak na leđima počeo boljeti. Pekao ju je, kao i prvi put što ju je začudilo.
Lagano se izdigla iz kade, pogledavši odraz leđa. Ostala je ukipljena.
Krila su joj već izašla bez ikakve muke, raširivši se na način koji Damaris nije mogla objasniti. Nakon nekoliko sekunda, stajala je tamo, s tim čudesnim, tuđim krilima, prestrašena da ih dotakne, preponosna da zove Damona.
Šta da uradim?
Bojala se. Prvi put u svom kratkom životu. Nešto tako nepoznato, prelijepo ali i nestvarno je bilo na njezinim leđima.
Obukla je gaćice, zgrabila kućni ogrtač i izjurila iz kupaonice.
-Točno na vrijeme. Već sam se pobojao da nećeš stići-, Damon je govorio, i tek kada je završio dignuo glavu.
-Prekasno-, Damaris je rekla.
-A baš sam se ponadao da ćeš barem gledati. A ne sudjelovati. Još nije tvoje vrijeme da letiš. Preopasno je. Ali dobra stvar je ta što je tvoja podsvijest prepoznala ovo mjesto i njegovu moć. Pripadaš ovdje.-
Sada joj je se već približavao, lagano skidajući rame jednog rukava, otkrivajući jedno krilo. Skinuvši ogrtač, sasvim polagano, da je Damaris počela drhtjeti, bio je okrenut njezinim leđima.
-Sagni se-, tiho je rekao. Napravivši to, osjetila je njegove ruke na njezinim bedrima. Jednom joj je lagano prošao kroz crno krilo i Damaris je mogla osjetiti dodir.
-Boli li?-, upitao je brižno.
-Uopće ne. Samo su-, napravila je pokret rukom -izletjela.-
-Predivno. No, hajde stavi ogrtač da barem idemo na balkon. I pokušaj ih uvući-, govorio joj je polagano, tiho.
Damaris se usredotočila i mogla je osjetiti kako joj se krila uvlače.
-Čudesno. Znaš mi stariji Enkeli ne možemo ih tako brzo uvlačiti. Kada ih izvadimo-, napravio je navodnike u zraku- tako ostanu do mjesec dana.-
Damaris nije rekla ništa, nego samo pogledala iza svojeg ramena. Nije ih bilo.
Osjetila je čudan osjećaj, nekakvu prazninu.
Navukla je ogrtač i požurila do Damona koji je već bio na balkonu.
-Prekrasna noć-, tiho je rekla.
-Da, jedna od rijetkih. U veljači nije ovo dobro raditi ali eto. Rade posebno zbog tebe. Novog Čuvara-, pogledao ju je u oči i onda su mu se oči spustile na njezine usne. - No evo ih. Uživaj. Jedna si od rijetkih koje ovo vide.
Mjesec je obasjavao dvorište kuće. Zelenu uređeni vrt, lijep i velik sada je bio sivkast i u sjenu. Mala grupica ljudi je bila u središtu vrta ispred fontane nekakvog kipa. Odjedanput se čuo zvuk uzlijetanja ptice i počela su prva krila letjeti prema mjesecu. Jedan za drugim, dizali su se u noćno nebo, crna krila ukrašavajuvći nebo. Bila su bijela, Damaris je to znala po presijavanju.
Ali ovako bi svatko mogao proći kao Čuvar, pomislila je začuđeno.
-Istina mogli bi. I jesu.- dodao je Damon.- Damaris, ovo je Uzlet Enkela. No budeš o tome učila na povijesti. No hajde sada u krpe!-, dodao je i odjurio na svoju stranu kreveta.
Damaris je još jedanput bacila pogled na nebo, kojemu se mjesec više nije vidio. Sakrio ga je veliki sivi oblak.
Legnula je u krevet osjećajući čudni osjećaj između prstiju. Kao da njezino srce osjeća da je doma.
objavljeno 26.01.2011. (srijeda) u 18:10 sa 18 komentara