Prvi put je najteze... tako svi kazu. A sad i ja vjerujem da jest! Dugo vremena trebalo mi je za konacnu odluku. Dobro, mozda ne bas toliko dugo jer ipak je rijec o nekoliko dana :) ali svejedno, to nekako traje ka cila vjecnost – ono, dok smislis, isplaniras, skupis hrabrosti pa se odlucis, a na kraju onda i ucinis. Ipak, necu sad pisati sve detalje jer... khm.. :) No, kako bilo, sad je ucinjeno. Ne znam koliko uspjesno, ali... ma nije ni bitno! Bitno je samo da iduci put vise nece biti prvi put, dakle bit ce lakse :)
Da, sad vidim kako ova pricica moze povesti mastu razlicitih ljudi razlicitim ciljevima, a vecini mozda i jednom zajednickom... onom jednom... ali ja samo pokusavam docarati kako nije samo jednu stvar u zivotu po prvi put najteze uciniti. Zapravo, pokusavam reci kako je svaki pocetak tezak pa tako i meni zapoceti neku vrst suradnje sa svojim dragim prijateljem :)
Ali mislim da je sad zbilja dovoljno... za moj prvi put...

pozz svima! :)

pROGY

Hodali smo pokraj osnovne škole prema vrhu blagog brda. Pokraj mene su bila 2 frenda. zelena trava svugdje oko nas, u tom dvorištu dosta ljudi. I svi čudno i unikatno obučeni.
Pitam bližeg frenda:
"I, jel se može ova igra igrati sa modemskom vezom na internet?"
"Može, ja kod kuće imam slabiju vezu i igra je zastajkivala samo u večim bitkama",okrene se prema meni i kaže.
Naime, to gdje smo hodali - nalazili smo se unutar igre. Ali! Izgledalo je kao stvarnost, kao da sam u dvorištu iza moje stare osnovne škole.
Treći frend je samo šutio, on već dugo igra tu igru, iskustan je igrač i velik level je, snažan.
Došli smo na vrh brda visokok možda tri-četiri metra. Sjeli smo dolje. Tamo smo sreli još prijateljicu i još jednog prijatelja. Oni su isto novi igrači - ali svi su imali posebne rukavice na rukama (bez prstiju, slične onim biciklističkim rukavicama). To su nedavno osvojili u podosta teškoj bitci za početnike. iako su novi igrači, već su to osvojili. Pruži mi frednica rukavice i kaže:
"Evo uzmi ove, meni ne trebaju, ne koirste mi."
Uzeo sam, stavio na ruku i ustao. Ostali su ostali sjediti. Krenuo sam uskom stazicom koja se protezala od toga brza - bila je to uska stazica prekrivena travom. Na kraju stazice su se nalazila neka metalna vrata, puno ljudi je išlo prema tamo.
"Gdje ćeš?" - upitaju me oni.
Blago potrčim, sagnem se, ruke prema iza i odgovorim žustrim glasom:
"Idem osvojiti svoje rukavice!!!"

Oni su ostali sjediti na sredini brdašca i gledali me kako trčim po stazici, meni je na umu bilo samo jedno - ući ću u taj event, pobjediti i ja i osvojiti svoje rukavice!

----
note: ovo sam sanjao - nema puno smisla, ne? :P

Bljesne snažno svijetlo i zaslijepi me. Polagano otvorim oči. Čudna je to prostorija...ako uopće jeste bila to. Tlo prekriveno bijelim pločicama, a zidovi se nisu ni vidjeli koliko je bilo svijetlo. Ispred mene nalazio se poluokrugli stol, a na stedinu čistog drvenog stola sjedio je starac i gledao neke papire.
"Spreman da ti sudimo?" - kaže on meni, poznat mi njegov glas.
"Za što? kakvo suđenje?"
"Za sve, za ono što jesi i što si mogao biti, za ono što nisi... Ne brini se, dobar sam ja sudija"
Starac se nasmiješi na svoju zadnju rečenicu.
Ja! Prepoznao sam ga. To sam ja - u starim godinama. To je moj glas. NIje me to zanimalo. Okrenem se i krenem na drugu stranu. Starac samo spusti papire. Oko njega se pojavi još par osoba za stolom. Te osobe počnu ustajati, da krenu za mnom. No, starac ih zaustavi, još uvijek sa smiješkom na licu.
"Neka.. ako nije shvatio - shvatit će..."

prvo ide jedna kao ono... računalna šala - sa nippon foruma:
--------------------------------
--Pismo korisnice softverskoj kući--
Poštovana gospodo prošle godine izvršila sam upgrade sa Dečka 5.0 na Muža 1.0. Nažalost program veoma loše radi. Nekompatibilan je sa financijskim softverom tako da je sada jako ograničen pristup aplikacijama Garderoba, dok se Nakit i Cvijeće ne mogu pokrenuti, a koje su savršeno funkcionirale sa Dečkom 5.0.
Uz to sa instalacijom Muža 1.0 došlo je do automatske deinstalacije mnogih zabavnih aplikacija kao što su bile Krstarenje, Večera u dvoje, Večer u kazalištu, i sl., ali su umjesto njih instalirani novi (koji nisu iz te kategorije) tipa: Poker, Subota ispred TV-a i Nered svuda 2005.
Startanjem programa Razgovori 8.0 pojavljuje se prozor koji upozorava na grešku i obaviještava o onemogućenom pristupu nekim datotekama. Pokušaj njegovog ponovnog pokretanja ruši sistem.
Ni pod kojim uvjetima program ne izvršava funkcije: Spremanje u kući i Pomoć u kuhinji. Pokušala sam problem riješiti patch-om Zvoncanje, ali ovaj višenamjenski uslužni program, koji je ranije sjajno pomagao sada daje više nego ograničene rezultate.
Molim Vas da mi pomognete. Nesretna korisnica.


-- Odgovor tehničke službe --
Ovo je tipičan problem na koji se korisnice žale i on nastaje uslijed zablude. Mnoge naše korisnice vrše uprgrade sa Dečka 5.0 na Muža 1.0 što je zapravo kardinalna greška jer je Dečko 5.0 paket za zabavu, dok je Muž 1.0 operativni sistem i to projektiran tako da izvršava što manji broj aplikacija.
Pritom mnogi programski fajlovi mogu se instalirati samo jednom godišnje, i to je uvjetovano sa mnogo faktora, pošto Muž 1.0 ima vrlo ograničenu memoriju. Zato predlažemo da razmislite o kupovini novog softvera za poboljšanje performansi.
Kao najefikasniji pokazao se Kuhinja njegove mame 18.1, Strpljenje 10.0, a ne treba zaboraviti ni Nježnost 1.1. Kada se koriste zajedno ovi programi će učiniti da Muž 1.0 razvije osobine kao što su Popravke u kući 1.0, Najbolji prijatelj 7.6, Večernji izlasci 1.2, Romantika 1.0, pa čak i Teretana 1.1
Savetujemo da ni po koju cijenu ne instalirate programe Punica 1.0 jer aplikacija daje smrtonosnu funkciju za Muža 1.0 uvlačeći ga u petlju u kojoj ce izvršavati samo Pecanje 9.4, Lov 5.2, sve dok konačno ne upadne u program Pivo 6.0, koji izaziva generiranje fajlova Pivski stomak 9.1 i Hrkanje XP koje je praktično nemoguće izbrisati.

--------------------------------
a sada tekst koji sam dobio na mail i jako mi se svidio...
--------------------------------
Voze se cura i dečko na motoru.
cura: "Nemoj tako brzo, smanji!!!!!"
dečko: "Ne bas je ludo..."
cura: "Ne, nije...molim te uspori"
dečko: "Reci da me voliš!"
cura: "Znaš da te volim!"
dečko: "Zagrli me"
(cura ga zagrli)
dečko: "Molim te uzmi moju kacigu sa glave, meni je tijesna,i stavi je sebi na glavu!!!"

Sljedeće jutro u novinama:
Motor imao nesreću, jer su kočnice popustile, dvije osobe su bile na motoru -
jedna je preživjela,
a druga poginula.

ISTINA JE:
Da je dečko ustanovio na pola puta da su... kočnice popustile,
a to nije htio reći svojoj curi...
želio je posljednji put čuti njene rijeći- VOLIM TE!
želio je posljednji put osjetiti njen- ZAGRLJAJ!
Zatim ju je zamolio da stavi njegovu kacigu na svoju glavu,
jer je želio da ona preživi iako je to značilo da ce on poginuti!

(ime uzeto iz pjesme Blink 182 - i miss you)

Tamno mjesto. Hladno je. Bez boje, crno-bijelo i tonovi sive. Puše snažan vjetar. Negdje kleči preplašeni Daisuke, negdje u tami, hladnoći, u ništavilu.
-Plaši te ovo mjesto? -začuje glas odnekud.. odasvud oko sebe.
-Da.. -odgovori ovaj preplašeno i polako podigne glavu.
Oči su mu postale potpuno crne, bezvoljne i sablasne.
-Sada znaš kako je meni cijelo vrijeme. Ovdje ja stalno boravim. Daisuke, ovo je tvoj um.
Dječak smogne nekako snage, podupre se rukama i ustane. Nije ništa razumio od ove zadnje rečenice. I zbunjivalo ga je što je taj glas - to je zapravo njegov glas.
-Da. Ljudski um je ovako prazan, hladan i mračan. Bez ljudi oko nas u stvarnom svijetu svi bismo poludjeli, bez voljenih i onih koje volimo stalno bismo bili u tami našeg uma.
-Tko si ti.. - napokon progovori i Daiskuke okrečući se oko sebe.
Vjetar zapuše još jače. Polako je počeo derati majicu kratkih rukava na dječaku.
-Ja sam ti. Tvoje drugo ja. Ja sam onaj kojega se plašiš i cijelo vrijeme držiš zatvorenog unutar sebe, cijelo vrijeme me držiš ovdje, u svom umu. Daisuke, ja sam ti.
Daisuke spusti glavu. Priznanje da zna o čemu se radi.
-Sjećaš li se kada si me prvi put upoznao, izveo na površinu? Kada si se prvi put razbijesnio i pustio me van da se borim za tebe. Tada si bio prestrašen. Na to će te uvijek podsjećati ožiljak na obrazu.
-Sjećam se. Bio sam prestrašen.. tebe? - kaže tiho dječak.
-Ne. Nisi se plašio mene. Kada si mene pustio van, ti si otišao ovdje, u svoj um, na mračno mjesto. Toga si se prestrašio - tame i samoće. Nisi se ti plašio toga što sam ja vani radio nered.
-Nisam..
-Daisuke, ja nisam loša osoba. Nisam zao. Ja sam ti, ali na druačiji način. Da ti nisi takav kakav si, bio bi kao ja. Da nisi odrastao tako kako jesi, da drugi nisu na tebe tako utjecali, bio bi kao ja. Stoga - molim te, nemoj suditi tako o meni.
-Ja... - počne Daikuke, no zapuše presnažan vjetar.

Daisuke se probudi naglo u krevetu. Sav znojan. Srce mu je tuklo prejako.
-San?

-------------------------------------------
prvo bih želio pozdaviti malobrojno ljudstvo koje dolazi amo i objaviti da sam odlučio bizarne, nastrane i priče po svom stilu nastavit pisat amo - stoga, slobodno proširite vijest da se zzum blog povratio (ne u smislu povratio ... ah, dobro je...). za sada ću stavit svoje malo starije priče amo, to će bit par dana postanja, a onda idemo u "nabavku" novih.
pozzdrav svima, budite mi sasvim ok!!