Bljesne snažno svijetlo i zaslijepi me. Polagano otvorim oči. Čudna je to prostorija...ako uopće jeste bila to. Tlo prekriveno bijelim pločicama, a zidovi se nisu ni vidjeli koliko je bilo svijetlo. Ispred mene nalazio se poluokrugli stol, a na stedinu čistog drvenog stola sjedio je starac i gledao neke papire.
"Spreman da ti sudimo?" - kaže on meni, poznat mi njegov glas.
"Za što? kakvo suđenje?"
"Za sve, za ono što jesi i što si mogao biti, za ono što nisi... Ne brini se, dobar sam ja sudija"
Starac se nasmiješi na svoju zadnju rečenicu.
Ja! Prepoznao sam ga. To sam ja - u starim godinama. To je moj glas. NIje me to zanimalo. Okrenem se i krenem na drugu stranu. Starac samo spusti papire. Oko njega se pojavi još par osoba za stolom. Te osobe počnu ustajati, da krenu za mnom. No, starac ih zaustavi, još uvijek sa smiješkom na licu.
"Neka.. ako nije shvatio - shvatit će..."
Post je objavljen 26.04.2007. u 21:32 sati.