For the longest time...
For the shortest blink of an eye...
For my soul...
For your peace...

Through it has been too long,
Although I fall apart every day,
Despite our black destiny,
All that doesn't matter.

Show me your hand,
I'll show you my heart,
Show me my way,
I'll show you your destiny.

Can't fight it any more...
fate...
Can't stand this presure...
allotment...

Zdravo svima. Dobih password, pa da odmah stavim ovo. To je jedna od mojih pjesama, iako je starija, svidjela se mnogima, pa da čujem i vaš mišljanje. Usput rečeno - ja nisam zzum, samo mi je rekao da nema baš vremena za blog i dao mi password.
I prijevod na hrvatski jezik, mada bolje zvuči na engleskom:

Za najduže vrijeme...
Za najkraći treptaj oka...
Za moju dušu...
Za tvoj mir...

Iako je prošlo previše vremena,
Iako se raspadam svaki dan,
Unatoč našoj crnoj sudbini,
Sve to nije važno.

Pokaži mi svoju ruku,
Pokazat ću ti svoje srce,
Pokaži mi moj put,
Pokazat ću ti tvoju sudbu.

Ne mogu se više boriti...
sudbina...
Ne mogu podnijeti ovaj pritisak,
sudbina...

Iskreno, ne znam hoće li ovaj još pisati ovdje (morate znat kakva je to lijenčina ), no ponekad ću i ja svratiti. Nije mi se dalo otvarati svoj blog, ali ovako već može. Nadam se da ćemo moći nekako surađivati.
by TKF

Dva otoka, oni su povezani tankom kamenom stazicom.
Dva otoka, jedan veći jedan manji, jedan samo sa pjeskom, goli otok bez raslinja; drugi pak nasred ima palmicu, i zato je manje pust, i godan je, ima hlad.
Moj otok je ovaj manji, ovaj pusti. Dok drugi otok, nedavno je došao netko na njega. Sada je mjesto pod palmom zauzeto. Ali nema veze, tu je kamena staza preko koje ipak nekad dođem do tog otočića i sjednem pod palmu, zajedno s tom osobom.
I bude zabavno, uistinu volim dolaziti na taj otočić. Ne osjećam se više tako sam.

ali...
Puno ljudi je nedavno ušlo u more, u more u kojem su otočići. Zbog toga se razina mora podigla jednog dana.
I more je prekrilo stazicu, put koji je povezivao naše otočiće.
Sada... svatko je na svom otoku, udaljeni i sami. Nedostaje mi hlad, nedostaje mi ta osoba.
Otkako je došla na otočić prirasla mi je srcu.

eh...
Preplivao bih do drugog otočića, dugo se nismo družili.
No, umoran sam. Vjerojatno će me valovi svladati i odnijeti negdje drugdje. Zato je bolje da ostanem na svom otočiću, pustom, pješćanom i vrućem.
Zaspat ću, neka me taj pjesak proguta u svoju unutrašnjost. Tamo je hladno i mračno...

i...
Kada se odmorim, skupim snage, energije. Izaći ću na površinu svog malog carsta, skočit ću u more i doći do otočića te osobe.
Ne znam što će mi reći, kako će reagirati. Nadam se da ... će biti ok, da je dobro to što sam došao. Možda... sam predugo čekao.
Vjerojatno ne mogu sav put izmežu otočića preći sam, smao ćz zazvati tu osobu da mi pruži ruku i pomogne. Bit će dobro ako uspijem... doći u hlad s tom osobom.

A to ću učiniti jer... pa - :p (ja znam svoje razloge...)
------------------------------------
erm... da, malo priče za "promjenu", da vas rasladi. aaaah, kako bi išao na more, ili negde se bacit u vodu, prevruće jeeee... :)
uživajte u ljetu ljudi, odmorite se. cya!
------------------------------------

eee, stari san, ispričao sam ga jednoj osobi i otprilike ovako ide (morate oprostiti na ovako jadnom postu ali nema se vremena..) :
-----------------------------
Sitka kišica pada. Čuje se kako sipi s neba. Otvaram kapiju i ulazim u svoje dvorište. Prolazim pokraj kuće gledajući nebo. Sivo je, prekriveno oblacima, a sunce se ne uspijeva probiti. Dolazim do kraja kuće i u dvorištu vidim puno prijatelja. Neki su naslonjeni na zid, neki sjede dolje, ili stoje ispred ovih. Na stup u sredini (između dvije kuće) naslonila se Srečkica i gleda. Za sobom vučem mač, nije težak ali se činio kao najteži teret koji sam ikada morao nositi sa sobom.
-Napokon si došao, - kaže jedan iz grupe i istupi van.
Priđe mi prijatelj s leđa i kaže:
-Evo ga, on ne vjeruje da smo mi Calahari. Uvijeri ga, ali budi blag.
Calahari (zapravo sam zaboravio pravo ime iz sna, znam samo da počinje s Ca... ,ali poslužit će i ovo ime) su posebni «ratnici» koji se služe čudnim mačevima da bi se botili jedni protiv drugih.
Taj ispred mene izvadi neki dugački plastični mač (mislim da se šprdao sa mnom) i stane u pozu za mačevanje.
-To je glupost, te vaše priče i izmišljotine o Calaharijima! –kaže podrugljivo.
On mi zapravo i nije bio neki prijatelj nego prijatelj mog prijatelja (ovoga što mi je prišao s leđa). Više je kao... poznanik iz ulice. Ali svejedno sam odlučio biti blag.
Podignem mač (bio je srednje dug i tanak, nije blistao,a kapi su mu sklizine niz oštricu) i krenem na njega. On udari svojim plastičnim mačem u moj, te se moj odbije. Zamahnam još jače, te to učini i on. Njegov savitljivi plastični mač se okomota oko moga. Počeo mi se smijati.
Već ljutio istgnem svoj mač iz njegovoga. Skočim i zamahnam dosta jako. Udarim u njegov mač i slomim mu ga!
-A to je bilo teško! Moj je plastični...
Već bijesan, namršim lice i viknem nešto i udarim ga mačem iz sve znage sa strane u bedra. Svi zabrezeknu i ustanu se. Prijatelj se malo pomakne i vikne mi:
-Što radiš?! Nisam ti rekao da ga ubiješ, samo da mu pokašeš da smo Calahari.
Tom tipu s ostatkom plastičnog mača ispadnu neki metalni dijelovi sa te strane ispod majice. Neki kugovi i žuti vijci. Nešto je imao pod majicom što ga je zaštitilo. On bez riječi krene prema kapiji i ode prema svojoj kući. Izašao sam van pred njega. Išao je prema kući, i prema kirbaju koji je bio tog dana u mojoj ulici (inače, u mojoj ulici nema kirbaja...). Kiše više nije padala.
Svi vani su se okrenuli prema meni i smijuckali se. Još uvijek sam imao mač u ruci. To im je bilo čudno.
***
Slijedeći dan mi prijatelj kaže:
-Dođi sa mnom. Calahariji iz gimnazije imaju sastanak u dvorani.
Tada sam se pitao zašto samo oni iz gimnazije. I bilo nas je jako puno, oko stotinjak. Polako smo svi ulazili u dvoranu. Sjeo sam za stol držeći svoj mač u lijevoj ruci poduprt o tlo. Sjeo sam za isti stol kao i prijatelji, Undisputed i EnlightedFenix. I oni su imali mačeve u ruci. Svi smo bili ozbiljni i šutjeli.
Za drugim stolovima vidio sma još prijatelja, svi sa tužnim pogledom. Možda zato.. što je sada sve drugačije. Mi smo Calahari, naša svrha je borba. I na kraju ćemo se morati boriti jedan protiv drugoga do kraja, sve dok najjači ne ostane. Onda tek ide najveći izazov.
Neki stariji čovjek je na pozornici počeo govor. U ruci je imao mač, dok drugu ruku nije imao...
Na ramenu sam osjetio nečiju ruku, velika ruka...
-Sve će biti... dobro...

oke, daaaaa, još sam živ, i kao dokaz evo novi post,nisu baš neke pričice - 2 slučaja, like it, or hate it! :=/
------------------------------------

SLUČAJ PRVI:
«Ti... zašto mi ne odgovoriš?? Zašto samo buljiš i šutiš? Reci mi: tko sam ja!?»
Tišina... čuo se samo škripanje starog drvenog poda na tavanu.
«Nemoj me oponašati, ponavljati za mnom!! Nije ni smiješno, ni... ni...»
Dječak je stajao u tom tavnom tavanu. Pokušavao je dobiti odgovore od sugovornika.
«Ja... ne znam...»
Pao je na koljena. Rukama je hrio prekriti lice, da se ne vidi da plače.
«Ne znam više tko sam.... Zašto mi nećeš reći... ti .. ti si...»
Suze su natapale trošni pod. Hrastovina, mislim da su to bile hrstaove daske.
Dječak hitro podigne glavu, bijesan pogled – to je imao, pobiješnjelo lice. Podigne desnu šaku i udari ispred sebe. Svog sugovornika.
Ruka mu je krvarila. Staklo je polagano padalo na tlo.
«Reci mi...»
Još je tiho zajecao spuštenog pogleda.
Zrcalo... je razbijeno...

SLUČAJ DRUGI:
«Što to radiš? Zašto tako provodiš dane? Družeći se s tim slabićima. Bolji si od njih, iznad njih si. Samo te spriječavaju, usporavaju,» -govorio je visoki čovjek u crnom dugom odijelu.
«Ja nisam...»
Okrenio sam se i polako krenuo van. Zamišljen, njegove rijči su mi prolazile kroz glavu. Zar je to istina? Moram li uistinu pronaći svoj put?
Sjeo sam na rub pločnika. Više nisam primječivao nikoga oko sebe, niti ništa. Neki ljudi su me pozdravljali, nisam im obračao pozornost. Bolji sam...
«Što to radiš!?» -oštro mi poviče strogi ženski glas.
Podigao sam glavu. To je Mai, dobra prijateljica koju sam davno upoznao u vlaku na putu do škole. Ustao sam se i okrenuo na drugu stranu. Htio sam otići.
Ona me uhvati za rame i okrene.
«Što je to s tobom? Zašto si takav?»
«Zato što cijeli život treniram, zato što nisam kao vi, zato što imam poseban dar brzine.. Zato mi nije mjesto s vama, vi ste slabi... Moram... Potražiti ljude svoje klase!» -još uvijek izgubljeno i pomalo nesigurno joj kažem.
Ona zamahne nogom i udari me u trbuh prilično jako. Uhvatim se rukama i padnem na koljena.
«Ti... Ti si slab i spor kao i mnogi koje poznajem. Ti si ponekad beskoristan. Najčešće izgubljen. Još ne poznaješ dobro od zla. Nisi ništa poseban, čak dapače – nekad znaš biti pravi teret drugima!» -bijesno mi kaže.
«Ja.. sam to!?» -širom otvorim oči.
«Da, jesi. I sada – još si i umišljen!»
Ona se tada sagne i pruži mi ruku. No ja ju zagrlim. Istina je...

Dokaz da je ljudska rasa osuđena na propast zbog svoje glupavosti – stvarni tekstovi i upute na nekim proizvodima:
------------------------------------------------------------------
Na Sears boji za kosu:
Nemoj koristiti dok spavaš.

Na Dial sapunu:
Koristi kao običan sapun.

Na Swanson zamrznutom jelu:
Preporuka za posluživanje: Odmrznuti.

Na Mark and Spencer pudingu:
Proizvod će biti topal nakon zagrijavanja.

Na pakiranju Rowenta glačala:
Nemoj glačati odijeću na tijelu.

Na Nytol tabletama za spavanje:
Upozorenje: Može uzrokovati mamurluk.

Na večini novih Božićnih svijetla:
Samo za korištenje u kući i izvan nje.

Na Japanskom procesoru na hrani:
Ne koristiti za druge koristi.

Na Sainsbury kikirikiju:
Upozorenje: Sadrži kikiriki.

Na American Airline kikirikiju:
Uputa: otvori paketić, jedi kikiriki.

Na dječijem kostimu Supermana:
Nošenjem ovog kostima ne možete letjeti.

Na švicarskoj motornoj pili:
Nemojte pokušavati zaustaviti lanac rukama ili genitalijama.

Na toboganu:
Pazi: Može se razviti velika brzina pod nekim sniježnim uvijetima.

Na oštraču noževa:
Upozorenje: Noževi su oštri.

Na čaši za kavu za van:
Upozorenje: Vruća pića su vruća.

Na uputstvima za mikrovalnu:
Nemoj koristiti za sušenje kućnih ljubimca.

Iza na sjedalu u NATO-ovim letjelicama:
Sjedalo mora biti okrenuto prema naprijed za uzlijetanja i slijetanja.

Na dnu cola boce:
Nemoj otvarati ovdje.

Na Harry Potter metli:
Ova metla zapravo ne leti.

Na kutiji aspirina:
Nemoj uzimati ako imaš alergiju na aspirin.

Na kutiji praška za rublje:
Skini odjeću prije stavljanja u perilicu rublja.

Na pakiranju krofni:
Skini omot, otvori usta, stavi krofnu, jedi.

Na uputstvima za čajnik:
Ovaj uređaj je uključen kada gumb UKLJUČI/ISKLJUČI stavite na UKLJUČI.

Na boci kečapa:
Uputa: Stavi na hranu.

Na boci ruma:
Otvori bocu prije pijenja.

Na parkirališu:
Ulaz. Nemoj ulaziti.

Znak u Honk Kongu:
Pazi se ljudi.

Na limenci osviježivača za kosu:
Za korištenje samo iskusnih osoba.

Na boci losiona za bebe:
Držati dalje od djece.

Na paru čarapa iz egipta:
Nemoj prati.

Za frizbiju:
Upozorenje: Može sadržavati sitne dijelove.

U uputstvu za auto:
Kako bi izašli iz auta, otvorite vrata, izađite i zatvorite vrata.

Upute na uređaju protiv komaraca:
Zamjenjivanje baterije: zamjenite staru bateriju s novom.

Na rođendanskoj čestitici za dijecu od jedne godine starosti:
Nije prikladno za dijecu staru 36 mjeseci ili manje.

Na četki za čišćenje toileta:
Nemojte koristiti oralno.

Na limenci boje u spreju:
Nemojte sprejat sebi u lice.

Na kutiji petardi:
Nemojte stavljati u usta.

U uputama za perilicu rublja:
Nemojte dopustiti dijeci da se igraju u perilici rublja.

Na tosteru:
Nemojte koristiti pod vodom.

Još od pamtivijeka ljudi su bili fascinirani bićima zvani anđeli. Mitovi, legende, priče govore o tim bićima često ih prikazujući kao moćna bića s krilima, pomagaći Bogu (nekad i vragu), savjetnici čovjeku. No, sve do nedavno to je ostalo na pričama i vjerovanju da postoje takva bića.
06.06.2006. dosta tajna kompanije BioRobotic je optkila projekt na kojem su radili proteklih desetljeća. Na velikom predstavljanju u Tokiu otkriven je prototip naprednog humanoidnog androida nazvan AngelOne. Ovo je priča o tome, što se ustinu dogodilo tada, prije 23 godine.
Tog datuma okupilo se nevjerojatno puno ljudi na stadionu Tokihana. Bila je noć. Oko 22 sata. Reflektori su se upalili. Direktor BioRobotica pokrenuo je projekt jednim pritiskom na gumb. AngelOne otvorio je oči. Duboke i beskrajne, umjetne oči. Govore da su bile plave boje. Raširio je ruke. kablovi su se sami iskopčali iz njegovih leđa. Oh, kakav je to prizor bio, pogledajte samo ove murale i slike koje su mnogi umjetnici napravili o tom događaju.
Ali, nešto je pošlo po zlu. AngelOne nije se ponašao sukladno s programom koji je nosio u sebi. Otvorio je usta i ispustio razoran glas. Stakla u radijusu od 100njak metara su popucali a ljudi pali na koljena držeći ruke ne ušima. Direktor je počeo trčati i vikati: "Ugasite! Ugasite ga! Ugasite projekt!!"
Već je bilo prekasno. Tada je počelo...
Iza prototipa androida, iz leđa, kao da su izlazila vrlo dugačka poluprozirna krila. Crna krila i crno perije je letjelo dolje na stadionu. Plave oči, pogledale su nebo. Obrve se namrštile. Kiša je počela padati, iako je najavljeno lijepo vrijeme. Čak je i grmilo. Nebo se paralo toga dana. Iz njegovih raširenih ruku zabljesnula je svijetlost.
Djeco moja, i sama znate da se tada nitko nije vratio sa stadiona, sa tog događaja. Nitko nije preživio. AngelOne nazvan je Anđelom Smrti, donositelj kraja, tuge, očaja - iako ... je stvoren od ljudi. Nešto je krivo pošlo. Definitivno! I sve do sada se ne zna što to. Možda greška u programu, možda vanjske sile, ili sabotaža...

Djed proviri kroz tamni prozor kućice ukopane skoro cijele u tlo. Nebo je bilo prekriveno crnim oblacima i smogom. 2029. je godina. U daljini su se čule slabe eksplozije, bljeskovi munje. Još se negdje na nebu moglo vidjeti to, ta bića kako lete. Anđeli Smrti, sada ih ima na milijune po čitavom svijetu. Nose sa sobom kaos i uništenje. Svakim danom sve više. A čovjek... kriv je!
Starac uzdahne i okrene se prema unucima. "Kakva je njihova budućnost? Ako ju imaju u ovom trulom svijetu...",pomisli i stavi ruku na unukinu glavu i pomazi ju.

-----------------------------------
Um... to je to... ako hoćete neki kraj, sami ga smislite, meni se sviđa ovako. i samo da znate, i ja sam fasciniran anđelima. Volim čitati o njima, tražiti njihove slike i tako... :p

Vila Mayauru izgubila je pamćenje i živjela sama u šumi. Jednoga dana pokraj šume je prolazila djevojčica. Mayauru i djevojčica su postale prijateljice. Djevojčica je zvala puno prijatelja i oni su se sretno igrali zajedno. Ali Mayauru nije bila ljudsko biće i sporije je starila. Djeca su odrasla i s vremanom zaboravila Mayauru. I tada koju je Mayauru prvu srela... je ostala jedina s njom. Ali ta djevojka je isto odrasla i nije se mogla igrati s Mayauru. No, odrasla djevojka nije mogla zaboraviti Mayauru i stalno se vraćala. Tada je Mayauru dala poklon djevojci koja je izgledala usamljeno. "Zbogom", riječi rastanka. Sve do tada ljudi nisu znali za riječi rastanka. Mayauru je bila vila rastanka. Ona je to zaboravila jer je bolno imati samo rastanke. Odrasla djevojka naučila je riječi rastanka od Mayauru. I ta djevojka, koja je znala riječi rastanka...
postala je najljubaznija osoba na svijetu.

(bojanka iz animea "Kimi ga Nozomu Eien")

Stvori Bog magarca i reče mu: Biti ćes magarac, raditi ćes od zore do mraka, teglit ćes na svojim leđima sve što ti stave i živjet ces 30 godina.
Magarac odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali..... 30 godina je previše, zar ne bi bilo bolje 10?
Usliši Gospodin magarca i načini ga takvim.

Zatim stvori Bog psa i reče mu: Biti ćes pas, čuvat ćes kuću čovjekovu, jest ćes što ti stave i živjet ćes 25 godina.
Pas odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali... 25 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 10?
I usliši Gospodin psa i učini ga takvim.

Onda stvori Bog majmuna i reče mu: Bit ćes majmun, skakat ćes sa stabla na stablo i činiti majmunarije za zabavu okoline svoje i živjet ces 15 godina.
Majmun odgovori: Neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali... 15 godina je malo previše, zar ne bi bilo bolje 5?
I usliši Gospodin majmuna i načini ga takvim.

Konačno stvori Bog čovjeka i reče mu: Biti ces čovjek, najinteligentnije stvorenje na Zemlji, gospodarit ćes svijetom i svime u njemu (osim ženom - to ti nikada neće uspjeti) i živjet ćes 30 godina.
Čovjek odgovori: Hvala ti i neka bude volja Tvoja, Gospodine, ali...30 godina je premalo, zar mi ne bi mogao dati 20 godina što neće magarac, 15 što ih odbije pas i 10 što ne htije majmun?
I usliši Gospodin čovjeka i načini ga takvim.

I tako čovjek živi 30 godina kao čovjek, zatim se oženi i živi 20 godina kao magarac, radeći od zore do sumraka i tegleći na svojim leđima teret obitelji. Potom ode u mirovinu i živi 15 godina poput psa, čuvajući kuću i jedući što mu daju. I na kraju, živi jos 10 godina kao majmun, skacući od stana do stana svoje djece i kreveljeći se da zabavi unuke.

-------------------------------------
opet, još jedan tekstić. dobio preko maila, neda mi se slati dalje (iako...)

Djevojka upita svog dečka: "Da li si zaljubljen u mene?"
On odgovori: "Ne!"
Ona ga pita: "Misliš li da sam lijepa?"
On odgovori: "Ne!"
Ona ga opet pita: "Da li sam ja u tvom srcu?"
On odgovori: "Ne!"
Na kraju ga upita: "Da te napustim, da li bi plakao za mnom?"
A on opet odgovori: "Ne!"
Okrenula se i veoma tužna odlučila da ode od njega.
On ju na to zagrli i kaže joj: "Ja nisam zaljubljen u tebe - ja te volim! Ja mislim da ti nisi lijepa - ja jednostavno mislim da si prekrasna! Ti nisi u mom srcu - ti si moje srce! Ja ne bih plakao da me napustiš, ja bih umro zbog tebe!"

-------------------------------------
i sada, malo mudrovanja, dugo nisam:
>>Svi smo mi anđeli s jednim krilom, i možemo letjeti jedino ako zagrlimo drugog anđela.
>>Vidiš stvarnost i kažeš: "Zašto?" Ali sanjam stvari koje nikad nisu bile i kažem: "Zašto ne?"
>>Snovi su kao zvijezde - nikada ih nećeš dotaknuti, ali ako ih slijediš dovest će te do tvoje sudbine.
>>Nekada gradiš ziove oko sebe. Ne da zadržiš ljude vani, nego da vidiš kome je stalo dovoljno da ih sruši.
>>Gdje ima puno svijetla, sijena je duboka.
>>Sustret s tobom bila je sudbina, postajanje tvog prijatelja bio je izbor, ali zaljubljivanje u tebe - tu nisam imao kontrolu.

oke, da ne šaljem ljudima i davim ih, napisat ću ovo ovdje...
meni se tekstić svidio i .. nadam se da hoće još nekome :p
------------------------------------------------
Ima trenutaka u životu, kada nekoga želiš tako jako, da bi ga najradije otrgnuo iz sna i zagrlio ga.
Sanjaj, ono što bi želio sanjati; pođi tamo, gdje god želiš; budi, šta želiš biti,
jer imaš samo jedan život i samo jednu mogućnost, da stvoriš sve, što želiš stvoriti.
Da bi imao dovoljno sreće, da bi postao dobar, dovoljno mogućnosti, da bi postao jak,
dovoljno bola, da bi ostao čovjek, dovoljno vjere , da bi bio sretan.
Uvijek se stavi u kožu drugoga. Ako se loše osjećaš, onda se i taj drugi u njoj ne osjeća dobro!
Najsretniji ljudi nemaju obavezno svega u izobilju; oni iskoriste najbolje od svega što im se dogodi.
Sreća je za one, koji plaču; za one, koji trpe; za one , koji traže;i za one, koji pokušavaju;
samo oni cijene vrijednost ljudi, koji su se dotaknuli njihovih života.
Ljubav se začne sa osmjehom, raste sa poljupcima i završi se u suzama.
Svijetla budućnost se uvijek temelji na zaboravljanju prošlosti,
ne možeš sretno ići naprijed u životu, dok ne ostaviš iza sebe sve greške i razočarenja u prošlosti.
Kada si se rodio, plakao si svi oko tebe su se smijali.
Život živi tako, da umreš sa osmjehom i onda će svi oko tebe plakati.
Neka te Bog čuva na svom dlanu i neka te Anđeli čuvaju.
------------------------------------------------

------------------------------------------------
Jednom mi je mudri starac rekao:
-Sinko, ne postoje mudri starci. Samo oni sa više životnog iskustva.
-Poduči me onda da ne učinim iste greške, starče.
-Onda je život dosadan... tvoje greške su tvoje blago, ono koje nećeš ponoviti više puta...
Mislim da je starac lagao, ne želim učiti na svojim greškama - prebolno je.

Onda mi je susjeda rekla:
-Život je omjer između boli i užitka.
-A možemo li imati više užitka od boli.
-To... ovisi kakva si osoba.
Eh, i ona je lagala. Svi kažu da nisam loša osoba, a puno je boli - zbog grešaka??

Više nikoga nisam ništa pitao... možda mi je dosat za taj dan, ili ću ipak pokušati sam. Iako, ljudi nisu stvoreni da budu sami. Uostalom, držim se ovoga: "Sutra je novi dan".