oke, daaaaa, još sam živ, i kao dokaz evo novi post,nisu baš neke pričice - 2 slučaja, like it, or hate it! :=/
------------------------------------
SLUČAJ PRVI:
«Ti... zašto mi ne odgovoriš?? Zašto samo buljiš i šutiš? Reci mi: tko sam ja!?»
Tišina... čuo se samo škripanje starog drvenog poda na tavanu.
«Nemoj me oponašati, ponavljati za mnom!! Nije ni smiješno, ni... ni...»
Dječak je stajao u tom tavnom tavanu. Pokušavao je dobiti odgovore od sugovornika.
«Ja... ne znam...»
Pao je na koljena. Rukama je hrio prekriti lice, da se ne vidi da plače.
«Ne znam više tko sam.... Zašto mi nećeš reći... ti .. ti si...»
Suze su natapale trošni pod. Hrastovina, mislim da su to bile hrstaove daske.
Dječak hitro podigne glavu, bijesan pogled – to je imao, pobiješnjelo lice. Podigne desnu šaku i udari ispred sebe. Svog sugovornika.
Ruka mu je krvarila. Staklo je polagano padalo na tlo.
«Reci mi...»
Još je tiho zajecao spuštenog pogleda.
Zrcalo... je razbijeno...
SLUČAJ DRUGI:
«Što to radiš? Zašto tako provodiš dane? Družeći se s tim slabićima. Bolji si od njih, iznad njih si. Samo te spriječavaju, usporavaju,» -govorio je visoki čovjek u crnom dugom odijelu.
«Ja nisam...»
Okrenio sam se i polako krenuo van. Zamišljen, njegove rijči su mi prolazile kroz glavu. Zar je to istina? Moram li uistinu pronaći svoj put?
Sjeo sam na rub pločnika. Više nisam primječivao nikoga oko sebe, niti ništa. Neki ljudi su me pozdravljali, nisam im obračao pozornost. Bolji sam...
«Što to radiš!?» -oštro mi poviče strogi ženski glas.
Podigao sam glavu. To je Mai, dobra prijateljica koju sam davno upoznao u vlaku na putu do škole. Ustao sam se i okrenuo na drugu stranu. Htio sam otići.
Ona me uhvati za rame i okrene.
«Što je to s tobom? Zašto si takav?»
«Zato što cijeli život treniram, zato što nisam kao vi, zato što imam poseban dar brzine.. Zato mi nije mjesto s vama, vi ste slabi... Moram... Potražiti ljude svoje klase!» -još uvijek izgubljeno i pomalo nesigurno joj kažem.
Ona zamahne nogom i udari me u trbuh prilično jako. Uhvatim se rukama i padnem na koljena.
«Ti... Ti si slab i spor kao i mnogi koje poznajem. Ti si ponekad beskoristan. Najčešće izgubljen. Još ne poznaješ dobro od zla. Nisi ništa poseban, čak dapače – nekad znaš biti pravi teret drugima!» -bijesno mi kaže.
«Ja.. sam to!?» -širom otvorim oči.
«Da, jesi. I sada – još si i umišljen!»
Ona se tada sagne i pruži mi ruku. No ja ju zagrlim. Istina je...
Post je objavljen 17.06.2006. u 19:36 sati.