subota, 29.09.2007.

Greatest Prank Call Ever

Znate ono kad vas preko telefona gnjave oni što kao nešto "poklanjaju" , a u stvari vam pokušavaju uvaliti da nešto kupite ?

I jel vas to onako pošteno iznervira ?

Mene svakako da :-)))

Zato sam ovo morao podijeliti ...

- 22:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

subota, 22.09.2007.

Zašto je SDP-ov program za obrazovanje STRATEŠKI PROMAŠEN – pojašnjenje

„Živahan“ post sam objavio neki dan :-))))).

Završio je na naslovnici blog.hr-a, prvi je na listi preporučenih dnevnika na pollitika.com, a i diskusija se zahuktava (doduše, tako je bilo prva dva tri dana, sad je posve presahnula, pa evo i novog poticaj ;-).

U postu sam obećao executive summary a dobili ste ... Heh, zar ste stvarno mislili da je ono najduže što mogu ?

Prepare for a jolly ride.

Najprije, pohvala brzoj reakciji Marije Lugarić koja je svojim komentarom pojasnila neke detalje. Ali, manje više svi komentatori se slažu da je osnovni problem upravo NEDOSTATAK DETALJA. Marija sa svoje strane ukazuje da je to bio 15-minutni politički govor i da tu detaljima nije mjesto. Odlično ! Znači ima nade jer detalji samo što nisu (a ja već oštrim noževe za budući post ;-).

Pa kaže:

Pročitala sam još jednom post. I zapravo nisam našla niti jedan razlog u kojem oponiraš (uz izuzetak tvoje primjedbe da nema detalja, ali sam to već objasnila zašto ih nema).
Stoga me zanima zašto misliš da je strateški program promašen?

Doista, nisam to baš elaborirao. Da citiram sam sebe :-):
Jer izneseni je program, iako dobro identificira probleme obrazovanja u cjelini a donekle i ciljeve koji se moraju realizirati kako bi Hrvatska kao država i društvo ubrzano napredovala, u biti NEDOREČEN, TANAK U DETALJIMA i STRATEŠKI KRIVO POSTAVLJEN.


Ovo prvo dvoje je (skoro) jedno te isto (što su sigurno i čitatelji primjetili ;-) i u svom postu sam se na barem pet mjesta osvrnuo na nedostatak detalja. Ali, o „strateški krivom usmjerenju“ se nisam nigdje baš eksplicite očitovao.

Pa evo pojašnjenja (podužeg)...

Krenuti ćemo od definicije problema, a po mom mišljenju, DVA su osnovna STRATEŠKA problema hrvatskog (visokog) obrazovanja:
1) kronična potfinanciranost obrazovanja u cjelini.
2) loša kvaliteta „usluge“ koju studenti dobivaju od svojih fakulteta.


Jasno je da su ta dva problema povezana. A problem (i osnovna pogreška) SDP-a je što misli da OBA problema može riješiti JEDNOSTAVNIM POVEĆANJEM FINANCIRANJA. I pri tome zauzimaju stav: „“Mi ćemo (relativno značajno !) povećati financiranje, ali će zato redovito studiranje biti besplatno.“

Prije nego što krenem u seciranje zašto takvo rješenje nije (dovoljno) dobro, moram se osvrnuti na signifikantnost riječi redovito, a na što mi je ukazala Marija Lugarić u svom komentaru. Naime, pod redovitim studiranjem SDP podrazumijeva, jel'te redovito studiranje, odnosno redovno upisivanje godine za godinom !!!

Iz čega slijedi logičan zaključak:

Studenti koji padnu godinu će PLAĆATI ŠKOLARINU, čak i po SDP-u !!!

Eeeeeeee.

Ooooooo.

Aaaaaaaa !!!

Netko će reći da je to sasvim normalno i da u tome nema nikakvog problema. Ono što ja znam iz osobnog iskustva je da se ti planovi neće nimalo svidjeti studentskoj populaciji. U vrijeme kad sam ja bio student ('93-'97) padalo se naveliko, rekao bih da je bar 60-70 % studenata „roknulo“ koju godinu. Uostalom, prosjek trajanja studiranja od 7 godina sasvim dovoljno govori.
Srećom, uvođenje Bolonjskog procesa je (bar na FERu) značajno popravila taj aspekt studiranja. Jer, na FERu se (na prve tri godine studija po Bolonji – ne vrijedi za sadašnju 4. i 5. godinu koji još odrađuju „po starom“!) studira kao u srednjoj školi (mi smo jedan od onih koji Bolonju ne fejkaju – na toj listi su mi za sada samo FER i Matematički odjel PMF-a – primam sugestije).
Obavezna predavanja, domaće zadaće, polaganje predmeta preko dva kolokvija i završnog ispita na kraju, nema više klasičnih „rokova“ (ljetni, jesenski, zimski !) – ako ne zadovoljiš na ta tri ispita, dogodine upisuješ predmet ponovo. I nekako su se studenti kao uozbiljili. A možda smo samo, u želji da ih što više prođe, degradirali kriterije (jesmo :-( - ali to je tema za poseban post).

Ovdje se, međutim, javlja još jedan problem. Naime, Bolonja je uvela rusvaj u standardno poimanje „studentske godine“. Jedan od njenih osnovnih ciljeva je fleksibilnost – pružanje širokog skupa izbornih predmeta te pružanje izbora studentu da ih upisuje i polaže svojim tempom (i redoslijedom !). Uvedeni su preduvjeti pa tako studenti koji nisu položili recimo Matematiku I, ne mogu upisati Matematiku II, ali zato mogu upisati neki drugi predmet.
Stoga se opravdano postavlja pitanje što se misli pod „redovitim studiranjem“. Ipak, ako to definiramo kao polaganje SVIH upisanih ispita u tom semestru, tada imam prilično pouzdan podatak - takvih je na FERu najviše 50 % !!!

Opala !!!

Na godini je 600-700 studenata a od onih pola koji „padnu“ ćemo naplatiti školarinu !!!

Yupiiiii !!!

Realna cijena školarine na FERu je negdje oko 30-35.000 kn (po student godini). A trenutna je (što plaćaju studenti koji nisu u kvoti MZT) 7.000 kn. Pa da izračunamo: 350 (pola studenata koji padnu) x 5 (broj godina studija – 3 dodiplomski + 2 diplomske za M.Sc.) x 7.000 = 12,25 milijuna kn godišnje.

YUPIIIIIII !!!

Odma šaljem mail dekanu da šalje okružnicu na svi@fer.hr „GLASAJMO ZA SDP“ :-)))))

Kad bolje razmislim, pa to je pravi škandal in d mejking !!! Zamislite, neodgovornih studenata koji studiraju po 6, 7, 8 ili 10 godina SE ODRIČE ČAK I SDP !!! A solidarnost, a „druga“ (treća, četvrta, ...) prilika, a jednakost ...

Ccccc, kamo ide ova država ;-)

Sto mu debeljuškastih praščića, imao sam sasvim druge teme za elaboriranje, ali ponilo me u neočekivanom smjeru. A nije loše otvoriti sa malom „afericom“ ;-) Jedina negativna posljedica je da to znači da će ovo opet biti duuuugi post.

A ako ćemo pričti onako ozbiljnije, ja osobno nemam ama baš ništa spomenutog SDP-ovog plana. Taj potez je long overdue (ie, trebalo ga je daaaavno napraviti). Ali problem je što čak i u slučaju da SDP doista „nagazi“ nesavjesne studente i od njih (bar djelomično !) nadoknadi troškove njihove neodgovornosti, svejedno neće biti dosta novaca da se hrvatsko obrazovanje učini dovoljno kvalitetnim.

To je moje klasična lamentacija u kojoj se uvijek spomene i Švedska :-), i tu procjenu baziram gotovo potpuno na svome iskustvu. Već 10 godina radim na FERu kao asistent i (donekle !) znam kako stoje stvari. Tako recimo, znam da FER pripada barem u Top 10 % hrvatskih fakulteta (a i bolje, ali da ne pretjerujem ;-). Organizacijski, kvalitetom kadra. O tome nema zbora.

I da budem iskren, 50 % više šoldi bi FER-u BILO SASVIM DOVOLJNO da se izdigne na al pari nivo s najboljim evropskim sveučilištima !!! Ali, hoće li FER dobiti te novce u SDP-ovom „valu investicija“ u koji se kunu ?

NEĆE, i to baš zato jer je već u Top 10 % !!!

Dat' će se drugima, koji imaju puno toga za nadoknaditi i kojima 50 %-tno povećanje neće biti ni blizu dosta. VEĆ DANAS SE FER 50 % FINANCIRA IZ VLASTITIH PRIHODA !!!

U ovaj kontekst se lijepo uklapaju priče o „integraciji Sveučilišta“. Takve priče su za FER anatema !!! Sinonim za „uzeti ćemo vama još malo, kad ste tako produktivni – ionako imate tri puta više nego drugi“. Da se razumijemo, integracija Sveučilišta ima opravdane administracijske, logističke i organizacijske razloge, tome nema spora i ukoliko se želi postići da hrvatska znanost i visoko školstvo dade svoj doprinos razvitku Hrvatske koordinacija među fakultetima (kako znanstvena tako i ona s edukativnom komponentom) se mora poboljšati.

Ali ako to znači sapeti FER u aršin onih drugih 90 %, onda HVALA NA PONUDI, ALI NE HVALA !!!

I, onda, di ćemo naći novce ?

Na to pitanje odgovor treba potražiti zajedno s odgovorom na problem broj 2), jer „kvaliteta usluge“ koju fakulteti pružaju svojim „korisnicima“ (studentima) je KLJUČ !!! A SDP ide po standardnoj socijaldemokratsko-liberalno-ljevičarskoj „throw money at problem“ („daj im šolde i nadaj se najboljemu“.

Ali to NEĆE IĆI !!!

Hoće li se smanjiti broj situacija „kada student pokuca na zatvorena vrata“ (čest problem i sa Zvonom Radikalnim, nažalost), hoće li se dovoljno povećati motiviranost nastavničkog osoblja u prenošenju znanja na studente ?

Ja sam izrazito skeptičan :-(

Da se razumijemo, povećanje financiranja može ići sa „preduvjetima“ tipa – dobiti ćete toliko i toliko više šoldi, ali će vam grupe na predavanjima biti 50 ljudi. Ali, s obzirom na percepciju cjelokupne javnosti da nam je visoko obrazovanje u silnim problemima i da su silno opterećeni (što je donekle, ali samo donekle, i točno) čak i značajno povećanje (a 50 % JEST značajno povećanje u odnosu na planiranih 10,5 mlrd kuna za 2007. !!!) neće biti dovoljno.

Uostalom, u to su se najbolje uvjerili Britanci sa svojim NHS (National Health Service – njihov HZZO, u neku ruku) za koji su u zadnjih 5-6 godina silno povećali ulaganja, a dobili mali „povrat na investiciju“ (jest, liste čekanja su se nešto smanjile, ali mizerno u odnosu na povećanje financiranja !). A ako Gordon Brown sa svojim top-down centraliziranim pristupom i targeting-om (što bi mi rekli „uvođenje standarda“) nije uspio dobiti value for moneyzaboravite da će to uspjeti Hrvatskoj !!!

FORGET IT – IT AIN'T GONNA HAPPEN !!!

TOČKA !!!

I zato je SDP-ov program STRATEŠKI PROMAŠEN !!!

Krivo postavljen sustav visokog školstva će dodatno uložena sredstva progutati, a studentima će i dalje (pre)ostati iste standardne žalopojke o profesorima koje ili nije briga ili ne znaju prenijeti znanje, o predmetima koji se nisu ažurirali 10,20 ili 30 godina, o nepostojanju nastavnih materijala, o ...

Yap, općenito gledajući, država stvarno ima bad record ako pričamo o poboljšanju „kvalitete usluge“. Zašto je tome tako, zna svatko s dva razreda osnovne ekonomske škole - do poboljšanja „usluge“ se najbolje dolazi preko tržišnih mehanizama !!!

Sad će svi graknuti – ŠKOLARINE !!!

Buuu !

Vjerojatno nema riječi koja više potpaljuje buntovno raspoloženje u studentskoj populaciji. Ali, prije nego se posvetimo financijskim aspektima (koji su, sasvim KRIVO, u središtu diskusije o školarinama), ajmo najprije nešto više reći o jednom drugom, i po meni važnijem aspektu svake tržišne interakcije.

UGOVOR !!!

„Kakav sad crni ugovor ?!!!“

Lijepo, ugovor.
Mi i danas u visokom školstvu imamo „dvije stranke“: studente i fakultet. A da li danas studenti imaju „ugovor o kvaliteti usluge“ sa svojim fakultetima ? Ne baš, već imaju statute i pravilnike. Iako bi to na prvi pogled izgledalo gotovo jednako dobro, stvar je malo drugačija. Jer ti pravilnici su poprilično uopćeno napisani (uostalom pisali su ih profesori s tih fakulteta) i u njima se ne poklanja baš puno pažnje „kvaliteti usluge“. Doduše, posvemašnja apatija studentske populacije je uzrok toga da i ono malo što bi mogli „izganjati“ često prolazi neiskorišteno (a ima i časnih iznimaka).

Rješenje se nameće samo po sebi - na državnom nivou propisati bolje statute i pravilnike koji bi značajno pridonijeli poboljšanju usluge koju studenti dobivaju !!!

NEMA ŠANSE !!! NI TEORIJSKE !!!

A ako SDP kaže da će oni to napraviti, onda ili lažu, ili pojma nemaju kako danas izgleda visoko školstvo u Hrvatskoj :-)))). Država to jednostavno ne može provesti. I to je problem s kojim se, u ovoj ili onoj formi susreći svi sustavi visokog obrazovanja u Evropi !!!

Ima li nade ?

Apsolutno ima, ali inicijativa mora doći od samih fakulteta !!! Pojednostavljeno do maksimuma, potrebno je postaviti takav sustav visokog školstva u kojem će sami fakulteti biti motivirani (i potaknuti) da unaprijeđuju kvalitetu obrazovanja koje pružaju svojim studentima.
Takva motivacija svakako postoji i danas i vidljiva je u onim (mnogobrojnim ?) primjerima profesora i asistenata koji s guštom i entuzijazmom rade svoj posao (a Zvone Radikalni je u toj skupini malo in, a malo out - ovisno o tome koliko sam „ljut“ na sistem ;-). Ali, oslanjanje na entuzijazam pojedinaca NEĆE BITI DOVOLJNO, i poticanje takve motivacije se u sustav mora ugraditi na STRUKTURNOM NIVOU.

Hm, kako to „nema motivacije“. Što ne bi poboljšali stvari sada ?

Pa nisu ludi !!!

Zašto ? Ili, preciznije rečeno:

ZBOG KOJIH „KORISNIKA“ ???

Jer, nisu korisnici fakulteta STUDENTI koji ga pohađaju !!!! Jedini „korisnik“ je Ministarstvo znanosti koje daje pare !!!


I tu dolazimo do poante priče i već spominjane izreke „poklonjenom konju se ne gleda u zube“. Imamo sustav u kojem se ultimativne korisnike (ie. studente) (skoro) ništa ne pita !!! A njihove „interese“ zastupa MZT.

DRŽAVA (SDP kad dođe na vlast ;-) ZNA NAJBOLJE !!!

E ne zna !!!

Ima li ko zna ?

ZNA HNS !!!
Obrazovanje s naglaskom na visoko školstvo i cjeloživotno obrazovanje vidimo i kao ključnu gospodarsku kategoriju, i kao konkretan operativni projekt. U zadanim rokovima od 4 i 8 godina želimo povećati udio visoko obrazovanih u radno aktivnom stanovništvu na 20 i 30 posto. Za realizaciju cilja nužna je i kompletna promjena pristupa financiranju obrazovanja potpunim financijskim praćenjem korisnika obrazovanja, s najpovoljnijim uvjetima i dugoročnim povratom sredstava nakon zapošljavanja za sve studente koji uredno ispunjavaju obveze, a za najkvalitetnije i one za čijim znanjem postoji društveni interes (posebno doktorski studiji za nastavni kadar) financiranje je bespovratno
(citat iz knjige Radimira Čačića „Ostvarenja“, poglavlje IV, stranica 362. - dostupno na ovdje (ali pazite, PDF 9,36 Mb !!!))

Eto ga !!!

Duuuugo je Zvone Radikalni razmišljao o formuliranju mog (idealnog ;-) „programa za visoko obrazovanje“. A ovdje je to BRILJANTNO formulirano u jednoj jedinoj rečenici.

I zato je naslov ovog posta mogao biti: „ODLUKA JE PALA, glasam za HNS

Jer, ko zna čitati, iz te rečenice mu je sve jasno. Iako to eksplicite ne kaže, ali s HNS-om školarine ulaze u igru :-).
Konačno sam dobio odgovor na „pitanje svih pitanja“ !!!
Konačno stranka koja ima muda reći „dame i gospodo, populizam jest popularan, ali mi nećemo tako – obrazovanje moramo radikalno poboljšati, a školarine su neizostavan dio rješenja !!!“.

Već vidim - diže se bunt, studentska populacija se budi iz mrtvila, a iz zadnjih redova se čuje:

„JESI LI TI, ZVONE RADIKALNI, NORMALAN ???!!!! TI BI DA SVI PLAĆAJU ŠKOLARINU ????“

Ne, ne baš svi, ali većina !

... (blink)

„Ovaj skroz prolup'o! Odeeee!“

Neću pretjerati ako kažem da bi otprilike ovakva bila reakcija 90 % studenata. Ma što 90 %, 99 % studenata bi tako reagiralo. U situaciji kada je većini obitelji ogroman financijski problem uopće poslati djecu na studij (osim u slučaju kad je eto odabrani fakultet u mjestu boravka !), tražiti od njih da svake godine smisle dodatnih 5, 6 ili 10 tisuća kuna za plaćanje školarine JE TOTALNI NONSENS I BUDALAŠTINA !!!

Točno tako !!!

Ali to ni u kojem slučaju nije ono o čemu ja pričam !!!

Jer u „Zvoninom svijetu s idealnim sustavom visokog obrazovanja“ „plaćanje školarine“ se obavlja stavljanjem jednog potpisa na „Ugovor o kreditiranju“ s „Državnom agencijom za stipendiranje“ prilikom upisivanja na fakultet.

TOČKA !!!

Nikakve tisuće kuna ne treba iskeširati prilikom upisa, što sada moraju svi oni koji se upisuju izvan kvote MZT-a (i to u većini slučajeva direktno iz svog džepa, iako su se banke malo trgnule u zadnje vrijeme) !!! Nedavni post zorno ilustrira o čemu se radi.

Dakle, „samo“ jedan potpis !!!

Ali, make no mistake, taj potpis definitivno ima svoju cijenu jer on znači preuzimanje obveze da se novac posuđen za kreditiranje školarine VRATI jednog dana.

Znači, „standardno“ hrvatsko rješenje – KREDIT.

Naravno, ne bilo kakav kredit (a pogotovo ne poput onih deračkih kakve danas banke u Hrvatskoj dijele šakom i kapom !). Nisam ekonomski stručnjak, ali neke osnovne karakteristike mogu onako „puknuti iz šuba“:
- mala kamatna stopa – recimo 2-3 % (vezano uz inflaciju !) + 0.5 % (iz čega bi se financirali troškovi organizacije). Ukratko, najjeftiniji mogući kredit, a da država ne gubi novce (naravno, postoji oportunitetni trošak jer bi se moglo zaraditi da se taj novac uložio u nešto drugo – ali ...)
- poček - povrat kredita počinje po zaposlenju
- dostupan svima - nikakav kolateral, nikakvi jamci. Za uzimanje kredita dovoljna je SAMO OSOBNA iskaznica ! Jer, za razliku od banaka, država uvijek može (barem u uređenim državama) naplatiti svoje dugove.

Osnovno pitanje je – DA LI JE TO ZA BUDUĆE STUDENTE PUNO ???

Prije detaljnog posvećivanja financijskim aspekt takvog kredita, netko će uočiti potencijalni problem: „Pazi ti lukavaca - fakulteti će i dalje dobivati lovu od MZT-a, a još će dobiti priliku dodatno derati studente sa školarinama“.

A NE NE NE !!!

Sačuvaj Bože, jer bi to onda bilo ekvivalentno across the board povećanju financiranja, što nas nikako ne vodi ka cilju povećanja kvalitete usluge. Dva su razloga zašto ne:
Prvo – odnos između studenta i fakulteta se iz temelja mijenja ! Jer, iako se radi o (automatskom) kreditu, student definitivno PLAĆA svoj studij i samom tom činjenicom cijela priča dobiva novi moment.
Drugo – fakulteti ni u kojem slučaju neće imati potpuno odriješene ruke prilikom određivanja školarina i pri tome će trebati biti VRLO PAŽLJIVI (o tome više nešto kasnije).

U situaciji u kojoj se danas nalaze hrvatski fakulteti, a uzimajući u obzir platežnu moć građana, više je nego očigledno da se mora nastaviti financiranje fakulteta i od strane MZT-a. Realna cijena školarine po studentu je sada reda veličine 30.000 kn – kad se pogleda koliko MZT (u prosjeku) financira fakultete – a školarina takvog iznosa je out of the question !!! Dakle, školarina koju plaća student za fakultet predstavlja SAMO DODATAK na osnovni iznos financiranja koji plaća MZT.

A kako sada izgleda sustav financiranja MZT-a (ovo je već digresija na digresiju, ali posložiti će se, obećavam) ?

Ukratko – RUSVAJ !!! Već se par godina pokušavaju dogovoriti MZT, Sveučilište i fakulteti !!! Sada je to gungula u kojoj se ne zna ko pije a ko plaća (spominje se neki lump sum, neki fakulteti dobijaju duplo više od drugih i slično – cijenjeni ap će svakako ovdje dati konstruktivan „opis“ situacije ;-).

A rješenje je radikalna promjena cjelokupnog sustava financiranja !!!

„Moja“ ideja je da se, sa strane države i u pogledu iznosa financiranja, za ustanove visokog obrazovanja ustanovi level field for all . Odnosno, iznos financiranja koji je direktno proporcionalan broju studenata. Da malo preokrenem staru narodnu poslovicu, koliko muzike (studenata) toliko para.

Doduše, ja ću prvi priznati da to baš ne bi moglo TAKO radikalno :-). Postoje izuzeci, i to (relatvno) mogobrojni. Npr. umjetničke akademije, zatim fakulteti koji moraju imati skupe laboratorije i slično. Pri tome bi trebalo uzeti u obzir i stanje „fizičkih“ resursa (zgrade i oprema) za pojedine fakultete. Naime, jasno je da financiranje proporcionalno sa mjerom „student-godina“ može pokrivati samo varijabilne troškove obrazovanja, a nikako ne i (ili barem ne u početku) „infrastrukturne investicije“.

Što znači da ne mora uvijek biti 1 : 1, već se može i donekle skalirati (što bi značilo da student na nekim fakultetima „vrijedi“ malo više ili malo manje šoldi, gledajući sa strane MZT). Naravno, čim u igru ulaze izuzeci koje bi trebalo dogovoriti, dolazi do problema. Kako bi se hendlali ti izuzeci bi uvelike odredilo uspješnost ovakvog pristupa. Međutim, ima i jedna izrazito pozitivna stvar u toj priči. Naime, stvar je TRANSPARENTNA. Svaki fakultet ima svoj „broj“ (mjeru, faktor, kako hoćete). Pa tako faktor 1,2 znači da se po studentu dobije 20 % više financiranja od strane MZTa.

Transparentno da transparentnije ne može biti – za usporedbu „važnosti“ je dovoljan pogled na rang listu fakulteta, a koju bi MZT trebao imati odmah na naslovnoj stranici svog web site-a. Zašto ? Probajte danas naći na njihovim web stranicama podatke o financiranju. Recimo, tako elementaran podatak poput „Koliko novaca dobija FER godišnje od MZT-a ?“. Nema šanse ! A na toj listi bi FER vjerojatno bio negdje pri dnu, s koeficijentom 0,5, što bi možda ponukalo nekoga da se zapita je li područje IT tehnologija i energetike doista tako nevažno u ovoj državi.

Još bolja stvar je što bi se cijela stvar (transfer novaca MZT -> fakultet ) mogla organizacijski pojednostaviti UVOĐENJEM VAUČERA. Pa bi tako po maturi svaki maturant dobio vaučer sa, npr. 6 kupona po xx (recimo 25.000) kn. Za svaku godinu studiranja po jedan, uz mali bonus da se omogući i nešto ležerniji pristup studiranju (pa da recimo studentu pad jedne godine, ili semestra ne znači da će zadnju godinu morati platiti troškove sam u cjelosti). A i omogućiti besplatnu promjenu fakulteta (odradiš jednu godinu na FERu, vidiš da to nije za tebe, i onda se prebaciš na neki drugi studij – nema beda, i taj će do kraja biti financiran od MZT-a).
Naravno, ovdje se odmah može povući i egalitaristički argument – zašto bi vaučere dobivali samo oni koji idu na fakultet ? Zašto se, recimo ne bi mogli iskoristiti za dodatno stručno ili profesionalno usavršavanje ? Doista, ja osobno ne vidim razloga zašto ne, ali je sasvim drugo pitanje da li je naš državni aparat u stanju stvoriti sveobuhvatni regulatorni okvir za akreditiranje ustanova u kojima bi se mogao iskoristiti taj vaučer (još jedna tema za zaseban post !).

U svakom slučaju, uvođenjem vaučera se sa stajališta visokog školstva organizacijski stvar pojednostavljuje do ekstrema: koliko vaučera (odnosno kupona) fakultet ispostavi MZTu (ili Državnoj riznici, for that matter), toliko para dobije. TOČKA !

Time smo riješili interakciju fakulteta s državom :-) i sad se možemo vratiti na diskusiju o školarinama. Kolike bi one bile, i kakav bi dugotrajni financijski učinak njihovo uvođenje imalo na studente ?

Po pitanju iznosa, ja bih stvar postavio do kraja tržišno – odnosno, priznao fakultetu legitimno pravo da sam o tome odlučuje ! Ali, kao što smo već rekli, trebalo bi biti OPREZAN !
I, da riješimo jedan bitan detalj – školarine bi pogađale samo buduće studente !!! Sadašnjim studentima bi se apsolutno moralo omogućiti da studij završe po uvjetima koji su vrijedili na dan njihovog upisa. A s obzirom da bi reforma bila beneficijalna (poglavito u financijskom a slijedom toga i u svakom drugom smislu !) za fakultet u cjelini, a ne samo za novoupisane studente, moglo bi se „očekivati“ da bi trenutna studentska populacija mogla biti ZA (ili barem malo manje protiv ;-), s obzirom na „free riding“ koji mogu očekivati :-)))))

Kolika bi trebala biti školarina ? Nek' tržište odluči ! A ja mogu dati okvirnu procjenu za FER.

Na FERu bi školarina trebala biti 10.000 kn !!!

Odnosno, ukupno za 5 godina studija 50.000 kn. S time da bi se u „Zvoninom idealnom svijetu visokog obrazovanja“, M.Sc. studij na FERu trebao plaćati bar duplo više – u kojem slučaju bi i studenti mogli/trebali očekivati kvalitetniji prijenos znanja i veću posvećenost resursa (npr. uvođenje standarda 15-20 ljudi u studijskim grupama na „predavanjima“ - a za trenutni rusvaj oko M.Sc. dijela studija vidi ovdje !).

Elem, koliko bi kredit od 50.000 kn opteretio našeg studenta ? Ima ovdje mali alatić za izračun kamata i uz otplatu na 5 godina i kamatnu stopu 2,5 % ispadne anuitet 886 kn mjesečno. Naravno, ovo je do krajnosti pojednostavljena analiza jer bi trebalo diskontirati u budućnost (zbog počeka), a i ne plaća se cijeli iznos prve godine, itd, itd ...

Ali, neka bude i 1000 kn !

Opet jedno osnovno pitanje: da li znanje stečeno na FERu studentu vrijedi toliko da 5 godina po zaposlenju svaki mjesec otplaćuje tih 1000 kn kredita (i da mu ostane više nego što bi zarađivao da nije završio FER !)

Već danas je odgovor na to pitanje – APSOLUTNO DA !!!

Gotovo svi završeni studenti FER-a su u plusu za par tisuća kuna u odnosu na prosječnu plaću u Hrvatskoj (gotovo svi zato jer ima i onih koji od prvog dana zaposlenja „samo čekaju penziju“ – takvi uglavnom završe u IT sektorima državnih firmi, ali i oni nešto mrknu u fušu ;-). A njih 10 % za 5 godina dođe i u debelu +10.000 kn kategoriju (možda sam i poprilično potcijenio !)

Onda, je li to za studenta FER-a puno ?

NIJE ! I ko kaže da je, najmanje što se za njega može reći je da je free rider.

Ali, da li bi to bilo puno za, recimo, studenta na Filozofskom fakultetu koji se otprilike može nadati (samo) mjestu profesora u srednjoj školi ?

Eeee ...

BI.

Bilo bi puno !!! Što, s jedne strane, sasvim dovoljno govori o potcijenjenosti zanimanja vezanih uz obrazovanje u Hrvatskoj. Ali, s druge strane, na Filozofskom fakultetu bi školarina mogla biti i 5.000 kn. A mogla bi i država pripomoći pa dati bolji „faktor“ – recimo 1,2 za sve studije s „nastavničko/profesorskim“ karakterom (što bi značilo da student na Filozofskom, a time i sam fakultet, od države za svoj vaučer dobije 20 % više novaca nego student na FER-u).
I to bi bilo u redu. Jer FER to može i mora „nadoknaditi“ prodajom svog, tržišno vrlo privlačnog, znanja privredi. Novci koje FER zarađuje na svojim projektima su za profesore na Filozofskom fakultetu daleki san ali kvalitetno obrazovanje budućih nastavnika i profesora je jednako važno. Tu „tržišnu anomaliju“ bi država trebala ispraviti, a u ovdje predloženom okviru visokog školstva, ispravka se provodi jednostavno i transparentno.

I, što bi bio ultimativni cilj ovih reformi ?

DINAMIČNOST „TRŽIŠTA“ VISOKOG OBRAZOVANJA !!!

Jer, sadašnji sistem je sklerotičan i previše „znanstveno“ usmjeren s prerigidno postavljenom nastavničkom hijerarhijom (s kojim zidom će se i Zvone Radikalni uskoro sudariti ;-) !!! To jest u redu - ponekad i ponegdje. Generalno govoreći, skroz u redu bi bio 50 : 50 odnos između „važnosti“ znanosti i obrazovanja u današnjem sustavu visokog školstva.

Ali sada je 100 : 0 u korist znanosti !!!

Što to znači ? Evo konkretnog primjera – mog osobnog ;-).

Kao što sam već spomenuo, radim već 10 godina na FERu, i prošao sam cijeli put. Od mlađeg asistenta (dipl.ing), do asistenta (mr.sc.) i višeg asistenta (dr.sc.). I sad je došlo vrijeme za izbor u „pravo“ nastavničko zvanje – docenta.
A uvjet za postati docent je napisati i objaviti tzv. CC znanstveni članak. CC, iliti Current Contents, je popis najuglednijih svjetskih časopisa (iz svih grana znanosti). Kad objaviš rad u časopisu koji je u CC listi, onda si kao „pravi znanstvenik“. Ali onaj pravi, jebački ;-).
Naravno, to i nije baš tako (odnosno, nije ni blizu tako), a samo ću spomenuti činjenicu da 50 % nastavnika na FERu NEMA NITI JEDAN CC rad. Imaju na desetke radova na konferencijama, ili nekim „manje uglednim“ časopisima, ali CC-a nema :-)))). I cijela ta priča bi u stvari zahtijevala (opet :-) svoj zaseban post (recimo samo to da do prije godinu dvije, CC radovi nisu bili uvjet za napredovanje u zvanjima, pa ih ljudi nisu pisali. A poprilično je zanimljivo bilo na FER-u u prosincu pretprošle godine, neposredno prije promjene pravila, kad je po oglasnim pločama visilo na desetke i desetke „Obavijesti“ o promicanju XY-a u više nastavno znanje - trebalo je iskoristiti zadnji vlak ;-).

A dobro, nemam se što buniti, svima je isto, pravila su pravila. Nema druge nego sjesti, zamisliti se i napisati.

Bi li ja mogao napisati CC rad ? Ma je, dalo bi se ;-).

Ali ima pitanje koje me u zadnje vrijeme teško muči – ZAŠTO ? Jer jedini razlog kojeg se mogu sjetiti je - zato jer ga moram napisati !!! Ima li kakve koristi od pisanja tako „ozbiljnog“ članka ? Gotovo nikakva (osim vježbanja pisanja znanstvenih članaka ;-). Jer, ako oćeš CC rad, onda ti je najefikasnij put naći neku svoju znanstvenu nišu i ... drljiti. Nema veze što to visokospecijalizirano područje nema ama baš nikakve veze s primjenom (a pogotovo ne s hrvatskom primjenom), i što se „rezultati“ znanstvenog rada neće nikada primjeniti. Nebitno.
I to je priča barem 80 % hrvatske „znanosti“. Usprkos rijetkim iznimkama poput nedavnog otkrića iz područja genetike Tomislava Domazeta-Loše (kojem sam čestitke i osobno uručio :-). Svaka čast majstore - Go get them !!! Ali avaj, hoće li to moći u Hrvatskoj ? Vidjeti ćemo.

Naravno, s onih 80 % sam možda prepesimističan. S druge strane, ne bih stavio novac na tu tvrdnju., jer sam možda i PREOPTIMISTIČAN. A s treće strane, ima dobro definiranih projekata koji rezultiraju i znanstvenim otkrićem i praktičnom primjenom. Ali, prerijetki su.

Eto, baš sam neki dan za ručkom pričao s kolegom o tome kakva je situacija na njihovom zavodu s CC radovima. „A ovaj 1, ovaj nijedan, ovaj 2, a xx ima 8“. Opala, OSAM KOMADA, kako, zašto. „E, ali on ti je bio vani“. Lako je tako ;-))).

A bi li se Zvone Radikalni umjesto pisanju (vjerojatno u konačnici šire-društveno beskorisnih) članaka mogao posvetiti pisanju knjige o recimo programskom jeziku C++ i objektno-orijentiranom dizajnu ? Koja bi, s obzirom na kronični nedostatak sveučilišne literature na tom području bila od izrazite koristi studentima (ima naravno fenomenalnih knjiga na engleskom, ali ...)

Je je, to bi bilo jako lipo !!!

Ali sorry, i dalje triba CC članak ;-). „Znaš, napisati knjigu je uvjet tek prilikom izbora u zvanje redovnog profesora“. A za to je najoptimističniji ciklus: 5 godina docenture + 5 godina izvanredni profesor, i onda (eventualno, ako ima mjesta) izbor u zvanje redovnog profesora – u praksi je najčešće 10 + 10 ! Znači, neću pisati knjigu !!!

I sad (još jedno ;-) KLJUČNO PITANJE !

DA LI JE STUDENTU VAŽNIJE da njegov profesor ima 5 CC radova (iz nekih visoko specijaliziranih znanstvenih područja), ili da ima znanja relevantna za praksu i, što je još važnije, da ih zna kvalitetno prenijeti ?

U današnjem sustavu su CC radovi (znači, bavljenje „pravom“ znanošću) najvažniji a edukativni aspekti su posve zanemareni. A ja nekako mislim da bi studenti to postavili obrnuto. Jer, let's face it – većini studenata je na faksu najvažnije znanje koje će poslije moći primjeniti u praksi. FER po tome stoji relativno dobro, ali moglo bi i bolje !
A prije nego što krenu optužbe, moram reći da se fakulteti nikako ne bi trebali pretvoriti u „institucije za prijenos znanja“.

Daleko od toga !!!

Regrutiranje budućih kvalitetnih istraživača i znanstvenika se najbolje obavlja kroz fakultetsku nastavu, a i studenti moraju biti u doticaju (i) s profesorima/znanstvenicima koji su at the forefront of science. Ali, činjenica jest da je, zahvaljujući dugotrajnom postupku „izbora u zvanje“, većina redovnih profesora odavno prestala biti doma u naprednim područjima znanosti i tehnologije, jer su svoj glavni doprinos dali prije 10 ili više godina, dok su „grizli“ i penjali se po ljestvici (a i mentalitet „opuštanja“, „čekanja penzije“ i „prijašnjih zasluga“ tu donekle igra ulogu ;-).

Stoga bi trebalo napraviti i kompromis prema potrebama studenata a školarine upravo omogućavaju postizanje tog kompromisa !

Kako ?

Jednostavno, studenti dobivaju mogućnost vote with their feet. Odnosno, ukoliko fakultet ne zadovoljava njihove zahtjeve, otići će na drugi fakultet. A ključno je da s njima ide i vaučer na 25-30.000 kn, a ne samo i šoldi od školarine. Naravno, sustav se neće moći promijeniti preko noći. Ali uz transparentno I JEDNAKO financiranje iz budžeta za sve ustanove koje pružaju visoko obrazovanje (a koje obavezno na neki način moraju biti akreditirane), tržište će se pobrinuti da studenti imaju svoj glas. „Stara slava“ i „reputacija“ će potrajati par godina, ali ne dulje od toga.

Pored mogućnosti vote with their feet, studenti bi kao svoj glavni zahtjev na uvođenje školarina morali zahtijevati veću participaciju u upravljanju fakultetom. It's a fine line to thread, ali bi to fakulteti trebali shvatiti kao izazov – kako postaviti institucionalni okvir u kojem će studenti biti partneri u dostizanju cilja visokog obrazovanja, a ne podanici koji „ima da slušaju i rade (uče) što im se kaže“ !!!

Tu bi svakako pomoglo i postizanje (barem) unutardržavne mobilnosti studenata (proklamirani cilj inter-europske mobilnosti iz Bolonjske deklaracije je još godinama i godinama daleko !). Ja vjerujem da bi i taj aspekt riješilo tržište, odnosno značajno pomoglo u njegovom rješavanju (ali bi u tome neosporno i država morala odraditi svoj dio posla)

I nakon ove poduže priče, mnogi će graknuti – AMERIKANIZACIJA visokog školstva !!!

Apsolutno :-))))))))))).

Ima li što pametnije nego slijediti best example possible (a američki sustav visokog obrazovanje to upravo jest, doduše/naravno, ako ćemo gledati kroz prizmu „povrata na investiciju“ i „koristi za društvo u cjelini“ ;-)

ALI I UČITI IZ NJIHOVIH GREŠAKA – jer nije savršen !!!

Treba iskoristiti naše komparativne prednosti – ponajprije meritokratski pristup preko rang liste na prijemnom za fakultet koji treba apsolutno očuvati (a ako sumnjate u mogućnost održavanja transparentnog, pravednog i poštenog prijemnog ispita, dođite vidjeti na FER kako se to radi). Treba osnažiti koncept državne mature i uvesti standarde koji će (uz rezultat na prijemnom) omogućiti kvalitetnu selekciju kandidata.

Za nadati se :-) da će se uspostaviti i povratna veza između fakulteta i srednjih škola koje u 50 % slučajeva danas samo predstavljaju „odskočnu (ili polaznu) dasku“ za fakultet !

A što se tiče socijalne politike - fakultetima će svakako biti u interesu talentirane (a pogotovo one najtalentiranije) upisivati besplatno. U nekoj (idealnoj) budućnosti čak će ih i vabiti da dođu baš na taj fakultet. Hej, fakulteti bi mogli imati i headhuntere na državnim natjecanjima iz matematike, fizike, kemije ...

Da, i država apsolutno TREBA pomoći socijalno ugroženima !!!

Poglavito kroz stipendije kojima bi se pokrivali troškove studiranja nevezani uz školarine – stan, hrana, pa i izlasci ;-). Ti troškovi doista jesu problem i činjenica da još nemamo državni sustav stipendija koji bi olakšao studiranje socijalno ugroženima je apsolutno neprihvatljiva i samo još jedan dokaz nesposobnosti HDZove vlade u zadnje 4 godine.

I tako dolazimo da klasične priče – država će koliko toliko pomoći siromašnima, bogati ionako imaju pa će moći platit, a srednja klasa će naje...

NE MORA BITI TAKO !!!

Doduše, možda ja previše vjerujem u tržište, ali ipak sam dubokog uvjerenja da bi u ovako postavljenom sustavu visokog obrazovanja gledajući dugoročno svi sudionici u procesu (studenti, profesori, ali i roditelji te društvo u cjelini) bolje prošli (u mojoj standardnoj „mjeri“ - value for money).

Ko bi popušio (jer netko uvijek mora popušiti) ?

LIJENČINE !!!

I to bez obzira na to u koju od gore navedenih kategorija spadaju ;-).

I sad mi se u kristalnoj jasnoći ukazuje činjenica da sam deset-petnaest sati potrošenih na pisanje ovog posta mogao i puno bolje potrošiti jer ovakva reforma U HRVATSKOJ NEMA AMA BAŠ NIKAKVE ŠANSE !!!

- 10:15 - Komentari (31) - Isprintaj - #

nedjelja, 16.09.2007.

Kako je SDP svojim programom za obrazovanje – OMAŠIO CEO FUDBAL :-)

Ooooooomašiooooooo ....

A kako je omašio, evo piše dolje. Doduše, toga napisanog ima podosta, pa mi je palo napamet da bi za one „nesklone čitanju dugih postova“ bilo dobro napisati Executive Summary verziju (recimo, dvije stranice umjesto deset ;-).
Možda.

Elem, praćenje obrazovanja i dugotrajno lamentiranje o tome kako stvari nevaljaju mi je prešlo u naviku (Zašto će Bolonjski proces SIGURNO propasti, Bolonja je spašena - Ljubo Jurčić „obećao“ dodatnih 2 mlrd kuna, Aj, aj, aj, Što kaže rektor Bjeliš o školarinama, Napisao sam pismo Vesni Pusić, Ti bokca, odgovorila mi Vesna Pusić, HNS predstavio svoj izborni program, High-level pogled na Bolonjski proces iz današnjeg Economista, Rusvaj na zagrebačkom FERu – Zvone Radikalni se „zakačio“ s Gaussom) pa kad sam nekidan naletio na sajt obrazovanje.sdp.hr i vidio da tamo ima cjelokupno (i poduže) izlaganje Marije Lugarić (inače kolegice blogerice s pollitika.com i zastupnice u Saboru;-) o programu za obrazovanje SDP-a rekoh:

KONAČNO !!!!

DA VIDIMO ŠTO SDP SMJERA S HRVATSKIM OBRAZOVANJEM !!!

S obzirom da sam dubokog uvjerenja da nas samo obrazovanje i znanje može izvući iz g.... u kojima smo do grla (iako će Vas trenutna vrhuška na vlasti svim snagama pokušati uvjeriti u suprotno), u konačnoj odluci (vidi KAKVU STRANKU ŽELIM - ili What makes me tick) o tome za koju stranku glasati taj dio programa svake stranke za mene ima VELIKU TEŽINU (iako je vjerojatno za veliku većinu građana to zadnja rupa na svirali, ali o tom potom).

I da ne duljim, ovaj post je lako mogao dobiti i naziv „Zašto NEĆU glasati za SDP“ !!!

Jer izneseni je program, iako dobro identificira probleme obrazovanja u cjelini a donekle i ciljeve koji se moraju realizirati kako bi Hrvatska kao država i društvo ubrzano napredovala, u biti NEDOREČEN, TANAK U DETALJIMA i STRATEŠKI KRIVO POSTAVLJEN.

Naravno, po mom skromnom mišljenju ;-).
S obzirom da radim kao asistent na zagrebačkom FER-u (eto, nabirkalo se skoro 10 godina staža :-) moj primarni interes je visoko obrazovanje pa i ovu „recenziju“ treba promatrati kroz tu prizmu.

A govor počinje standardno, s osvrtom na važnost obrazovanja i nekim (poraznim) statistikama o hrvatskom obrazovanju u cjelini (no complaints here).

„Zanimljivosti“ počinju kad dođemo u domenu „što ćemo mi napraviti ako dođemo na vlast“:

Zato ćemo osnovati posebni razvojni obrazovni fond s jednom i isključivom svrhom financiranja i upravljanja projektima unapređivanja obrazovanja. Na kraju mandata želimo da su proračunska sredstva za obrazovanje i znanost povećana za polovicu današnjih.

Ovdje imam dva oprečna mišljenja. S jedne strane, riječ da bih rekao. 50 % više šoldi za obrazovanje je najbolja investicija koju ova država može napraviti. Nažalost, sasvim je drugo pitanje da li je to „politički“ moguće kad ima toliko onih koji iskaju (brodogradnja, poljoprivreda, umirovljenici ... take your pick).
A što reći o „posebnom razvojnom fondu s(a) ... svrhom financiranja i upravljanja projektima unapređenja obrazovanja“ – odlično, ALI ...

Ali, ali, ali ...

ČETIRI GODINE STE U OPORBI I JEDINO ŠTO STE USPJELI (DO SADA) SMISLITI JE OSNIVANJE „FONDA ZA UNAPRIJEĐENJE OBRAZOVANJA“ !!!

Kakvi projekti ? Koji projekti ? Ko će ih realizirati ? Ko će nadgledati provedbu ?

Opet, možda sam malo preoštar.
Možda se „skrivaju karte“ pa je prerano za objavu.
Možda su to detalji koji bi izneseni govor učinili predugim i pretehničkim.
A možda je to zamišljeno kao venture fond države koji će davati lovu za dobro smišljene projekte ljudi na terenu, u kojem će kompetentni stručnjaci evaluirati i recenzirati projekte te nadgledati njihovu provedbu. Eee, ako je tako, onda nemam primjedbi.

Doduše, ima jedna začkoljica. Naime, najbolji „projekti unapređenja obrazovanja“ su evidentni ! „U svakoj školi jedna moderno opremljena računalna učionica“, „Razredi od maksimalno 20-25 učenika“, „Rad u jednoj smjeni“ ...
Naše obrazovanje je regionalno, a i lokalno toliko različite kvalitete, da bi se s ultimativnog moralno-pravnog stajališta („svi imamo jednaka prava“) moglo reći da je najvažniji cilj dovesti CJELOKUPNI obrazovni sustav na koliko toliko zadovoljavajuću razinu, pa tek onda krenuti u istraživanje najboljih načina za daljnje unaprijeđenje putem različitih „projekata unaprijeđenja“.
Ipak, koliko god takav stav izgledao opravdan iz moralnih razloga, moraju se akceptirati činjenice na terenu. A to znači da se onima koji su već „dobri“ mora omogućiti da se i dalje usavršavaju, ali svakako uzimajući u obzir i (velike) potrebe onih koji tek trebaju postati „dobri“. U ovom kontekstu se mora uzeti u obzir i pitanje decentralizacije, regionalne politike te razine lokalne samouprave i samofinanciranja.
Nužnih kompromisa koliko ti srce hoće !
Ali u programu se ti kompromisi niti ne spominju, a kamoli da se zauzme neka konkretna pozicija.

Poreznim olakšicama želimo potaknuti pojedince da ulažu u vlastito obrazovanje kao i u obrazovanje svoje djece. Planiramo uvođenje poreznih olakšica za gospodarstvenike koji ulažu u uvođenje novih tehnologija i u obrazovanje svojih radnika.
...
Sada želimo na isti način olakšati svima koji plaćaju svoje poslijediplomske studije jer najboljima treba olakšati, a ne ih preskupim školarinama tjerati od obrazovanja. Kako pismenost u 21. stoljeću podrazumijeva trojezičnost – uz znanje materinjeg jezika, nužno je poznavanje barem jednog svjetskog jezika i informatičkog jezika. Stoga ćemo poreznim olakšicama motivirati i roditelje i djecu na učenje stranih jezika i informatičko opismenjavanje i usavršavanje.
Također, ne treba otežavati i onima koji stalno žele učiti – planiramo i porezne olakšice za one koji pohađaju neke od akreditiranih programa cjeloživotnog učenja.

Porezne olakšice su 100 % OK. A to što ih već nemamo uvedene, također puno govori koliko ova država polaže na obrazovanje. Doduše, porezne olakšice su pomalo „nespretan“ (sad bi mi idealno legao engleski termin clumsy) instrument, koji povlači dosta papirologije i izgubljenih živaca u prepucavanju s Poreznom upravom (siguran sam da svatko zna bar neku priču o zaguljenom referentu u Poreznoj upravi), ali definitivno korak u pravom smjeru.

Međutim, ovdje ne mogu ne spomenuti GADNU inflaciju cijena poslijediplomskih studija koju je „uzrokovao“ bolonjski proces pa je tako cijena doktorskog studija na FERu skočila s nekih 20-30.000 kn na 60.000 kn (za ekonomiju sam čuo i brojke od 100.000 kn) !!!
Jel' to toliko vrijedi ? Hm ...
Hoće li porezne olakšice tu pomoći ? I kolike će biti (ovdje pričamo o godišnjim troškovima reda veličine 20-30.000 kn !) ? Hm, hm ...

A u gornjem citatu me zaintrigiralo ovo „akreditiranih“. Jasno je da ne može svaka šuša uspostaviti „program cjeloživotnog učenja“. Ali postavlja se mnogo pitanja:

Ko će ih akreditirati ? Kako će se birati „akreditatori“ ? Koji će biti kriteriji akreditacije ?

Znam, baš sam cjepidlaka s ovakvim „detaljiziranjem“. Ali upravo ti detalji odlučuju o tome hoće li program biti uspješan i potaknuti razvoj programa cjeloživotnog učenja ili će završiti kao još jedna crna rupa mita i korupcije degenerirana u kravu muzaru za one koji „znaju musti sistem“.
Valjda će uskoro biti više detalja ... (a i Zvone Radikalni ovdje ima neke, jel'te „radikalne“ ideje ;-)

I onda se polako prebacujemo na pitanje svih pitanja - šolde ...
Dobre i opremljene škole s dobro obrazovanim i motiviranim nastavnicima, ne smiju postati privilegija onih koji mogu platiti desetak i više tisuća kuna godišnje školarine. Vrtić, osnovna ili srednja škola, fakultet… moraju postati dostupni svima. Danas tek jedno od desetero djece do tri godine ide u jaslice. Nažalost, u zemlji koju volimo nazivati zemljom znanja, fakultete upisuju oni koji mogu podnijeti visoke troškove života u sveučilišnim centrima. Da ne živim u Zagrebu, ne znam kako bi moji roditelji, s učiteljskom i inženjerskom plaćom poslali na fakultet mene i moje dvije sestre.
Ne znam znate li da u posljednje četiri godine nije izgrađena niti jedna jedina studentska soba u niti jednom jedinom studentskom domu.

Najprije moram priupitati: „Koliko je novih studentskih soba izgrađeno 2000.-2003. ?“ Znam, upgrejdana je Šara (Dom Ante Starčevića) pa sad studenti imaju broadband konekcije u svojim sobama (o luksuza !!!), ali ništa novoga se nije izgradilo (ispravite me ako griješim). Rezultat 0 : 0 ;-) (je znam, sad će SDP ponavljati mantru kako su oni za svoje propuste kažnjeni na izborima 2003. godine, ali ... Sad pričamo o budućnosti i HDZ s jednakom kredibilnošću može reći „Evo, sad ćemo i mi, vjerujte nam“ – jes' baš ;-).

A s idejom da su vrtić, osnovna i srednja škola te fakultet „dostupni svima“ nemam ama baš nikakvih problema. Ali, da vidimo kakvu to SDP ima viziju:
Istovremeno, skoro su nam uveli školarine za sve na zagrebačko sveučilište. Takvu komercijalizaciju obrazovanja ne želimo.

Odlično !!! Sve će biti besplatno !!! Yupiiii !!!
Izgradnjom škola i vrtića, sveučilišnih kampusa i studentskih domova, želimo svakome omogućiti da se školuje prema vlastitim željama i sposobnostima.


A problem ćemo riješiti ... „Throw money at it. It's not your money. Who cares ?“

SVE ĆE ONI IZGRADITI !!! Koliko god triba. Novi kampus, iljadu vrtića, pedeset iljada novih soba u studentskim domovima.

SVE !!!

I onda će svaki maturant moći računati na garantirano mjesto u studentskom domu, besplatni fakultet na kojem će ga predani i motivirani profesori i asistenti uvoditi u tajne znanosti i njene primjene te još državnu stipendiju pride, nek se nađe – za izlaske.

Jes', u Švedskoj možda, ali i tamo teško. Kod nas ? Ovakvim pristupom – NIKADA !!!
Sposobnima i vrijednima, a socijalno potrebitima, u našem će mandatu pomagati država – stipendijama i studentskim kreditima. U posljednje četiri godine broj državnih stipendija je prepolovljen – danas je studentica i studenata koji primaju državnu stipendiju duplo manje nego što ih je bilo 2003. godine! Studentski krediti i dalje su samo pusti snovi. Želimo da oni postanu stvarnost.

Evo da se malo i slažemo. Socijalno potrebitima (iako je to u našem poreznom sustavu teško provjerljiva kategorija !) apsolutno treba pomoći i TOČKA. Svakome s imalo preduvjeta (let's face it – nisu svi za fakultet) i vjere u sebe treba dati priliku i loš socijalni status njegove obitelji u tome ne smije biti zapreka. Mi smo mala zemlja i nemamo talenta na bacanje.

Jedini je problem što je SDP odabrao krivi put:
Zalažemo se za tržišnu vrijednost kompetencija, a ne za komercijalizaciju nastave. Redovito obrazovanje će u našem mandatu biti besplatno. I u tome nema dilema niti se o tome može pregovarati.

Dakle, suma summarum - NEMA ŠKOLARINA !!!

Populistička politika par excellance :-))))

Ali, KO ĆE TO SVE PLATIT' ????

Te silne kampuse, fakultete, studentske domove, vrtiće i škole i LJUDE koji će u njima raditi.

Odakle šoldi ?

Jer ako mislite da će čak i 50 %-tno povećanje budžeta (a u pogledu toga sam poprilično skeptičan) riješiti probleme hrvatskog obrazovanja, onda se grdno varate. Govoreći o visokom obrazovanju i kombinirajući dvije mjere: output sustava (broj diplomiranih studenata) i kvalitetu tih studenata, za 50 %-tno povećanje financiranja (znači iz proračuna) će se, po mojoj skromnoj procjeni, dobiti 20-25 % bolji konačni „rezultat“.
A di je ostalih 25 % ? To će pojesti stav „E sad nas konačno plaćaju koliko vrijedimo (donekle)“ :-)))). A zahvaljujući sada već desetljetnoj općoj potfinanciranosti hrvatskog obrazovanja, za značajan kvantitativan pomak u njegovom doprinosu boljitku hrvatskog društva, nama treba barem 100 % poboljšanje. Odakle će doći ostalih 75 % ? Ili preciznije:

KO ĆE TO FINANCIRATI ?

Nitko, pa se poboljšanje neće ni desiti, niti se može očekivati.

U sljedećem paragrafu se vidi da je SDP svjestan problema:
Oni koji i upišu fakultet, suočavaju se s brojnim problemima s kojima se ne bi smjeli suočavati – treba se izboriti za stolac u predavaonici ili radno mjesto u laboratoriju.
Mnogi fakulteti su pretrpani i zbog toga nastava pati u svojoj kvaliteti. Slično je i u osnovnim i srednjim školama - još uvijek imamo škola i škola u kojima je glavno sredstvo rada kreda i ploča, a brojne radionice u strukovnim školama opremljene su strojevima i alatima koji su se prestali upotrebljavati još u prošlom stoljeću. I to je nedopustivo.

A kako će se riješiti problem ?
Rješenje vidimo u uvođenju obrazovnih standarda – primjena bolonjskih standarda u visokom školstvu te pedagoških u osnovnom i srednjem školstvu. Danas svako dijete u Hrvatskoj mora ići u jednako dobro opremljenu školu, neovisno ide li u školu u Zagrebu, negdje na otoku ili u nekom manje naseljenom području. Točno određeni standardi koji se financiraju iz državnog proračuna to mogu i moraju jamčiti.

Znači, UVESTI ĆEMO STANDARDE !!!
A koliko danas u Hrvatskoj ima standarda i zakonskih propisa koji se ne poštuju od strane te iste države koja ih je donijela ? Da li SDP misli donijeti nekakav standard (kroz neki zakonski propis) u kojem će npr. pisati „Sva djeca u osnovnim školama moraju imati rad u jednoj smjeni“ ili „Grupa na fakultetskim predavanjima može imati najviše 50 studenata, na vježbama 25 a u laboratoriju 10 studenata“.
Nažalost, stupanje na snagu takvog „standarda“ neće preko noći sve njegove zahtjeve provesti u praksu. Ja sam 100 % za to da država zna kakav value for money dobiva u svim svojim područjima, pa tako i u obrazovanju. Ali uvođenje propisanih standarda NIJE RJEŠENJE već samo prvi korak; priprema za djelovanje s ciljem postavljanja zadanih standarda. A kako će se to postići ?
O tome ni riječi.
Doduše, možda sam opet malo preoštar ;-). Malim koracima u bolje sutra, a uvođenje kakvih-takvih standarda je baš to, mali korak. Ali premali ...
A kako smo svi ljudi, i iz prve često pogriješimo, slijedi poglavlje „VREDNOVANJE S CILJEM KONTROLE I ISPRAVLJANJA POGREŠAKA„
Kako ćemo znati je li to što radimo dobro? Ništa, pa tako ni obrazovni sustav kad se jednom postavi, nije za vIjeke vjekova. Stručnjaci i specijalizirane agencije, a ne politika, trebaju pomno promatrati što se radi i kakvi se efekti postižu. Sustav vrednovanja ne treba služiti samo kompeticiji – upravo on je najsnažniji alat da se vide slabe karike i da se brzo isprave pogreške. Vrijeme velikih reformi u obrazovanju je prošlo. I nama predstoji stalno mijenjanje i prilagođavanje bazirano na čvrstim osnovama: profesionalcima, standardima i kriterijima te kontroli učinka.

„Sustav vrednovanja“ i „kontrola učinka“ – RIJEČ DA BIH REKAO !!!
Ali, da se ne bi previše zanijeli i pomislili da SDP (s)kreće u nekom darvinističko-kapitalističkom smjeru, odmah slijedi i jedan disclaimer „Sustav vrednovanja ne treba služiti samo kompeticiji“ :-)))).

Dakle, ne misle oni na „vrednovanje“ po principu: „E ti si stvarno dobar, naša škola/fakultet je sretna što te ima, evo 20 % dodatka na plaću. Keep on doing a good work“.

A neeee. Nikako.

Vrednovanje je radi „kontrole“ i „ispravljanja pogrešaka“. Po principu: „E, ti si stvarno dobar, naša škola/fakultet je sretna što te ima“. Tap-tap po ramenu :-). “Keep on doing a good work“.

A da li se nešto kaže o tom sustavu vrednovanja ? Kako će se vrednovati ? Po kojim kriterijima ? Ko će definirati kriterije ? I kako se namjeravaju ispravljati „pogreške“ ? Jel' bi netko mogao dobiti otkaz zbog „pogreške“ ?

Ni riječi. Ah ti detalji ...

Ima i jedna dobra stvar. Ne moramo sve sami smisliti. Bolonjski proces lijepo propisuje studentske ankete kao vrlo važan faktor u vrednovanju kvalitete nastave. Dokle smo stigli pogledajte u dokumentu (pdf, 1.4 Mb) na stranicama SSU.

Jadno i nikako.

Ali, mi na FERu ih imamo :-)))). Već cijele dvije godine. Tri puta tijekom semestra, studenti imaju priliku anonimno online popuniti anketu. Ocijeniti fakultet, uvjete, te kvalitetu nastave i nastavnika.
I ima dobrih. Ima i jako dobrih. Ima doduše i loših. A ima i lošijih loših :-).

I ?

I, ništa ... Proveli smo anketu :-).

I sad mi napamet pada scena od prije dvije godine u nekoj dnevno-političkoj emisiji, kad je jedna mlada nadobudna studentica, predstavnica neke studentske organizacije, u diskusiji mrtva hladna izjavila kako je „sasvim normalno da će profesori koji budu jako loše ocijenjeni od studenata dobiti otkaz“ (citat je po pamćenju i odražava duh izjave).

Ha ha ha !!!

Sad će 50-godišnji redoviti profesor koji se 30 godina mučio (ili „mučio“ ;-) da dostigne taj status dobiti otkaz „samo“ zato što još uvijek koristi kredu i ploču kao glavno obrazovno sredstvo, predaje tako što čita s papira i u čudu je zašto mu na predavanja dolazi samo 10 % studenata !!!???

Ma hajte molim Vas ...

Naravno, studentske ankete nisu Sveti Gral u QA (quality assurance) odjelu (u što su se uvjerili susjedi Mađari koje je to odvelo u dumbing-down („poglupljivanje“) nastave – jer, ruku na srce, svi studenti vole da im je lakše ;-), ali kad se stvar pogleda izvana, fakulteti su tu zbog studenata, a ne obrnuto (ili možda ipak da ;-).

Poticaj mora doći od studenata, ali znate onu narodnu „poklonjenom konju se ne gleda u zube“ ...

A kako obrazovni sustav nema samo obrazovnu ulogu, već on mora biti i „pokretač razvoja“, dalje kaže:
Kolegice i kolege, gospodarski razvoj u suvremenom svijetu ne pokreću strojevi i proizvodne hale. Snaga je u ljudima! Gospodarski razvoj pokreću ljudi i primijenjeni rezultati njihova znanstvenog rada. Istraživanje i razvoj u razvijenom svijetu postaju glavne poluge prosperiteta. Sustav znanosti u Hrvatskoj treba redefinirati – koncepcijski, organizacijski i financijski jer je današnja znanstvena politika (ako ona uopće i postoji) odviše redukcionistička i retrogradna. Kojeg li apsurda, da teretom postaje ono što treba vući naprijed!?!

Kao strateškom usmjerenju i političkoj proklamaciji, gornjem se nema što prigovoriti. Doista, sama pomisao na HAZU i „okoštale“ intelekte koji tamo sijede (čast izuzecima !!!) izaziva podsmijeh.
Ipak, uz napomenu da još pokušavam shvatiti što to znači „redukcionistička znanstvena politika“, gornji citat je u biti čisti PR !!! Svaka stranka će nešto tako reći u svom programu vezano uz znanost jer je svakome iole pametnome jasno da „sustav znanosti u Hrvatskoj treba redefinirati“. I to po sve tri definirane kategorije !!!

Pitanje je samo – KAKO !!!???

Detalja opet nema. Ipak, malo kasnije se daje recept za iskorištavanje znanstvenih potencijala:
Sveučilišta i znanstveni instituti najveće su koncentracije pameti u Hrvatskoj i stoga ćemo donijeti stimulativne mjere za njihovu maksimalnu uključenost u gospodarski razvitak regija i zemlje u cjelini. Sve centre izvrsnosti treba potpomagati. Temelj novog razvojnog ciklusa Hrvatske bit će nacionalni znanstveno-tehnologijski projekti. Njih će pratiti regionalne tehnologijske strategije koje će znati iskoristiti komparativne prednosti naših regija i koje će znati najbolje odgovoriti na lokalne potrebe.

I sad dolazimo do rak rane hrvatske znanosti i visokog obrazovanja – interakcije znanosti s privredom i društvom u cjelini.
Sukus diskusije možemo sažeti u jednom pitanju – ČEMU SLUŽI ZNANOST U HRVATSKOJ ???
Je, je, znam, „znanost je pokretač razvoja“.
Ali, zanemarimo šuplje fraze (koje su tako bogate značenjem). koncentrirajmo se na value for money mjeru (je, draga mi je, moram priznati) i opstavimo jednostavno pitanje - što hrvatsko društvo dobiva od hrvatske znanstvene zajednice u zamjenu za par milijardi kuna godišnje ?

Dobije par tisuća diplomiranih studenata godišnje (obrazovna komponenta)

Dobro, i ?

Pa, objavi se i par (desetak ?) tisuća znanstvenih radova (znanstvena komponenta)

Odlično, i ... ?

A što bi ti više ?

Pa ono, znaš razvoj i to.

A je, imamo mi te institute. Tamo ima podosta zaposlenih koji misle i pišu.

Ma dobro, nek' oni misle, al' a govorim o inovacijama, inkubaciji poduzetništva, start-up firme, priča ala Google ?

... (blink)

I onda nakon nekog vremena stiže odgovor: „Pa nismo mi Amerika“.

Točno. NISMO !!!

U ovom kontekstu mi često napamet pada jedan „misaoni eksperiment“. Pa napravim listu svih projekata (znanstvenih, tehnologijskih, vakih i nakih) koje je Ministarstvo znanosti financirali u svojih 15-ak godina postojanja. Pa zbrojim koliko je novaca na to potrošeno. Pa onda pogledam što je od svih tih projekata izašlo. Koliko njih je rezultiralo, ne patentom (što bi bila neka mjera inovacije, ali to je za nas još ohoho daleko) nego nekom vrstom komercijalizacije (ili barem primjene) u praksi. Da rezultati projekta nisu ostali mrtvo slovo na papiru (uz možda poneki generirani znanstveni članak), koji su nakon završetka projekta stavljeni ad acta („OK, odradili smo ovaj projekt, sad idemo na sljedeći“).

Da vidimo, najznačajnije znanstveno dostignuće, sa stajališta komercijalnih rezultata, u Hrvatskoj je ... Sumamed ?

Nije loše. Jedna smo od sedam zemalja s patentiranim lijekom (iako ne znam da li je tadašnje Ministarstvo imalo išta s time). Ali da se ubijem ne mogu se sjetiti još nečega. Ali zato se sjećam priče o tužbi originalnih stvaratelja Sumameda protiv Plive gdje su tražili određenu naknadu za svoj izum. A to što sam se sjetio te priče, nije nimalo nevažno za ovu diskusiju. Sjećam se kako sam reagirao kad sam prvi puta čuo tu vijest.

Tužba ? KAKVA FUCKIN' TUŽBA !!!!

Pa Čović je zadnjih 15 godina trebao tim ljudima svake godine OSOBNO uručivati ček na milijun kuna, s obzirom na to koliko su zadužili Plivu, a i ovu državu (da ne spominjem da se i sam dobro obogatio, zajedno sa cijelim staležom menadžera u Plivi).

A oni moraju podnositi tužbe protiv firme koju su sami stvorili !!!

Ipak, priča će možda imati sretan kraj.

Moguće je (vjerojatno / sigurno ?) da ja nisam dovoljno dobro upućen i da je bilo još takvih uspjeha hrvatske znanosti (u stvari, prilično sam u to uvjeren ;-). Ne na tako velikoj skali, ali svejedno, svaki takav uspjeh je zlata vrijedan.

I sad se postavlja pitanje – kako replicirati Sumamed ?

SDP se uzda u:

„stimulativne mjere za njihovu maksimalnu uključenost u gospodarski razvitak regija i zemlje u cjelini.“
„nacionalne znanstveno-tehnologijski projekte„
„regionalne tehnologijske strategije“


Lijepo zvuči. Grandiozno. Ali u biti ne kaže ništa. Znači, opet čekamo detalje.

I to bi bilo to. Puno lipih riči, malo i ništa detalja, i čvrsta „socijalna“ usmjerenost. Navodnici nisu slučajni, jer koliko god se od SDP-a može očekivati takva pozicija, takvim djelovanjem svim sadašnjim i budućim studentima čini medvjeđu uslugu.

Jest, obrazovanje će biti besplatno.

I BITI ĆE LOŠE !!!

UPDATE: Ovaj post je objavljen i na pollitika.com, i tamo je Marija Lugarić (prilično promptno ;-) dala svoj odgovor. Diskusija u zamahu.

UPDATE II - izgleda da je blog.hr prilikom prelaska na novu verziju napravio KARDINALNU POGREŠKU WEB DIZAJNA - SKRŠILI SU PERMALINKOVE !!! Trebalo je stoga malo manualiti, ali lista "The best from Zvone Radikalni" je sada OK, pa ko voli nek izvoli ...

- 00:48 - Komentari (32) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 10.09.2007.

Sviće NUKLEARNA ZORA :-)

Kaže Economist :-).

OVER the next few decades global electricity consumption is expected to double. At the same time, many power plants in rich countries, built back in the 1960s and 1970s, are nearing the end of their projected lifespans. Meanwhile, concern is swelling both about global warming, and about the Western world's increasing dependence on a shrinking number of hostile or unstable countries for imports of oil and gas. The solution to this conundrum, in the eyes of many governments, is nuclear power.
A ja već vidim komentare:

Pih !!!
Kakve nuklearke, kakvi bakrači !
„Zar ne znaš ti, Zvone Radikalni, da je to tak' demode ! Sad su ti šik vjetroelektrane, solarne ćelije, geotermalni izvori, smanjivanje carbon impacta, kakve crne nuklearke ti padaju napamet“.

Je je, tako je, štovani štioče. Baš tako. Ako ćemo slušati (glasnu) većinu Hrvata ;-).

A moj odgovor - kakve vjetroelektrane, kakvi bakrači :-).

Jer, jedno je „iskonski“ strah (hm, može li strah od nuklearke biti iskonski ;-) od ponavljanja Černobila i problema zbrinjavanja nuklearnog otpada, ali gruba stvarnost proizvodnje (nužne !) električne energije je nešto sasvim drugo.

A priča ovog posta počinje negdje sredinom ljeta kad sam u razgovoru s dobrim prijateljem iz Belgije, koji inače radi u tvrtki kćeri francuskog utility diva Suez na poziciji „communications managera“ (a još nisam načistu što mu je točno posao :-) čuo priču o „gramzivim“ tipovima iz nuklearne industrije.
Koliko se sjećam, radilo se o tome da su za neke belgijske nuklearne elektrane produženi rokovi kad se moraju dekomisionirati (konačni cilj tog procesa je da na mjestu gdje je bila nuklearna elektrane bude livada na kojoj mogu pasti krave – je znam, long shot :-). Struje uvik triba, dizajni i materijal se još drže, pa kad već radi dobro i pouzdano 20, 30 godina, što ne bi još 5 ili 10. Doista, što ne bi ?
E, tu je mog frenda zasmetalo što je to za operatore tih nuklearnih elektrana ČISTA LOVA !!! Čisti profit ! Dobro, ne baš čisti, ali s gadnom marginom. Da ne duljim, evo iz jednog članka u Economistu (gdje je osnovna tema članka bila o ugljenu kao izvoru energije):
But the incentives may change. Mark Lewis, an analyst at Deutsche Bank, argues that the carbon-credit subsidy for coal is likely to be withdrawn when the European Union tightens up emissions targets after 2012, making conventional coal riskier. Could that revive nuclear power yet again? Electricity generating companies are pushing to extend the operation of older nuclear plants, in the hope of keeping them open until the 2009 elections, which might bring in a more nuclear-friendly government.
Critics accuse the firms of profiteering, noting that the plants, whose costs have been largely paid off, generate profits of €1m a day. Some analysts suggest keeping them running and imposing windfall taxes that could be used to promote renewable energy. But most Germans would rather kill nuclear power than milk it. (bold by Z.R.)

Moram priznati da mi je trebalo dosta da prokužim što je to nasekiralo mog frenda Belgijanca. Spadajući po našoj internoj klasifikaciji u „soft scientist“ klasu (studirao je psihologiju) u tom razgovoru je na vidjelo izašlo njegovo temeljito nepoznavanje osnovnih energetskih pojmova (npr. brkanje gigawatta i megawatta kao skale na kojoj operiraju moderne elektrane), ali svejedno se njegov čvrsti anti-nuklearni stav nije dao pokolebati.

Nismo se baš previše posvetili toj diskusiji, jer ipak je bilo ljeto, bilo je već kasno navečer i šank u Kasijanu se već počeo ozbiljno popunjavati tako da je od svega toga ostala samo kratka crtica u mom Word dokumentu s TODO listom za postove. Ali, u novom Economistu su izašla tri članka o živosti u nuklearnoj industriji prepuni izuzetno zanimljivih podataka, pa rekoh da je možda vrijeme za reviziju „stanja“.
(članke možete naći ovdje, ovdje i ovdje, ali je sadržaj subscribers only, iako mi se čini da imaju neku mogućnost „testnog pregledavanja“ uz malo oglasa pa probajte)

I što kaže „revizija“ ? Sumarno:
Nonetheless, Mr Klein (direktor američke Nuclear Regulatory Commission, op. Z.R.) believes that the expansion of nuclear energy is now in motion and is unlikely to be slowed down by concerns about what to do with the waste. The only thing that could stop a nuclear renaissance now, he suggests, is a serious accident at an existing plant. Unfortunately, it would not be the first.
U igri asocijacija, ovo bi bio vrlo lagan zadatak – ČERNOBIL !!!! U bilo kakvom postu o nuklearnoj energiji, katastrofa koja je definitivno „satrla“ nuklearnu industriju u zadnjih 20-ak se naprosto mora spomenuti.

Što reći ?

Da je osnovni uzrok tragedije loš ruski dizajn koji je spojen s katastrofalnim pogreškama operatera omogućio katastrofu ?
Da je područje od xx kvadratnih kilometara oko elektrane kontaminirano i nepogodno za život za sljedećih yy godina ?
Da je cijena plaćena u uništenim (i unakaženim !) ljudskim životima bila neprocjenjiva ?

Jest, sve to stoji. Ali, stoji i sljedeća činjenica koja je navedena u spomenutim člancima :
the UN figure of around 4,000 eventual deaths as a result of the Chernobyl accident is lower than the official annual death-rate in Chinese coal mines
Da ponovimo – u kineskim rudnicima ugljenja SVAKE GODINE POGINE ljudi koliko je ukupno nastradalo u Černobilu (prema kineskim službenim podacima !!!) Naravno da bi, ako već mogu birati, radije poginuo brzo (iako to i ne mora biti baš tako brzo) u nekom kineskom rudniku nego se rodio kao unakaženi mutant s očekivanim vremenom života od par godina, ali ova igra brojki doista tjera na razmišljanje.

Ovdje se mora reći da je Černobil samo medijski najeksponiranija i u smislu deathtoll¬-a najstrašnija tragedija, ali nikako ne i jedina. Nesreća u elektrani Three Mile Island u SAD-u 1979. je najgora nesreća u zapadnim elektranama, ali iako je došlo do parcijalnog taljenja jezgre, nitko nije stradao. Kolega bezkomentara (inače neproglašeni ministar za energetiku u „Zvoninoj Vladi u sjeni“ ;-) piše i o zataškanoj nesreći u elektrani Greifswald u bivšem DDR-u, a sklonosti zataškavanju u zemljama bivšeg istočnog bloka svjedoči i nesreća u sovjetskom reaktoru za proizvodnju plutonija Mayak. Nije nezapaženo prošla ni nedavna vijest o curenju radioaktivnog materijala u japanskoj (!!!) elektrani nakon potresa.

Lakonski odgovor na sve te incidente bi mogao biti shit happens, ali mogućnost ponavljanja černobilske katastrofe je vjerojatno (sigurno !?) najveći uzrok široko rasprostranjenog straha od nuklearne energije.

Međutim, treba reći da ni „proizvođači“ (projektanti / graditelji) nuklearnih elektrana ne stoje na mjestu. Konstantno se poboljšavaju dizajni nuklearnih reaktora, ugrađuju se pasivni sigurnosni sistemi koji automatski i sigurno obavljaju shutdown reaktora (a ovdje moram spomenuti da sam prije desetak godina na predavanjima na faksu bio fasciniran slušajući prof. Mikuličića kako govori o tome da se černobilski scenario ne bi uopće mogao desiti u elektrani poput Krškog zahvaljujući značajno sigurnijem dizajnu reaktora – ali, kako je išla ta priča sam već odavno zaboravio tako da ćete mi morati vjerovati na riječ ;-).
Da se malo dodatno potkrijepim citatom iz Economist-a:
The latest generation of reactors, which evolved from models constructed in the 1970s and 1980s, include important improvements over prior designs. Westinghouse's new AP1000, for example, has “passive safety” systems that can prevent a meltdown during an emergency without operator intervention. If the reactor loses pressure because of a loss of coolant, for example, pressurised tanks deliver water to the core, since the pressure in the tanks is higher than that in the core, explains Howard Bruschi, who has worked for Westinghouse since the 1960s and is now a consultant to the company. The new reactor's simplified design also means that fewer motors, pumps and pipes are needed, reducing not only the potential for mechanical errors, but also costs of maintenance, inspections and repairs.

Dakle, na tom frontu stvari stoje bolje. Ipak, mogućnost za pogrešku (barem onu ljudsku !) uvijek postoji, a kod nuklearne elektrane je zbog katastrofalne štete u slučaju pogreške čak i vrlo mala vjerojatnost njenog pojavljivanja zabrinjavajuća. Stoga nije začuđujuće što je veliki dio javnosti za to da se i ta mala vjerojatnost eliminira na jedini mogući način – eliminacijom nuklearnih elektrana.

I to je otprilike priča nuklearne energije u zadnjih 20 godina. Potisnuta u zapećak, daleko od headline news (srećom !), izgledalo je kao da će nuklearna energija ostati samo jedna historijska notica na „barbarsko“ 20. stoljeće ;-)))

Ali, pojavio se princ na bijelom konju !!!!

I to ni manje ni više nego u vidu ekološkog pokreta (famozni zeleni).

Da, da, već čujem: „Čekaj malo Zvone, jesi'l se ti najeo ludih gljiva ? Kako ekološki pokret može biti spasitelj nuklearne industrije ?“

Eeee, može može. Itekako može. Jer do sada smo pričali samo o negativnim aspektima nuklearki. I počinili elementarnu pogrešku cost-benefit analize. Naime, nuklearna energija, u današnjem ekonomsko-ekološkom kontekstu, ima i neke VEEELIKE prednosti u odnosu na sve relevantne konkurente.
Nuklearna energija je ČISTA (CO2 impact je gotovo nepostojeći – o otpadu ćemo kasnije ;-), JEFTINA (uz današnje cijene nafte i plina), izvori goriva su POUZDANI (najveći proizvođači urana su Kanada i Australija) i goriva IMA U IZOBILJU.

Ovdje je odmah potreban jedan disclaimer: termoelektrana pogonjena ugljenom je jeftinija, ugljena ima još ohoho i može ga se dobaviti bez problema. Ima sam jedan zajeb, ali poprilično gadan – generira MNOOOOOGO emisija CO2 (ALI STVARNO MNOGO). Problem s ugljenom je jasan i njegovo rješavanje nosi milijarde dolara potencijalnog profita, ali best shot je tehnologije za sekvestraciju CO2 (pohranjivanje u zemlju ili more), a to je još uvijek na vrbi svirala. Činjenica jest da su takve elektrane najveći zagađivači i kao takve jednostavno ne mogu predstavljati osnovu za zadovoljavanje sve većih potreba za električnom energijom.

A kako slika vrijedi tisuću riječi evo jedan grafić (preuzet iz Economist-a):

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Mislim da je sve jasno !!!

Rift (procjep ? šizma :-) u ekološkom pokretu je već u začetku :-) !!!!

Nuklearna energija da ili ne ?

Biti će zanimljivo pratiti kako će zeleni odigrati tu partiju, ali ako je čovječanstvo doista ozbiljno u svojoj namjeri da smanji emisije CO2, nuklearna energija je jedino moguće rješenje - na sreću (rijetkih) jednih, tugu (mnogobrojnih ?) drugih, i ignoraciju (većine ?) ostalih koja samo očekuje da će biti struje u utičnici – po razumnoj cijeni.

A kad smo već kod cijene – kako tu dišu nuklearke ?
According to the Energy Information Administration, a government agency, the average power price in 2005 was 5 cents per kilowatt-hour (kWh); the Nuclear Energy Institute, an industry group, reckons that the average operating cost of America's nuclear plants was 1.7 cents per kWh that year. So their margins were almost 200%.
Naime, gledano s ekonomskog aspekta, nuklearne elektrane su točan opozit termoelektrana na plin. Nuklearne elektrane je jako skupo izgraditi (poglavito zbog zadovoljavanja sigurnosnih standarda), ali su troškovi pogona jako niski. Termoelektrane na plin (a i ugljen) su točno suprotno – relativno jeftine za izgraditi, ali izrazito ovisne o cijeni svog pogonskog goriva.
A gdje su došle cijene nafte i plina u zadnje vrijeme mislim da svi dobro znamo. Kako nema posebne tarife za struju proizvedenu iz urana u odnosu na onu iz plina, efektivno se proizvođači nuklearne energije „švercaju“ na leđima visokih cijena plina (i tu smo se vratili na priču s početka posta – ukoliko su troškovi izgradnje nuklearke amortizirani, it's the best money machine you'll ever see :-))))

A vezano uz profitabilnost, nije ni ovo nebitno:
Simpler designs cut maintenance and repair costs. Shut-downs are now far less frequent, so that a typical station in America is now online 90% of the time, up from less than 50% in the 1970s.
Međutim, da ne bi sad pomislili kako su nuklearke samo „med i mlijeko“, evo jedna povijesna notica koja prikazuje samo vrh ledenog brijega državnih regulacija kojima je nuklearna industrija „zadavljena“:
America's most recent nuclear plant, at Watts Bar in Tennessee, started operations in 1996. But it took 23 years to complete at a cost of $6.9 billion; a second reactor at the site has been under construction, on and off, since 1973.
Another plant, at Shoreham in New York, was completed and tested, but never allowed to start commercial operations because of local opposition. By the time it was decommissioned, in 1994—21 years after construction had begun—the costs had exploded from $70m to $6 billion. The local utility was able to pass most of this bill on to its customers.
Time smo pokrili odjel „Čistoće“ i „Financija“, sad je ostalo još pitanje „Logistike“ iliti nuklearnog goriva. A tu je osnovno pitanje „Za koliko još godina imamo urana ?“. Meni je na pameti bila brojka 50 – 100 godina, a onda sam naletio na link :
Since uranium is ubiquitous and plentiful in the earth's crust, its availability is determined almost entirely by the willingness to find it. Thus, while today's low uranium cost equates to about 50 years of assured resources (3.5 Mt) using conventional reactors at the current usage rate, a doubling of the market price increases this time roughly ten-fold. In all, conventional estimated resources (today's assured resources plus that not yet economical to mine) account for about 200 years' supply (13.2 Mt) at the current consumption rate. This does not include advanced uranium-extraction scenarios (phosphate deposits accounting for 22 Mt, seawater accounting for up to 4000 Mt) that require up to six times the current market price.
Manje više ista priča kao i s naftom – ako je cijena dobra, naći ćemo ju / ga. Ipak, uz značajnu prednost – udvostručavanje cijena nafte i plina je trenutno nightmare scenario za svakog operatora termoelektrane, dok s druge strane udvostručavanje cijene urana „samo“ donekle smanjuje profitabilnost. Da potkrijepimo:
Although the price of uranium jumped from about $70 per pound in January to about $130 in mid-July, operating costs of nuclear power plants have changed very little. (Construction accounts for as much as three-quarters of the cost of nuclear generation.)
Dakle, goriva kol'ko hoćeš.

Ipak, u cijeloj ovo ružičastoj priči oko nuklearki, jedan „detaljčić“ je izostavljen. Nuklearne elektrane, naime, generiraju radioaktivni otpad koji je jedna dosta nezgodna stvar. Taj otpad ima poprilično opasne fizikalne karakteristike, ali je primarno ipak „politički nezgodan“ jer je u igri tzv. NIMBY sindrom (not in my backyard – ne u mojem dvorištu). Problem je tehnički rješiv izgradnjom posebnih odlagališta, ali nitko ne želi tako nešto imati blizu. Džaba znanstvenicima mnogobrojnih istraživanja i nebrojenih sati računalnih simulacija kojima „dokazuju“ da je stvar, ako se napravi po PSu, sigurna za sljedećih 10 ili 100 tisuća godina čak i slučaju potresa magnitude 538 po Richterovoj ljestvici uz istovremeni napad atomskim oružjem. Naravno, malo sam sarkastičan ;-), ali poanta je jasna.

Džaba sve jer nitko takvo odlagalište neće ni blizu.

A naprosto je fascinantan podatak da sav nuklearni otpad koji su proizvele nuklearne elektrane još uvijek u velikoj većini leži u privremenim odlagalištima (najčešće u krugu elektrane koja ga je proizvela). Niti jedna država još nije izgradila takvo odlagalište. SAD planira tako nešto u Yucca Mountains u Nevadi već bogzna koliko godina, ali otkako je Harry Reid, zakleti protivnik izgradnje tog odlagališta i demokratski senator iz Nevade, postao majority leader u američkom Senatu, šanse da se radovi započnu su se značajno smanjile.

I što sad ?

Evo i jedno moje predviđanje: Kina će biti prva zemlja koja će napraviti odlagalište nuklearnog otpada. Zašto Kina ? Jednostavno, Centralni komitet će odlučiti, odluka će se sprovesti i to je to. Hm, u nekim stvarima taj „demokratski deficit“ i nije tako loš ;-)

A što će demokracije s tim problemom ? NIMBY is here to stay, ali moguće rješenje su „fast breeder“ reaktori. A i Economist piše o njima:
Most reactors in operation today are called “thermal” reactors, because they use a moderator to slow down the neutrons and promote fission. Fast reactors, in contrast, do not employ moderators and use much faster neutrons to produce fissions. So they can consume many of the long-lived radioactive materials that thermal reactors cannot. This approach could extract far more energy from a given amount of nuclear fuel while at the same time reducing the volume and toxicity of nuclear waste. Proponents of fast reactors reckon that most of the remaining waste would need to be stored for only a few centuries, perhaps, rather than hundreds of thousands of years, once the most radioactive elements had been separated out.
Tehnologija to the rescue !!!
Ukratko, procesiranjem potrošenog nuklearnog goriva iz „standardnih“ elektrana u „fast breeder“ reaktorima može se iz tog goriva „izvući“ najgori dio radioaktivnog otpada što bi omogućilo da se konačni otpad treba skladištiti „samo“ kroz nekoliko stotina godina.

Eto ga :-)))))

I gdje smo sad ?

Jesam li koga uspio uvjeriti ???

Nisam ?

E, onda bi možda trebali pročitati post „Energetska budućnost Hrvatske temeljit će se na termoelektranama ? A Kyoto protokol ?!“ u kojem „ministar energetike“ piše o energetskoj budućnosti Hrvatske (i susjeda). Ukratko, Mađarskoj će do 2020. trebati novih 3000 MW, Sloveniji i Hrvatskoj po 500 MW i praktički jedino feasible rješenje je zajednička izgradnja nuklearne elektrane (a autor daje i pregršt razloga zašto bi to trebao biti zajednički projekt):
Dakle, 2000 MW je potrebno nuklearne energije u Mađarskoj, ako ne i više dodamo li na to 500 MW Slovenije i nešto manje od 500 MW Hrvatske što čini još jedan reaktor od 1000 MW, Mađarska mi se čini kao vrlo izgledan partner za obje zemlje za sljedeći nuklearni reaktor za slučaj da ne produže dozvolu rada NE Páks (4 x VVER 440 MW), govorimo o mogućoj kapitalnoj investiciji za maksimalno 4 reaktora snage od tipskih 1200 MW (reaktor s 4 tipske rashladne petlje od 300 MW), ukupne snage 4800 MW. Iskreno, ne znam kakvo je stajalište mađarske vlade pred ovakvom energetskom krizom, no dođe li do gradnje nuklearnih reaktora kao što najavljuje ova vijest, mislim da bi i Sloveniji i Hrvatskoj bilo u interesu nagoditi se s Mađarskom u tom pogledu.
Kad sve skupa rezimiram, lijepa je ta priča s novim termoelektranama koje bi trebale osigurati energetsku budućnost Hrvatske, no ne mogu odoljeti i ne postaviti pitanje: što je s preuzetim obavezama Kyoto protokola i emisijama CO2 čijem smanjenju nove termoelektrane sigurno neće pridonijeti? Ili pak kalkuliramo s istekom Kyota 2012. godine u nadi da do novog sporazuma o redukciji emisija neće doći?
Nažalost, bezkomentara je samo „ministar“ ali ne i ministar, tako da očekujem da će se ovaj problem riješiti na klasičan hrvatski (i ne samo hrvatski) način „zabijanjem glave u pijesak“.

A odakle struja 2020. ?

Na ovakvo pitanje bi Vam Balki rekao - DON'T BE RIDIKJULOS !!!!

- 14:58 - Komentari (23) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 03.09.2007.

Ima li nade za Hrvatsku ???

Eh, NADA ...

Kad bih na to pitanje odgovarao onako „po osjećaju za feeling“ (kako je to lijepo jednom rekao Milko Đurovski :-), uzimajući u obzir „prosjek“ za Hrvatsku i njene građane, rekao bih APSOLUTNO IMA.
Na prirodnim resursima nam zavidi (barem) 90 % svijeta, a i Hrvati „mogu proći“.
Jest, obrazovanje nam je u banani (al' opet, nije baš ni takva katastrofa kad se gleda druge), ima i puno lijenčina (a di ih nema !?), pravna država je tek u povojima (al' pogledaj samo Bugarsku i Rumunjsku, a oni već u EU !?), i kad sve to zbrojim nekako ispadne da cijela stvar ima perspektive.

Ali, ako pričamo o HRVATSKIM POLITIČARIM, e onda je ta PERSPEKTIVA SVE SAMO NE BAJNA :-(.

Motivaciju za ovaj post sam dobio čitajući post od Posl3k-a na pollitika.com „Nazire li se iza Mraka svjetlo“, u kojem on postavlja pitanja o „misiji“ i „svrsishodnosti“ portala pollitika.com. Post je odličan, a diskusija koja se razvila poslovično zanimljiva.

Sam trigger za post su bila dva komentara:
Prvi:

On (Mrak, op. Z.R) vrlo dobro zna kakva je SDP stranka. Kao što sam uvjeren da Lesar i Vuljanić znaju kakav je HNS. Kao što Tadić zna kakav je magistarski HSP. I ove navedene kužim. Pripadnost stranci im je jedina prehrambena opcija.
(ovo je bilo u kontekstu „pitanja“ o Mrakovima motivima za „gnjavažu“ s pollitika.com ;-)

I drugi :
No, zaključio sam slijedeće. Sve te naše stranke su obične mafijaške udruge. Ne vidim rješenje davanjem podrške ili čak sudjelovanjem u radu u jednoj od takvih udruga. Volio bi da se pametni i sposobni ljudi poput tebe i Lesara udruže protiv svih mafija. Znam da izgleda da je nemoguće, ali to je jedino rješenje.
Po meni, ovi komentari udaraju u BIT PROBLEMA.

Imamo dvije premise:
1. Sve stranke su „iste“.
2. Sve stranke su mafijaške udruge.

I OBE SU KRIVE :-)))))). Ali, ima u tim premisama šuga. I u tome je problem.

Naravno da SDP i HDZ nisu „isti“. Čak i ako ćemo priču ograničiti samo na „Novi HDZ“ (post 2000. – koji bi mogli nazvati „Sanaderovim HDZ-om“) i njihove povijesne grijehe ostaviti po strani, činjenica jest da su po mitu, korupciji, skandalima i nesposobnosti tijekom ove vlade dobrano premašili SDP iz perioda 2000-2003. Frend koji je u Upravi jednog hrvatskog poduzeća koje dosta radi s državom (red veličine prihoda je milijardu kuna) kaže da dolazi u kontakt s HDZ-ovcima koji sami kažu kako su ovi sada pretjerali.
Stranka predstavlja aparat za obogaćivanje odabrane elite. Mito i korupcija posvuda.

Ali, da li je SDP drugačiji ? Ili preciznije, da li je DOVOLJNO drugačiji ???

U tom grmu leži zec.

SDP-ove „povijesne reference“ su ... Uf, teško pitanje !

S jedne strane su izvrsne – pokrenuli su Hrvatsku s mrtve točke, poglavito u demokratskom i eu-integracijskom pogledu. Izvukli nas iz izolacije, pri čemu im je HDZ gadno podmetao klipove !!!. Pokrenuti su infrastrukturni projekti. E, i nelikvidnost u državi je značajno smanjena. Dakle, nešto se radilo. A i bilo je puuuuno toga za napraviti.
Ali, s druge strane, mito i korupcija su i dalje ostali značajno prisutni (da ne kažem prevladavajući) u hrvatskom društvu.

I tu dolazimo do „mafijaških udruga“.

Naravno da stranke NISU mafijaške udruge - ako ćemo mafiju definirati po mjeri Coppolinog Kuma. Ali, ako ćemo kao mjeru uzeti Tony-a Soprana već bi se dalo naći sličnosti. Uvijek je princip „dogovoriti ćemo se“. Od transparentnosti ni traga. Preuzimanje odgovornosti za svoje postupke kao da je koncept s nekog drugog planeta.
Glavni igrači su svi „crni“ i međusobno se tim saznanjima drže u pat poziciji. I u taj krug se ulazi jedino tako da i sam postaneš „crn“. Hrvatska omerta. Koliko često se u maštarijama Zvone Radikalnog pojavljuje vitez na bijelom konju (Glavaš :-) koji krši omertu i stvara totalni rusvaj (dakle, da selektivnošću iznijetog ne kompromitira svoje tvrdnje).
Maštarije ...

I ja ni u kojem slučaju ne impliciram da nema poštenih političara. Recimo Dragutin Lesar i Nikola Vuljanić definitivno spadaju u tu kategoriju. Za Ljubu Jurčića sam isto poprilično siguran (iako njemu političko neiskustvo tu može biti problem). Vesna Škare Ožbolt će postići potpuno iskupljenje :-) kad dobije priliku participacijom u vlasti PROVESTI ideje o kojima govori. Zoran Milanović je za sada nepoznanica pa ima pravo na benefit of doubt.

Dakle, poštenih političara ima. Ali su disperzirani i predstavljaju male otočiće u moru onih koji politiku shvaćaju prvenstveno po principu „kako zgrnut' za se'“.

I stoga je Potle3k-ova vizija o „stranci poštenih političara“ UTOPIJA.

A nada za Hrvatsku leži u tome da će ti „mali otoci“ svojim pozitivnim primjerom i djelovanjem postupno uspjeti nadvladati „kult mita i korupcije“ koji vlada našim društvom na svim njegovim nivoima. Koliko će u tome biti efikasni i brzi će odlučiti da li ćemo kao društvo krenuti primjerom Švedske/Danske ili primjerom Italije.

Dakle, nade definitivno ima, ali ... Bit će gusto ;-)

- 12:10 - Komentari (20) - Isprintaj - #

subota, 01.09.2007.

Zašto je slanje vojnika u Afganistan THE RIGHT THING TO DO

Naidila se nedavno Modesti Blejz na slanje naših vojnika u Afganistan. Naidila se onako kako se samo ona zna naidit pa šiba livo, šiba desno, šiba u centar, ma šiba sve u šesnaest :-)

Pa kaže:

U Afganistanu ošlo sve u pićkumaterinu. Naši samo šta se nisu počeli vraćati – u vrićama. A DrIvo oće pa oće (on to naprosto oće) šta prije u NATO - pa da i vriće počnu šta prije stizat. U količinski šta većen broju. E jebenti rvacko ulizništvo. Eto šta su ti Rvatine. Uvlače se Bushu u šupak da ne bi dobili po pički.

Doduše, za Modesti je to bio samo uvod u šibanje po općenarodnom uvlačenju svakoga svakome na sinjskoj Alci (koje je, sasvim u svom stilu odradila majstorski ;-), ali meni je svejedno „zapelo za oko“.

A zapelo mi je za oko jer se s takvim stavom NE SLAŽEM.

Ne slažem se zato što, po mojem mišljenju, hrvatski vojnici u Afganistanu rade jednu duboko humanu stvar - pomažu cijeloj jednoj državi da stane na noge. Državi koju su u zadnjih 30-ak godina dva puta (pre)gazile paklenske ideologije uzrokujući neopisivu patnju i široko društveno i ekonomsko nazadovanje. Državi kojoj je dana nova nada intervencijom (napadom, agresijom, invazijom, okupacijom) NATO-vih snaga u jesen 2002. godine.

Neki (mnogi !?) će se pobuniti na formulaciju u prethodnoj rečenici. U svjetlu događanja u Iraku mogu reći da takvu skepsu razumijem, ali, make no mistake, između ta dva slučaja postoje goleme razlike.

Mislim, razumijem ja i Talibane. Ozbiljno, vjerujte mi na riječ :-). Ja sasvim lijepo mogu razumjeti zaluđenost „vjernika“ riječju Božjom (Alahovom) do te mjere da svećenik i njegova propovijed ili tumačenje Kurana predstavljaju „ultimativni zakon“ koji gazi sva prava i sve moralne i etičke norme (barem onako kako ih poima zapadna civilizacija). Dok su se odupirali Sovjetima 80-tih vjerujem da im je islam bio jedna od rijetkih utjeha (kakva u teškim životnim situacijama samo vjera može biti !). A kad su se riješili Sovjeta, što je bilo logičnije nego „naplatiti patnju“ i uspostaviti (silom !) jednu iskonski teokratsku državu po svome guštu.

Je li bilo ispravno skinuti taj režim s vlasti ?

APSOLUTNO DA !!!

Formalno-pravni argumenti mi ovdje u stvari uopće nisu bitni (malo čudna izjava za jednog legalistu, ali ... ;-). Da li je Amerika imala „pravo“ napasti Afganistan zbog pružanja utočišta Osami bin-Ladenu ? Time neka se bave pravnici i povjesničari (a kolega opinioiuris bi sigurno tu dao puno kvalitetniji doprinos od mene).

Za mene osobno je talibanski režim predstavljao čisto zlo (ala Crveni Kmeri u Kambodži) i njegovo skidanje s vlasti je zato bio spas za Afganistan. Moje mišljenje je, naravno, uvjetovano mojim dubokim uvjerenjem o superiornosti libertarijanskog pogleda na svijet u odnosu na radikalno-islamistički, ali iza takvog svog stava čvrsto stojim.

Doduše, cijela ova priča oko toga kako je sve počelo s hrvatskim vojnicima u Afganistanu nema puno direktne veze. Hrvatska se u ISAF (International Security Assistance Force) uključila od početka 2003. i hrvatski vojnici su tamo DA POMOGNU USPOSTAVLJANJU SIGURNOSTI u Afganistanu (ili preciznije)
„Osnovna zadaća ISAF-a sastoji se u pružanju podrške Vladi Afganistana u uspostavi sigurnosti i stabilizaciji zemlje, pomažući pri očuvanju sigurnosti te ustrojavanju i obuci nacionalnih sigurnosnih struktura kao i u programima razoružanja i projektima obnove.“

I tu dolazimo do osnovnog pitanja : DA LI JE ISPRAVNO SLATI HRVATSKE VOJNIKE U AFGANISTAN ?

Moj odgovor je ČVRSTO DA, ukoliko se „novačenje“ obavlja na dobrovoljnoj bazi.

Najprije, zašto čvrsto da.

Nesretna je činjenica da je Afganistan kolateralna žrtva rata u Iraku. Zbog gotovo 100%-tne posvećenosti Amerike rusvaju koji su tamo sami stvorili, Afganistan je pao u drugi plan. Nedostatan broj vojnika (za državu 11 puta veću od Hrvatske) posvećen održavanju i poboljšavanju sigurnosti je doveo do toga da se Talibani regrupiraju te ponovno napreduju i „osvajaju teritorij“. Situacija ide polako na bolje, ali možda će polako na kraju ispasti prepolako.

Fali vojnika.

F-16 će se nekako ušparati da isporuči „pametnu bombu“ na traženu lokaciju, ali par stotina vojnika da održavaju red u nekom većem gradu ili području i njegovim stanovnicima pruže osjećaj sigurnosti da se mogu posvetiti pravom poslu – izgradnji države – e to će se teško naći.

I što čeka Afganistan ?

Imaju recentan primjer iz povijesti.
Following the removal of the Soviet forces, the US and its allies lost interest in Afghanistan and did little to help rebuild the war-ravaged country or influence events there. The USSR continued to support President Najibullah (former head of the Afghan secret service, KHAD) until 1992 when new Russian government refused to sell oil products to Najibullah regime.
The result of the fighting was that the vast majority of the elites and intellectuals had escaped to take refuge abroad, a dangerous leadership vacuum thereby coming into existence. Fighting continued among the victorious Mujahideen factions, eventually giving rise to a state of warlordism. The most serious fighting during this period occurred in 1994, when over 10,000 people were killed in Kabul alone. The chaos and corruption that dominated post-Soviet Afghanistan in turn spawned the rise of the Taliban. The Taliban developed as a politico-religious force, and eventually seized Kabul in 1996. By the end of 2000, the Taliban were able to capture 95% of the country, aside from the opposition (Afghan Northern Alliance) strongholds primarily found in the northeast corner of Badakhshan Province. The Taliban sought to impose a very strict interpretation of Islamic law.

Warlordism. Zvuči brutalno ...

Paaaa, i to je nekakvo društveno uređenje.

ALI STVARI NE MORAJU ZAVRŠITI TAKO.

Budala uči na svojim greškama a pametan čovjek na tuđim. Gledajući po tom kriteriju, prvog pametnog čovjeka tek trebam sresti, ali zar moramo baš biti teške budale pa da ISTU lekciju moramo ponavljati dva puta !?

Klasičan odgovor bi bio: „je, svjesni smo problema, ali to nije naš problem i neka ga izvole riješavati oni koji su ga stvorili“ (uz obavezne reference na financiranje mudžahedina od strane CIA-e).

Takav odgovor je u redu (dobro, ne baš skroz jer je možda zericu previše „nacionalistički“, odnosno nedovoljno „humanistički“, a i postavlja se pitanje reciprociteta – što bi bilo da na kraju Amerika nije odlučila „enough is enough“ i natjerala sve balkanske bossove u Dayton). Ali, da malo parafraziram poznatu izreku, no state is an island. Biti dio međunarodne zajednice nosi prava, ali i obveze. A za naš slučaj bi možda bolje bilo reći „obveze“. Jer, Hrvatska nema nikakvu obvezu slati vojnike u Afganistan. Niti je ikad moramo imati.

Ali, takvim svojim odabirom šaljemo poruku. „J... nam se živo za sve“.

Respekt se na svjetskoj diplomatskoj pozornici teško stječe. A taj respekt Hrvatskoj već 4 godine priskrbljuju vojnici u misiji u Afganistanu. Koliko sam upoznat, svoj posao rade izuzetno dobro. I ne znam za Vas, ali ja sam nekako ponosan zbog toga. Volim kad sam ponosan na svoju državu i našu vojsku.

Što nas vodi do posljednje kritike: „lako je tebi bit ponosan kad je tvoja guzica sigurna u Zagrebu“.

Granted.

Ali eto, ja nisam profesionalni vojnik. I upravo tome je služila kvalifikacija „ukoliko se „novačenje“ obavlja na dobrovoljnoj bazi“. Pomoći Afganistancima je lijepo, korisno i humano, ali u takvu misiju hrvatski vojnik NE SMIJE IĆI PO ZADATKU. Već samo dobrovoljno. I ako je spreman na ultimativni rizik svoga posla.

Ima li takvih vojnika u Hrvatskoj vojsci ? Ja sam uvjeren da ima.
Ponajviše zbog „monetarnih“ razloga ;-). „Grrr, plaćenici“ – kažete ? Ah, nismo li to svi danas ...
A neki će možda samo zato „da probaju“. „Pa jesil' ti normalan, ko bi tamo iša' samo „da proba rata““. Doista. Rat je strahota uvijek i svugdje, ko bi normalan išao u rat „dragovoljno“ ? Pa, u stvari da, vjerojatno se baš svi hrvatski vojnici nadaju da rata više nikad neće biti i da svoje stečene vještine neće nikada primjeniti.

Možda je to ovako ili onako, možda je novac jedini motiv, ali mislim da bi se dobrovoljaca našlo. I koliko ja znam, trenutna politika je upravo takva – da u Afganistan idu dobrovoljci.

A ako je to doista i u praksi tako (jer mi, nažalost, bez problema napamet padaju arm-twistting metode za „nagovaranje“ dobrovoljaca – i to je jedina „zadrška“ koju imam), onda nas Vlada ne bi trebala držati za plašljivce i budale (famozni Rončevićev lakat) već jasno i glasno hrvatskoj javnosti reći kako stoje stvari.

And stay the course.

- 00:09 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>