subota, 01.09.2007.

Zašto je slanje vojnika u Afganistan THE RIGHT THING TO DO

Naidila se nedavno Modesti Blejz na slanje naših vojnika u Afganistan. Naidila se onako kako se samo ona zna naidit pa šiba livo, šiba desno, šiba u centar, ma šiba sve u šesnaest :-)

Pa kaže:

U Afganistanu ošlo sve u pićkumaterinu. Naši samo šta se nisu počeli vraćati – u vrićama. A DrIvo oće pa oće (on to naprosto oće) šta prije u NATO - pa da i vriće počnu šta prije stizat. U količinski šta većen broju. E jebenti rvacko ulizništvo. Eto šta su ti Rvatine. Uvlače se Bushu u šupak da ne bi dobili po pički.

Doduše, za Modesti je to bio samo uvod u šibanje po općenarodnom uvlačenju svakoga svakome na sinjskoj Alci (koje je, sasvim u svom stilu odradila majstorski ;-), ali meni je svejedno „zapelo za oko“.

A zapelo mi je za oko jer se s takvim stavom NE SLAŽEM.

Ne slažem se zato što, po mojem mišljenju, hrvatski vojnici u Afganistanu rade jednu duboko humanu stvar - pomažu cijeloj jednoj državi da stane na noge. Državi koju su u zadnjih 30-ak godina dva puta (pre)gazile paklenske ideologije uzrokujući neopisivu patnju i široko društveno i ekonomsko nazadovanje. Državi kojoj je dana nova nada intervencijom (napadom, agresijom, invazijom, okupacijom) NATO-vih snaga u jesen 2002. godine.

Neki (mnogi !?) će se pobuniti na formulaciju u prethodnoj rečenici. U svjetlu događanja u Iraku mogu reći da takvu skepsu razumijem, ali, make no mistake, između ta dva slučaja postoje goleme razlike.

Mislim, razumijem ja i Talibane. Ozbiljno, vjerujte mi na riječ :-). Ja sasvim lijepo mogu razumjeti zaluđenost „vjernika“ riječju Božjom (Alahovom) do te mjere da svećenik i njegova propovijed ili tumačenje Kurana predstavljaju „ultimativni zakon“ koji gazi sva prava i sve moralne i etičke norme (barem onako kako ih poima zapadna civilizacija). Dok su se odupirali Sovjetima 80-tih vjerujem da im je islam bio jedna od rijetkih utjeha (kakva u teškim životnim situacijama samo vjera može biti !). A kad su se riješili Sovjeta, što je bilo logičnije nego „naplatiti patnju“ i uspostaviti (silom !) jednu iskonski teokratsku državu po svome guštu.

Je li bilo ispravno skinuti taj režim s vlasti ?

APSOLUTNO DA !!!

Formalno-pravni argumenti mi ovdje u stvari uopće nisu bitni (malo čudna izjava za jednog legalistu, ali ... ;-). Da li je Amerika imala „pravo“ napasti Afganistan zbog pružanja utočišta Osami bin-Ladenu ? Time neka se bave pravnici i povjesničari (a kolega opinioiuris bi sigurno tu dao puno kvalitetniji doprinos od mene).

Za mene osobno je talibanski režim predstavljao čisto zlo (ala Crveni Kmeri u Kambodži) i njegovo skidanje s vlasti je zato bio spas za Afganistan. Moje mišljenje je, naravno, uvjetovano mojim dubokim uvjerenjem o superiornosti libertarijanskog pogleda na svijet u odnosu na radikalno-islamistički, ali iza takvog svog stava čvrsto stojim.

Doduše, cijela ova priča oko toga kako je sve počelo s hrvatskim vojnicima u Afganistanu nema puno direktne veze. Hrvatska se u ISAF (International Security Assistance Force) uključila od početka 2003. i hrvatski vojnici su tamo DA POMOGNU USPOSTAVLJANJU SIGURNOSTI u Afganistanu (ili preciznije)
„Osnovna zadaća ISAF-a sastoji se u pružanju podrške Vladi Afganistana u uspostavi sigurnosti i stabilizaciji zemlje, pomažući pri očuvanju sigurnosti te ustrojavanju i obuci nacionalnih sigurnosnih struktura kao i u programima razoružanja i projektima obnove.“

I tu dolazimo do osnovnog pitanja : DA LI JE ISPRAVNO SLATI HRVATSKE VOJNIKE U AFGANISTAN ?

Moj odgovor je ČVRSTO DA, ukoliko se „novačenje“ obavlja na dobrovoljnoj bazi.

Najprije, zašto čvrsto da.

Nesretna je činjenica da je Afganistan kolateralna žrtva rata u Iraku. Zbog gotovo 100%-tne posvećenosti Amerike rusvaju koji su tamo sami stvorili, Afganistan je pao u drugi plan. Nedostatan broj vojnika (za državu 11 puta veću od Hrvatske) posvećen održavanju i poboljšavanju sigurnosti je doveo do toga da se Talibani regrupiraju te ponovno napreduju i „osvajaju teritorij“. Situacija ide polako na bolje, ali možda će polako na kraju ispasti prepolako.

Fali vojnika.

F-16 će se nekako ušparati da isporuči „pametnu bombu“ na traženu lokaciju, ali par stotina vojnika da održavaju red u nekom većem gradu ili području i njegovim stanovnicima pruže osjećaj sigurnosti da se mogu posvetiti pravom poslu – izgradnji države – e to će se teško naći.

I što čeka Afganistan ?

Imaju recentan primjer iz povijesti.
Following the removal of the Soviet forces, the US and its allies lost interest in Afghanistan and did little to help rebuild the war-ravaged country or influence events there. The USSR continued to support President Najibullah (former head of the Afghan secret service, KHAD) until 1992 when new Russian government refused to sell oil products to Najibullah regime.
The result of the fighting was that the vast majority of the elites and intellectuals had escaped to take refuge abroad, a dangerous leadership vacuum thereby coming into existence. Fighting continued among the victorious Mujahideen factions, eventually giving rise to a state of warlordism. The most serious fighting during this period occurred in 1994, when over 10,000 people were killed in Kabul alone. The chaos and corruption that dominated post-Soviet Afghanistan in turn spawned the rise of the Taliban. The Taliban developed as a politico-religious force, and eventually seized Kabul in 1996. By the end of 2000, the Taliban were able to capture 95% of the country, aside from the opposition (Afghan Northern Alliance) strongholds primarily found in the northeast corner of Badakhshan Province. The Taliban sought to impose a very strict interpretation of Islamic law.

Warlordism. Zvuči brutalno ...

Paaaa, i to je nekakvo društveno uređenje.

ALI STVARI NE MORAJU ZAVRŠITI TAKO.

Budala uči na svojim greškama a pametan čovjek na tuđim. Gledajući po tom kriteriju, prvog pametnog čovjeka tek trebam sresti, ali zar moramo baš biti teške budale pa da ISTU lekciju moramo ponavljati dva puta !?

Klasičan odgovor bi bio: „je, svjesni smo problema, ali to nije naš problem i neka ga izvole riješavati oni koji su ga stvorili“ (uz obavezne reference na financiranje mudžahedina od strane CIA-e).

Takav odgovor je u redu (dobro, ne baš skroz jer je možda zericu previše „nacionalistički“, odnosno nedovoljno „humanistički“, a i postavlja se pitanje reciprociteta – što bi bilo da na kraju Amerika nije odlučila „enough is enough“ i natjerala sve balkanske bossove u Dayton). Ali, da malo parafraziram poznatu izreku, no state is an island. Biti dio međunarodne zajednice nosi prava, ali i obveze. A za naš slučaj bi možda bolje bilo reći „obveze“. Jer, Hrvatska nema nikakvu obvezu slati vojnike u Afganistan. Niti je ikad moramo imati.

Ali, takvim svojim odabirom šaljemo poruku. „J... nam se živo za sve“.

Respekt se na svjetskoj diplomatskoj pozornici teško stječe. A taj respekt Hrvatskoj već 4 godine priskrbljuju vojnici u misiji u Afganistanu. Koliko sam upoznat, svoj posao rade izuzetno dobro. I ne znam za Vas, ali ja sam nekako ponosan zbog toga. Volim kad sam ponosan na svoju državu i našu vojsku.

Što nas vodi do posljednje kritike: „lako je tebi bit ponosan kad je tvoja guzica sigurna u Zagrebu“.

Granted.

Ali eto, ja nisam profesionalni vojnik. I upravo tome je služila kvalifikacija „ukoliko se „novačenje“ obavlja na dobrovoljnoj bazi“. Pomoći Afganistancima je lijepo, korisno i humano, ali u takvu misiju hrvatski vojnik NE SMIJE IĆI PO ZADATKU. Već samo dobrovoljno. I ako je spreman na ultimativni rizik svoga posla.

Ima li takvih vojnika u Hrvatskoj vojsci ? Ja sam uvjeren da ima.
Ponajviše zbog „monetarnih“ razloga ;-). „Grrr, plaćenici“ – kažete ? Ah, nismo li to svi danas ...
A neki će možda samo zato „da probaju“. „Pa jesil' ti normalan, ko bi tamo iša' samo „da proba rata““. Doista. Rat je strahota uvijek i svugdje, ko bi normalan išao u rat „dragovoljno“ ? Pa, u stvari da, vjerojatno se baš svi hrvatski vojnici nadaju da rata više nikad neće biti i da svoje stečene vještine neće nikada primjeniti.

Možda je to ovako ili onako, možda je novac jedini motiv, ali mislim da bi se dobrovoljaca našlo. I koliko ja znam, trenutna politika je upravo takva – da u Afganistan idu dobrovoljci.

A ako je to doista i u praksi tako (jer mi, nažalost, bez problema napamet padaju arm-twistting metode za „nagovaranje“ dobrovoljaca – i to je jedina „zadrška“ koju imam), onda nas Vlada ne bi trebala držati za plašljivce i budale (famozni Rončevićev lakat) već jasno i glasno hrvatskoj javnosti reći kako stoje stvari.

And stay the course.
- 00:09 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>