Zvone Radikalni

Pa kad me je već Štefica (s pravom) „prozvala“ (vidi komentar u donjem postu), nije bilo druge nego uvatiti se posla i štogod napisati. Šta jes' jes', ulijenio sam se u zadnje vrijeme, al nekako ko da nemam volje ... Padne mi napamet svakakvih ideja, al sjesti i napisati, e to je išlo malo teže (nadam se da će ubuduće biti bolje).
Al, evo, sad sam sjeo, žena i djeca spavaju, i ne dižem se dok ne napišem (doduše, grupa koja upravo pjeva „diri diri din, di diri di donda, ukrast ću te ja, moja mala bjonda“ malo ometa koncentraciju, al' nekako ću se snaći )
A o čemu ću pisati ?
E pa, ponukan postom na lolininom blogu o trenutnom sranju koje se događa u Izraelu a koji je po svojem sadržaju „tipično hrvatski“ (znači, pljuvanje po Izraelu, Židovima, Bushu, Americi a nekako se naša lolina dohvatila i Condoleezze ) rekoh da i ja štogod napišem.
First things first – e, najprije se treba malo osvrnuti na povijest, kojom taj dio svijeta obiluje (na svoju veliku žalost i nevolju). A tamo se nalazi odgovor na pitanje: „Ko je kriv za sve to ?“. Koji se može sažeti u najkraći mogući opis trenutne situacije a to je da Arapi danas, odnosno u zadnjih 50-ak godina, plaćaju evropske grijehe iz prošlosti. Nema tu Amerike, nema tu ni Busha, a bogami ni Condoleezze. Cijela pizdarija je nastala zbog antisemitizma u Evropi koji je svoju kulminaciju dosegao Hitlerom i holokaustom. I tada je zbog jedne velike nepravde (a ja bih rekao i najveće moguće - holokausta) načinjena druga.
I stvoren je Izrael.
I od tog trenutka, dalje je sve bilo „predodređeno“ (ovdje ljubiteljima SF pisca Isaaca Asimova i njegovih knjiga o Fondaciji, iliti Zadužbini, odmah pada napamet psihohistorija ). Ratovi, gerila, terorizam, bombaši samoubojice, raketiranje gradova, civilne žrtve, ... Sve je to jedan (ne)prirodan slijed koraka, s ogromnom cijenom u ljudskim životima, kroz koji se (valjda) mora proći kako bi se došlo do rješenja.
Većina ljudi možda i ne zna, ili ne posvećuje pažnju činjenici da neprijatelji Izraela njemu odriču pravo na postojanje – iliti jednostavnije rečeno, konačni cilj Hamasa, Hezbollaha a i poneke države u okolini (Iran) je uništenje države Izrael. A to znači da je to za Izrael borba na život i smrt. Nekoliko milijuna Izraelaca na malom komadiću zemlje u okruženju stotinjak milijuna muslimana (Egipat, Sirija, Iran) koje naprosto prožima želja da Izrael zbrišu s lica zemlje.
I tu kompromisa nema !!!! Odnosno, da budem ipak malo optimističniji, do kompromisa je jako teško doći. I koliko god Izrael bio jači (što je živuće svjedočanstvo vrijednosti židovskog naroda, iako ni u kojem slučaju ne treba podcijeniti pomoć Amerike, odnosno (opet) židovskog lobija u Americi), i druga strana ima svoja oružja. Podla i podmukla, ali kad si u njihovoj situaciji ne preostaje ti ništa drugo. I onda obje strane čine „ono što moraju“. Hamas i Hezbollah šalju bombaše samoubojice i rakete na izraelske gradove, a Izraelci uzvraćaju u omjeru (barem) 1 : 5. „Optimalna“ strategija i status quo koji traje desetljećima.
A ono što je tragikomično u cijeloj situaciji je da je rješenje POZNATO, i čak se relativno nedavno činilo donekle mogućim !!!!! U pojasu Gaze i na Zapadnoj obali se stvara samostalna palestinska država a Izrael zauzvrat dobiva sigurnost i garanciju života bez terorizma. Žalosno je što je to „rješenje“ poznato već desetak godina, ali mu danas nismo baš nešto bliže (a moglo bi se reći, s obzirom na trenutnu situaciju da se čak i udaljavamo od njega).
Izrael se unilateralno povukao iz pojasa Gaze, dao Palestincima vlast, i što oni učiniše ? Na prvim slobodnim i demokratskim izborima izaberu Hamas. Kojemu i dan danas u deklaraciji stoji da mu je cilj uništenje države Izrael.
Kompromis ? Teško. Izgleda da Arapi još nisu shvatili – Izrael je tu da ostane, i točka. Pitanje je samo kako će izgledati palestinska država jednom kad zaživi (jednom ...). A ono što je zanimljivo je da Izrael i dalje oko Zapadne obale gradi svoju betonsku barijeru od 5-6 metara i jednom kad bude do kraja gotova to je to. To će biti granica države Izrael, s gotovo sigurno većim zapasanim dijelom Zapadne obale nego što bi to bilo „pošteno“ i onda više pregovora neće biti. A Palestinci umjesto da sjednu, razmisle i pripreme se za pregovore – krenuli u „hiperventilaciju“. Nije nemoguća ni treća intifada !? Dokle ...
Doduše, lako je nama (meni) iz ovako sigurne distance i osobne emocionalne neuključenosti davati prijedloge za rješenja. Teško je Palestincima progutati nepravdu koja im je nanesena stvaranjem Izraela. Milijuni izbjeglica raseljenih iz Izraela ratovima, deseci (stotine ?) tisuća ljudi koji su zadnjih 50 godina (hej, 50 godina !!!) proveli po izbjegličkim kampovima u Jordanu, Siriji i Egiptu. Kakav je to život i kako utječe na mentalni sklop čovjeka koji ga živi, pa, najpametnije što mogu reći je da je sigurno da značajno utječe. Rezervoari mržnje akumulirani na Bliskom istoku su još uvijek puni i usprkos povremenim naletima optimizma ne pokazuju znakove pražnjenja. I dok god je tome tako razum će uvijek biti na drugom mjestu.
A što se tiče „divljačkog“ napada Izraela na Libanon, Izrael samo pokazuje da je u stanju biti jednako gadan kao i Hezbollah. Tužno. Žalosno. Je, trebali bi biti „iznad tog nivoa“. Al jebi ga, takva su pravila u toj igri. Mo'š žaliti, mo'š plakati, mo'š poklinjati ali to je tako. I bojim se da će to tako biti još neko vrijeme.

Eto, gotovo je ... Sad smo četiri godine mirni ... Doduše, samo djelomično, jer kao što je to barba Milić u završnom osvrtu lijepo rekao, „već dolaze nove utakmice“. Engleska i Rusija. I opet Hiddink. Ako Cico preživi (a sve više liči na VELIKI AKO), već vidim novinske naslove „Opet protiv Hiddinka“, „Cico, hoće li biti bolje ovaj put“. A ukoliko prije te utakmice (nemam pojma koji je redoslijed, možda ćemo s Rusima i prvima, čak mi se i tako nešto čini, i to u Moskvi) nanizamo koju dobru igru, opet će se stvoriti euforija - „Hoćemo osvetu“ će kričati s novinskih naslovnica.
Eh taj nogomet ....
Valjda je to ljudska (dobro, dobro – muška) univerzalna zamjena za ono praiskonsko mlataranje toljagama i iživljavanje nakupljenih hormona na „društveno prihvatljiv“ način (iako Portugalci i Nizozemci nisu bili daleko ni od toljaga :-). Radost i tuga. Očaj i nada. Ukoliko ostavimo po strani ratove, mislim da je prilično sigurno da niti jedna druga ljudska aktivnost ne generira toliku količinu emocija kod tako širokog skupa ljudi.
Emocije ...
Nisu ih lišeni niti igrači, kao što nam je vjerno posvjedočio Veliki Zizzou. O njemu je fenomenalno pisao Boris Dežulović u svojim kolumnama u Jutarnjem listu (evo i linka: http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2006,7,8,zidane_bajka,34741.jl). Španjolska, Brazil i Portugal. Vrhunske nogometne predstave ... Bajka in the making ... Novinari svršavaju – evo priče ...
Kad sam zvao ćaću nakon utakmice s Brazilom da podijelim tugu zbog teškog poraza i kad sam mu reko' da me više u stvari utakmice i ne zanimaju (a odoše i Brazil, i Hrvatska a i Engleska, meni druga draga nogometna nacija), on mi reče. „ A što ne bi uživao gledajući Zidana“.
Doista, što ne bi ? Nogomet može biti užitak i bez navijačkog žara.
I tako sam jedva dočekao finale, s obnovljenim sjećanjima na finale Evropskog prvenstva 2000. kad sam valjda prvi put u životu navijao za Talijane (jest, nisu mi ni oni dragi, al to je bilo po onoj „od dva zla manje“ ).
A sad, gotovo pa svejedno. Nadao sam se dobrom nogometu i iščekivao završetak bajke. Bajke koja je počela „klasično“ (Zidaneov majstorski izveden jedanaesterac), pa je dobila zaplet (izjednačenje), i onda ušla u (dugotrajni) rasplet.
A konačni rasplet je uslijedio na početku drugog produžetka. Lopta je na francuskoj polovici, sve je regularno, diskusija se već pomiče na penale (kad si izdržao gotovo dva i po sata nogometa, onda nekako kao „nagradu“ očekuješ uzbuđenje izvođenja jedanaesteraca) i onda se nešto zbiva. Netko leži na talijanskoj polovici. Božo ne zna što se zbiva. Kamera kratko pokazuje Zidana kako gleda uokolo. Nikome ništa jasno. Sekunde prolaze. I onda počinje usporena snimka. I totalna nevjerica ... Muk ...
Što je Materazzi rekao Zidanu, vjerujem da ćemo uskoro saznati (i ne mogu dočekati da doznam). Ali onako ...
I na kraju ispada da je Dežulović doista bio u pravu. Zidane nakon odigranih utakmica protiv Španjolske, Brazila i Portugala doista nije mogao postati veći nego što je to već bio.
Ali je, nažalost, postao manji ...

Tuga, jad i čemer ....
Ne znam bi li najprije tribalo obisiti izbornika što dopušta da mu igrači tako igraju (nonšalantno, bez trke i zalaganja) ili bi najprije tribalo obisiti igrače, sve redom „velike“ zvijezde ...
A ukoliko mislite da pričam o hrvatskoj reprezentaciji, prevarili ste se. Radi se, naime, o Brazilu. The Brazilu. Jednom i jedinom Brazilu. Brazil ...
Brazil u kojega sam se zaljubio još davne 1982. Prvi Mundijal kojeg se sjećam. Imao sam niti 8 godina. Zico, Socrates, Falcao, Eder, Junior. I Paolo Rossi koji je fenomenalnu brazilsku generaciju svojim hat-trickom (u četvrtfinalu) lišio naslova prvaka. Koji se mučio kroz osamdesete da prilagodi svoj stil igre modernom nogometu s većom posvećenošću obrani i s puno više trke. 1986. je bila Maradonina godina, a u Italiji 1990. je u osmini finala presudio jedan gol Caniggie (Argentina – Brazil 1 : 0),. Ipak, povratak na puteve slave je uslijedio 1994. na prvenstvu u SAD-u. Fenomenalna utakmica u četvrfinalu Brazil – Nizozemska 3 : 2. I Roberto Baggio i Baresi koji su u finalu protiv Brazila promašili jedanaesterce. I slika Baresia, čovjeka koji je u Milanu postavio nove standarde za obrambenog igrača, kako na završetku karijere izlazi s terena sa suzama u očima. Gadan je ponekad taj nogomet. Bitka. Do kraja. Do zadnjeg atoma snage. Do zadnje kapi krvi. A oni pravi daju i više od toga (recimo, Dado Pršo mi pada napamet).
Al za razliku od prave bitke u kojoj poraženi gine, u nogometu treba nastaviti živjeti s onim trenutkom, onom jednom loptom, onim jednim udarcem koji je sve mogao preokrenuti (recimo, mislim da Igor Tudor zna o čemu pričam – da je pogodio onu 100-postotnu priliku u 80 i nekoj minuti, desila bi se velika nogometna nepravda, ali nekako mislim da naciji to ne bi bilo bitno). Romario i ekipa su bili 1994. pravi i samba se opet plesala.
Mundijal u Francuskoj 1998. kao gorka pilula. Kako, zašto, odakle – al se mora priznati da su Francuzi bili odlični – doduše, da smo pobijedili Francuze (a mogli smo – Bobane, Bobane, od svih pa da baš ti tako izgubiš loptu ...) finale protiv Brazila bi stavilo na gadnu kušnju moje patriotske osjećaje . S druge strane, bilo bi i užitak i jedno nevjerojatno iskustvo. Kako god ispadne, ja zadovoljan .
I onda 2002. Posve očekivani naslov prvaka. Toliko očekivani da sam čak i propustio prvih 20-ak minuta finala. Brazil je odgazio svoje do finala (uz zanimljivu utakmicu u četvrtfinalu protiv Engleske – gol Ronaldinha Seamenu-a s 30-ak metara), neki su se putem spotaknuli (Italija), i ostala je samo blijeda Njemačka koja se do finala provukla (tri put zaredom 1:0). I taj Mundijal ostaje u pamćenju kao rutinersko odrađivanje posla. I peti naslov.
I onda stiže Njemačka 2006. Ronaldinho, Kaka, Ronaldo, Adriano, Robinho, Roberto Carlos, ... Hej čovječe ... Hej ... Ronaldinho. Koji je užitak bio gledati ga u Barceloni. Pa mu pridodaš i ostale. I već upikirano furiozno polufinale protiv Engleske. Čekala se velika porcija užitka u njihovim potezima i čarobnoj igri, i relativna opuštenost u pogledu rezultata (recimo, barem do polufinala i već spomenutog(očekivanog) polufinala s Engleskom).
Prvih nekoliko utakmica je izgledalo kao rutinsko odrađivanje posla. Jest, i mi i Australci smo ih znali gadno stisnuti, ali sve je bilo pod kontrolom. Nije bilo čarobno, al tješio sam se da je barem efikasno. Protiv Gane su u određenim trenucima izgledali izvrsno, ali, opet relativno rutinski.
I onda Francuska. OSVETA !!! Pune novine izjava igrača kako o tome uopće ne razmišljaju. Oni možda ne, ALI JA DA (što moš', jednostavno ne volim Francuze). Uf, ima da im ukrcamo barem tri komada. Ma što tri, pet !!!
I to je tako izgledalo. Otprilike prvih 5 minuta. Nakon toga - avaj, ajoj, kukulele ... Ne znam što bih dao da čujem što barba Ivić ima reći o toj utakmici i o tome kako su Francuzi posve nadigrali brazilske zvijezde. I kad je Henry dao gol, stvorio mi se grop u želucu. I nije pustilo sve do kraja. Bilo je teško gledati to mučenje i nabacivanje dugih lopti pred protivnički šesnaesterac (Englezi su barem imali Crouch-a). Duplo teže s obzirom da se tu motao i moj sinčina (moj mali Ronaldinho), a ni Princeza (mjesec i po dana, navršenih, moliću lijepo ) nije bila daleko (čak smo i odgledali dio zajedno). I onaj osjećaj da se kraj neminovno bliži, da to ne izgleda dobro, da tu nema ama baš ništa što ti sam možeš učiniti i da samo čudo spašava stvar. Koja se ipak rijetko događaju - recimo da se Ronaldinho mogao iskupiti za svoje blijedo izdanje tako da je dao gol iz onog slobodnjaka, ali realno gledajući, i to bi bila nogometna nepravda, koja mi, i to moram reći, uopće ne bi smetala .
I u konačnici, slažem se s Igorom Štimcem (koji je za mene otkriće ovog Svjetskog prvenstva – Balogu, Cvijanoviću i ekipi bi tribalo dati nogom u guzicu i njega staviti da komentira) da je šteta što Brazil odlazi jer nisu dobili priliku prikazati svu raskoš svog talenta. Jednostavno rečeno, ostali su nam dužni.
Ali bit će bolje za četiri godine.