Pregled posta

Izgubili smo :-((((

Tuga, jad i čemer ....
Ne znam bi li najprije tribalo obisiti izbornika što dopušta da mu igrači tako igraju (nonšalantno, bez trke i zalaganja) ili bi najprije tribalo obisiti igrače, sve redom „velike“ zvijezde ...
A ukoliko mislite da pričam o hrvatskoj reprezentaciji, prevarili ste se. Radi se, naime, o Brazilu. The Brazilu. Jednom i jedinom Brazilu. Brazil ...
Brazil u kojega sam se zaljubio još davne 1982. Prvi Mundijal kojeg se sjećam. Imao sam niti 8 godina. Zico, Socrates, Falcao, Eder, Junior. I Paolo Rossi koji je fenomenalnu brazilsku generaciju svojim hat-trickom (u četvrtfinalu) lišio naslova prvaka. Koji se mučio kroz osamdesete da prilagodi svoj stil igre modernom nogometu s većom posvećenošću obrani i s puno više trke. 1986. je bila Maradonina godina, a u Italiji 1990. je u osmini finala presudio jedan gol Caniggie (Argentina – Brazil 1 : 0),. Ipak, povratak na puteve slave je uslijedio 1994. na prvenstvu u SAD-u. Fenomenalna utakmica u četvrfinalu Brazil – Nizozemska 3 : 2. I Roberto Baggio i Baresi koji su u finalu protiv Brazila promašili jedanaesterce. I slika Baresia, čovjeka koji je u Milanu postavio nove standarde za obrambenog igrača, kako na završetku karijere izlazi s terena sa suzama u očima. Gadan je ponekad taj nogomet. Bitka. Do kraja. Do zadnjeg atoma snage. Do zadnje kapi krvi. A oni pravi daju i više od toga (recimo, Dado Pršo mi pada napamet).
Al za razliku od prave bitke u kojoj poraženi gine, u nogometu treba nastaviti živjeti s onim trenutkom, onom jednom loptom, onim jednim udarcem koji je sve mogao preokrenuti (recimo, mislim da Igor Tudor zna o čemu pričam – da je pogodio onu 100-postotnu priliku u 80 i nekoj minuti, desila bi se velika nogometna nepravda, ali nekako mislim da naciji to ne bi bilo bitno). Romario i ekipa su bili 1994. pravi i samba se opet plesala.
Mundijal u Francuskoj 1998. kao gorka pilula. Kako, zašto, odakle – al se mora priznati da su Francuzi bili odlični – doduše, da smo pobijedili Francuze (a mogli smo – Bobane, Bobane, od svih pa da baš ti tako izgubiš loptu ...) finale protiv Brazila bi stavilo na gadnu kušnju moje patriotske osjećaje . S druge strane, bilo bi i užitak i jedno nevjerojatno iskustvo. Kako god ispadne, ja zadovoljan .
I onda 2002. Posve očekivani naslov prvaka. Toliko očekivani da sam čak i propustio prvih 20-ak minuta finala. Brazil je odgazio svoje do finala (uz zanimljivu utakmicu u četvrtfinalu protiv Engleske – gol Ronaldinha Seamenu-a s 30-ak metara), neki su se putem spotaknuli (Italija), i ostala je samo blijeda Njemačka koja se do finala provukla (tri put zaredom 1:0). I taj Mundijal ostaje u pamćenju kao rutinersko odrađivanje posla. I peti naslov.
I onda stiže Njemačka 2006. Ronaldinho, Kaka, Ronaldo, Adriano, Robinho, Roberto Carlos, ... Hej čovječe ... Hej ... Ronaldinho. Koji je užitak bio gledati ga u Barceloni. Pa mu pridodaš i ostale. I već upikirano furiozno polufinale protiv Engleske. Čekala se velika porcija užitka u njihovim potezima i čarobnoj igri, i relativna opuštenost u pogledu rezultata (recimo, barem do polufinala i već spomenutog(očekivanog) polufinala s Engleskom).
Prvih nekoliko utakmica je izgledalo kao rutinsko odrađivanje posla. Jest, i mi i Australci smo ih znali gadno stisnuti, ali sve je bilo pod kontrolom. Nije bilo čarobno, al tješio sam se da je barem efikasno. Protiv Gane su u određenim trenucima izgledali izvrsno, ali, opet relativno rutinski.
I onda Francuska. OSVETA !!! Pune novine izjava igrača kako o tome uopće ne razmišljaju. Oni možda ne, ALI JA DA (što moš', jednostavno ne volim Francuze). Uf, ima da im ukrcamo barem tri komada. Ma što tri, pet !!!
I to je tako izgledalo. Otprilike prvih 5 minuta. Nakon toga - avaj, ajoj, kukulele ... Ne znam što bih dao da čujem što barba Ivić ima reći o toj utakmici i o tome kako su Francuzi posve nadigrali brazilske zvijezde. I kad je Henry dao gol, stvorio mi se grop u želucu. I nije pustilo sve do kraja. Bilo je teško gledati to mučenje i nabacivanje dugih lopti pred protivnički šesnaesterac (Englezi su barem imali Crouch-a). Duplo teže s obzirom da se tu motao i moj sinčina (moj mali Ronaldinho), a ni Princeza (mjesec i po dana, navršenih, moliću lijepo ) nije bila daleko (čak smo i odgledali dio zajedno). I onaj osjećaj da se kraj neminovno bliži, da to ne izgleda dobro, da tu nema ama baš ništa što ti sam možeš učiniti i da samo čudo spašava stvar. Koja se ipak rijetko događaju - recimo da se Ronaldinho mogao iskupiti za svoje blijedo izdanje tako da je dao gol iz onog slobodnjaka, ali realno gledajući, i to bi bila nogometna nepravda, koja mi, i to moram reći, uopće ne bi smetala .
I u konačnici, slažem se s Igorom Štimcem (koji je za mene otkriće ovog Svjetskog prvenstva – Balogu, Cvijanoviću i ekipi bi tribalo dati nogom u guzicu i njega staviti da komentira) da je šteta što Brazil odlazi jer nisu dobili priliku prikazati svu raskoš svog talenta. Jednostavno rečeno, ostali su nam dužni.
Ali bit će bolje za četiri godine.


Post je objavljen 02.07.2006. u 01:39 sati.