Zvone Radikalni

Eto, gotovo je ... Sad smo četiri godine mirni ... Doduše, samo djelomično, jer kao što je to barba Milić u završnom osvrtu lijepo rekao, „već dolaze nove utakmice“. Engleska i Rusija. I opet Hiddink. Ako Cico preživi (a sve više liči na VELIKI AKO), već vidim novinske naslove „Opet protiv Hiddinka“, „Cico, hoće li biti bolje ovaj put“. A ukoliko prije te utakmice (nemam pojma koji je redoslijed, možda ćemo s Rusima i prvima, čak mi se i tako nešto čini, i to u Moskvi) nanizamo koju dobru igru, opet će se stvoriti euforija - „Hoćemo osvetu“ će kričati s novinskih naslovnica.
Eh taj nogomet ....
Valjda je to ljudska (dobro, dobro – muška) univerzalna zamjena za ono praiskonsko mlataranje toljagama i iživljavanje nakupljenih hormona na „društveno prihvatljiv“ način (iako Portugalci i Nizozemci nisu bili daleko ni od toljaga :-). Radost i tuga. Očaj i nada. Ukoliko ostavimo po strani ratove, mislim da je prilično sigurno da niti jedna druga ljudska aktivnost ne generira toliku količinu emocija kod tako širokog skupa ljudi.
Emocije ...
Nisu ih lišeni niti igrači, kao što nam je vjerno posvjedočio Veliki Zizzou. O njemu je fenomenalno pisao Boris Dežulović u svojim kolumnama u Jutarnjem listu (evo i linka: http://www.jutarnji.hr/magazin/clanak/art-2006,7,8,zidane_bajka,34741.jl). Španjolska, Brazil i Portugal. Vrhunske nogometne predstave ... Bajka in the making ... Novinari svršavaju – evo priče ...
Kad sam zvao ćaću nakon utakmice s Brazilom da podijelim tugu zbog teškog poraza i kad sam mu reko' da me više u stvari utakmice i ne zanimaju (a odoše i Brazil, i Hrvatska a i Engleska, meni druga draga nogometna nacija), on mi reče. „ A što ne bi uživao gledajući Zidana“.
Doista, što ne bi ? Nogomet može biti užitak i bez navijačkog žara.
I tako sam jedva dočekao finale, s obnovljenim sjećanjima na finale Evropskog prvenstva 2000. kad sam valjda prvi put u životu navijao za Talijane (jest, nisu mi ni oni dragi, al to je bilo po onoj „od dva zla manje“ ).
A sad, gotovo pa svejedno. Nadao sam se dobrom nogometu i iščekivao završetak bajke. Bajke koja je počela „klasično“ (Zidaneov majstorski izveden jedanaesterac), pa je dobila zaplet (izjednačenje), i onda ušla u (dugotrajni) rasplet.
A konačni rasplet je uslijedio na početku drugog produžetka. Lopta je na francuskoj polovici, sve je regularno, diskusija se već pomiče na penale (kad si izdržao gotovo dva i po sata nogometa, onda nekako kao „nagradu“ očekuješ uzbuđenje izvođenja jedanaesteraca) i onda se nešto zbiva. Netko leži na talijanskoj polovici. Božo ne zna što se zbiva. Kamera kratko pokazuje Zidana kako gleda uokolo. Nikome ništa jasno. Sekunde prolaze. I onda počinje usporena snimka. I totalna nevjerica ... Muk ...
Što je Materazzi rekao Zidanu, vjerujem da ćemo uskoro saznati (i ne mogu dočekati da doznam). Ali onako ...
I na kraju ispada da je Dežulović doista bio u pravu. Zidane nakon odigranih utakmica protiv Španjolske, Brazila i Portugala doista nije mogao postati veći nego što je to već bio.
Ali je, nažalost, postao manji ...