nedjelja, 25.05.2008.
Dadilja
|
Sa strahom sam ocekivala kad ce jednog dana moja sestra zamolit da joj pricuvan dite. Ne zato jer ne bi,nego strah kako cu se snaci. Davno je bilo kad san drzala malu bebu u rukama i nisu me kroz zivot bas zanimale druge bebe osim vlastite. Dosa je i taj dan. Cetiri sata sama s njom. Pocelo je dobro. Red puzanja i smijeha.  Najdraza joj je igra s plastikom.  Kad je potrosila sve zanimljivo sta je okruzuje pocela je trazit mamu kroz stan. Najednom tuga na licu i plac. Kroz suze krokodilske i stisnuto moje srce trebalo je brzo reagirat. Oblacenje na brzinu,sve kroz plac,uporan kojemu nisan vidila kraja. Skupljanje bebinih stvari,trpanje u kolica i izlazak na ulicu. Onda tisina,bez suza,ali tuga je ostala. Obisila se u kolicima kao da su joj na ramena legli svi problemi ovog svita. Onda nam se pridruzilo moje dite pa smo sile popit kavu. Tu me ona sad cudno gleda. Od kud ja s njom,di je mama?  Tuga je pomalo nestala,jer glad je tu. Pita tetu kad ce taj jogurt.  Nakon sta smo napunile pupu osmjeh je neizbjezan. Sad smo vec prijateljice. Hranile smo golubove i smijale se.  Onda mi kaze da je vrime za odlazak. Ili me uzmi u ruke ili me vozi. Imam novo vozilo,crveno,ocu da ga svi vide.  Sve je proslo odlicno,sestro kad god ti triba samo se javi. |
