Žuta Minuta

Evo na poslu sam... Još uvijek se osjećam ko slina, ali mora se raditi. Kolegice su na putu za Tursku... Na odmor odoše... a ja?!?!.. Ma ko mene jebe... Ali neću da kukam. Jedan opis mog stola.

Velika flaša limunade - Vitamin C, a i veoma prijatan napitak. Osvježava... ali ne da mi je potrebno osvježenje... vani je opet hladno.

Kutija Cedevite - Narandža... jedina prava Cedevita...

Andol C - Nikada nisam tačno provalila za šta taj Andol služi, ali pijem ga sve živo. Svi oblici prehlada, hunjavica, gripa i da najvažnije... Poslije neke iscrpne fizičke aktivnost... da se moji mišići ne upale.

Cedevita bomoni - Uvijek me zanimalo... jeli iko ikada uzeo jedan bombon i zaustavio se na njemu, te pospremio paketić u džep. Dakle imam tu naradžu, limun i limetu. Sve x2. Trenutno sam na trećem paketiću.

Rondo C bomboni - Jesam ja opalila po Plivinom asortimanu. Dakle Ronodo... Bomboni moga djetinjstva. Čudnog ukusa, ali opet prijatnog... Ma apoteka čista. 2 Paketića

Negro bomboni - Odžačar grla... Još jedan proizvod djetinjstva. Grlo mi se nije steglo niti me boli, ali ništa ne prepuštam slučaju.

Čokolada EuroBlock - Kad god jedem ovu čokoladu imam jedan cool falshback... Nekada 1988 bila je neka nagradna igra Takova... Poslali smo što je trebalo i dobili smo 10 Kg Takovo proizvoda... Ali nije samo u tome fazon... na taj isti dan u moju kuću je ušla 286-ica sa 640 Kb RAM-a

Odoh sad posrkati čaj od nane sa limunom i zaslađen medom, pa nazad na posao.

Jučerašnja glavobolja je u urodila plodom. Fasovala sam jednu kvalitetnu prehladu... Potoci mi cure iz nosa i ne prestajem kihati. Osjećam se ko Jeremija... Boli me vrat, koljena, glava...

I evo tako ja u Julu mjesecu sjedim ispred računara u trenerci i zamotana u deku. Jutros su na Bjelašnici izmjerena 2 stepena.

Inače nisam neki fan poezije... ali jedna pjesma mi ne izlazi iz glave... Mak Dizdar



Klima se mijenja... Teroristi prijete Evropi... "poteći će potoci krvi".
Baš jedan lijep dan.

Popila sam (po mojoj majci) tradicionalni lijek protiv prehlade... Čašica rakije... šljive (naglasak na i). Kako ona kaže: "To ti je dobro... zagriješ i dezinfikuješ organizam"
Aaaaaj... Raspadam se!
Hajde, barem sam dezinfikovana.

Probudila me kiša i hladnoća sa otvorenog prozora. Jebemu kišu više... Nije što je kiša nego što je opet hladno. Fuj... težak dan. Sjela sam da radim... Internet nije bio mog raspoloženje i nije radio čitavo prijepodne. OK, malo sam čitala, pa sam malo slušala muziku i svakih 5 minuta provjeravala je li goddamit Internet počeo da radi. I onda se počela uvlačiti u moju glavu gadna glavobolja. Ne prepuštajući ništa slučaju popila sam tabletu.... i 4 sata i 2 tablete kasnije glavobolja je još uvijek tu.

Skoknula sam po kafu, kad me komšinica zamolila da joj izmjerim pritisak... ne može da nadje naočale. Bi je OK... Iz dosade čiste izmjerih i sebi, kad ono 83/60... Ne znam tačno šta ti pritisci znače, ali znam da je ovo praaavo nizak.

Nervozna sam ko pseto. Pustila sam si odgovarajuću muziku za stanje u kojem se nalazim... Nick Cave - Murder Ballads. Slušajući njega svakojakve misli ti mogu pasti na pamet.


Ležim u krevetu i glava me još uvijek boli. Isključila sam telefone, naredala oko sebe gomilu junk-fooda, film je u videu... još samo da pritisnem play.

U poslijednje vrijeme kada downloadam nešto sa neta pod stavkama tipa
- Super cool program
- Pere suđe kad je tebi mrsko
- Pjevuši ti da zaspeš
- Guaranteed spyware and adware free

I nelez vraže... danas u trenutku dosade skinuh program Spy Sweeper i hajde reko da zasvipam računar u potrazi za nametnicima. Pustila ga da radi... otišla do kuhinje, pojela jednu breskvu, pogledala DS9 i kad se vratih imam šta vidjeti... 45 files fuound... 40 cookiea i 5 adwarea... A pizdu lijepu materinu. Na description... kad ono skoro na svim... prati vaše surf navike, i na osnovu toga ti postavlja bannere. Aaaaaaaaa.... (upaljena sijalica iznad glave) zato su mi na svakom drugom siteu banneri tipa klick here to get EVEN MORE SMILEYS!!! Ok priznajem možda malo previše visim po forumima raznim.

Istog trena mi je na pamet pao film sa Tomom Cruiseom.... aaaaj... kako se zove. Da, Minority Report. Ne mogu se tačno sjetiti kako ono ide... Ali njima je nešto ugrađeno u zjenice ili tako nešto... pa gdje god uđu vide reklame prilagođene njihovom načinu života.

U svakom slučaju budućnost koja je bljesnula pred mojim očima i ličila je na odličan SF triler. Bacam se na pisanje scenarija odmah poslije ovog posta, biće to mega hit.

No, skrećem sa teme... Nešto kasnije sjetila sam se da u Japanu već imaju nešto tipa... prođeš pored prodavnice, a oni pošalju SMS da tu možete kupiti nešto po sniženoj cijeni.

Ja koja sam inače tech freek... nigdje ne izlazim bez palma, mp3 playera i USB fash diska sam se zapitala... pa kuda nas ova tehnologija vodi. Već postoje frižideri koji jave vašem kompjuteru da ste low on milk ili vam pošalju podsjetnik... šta je slijedeće?!

Mi Bosanci smo možda naj-jugo-nostalgičniji narod na prostoru nam naše bivše države Jugoslavije. Zašto?! Naime, jučer sam se vratila sa Festivala "Ex-Yu Rocks".

Festival je održan na prelijepoj planini Vlašić, a nastupile su grupe iz cijele bivše juge. Od poznatijih faca tu su bili Hladno pivo (Hr), Yu grupa (SCG), Rambo Amadeus (CG)... Od manje poznatih, ali vrijednih pažnje bili su Makedonci Two Sides... Odlično prže, svaka čast. Onda Slovenci Center za Dehumanizacijo, pankeri... odlični... I mnoštvo bendova iz BiH od kojih bi izdvojila Dubioza Kolektiv, Nozgoth, Beware...

Organizacija je bila odlična. Postavljanje šatora je koštalo 1 KM, pivo je koštalo 1 KM, a grah 2 KM.

Nastupi su bili odlični, a bila je i gomila. Prije jedno 5-6 godina na takvim nekim događajima sam gledala one mlađe ljude koji stoje sa strane, pijauckaju pivo... Uvijek sam se pitala kako mogu samo tako stajati na jednom mjestu, koja je svrha dolaziti na koncerte ako nećeš skakati, upadati u šutke...
Za vrijeme ovog vikenda saznala sam odgovor iz prve ruke. Stajala sam sa strane pijuckala pivo i jednostavno nisam mogla da ulijećem u šutke i da skačem u gomili. Ništa me nije privlačilo da to radim. To ne znači da se nisam kvalitetno olešila pravo lošom Ožujsko pivom i odličnom muzikom.

Dobro... U subotu navečer skakala sam i ja... ali ne zato što me muzika ponijela, nego zato što je bilo hlaaaaaaaadno.

Od selebrtija sam vidjela hrvatskog golog kuhara. Da Vijeko je posjetio festival.

Od Yu Grupe sam znala 4 pjesme. Jebiga nisu grupa moje mladosti... ali kako ljudi sviraju... svaka čast. Stvarno ne očekuješ od par sijedih dedeka da izađu na scenu i praše kao da im je 20. Skidam kapu.

Rambo je bio standardno dobar. Lud ko struja. Nisam znala da je dobar gitarista. Svira mali nema greške...

E sad što se tiče Hladnog piva... biću iskrena i reći ći da sam ih propustila iz objektivnih razloga. Cura se malo naduvala, pa to malo zalila Viškim bijelim vinom... a sve to začinila gadnom ožujskom pivom... Rezultat je bio: Naslonjena na ogradu, povraćanje i ponovno učenje hodanja. Ali što bi se reklo, sve je to dio jednog velikog rock'n'roll spektakla.

Dobila sam i CD u glavu. Tako sam polupijana stajala i cupkala u mjestu kad makedonci baciše svoje CD-e u masu... jedan je našao put do moje glave. Imam malu posjekotinu na čelu, ali i novi CD grupe Two Sides. :)

Bilo je dosta policije, ali nije bilo nikakvih sranja... Ljudi su došli da se zabave i tako je i bilo.

Pozivam sve Rock(Blog)ere da navrate iduće godine na 9. Ex-Yu Rocks Fest .

Dan je počeo grozno. Mrzilo me raditi išta. Bratova djeca skiče po kući... Bljak. Odlučila sam da odem do frizerskog salona.

Tipično ženski.... obožavam svoj frizerski salon. Nalazi se u mom kvartu. Obožavam svoju frizerku.

Dođem... sjednem u stolicu i slijedi 15-minutna masaža tjemena nekim preparatom koji miriše nevjerovatno. Onda sjednem na stolicu... i krene priča. Gdje je bila za vikend, kako joj ide u ljubavi. Onda ide update šta se desilo u našoj mahali od kako sam zadnji put bila u salonu. Ko se udao, ko oženio i ko razveo. Ova je trudna, ona je rodila...

Pa se onda malo žali: "Eto danas je bila jedna glupača koja se sutra udaje i izabrala frizuru koja totalno neide uz haljinu, a ni uz njen oblik glave"

Uvijek me oslovljava sa "ljubavi". Kako si ljubavi, čupam li te ljubavi, jeli ovo ok ljubavi.... Daje mi komplimentne, kako mi je divna boja. Kako mi je kvalitetna kosa. (citiram) "Ljubavi, tvoja frizura je smišljena za tvoj oblik glave, Savršenstvo"

Možda laže. Dobro, vjerovatno laže.... Ali ne iz loše namjere. koliko god da mi je dan bio koma, kada izađem iz salona osjećam se "Like a Million Bucks".

Jučer je bio Ilindan - sveti Ilija, zaštitnik župe Kiseljak (mjesto kod Sarajeva). Već 50 godina, za Ilindan se u Kiseljaku održava teferič, narodno veselje. Kako mi je mama iz Kiseljaka, do svoje 11 godinine bila sam redovni posjetilac tog događaja. Kao klinka sam obožavala sam takve stvari… Ringišpili, autići, vrtuljci…

Jučer sam polije skoro 15 godina, otišla na teferič. Brat je stigao iz Londona sa klincima, pa ih odveo da im pokaže kako smo se mi nekada zabavljali... Kako su ovakvi dani bili jedina prilika da se provrtiš na ringišpilima... Tada nije bilo zabavnih parkova (doduše u Sarajevu ih još uvijek nema).

Mjesto događanja parking i park.
Pozadina… narodnjak mrtvi, Live izvedba.
Janjci, ćevapi i prosijaci na sve strane.

Prvo smo otišli na ringišpil. Da ne lažem…. Meni je i sada ringišpil ludilo zabavan. I kao fina tetkica, povedem ja svog nećaka da obrnemo krug. I znate kako to već ide… hvatate jedni drugima korpe i odgurujete se u zraku… Dobijemo ja i Fićo (nećak Filip) nagradnu vožnju…. Pa još jednu, i još jednu. Pametna tetkica je podjetinjila i zaboravila da je u suknji…. Koja je vihorila, dizala se…. Ljepota za gledati. Odustali smo od zadnje nagradne. Pjevaljke su pjevale iz sveg glasa. Izluđivele su me.

Onda je došao red na autiće… Nikakav red ne postoji. Ko prije djevojci, njegova djevojka… Nakon pola sata neuspješnih pokušaja da uguram nećake u autić… seljanka je oživjela u meni… Zaletila sam se za prvo i istjerala dvoje djece koji u upravo uletili u njega i ubacila nećake svoje. Kako me bilo stiiiid, ali nema veze svi to rade tamo. Pjevaljke su napravile pauzu, ali je folk D.J. bio nemilosrdan. Ne kontam tu muziku majke mi… dovodi me do suicida.

Onda se se klinci vrtili u vrtuljku, dok smo mi cugnuli po pivo. Onda smo krenuli u šetnju. Pojeli šećernu vunu, bacili par potkovica (neuspješno), gađali neke balone (opet neuspješno). Opet smo sjeli u neku baštu sa živom muzikom dok se klinci malo poigraju, naručili ćevape, popili čašu kiseljaka (mineralna voda) direktno sa izvora.

Mrak se spuštao, na ringišpile su počeli navraćati stariji tinejdžeri i tinejdžerke… Svi našminkani i napirlitani za tu priliku. U improvizovane kafane sjedali su roditelji, čija su djeca do maloprije bila tu, a bake su ih upravo odvele. Sve je spremno da veselje za odrasle započne.

Pjevaljke su se presvukle, minjaci topovi nakit i šminka… Nakićene ko božićno drvce. I prosijaci stalni posjetioci svih teferiča, prebacili su se za stolove. Meso je pred njima i flaša «ljutog». Veselje će trajati do jutra. Pjevaće se, igraće se kolo, vjerovatno će se i razbiti ponešto, a možda se započne i poneka tuča.

Ujutru će ostati gomila smeća, koju će oko podne pokupiti smetljari… dok se malo otrijezne. Biće kao da se ništa nije desilo… sve do slijedećeg 20. jula.

Mi, naravno, nismo ostali na tom velelepnom hepeningu. Djeci je bilo zabavno… dobili su balone, igračke, Fićo plastičnu pušku, Kristina sunčane naočale u obliku srca. Blaženo su zaspali u autu… Ja sam gledala kroz prozor, poslije izvjesnog vremena sam primjetila da pjevušim…

Smjestila sam se u krevet i počela polako sklapati oči... tonuti u san. Onda je počelo zavijanje, jaukanje... Pogledala sam kroz prozor. Na ulici je bio mali psić... sam-samcat, možda izgubljen... ko zna?!

Inače živim pored pijace. A 20 metara od mog prozora nalaze se kontejneri u kojima sve trgovine i mesnice odlažu svoj smeće. Moja ulica im je mjesto broj 1 za okupljanje lutalica (pod ovim ne mislim samo na životinje :(. U ova doba godine se oko mog haustora uvijek motaju mali kučići i mačići... i kada krenem u ulaz... motaju se oko nogu... cvile, mjauču, preklinju.... Srce mi se slama. Sve bi ih pokupila sa sobom da ikako mogu.

I tako gledajući ovog sada uhvatila me neka tuga. Ja sam inače "a cat person", ali volim sve životinje... Ponekad ih volim više nego ljude. Nema mi ništa mrže nego ubijanje tih prekrasnih stvorenja da bi se sašile bunde. Civilizacija je toliko napredovala, da ne govorim o napretku tekstilne industrije. Pravljenje bunde od kože nerođenog jagnjeta... barbarizam čisti.

I onda mi kao lavina navru stvari koje sam pročitala, čula, saznala... i onda zaboravila. Recimo nedavno sam saznala da:

- U svijetu još uvijek ima 27 miliona robova.
- Tiger Woods dobiva oko 90 000 KM dnevno za nošenje Nike kape. Tajlandski radnik koji pravi kape dobiva 6 KM dnevno.
- U Indiji 44 miliona djece radi i po 16 sati dnevno.
- Godišnje 2 miliona žena i djevojčica podvrgnuto je genitalnom sakaćenju.
- Svaki peti stanovnik planete je neuhranjen. 1,25 milijardi ljudi gladuje.
- Trećina svjetske populacije je u oružanom sukobu.
- Svaki peti stanovnik preživljava sa manje od 1,50 KM dnevno.
- Više ljudi izvrši samoubistvo nego što ih pogine u oružanom sukobu.
- 300 000 djece vojnika ratuju u sukobima širom svijeta.
- Amerikanci na pornografiju godišnje potroše oko 16 milijardi KM. Istu količinu novaca američka vlada potroši za inostranu pomoć.
.
.
.... i lista ide dalje.

Dovoljno je samo jedno malo usamljeno kuče da mi se počnu ovakve misli motati po glavi danima i nikako ne mogu da ih izbacim. Jednostavno oči mi se otvore i samo vidim loše stvari, nepravdu i zlo.

Za par trenutaka slika na mom monitoru će izgledati kao na ovoj sličici. Spremam se formatirati disk.... Srušiti ove glupe Windowse, da bi ih opet iz pepela digla... Pa rekoh hajde da napišem još jedan post na ovoj verziji... Ipak treba natjerati wireless internet i ostale stvari da prorade na ovome. Ko je upoznat sa windowsima upoznat je i sa Murphyjevim pravilima - činjenicom da ništa neće proći onako kao što očekuješ.

Radim backup već 2 dana... i znam... čim dođem do onog dijela fdisk... sjetiću se da sam zaboravila nešto... Tako to uvijek biva (Murphy).

Missing dll... to mi jedna od najmržih poruka... Ja ne znam stvarno... Jeli se widowsu godine računaju 1 dan - 1 godina... Poslije izvjesnog vremena počne da gubi i zaboravlja stvari. Ko zna?! Možda se jadničak pati... Sa patnjom je gotovo... sprema se eutanazija.

Danas sam bila na Igmanu... Izgorila ko seljanka ona zadnja... Majica na bretele pa imam one sexy bijele ćize po crvenim ramenima. Lice ništa... bijelo ko i obično. Dekolte ima onu šarmantnu svijetlo crvenu boju.

Ukoliko se ne čujemo... znači da sam izgubila bitku, bacila monitor kroz prozor... i poslala sve u PM.

Postoje dani kada uopšte ne vrijedi ustati iz kreveta. Ali nikada ne prepoznam simptome. Sve je počelo sa kašnjenjem. Inače me budi mobitel, a njemu je iscurila baterija. U panici sam se počela spremati za posao. Saobraćaj u gradu je koma, tako da sam kasnila sam 3 sata. Dok sam se vozila trolom slušala sam muziku i shvatila sam da je vrijeme da se sprži novi mp3 cd... Ovaj jedan već slušam mjesecima.

Inače sam manijak sejvanja stvari na kompjuteru.... Nakon dva sata patnje u Corelu ekran se zamrznuo... Goddamit! Idemo sve iz početka.

Kasnije su se javile koke koje rade samnom i rekle da idu skupa na more početkom augusta. Aaaaa!!! Ostajem sama... Ubiću se!

Povratak kući je bio još veća koma. Saobraćaj je očajan.

Napravila sam kompilaciju muzike koju sam vrijedno i redovno skidala sa neta. Ubacila CD i rekoh Neri burn motherfucker, burn. Otišla sam u kuhinju da si napravim tost i da ga smažem uz DS9. I u tom trenutku je nestalo struje. Onda je došla na sekund... pa opet nestala. Ništa od tosta, ništa od DS9, pogotovo ništa od mog novog CD-a.

Iznervirana sam izašla na kafu sa nekim jaranicama. Tanja je počela peglati o svojim imaginarnim problemima... tipa... "U posljednje vrijeme naša veza se počela svoditi samo na sex, mislim dobro je to, ali jednostavno... bal, bla, nja, nja..." Nisam svog darlinga vidjela danima sex mi je postao imaginarna imenica (glagol!?) Radi čovjek...

Maja: "Tako sam depresivna, dopizdilo mi je sve. Sama sam... E da.. uplatila sam si putovanje u Egipat. Idem sa Nerminom 5. augusta. Žao mi je što neću biti tu za tvoj rođendan."

Došla sam kući... Počela me boliti glava. Struja je došla. Otvorila sam ladicu... rovila i rovila i prerovila... ali praznih CD-ova više nema. A u pizdu lijepu materinu!

Evo dok sam pisala ovaj post, dobila sam poruku. Danas su izašli rezultati ispita....

Pala sam.

Već neko vrijeme pokušavam da si nađem savršen stol za kompjuter. Do sada je stajao na onom koji sam dobila u 3 osnovne... dobro je služio ali je postao premalen. I tako sam se dala u potragu. tražila sam i tražila, i tražila... i nisam našla. Uvijek postoje neki problemi...

Problem 1. Kućište. Ono mi mora biti na dohvat ruke. Kućište mog kompa je uvijek otvoreno. Uvijek nešto oduzimam, dodajem... A prodavač će meni "Vidite kako je prostor za kućište odlično riješen... na dohvat ruke vam je, ali je lijepo zaklonjeno i ne smeta"

Problem 2. Monitor. Monitor mora da bude tačno ispred mene. Provodim skoro 16 sati za kompjuterom ne mogu gledati u stranu toliko vremena... a pretežno svi stolovi su riješeni na taj način.

Problem 3. Tastatura i miš. Mrzim one stolove kojima dio za tastaturu i miša izvlači... Nema dovoljno mjesta.

Problem 4. Kod svih fali radne površine. Sve je nekako malo i skučeno. Na stolu mi se nalaze: zvučnici, riječnik stranih riječi, riječnik engleskog jezika, "čaše" sa olovkama, bojicama, flomastrima, osnovno CD-ovi koji moraju biti na dohvat ruke, Zip, i 17'' monitor ogromne guzice tastatura i miš. Tu se mora naći i mjesta za: laptop, pepeljaru, šolju sa kafom, tanjur, kesu sa čipsom (ili nečim drugim).

Problem 5. Ladice. Ni na jednom od tih stolova nema ladice... a trebaju mi.

I tako sam prije par dana odustala od kupovine stola, svratila do Šipada (prave i prodaju namještaj) i zatražila jednu drvenu ploču 100x130 cm. Danas su me nazvali da dođem po nju. Kupila sam par šarafa, posudila bušilicu, malo drvofiksa i novi stol je tu.

Zašarafila sam ploču na svoj stari školski stol i sada imam prostora na pretek. Dobro... monitor još uvijek stoji na 4 ilustrovane dječije enciklopedije. Pošto mi friend of a friend radi u šipadu, ploču nisam ni platila. Jako sam umorna, ali i zadovoljna.

Ukoliko se ne vidi baš najbolje, piše ovo....



Ova smrtovnica je izašla u jučerašnjem Oslobođenju. Može se vidjeti pod smrtovnice... u pdf formatu.

Klasika... Ljeto je došlo, ceste se rove, gužva na sve strane. Dođe mi da se ubijem. Putovala sam dva sata od Drvenije do Dobrinje (8 km)... pa jebemu mater. Brzinu možete izračunati sami...
Naši gradski pametnjakovići zatvorili su glavnu cestu u oba smijera... OBA SMIJERA (3 do 4 trake po smijeru), tako da se saobraćaj prusmjerava na običnu malu dvosmjernu ulicu, kojom je inače gužva. Pa dođe mi da se ubijem.

Da stvar bude gora... pametnjkovići iz gradskog saobraćaja kupili su (stare)"nove" trolejbuse... Od švaba ili tako nešto. Dakle dupli trolejbus ima SAMO 4 PROZORA KOJA SE MOGU OTVORITI!!! Pametnice. No da loša vožnja može prerasti u još goru danas je to pokazala i kiša koja je pala. Kako su se Sarajlije već ufurale u ljetno vrijeme niko ne nosi kišobran... I sad pazi ovo...

Veliki trolejbus, 4 prozora, dubke pun = Zagušljivo i loše... Ali ako se tome doda da je pala kiša i da je većina putnika bila mokra kada je ušla u pun zagušljiv trolejbus i k tome još dodamo prosječnu brzinu od 4km/h... pa to je katastrofa širih razmjera!!!

A znate šta je još zanimljivo kod tih trolejbusa..... Ne mogu voziti otvorenih vrata. Na to saznanje 90% putnika spomenulo je bližu i dalju familiju GRASA u erotskom konekstu, a ono 10% je sa zanimanjem i krajnjim očajem posmatralo kišne gliste koje su preticale trolu.

Ne želim ni da spominjem pomanjkanje redovnog tuširanja i korištenja dezodoransa.

Ja groznog dana, ne mogu da vjerujem.

U Memorijalnom centru Potočari, danas je obavljen ukop i dženaza 338 žrtava genocida u Srebrenici jula, 1995. godine. Među ukopanim je i 16 maloljetnika. Dvije najmlađe žrtve rođene su 1980., na dan svoje smrti imali su samo 15 godina. Najstarija žrtva rođena je 1918. godine ubijen je u 77. godini.

Jeli ovaj blog zlatna ribica?! Dobro jeste žut, ali da ispunjava želje...My God!

Došla sam kući... Bilo je tako vruće da sam se fizički osjećala loše. Uzela sam komad lubenice i legla da spavam... Probudila sam se oko 7... izašla van da popijem kafu. Sjedila sam u baštici sama... nisam bila raspoložena za društvo. Onda sam otišla do slastičarne, uzela dvije kugle sladoleda i polako krenula kući. Prošla sam pored jedne male trgovine... Među gajbama voća i povrća stajala je usamljena... baš TA mala lubenica o kojoj sam pisala danas.... 3,8 kg... savršena. Bez razmišljanja je kupih iako mi je u frizu ostala polovica od oko 4 kg. Ali nema veze bila sam zadovoljna.

Pripremila sam si 2 breskve i sjela da gledam Scrubs ha HRT-u kad je zazvonio telefon. Moj brat... Samo da se javi da kreću iz Londona u srijedu... svi. Nisam mogla vjerovati. Ove godine će doći autom... jeftinije je nego 4 avionske karte.

Možda dođu do petka... ma nije ni bitno, u svakom slučaju čekaće ih. Ovaj put ne vjerujem da će ostati išta... za stolom će nas biti 7.

Prije par godina jedan japanski farmer pomisli... Kockastu lubenicu bi bilo lakše reshladiti u našim ultra kul japanskim frižiderima, nego okruglu. U staklene kocke je stavio male lubeničice i tako je nastala kockasta lubenica. Cijena, sitnica... 135 KM ( u kunama x 3,7). Ali te lubenice me ne zanimaju...

Elem, ova vrućina (koliko god sam prizivala sunce i pizdila na dvomjesečnu kišu) me ubija... Jutros izđoh da si kupim lubenicu, ubacim u friz i kad se vratim kući da se olešim istom. Kupila sam... ali ne onakvu kavu sam htjela...

Iz nekog razloga lubenice su postale tako veeeeelike. Šta se desilo sa malim okruglim lubenicama?!

Od kako pamtim za sebe, pa do '91., svakog petka (naravno u ljetnom periodu) tata je na povratku sa posla donosio lubenicu. Ubaci je u kadu, i pusti na nju hladnu vodu. Dok se ručak završi, suđe opere, ona je bila hladna. Skinemo stolnjak, mama, tata brat i ja pojedemo 3/4 lubenice. Ostane još jedan mali komadić koji smo ja i moj brat dobivali navečer. I to je to. Bila je to neka vrsta tradicije. Jeli smo mi lubenicu i ostalim danima, ali petak je bio lubenica day.

Sada su lubenice king-size, ma šta king... ultra-mega-giga-king-size. Nekakve su duguljaste, a imamo osjećaj da nisu više ni ukusne kao što su bile. Ne mogu ih više ni jesti onaku... kao krišku... jer to nije normalna kriške.. nego nešto jako veliko. Najmanju koju sam našla bila je teška 9,5 kg !!! I kao i svake godine, nakon traženja neke male... uzela sam samo polovicu. Ali kada uzmem polovicu... to mi više nije lubenica koju želim da jedem. Nekako je osakaćena... nešto joj fali...

Ne znam... Možda je do mene... možda mi fali to okupljanje petkom za stolom, kada smo svi bili zajedno...

Možda su i lubenice odrasle zajedno samnom i nisu više slatke kao što su bile.

Dino Merin je trenutno najpopularnija faca na BiH prostorima. Nedavno je izašao njegov novi album pod naslovom Burek, tako da nema kafane u Sarajevu, a da vam u njoj Dino ne ispira mozak svojim pjesmicama. Dvije su naročito popularne, Burek i Supermen*.



Ovu drugu je dino otpjevao sa Željkom Joksimovićem, napuhankom koji je bio na evroviziji ove godine. Na Supermena u Sarajevu svi svršavaju... to je kao pjesma puna dubine i emocija... Na moje pitanje kavih, dobijem odgovor.... "Jooj, jarane... kako ne kontaš?!" Fuck it, meni je to sam besmisleno nabacivanje rima u svrhu kupljenja što više para. A možda je to sve do mene...možda zato što sam plava?! Nisam neki fan poezije i ne mogu se baš pohvaliti da je uvijek kontam.

Burek. Muzika bestidno pokradena od Manu Chau-a... A tekst pjesme je kao zajebanciju napisao jedan kul pisac, Nenad Veličković... satiričar, humorista... odličan pisac...

Inače Dino je poznat kao đon obraz već dugo vremena... ali to reći... pa neko će ti glavu odgristi, jerbo on je veliki bosanac i patriota. Ma Puuu.. p... jedna.

1993 godine je napisao pjesmu Da te nije Alija, kojom je pobrao lovorike i nekako izašao iz opkoljenog Sarajeva.

Vraća se u Sarajevo negdje 95/96 sa pjemom "Gdje si bio ti kad je bilo najteže", koja se sada ni na jednom o 3 njegova oficijelna web sitea ne može naći. Barem je ja nisam uspjela naći. Muzika je opet bestidno ukradena od Michaela Jacksona - They don't realy care abou us. Pokrao je toliko muzike muzike da je to sramota... Ni od koga nije tražio neko dopuštenje, nego nonšalantno pod muzika zašara svoje ime...

Dino sada organizuje koncert na stadionu Koševo, koji je prije 4 godine napunio. Toliko se hvalio time da je to bilo za povraćanje. "Došli su ljudi iz cijele bosne (hercegovinu nikada ne spominje) , a i šire... bla, bla"... Poslije koncerta nije spomenuo da je koncert bio besplatan i da je prevozi iz više gradova BiH bio organizovan i također besplatan.... da su taksisti besplatno vozili na Koševo.

No slijedeći koncert, 31. 07. se plaća... pitam se koliki će odziv biti tom napuhanku. Na žalost, vjerovatno veliki... Imam osjećaj da ljudi postaju sve gluplji i gluplji...

I od svega mi je najmrži njegov lokal patriotizam... Jebote, pa nema većeg patriote u BiH od njega. A svaki album koji izda prvo je promocija u dijaspori, pa malo kncerata za maše drago iseljeništvo... pa onda dođe ovdje i svoju žuč proljeva za bosance... i kuka kako su autorska prava u kurcu, kako jadan ne može zaraditi od svog rada i moli da se kupuje originalni CD.

Dino Merlin 1
Dino Merlin 2
Dino Merlin 3

U utorak desila se velika promjena u mom blogovanju. Naime nabacih da je Michael Moore započeo pisanje svog bloga i stavih link na isti...i to mi donese veliki publicitet. Izvjesni dario... pretpostavljam bog i batina blog.hr me baci na i Monitor. No mudri dario, nije stavio link MM bloga na glavnu, već svi zaiteresovani za priču ovog anti-bushovca su morali navratiti do mene. Za jedan dan sam imala skoro 1000 posjeta.... Ali da se ne bih ufurala, većina ih vjerovatno nije ni pogledala ostatak, nego su odmah trknuli do MM.

No taj publicitet mi nije toliko bitan... tu sam bila samo link...



A ovdje ću se zahvaliti ljudima od kojih mi taj publicitet znači više nego onih 1000 koji su navratili.

Još u vrijeme kada je counter na mom blogu bio jedva trocifren, na moje mlaćenje prazne slame navraćala je brucošica koja se bori sa davanjem uslova za drugu godinu zvana Elektra i stavila me na svoju listu jednostavno zanimljivih. Elektra želim ti da daš taj uslov i provedeš zanimljivo ljeto.

Tu je lik kojeg još uvijek nisam p(r)ovalila :D kako treba. Ima odlične fotke, maher photshopa, zna da piše i ima curu koja otvara vrata svakome :)). Naravno to je SadistcoShy. I on je jedan od onih koji je navraćao kada je ovaj blog još bio u pelenama i imao riječi utjehe kada mi je to trebalo. On me stavio na svoju guba listu i zahvalna sam mu (iako u Sarajevu kad ti neko kaže guba to i nije baš tako guuuba, if you know what I mean :)))

Onda je jednom navratila i Annie De Meni i ljubazno me pozvala na zabavu proslavljanja svog ulaska na cool listu. Annie, bilo je ludo... Hvala što si posjela pored erdogne... još je zabavnija kad malo popije...

U gluho doba noći navratio je i Bernard Panasonik prošetao blogom, prokometarisao par postova i ljubazno me preporučio ostalim blogerima u farmaceutskoj maniri... jednom dnevno sa dosta tekućine... Panasoniče hvala na bezočnom promicanju i Live Long And Prosper.

Na kraju tu je i Jesus Quintana U njegov blog sam se zaljubila kada je postao o Pink Floydu i od tada sam postala vijerni slijedbenik. Na svo moje baljezganje rekao je da bi trebala baljezgati češće... Pa potrudiću se. I na kraju je prokomentarisao da sam "očito hit ljeta". I'm on my knees

Hvala i svim onima koji su komentarisali, koji su čitali moje nebuloze... Kako vrijeme teče i ekonomska situacija ne ide na bolje postaje izglednije da ću ljeto provesti na betonskim plažama grada tako da je izvjesno da će me žute minute hvatati on regular basis...

Hvala na pažnji i prijatno!

Sinoć kada sam postavila post o Vijećnici, sjetila sam se jedne priče vezane uz nju, koja zaslužuje da bude ispričana. To je priča o Inat-kući. Više se ne zna tačno koliko je to legenda, a koliko istina. Ali svi u Sarajevu znaju za tu priču...

Ters je u Bosni tipičan epitet za ljude koji su prilično tvrdoglavi i koji ne staju u nakanama dok ne istjeraju ono što su naumili.

Jedan takav ters bio je Benderlija koji je stanovao u skromnoj kućici na obali Miljacke. I upravo na tom mjestu trebalo je graditi Vijećnicu. Naime, kad su se austrougarske vlasti odlučile na gradnju, morale su od čaršijskih gazda otkupiti zemlju. Ters Benderlija je austrougarima rekao "ne" kada su došli da otkupe i sruše njegovu kuću. Niko ga nije mogao ubjediti, pa čak ni poveća svota namjenjena za odštetu. Njegova nepopustljivost odvela ga je i u zatvor. Na kraju je postavio uslov na koji su vlasti pristale.

Uslov je bio da se njegova kućica kamen po kamen i crijep po crijep prenese na drugu stranu Miljacke i da se sastavi ista onakva kakva je bila. I prenijeli su je... i sastavili...

Tu još i danas stoji i inati se vremenu i novim velikim zgradama. Na njoj stoji natpis INAT KUĆA, a pretvorena je u nacionalni restoran.

Jannis se već godinama bavi konceptualnom umjetnošću, no ovaj post nije o tome... post je vezan za Vijećnicu.

SARAJEVSKA VIJEĆNICA - Izgradnja objekta je započeta 1892. godine, a završena 1894. godine, dakle u vrijeme izrade projekta. Objekat je svečano otvoren 20.aprila 1896. godine, kada je baron Ivan APEL zgradu zvanično predao na korištenje Gradskom poglavarstvu u čijoj je upotrebi bila sve do 1949. godine kada je ustupljena Narodnoj i Univerzitetskoj biblioteci.





Ovo je uglavnom uz male izmjene bio copy/paste vodiča... Samu instalaciju sam doživjela na neki svoj način i nemam namjeru da o njoj pričam. Doživljavanje umjetničkog djela je subjektivna stvar. Zašto sam citirala ovo gore. Zaparala mi je uši jedna rečenica...



Zapitala sam se, a u koji kurac je otišla kultura ovog grada. Vijećnica je 92. godine zapaljena tokom jednog granatiranja... U njoj je u noći sa 25. na 26. avgusta izgorilo oko 2 miliona knjiga... Mislim da je sa Vijećnicom izgorio neki osjećaj za kulturu. Zašto... U Sarajevu su popravljene sve džamije, crkve, bezvezni objekti... grade se ogromni tržni centri, a Vijećnica, skoro 10 godina od završetka rata, još uvijek stoji srušena. U starom dijelu grada... biseru Sarajeva... Sada se vraćam na citat... Kao i sve u ovoj zemlji neko iz vana mora doći da nam nešto dovede u centar pažnje. To me čini u isto vrijeme jako ljutom, ali i jako tužnom.



Toliko se nešto pušemo.. trudimo da uđemo u Evropu... a prelijepa zgrada stoji ograđena ružnim limenim blokovima na koje su nakačeni jumbo plakati... Za 10 godina napravili su samo krov, a srušene komade je Jannis iskoristio u svojoj instalaciji.
Zar nije predivna....


Sarajevska Vijećnica

Surfajući jutros, naletih na blog Michaela Mooora. Otvoren friško u nedjelju.
Za razliku od najavljenog Gatesovog, na ovom bi se moglo nešto pametno pročitati. Kako je otvoren prije 2 dana, tek je dvaput postao. Moram priznati da jedva čekam da napiše još nešto.

Moore je jako zanimljiv lik. Za film Bowling for Columbine je dobio Oscara.

U svojoj zahvali je rekao:



Tu su i još neke zanimljive izjave:



U Cannesu je u zahvalnom govoru rekao:



U knjizi Stupid White Man u kojoj optužuje Busha za krađu izbora i između ostalog kaže:



Prije neki dan sam naišla na još jednu meni dragu izjavu. Ovo je rekao kada se na Internetu pojavila piratska kopija filma Fahrenheit 9/11:



Sa svim njegovim izjavama se slažem, a posebno sa ovom posljednjom :D Jedva čekam da pogledam Fahrenheit 9/11...

Bilo mi je pegla prevoditi izjave, a ovu zadnju sam našla prevedenu. Nadam se da mi niko neće zamjeriti.

Michael Moore Blog

Tako su je nazivale Maje.
Čokolada zauzima posebno mjesto u životu žene (mada uvijek ima izuzetaka). Posebno u vrijeme kada smo pod stresnim situacijama... kao recimo što je PMS. I evo večeras... Moj honey je otišao gledati tekmu negdje, zvao me da idem s njim... U ovakvom stanju među gomilu muškaraca koji se deru na veliko platno, gdje 22 igrača ganjaju loptu po terenu... Yeah right. Dakle PMS je udario u svom najjačem obliku, stomak me boli... samo čekam da krene... I tu ulijeće čokolada, ustvari sve verzije čokolade.
Jedinstvena je... staviš kockicu u usta i pustiš je da se topi sama od sebe. Ne gutaš je... ona sama nalazi put kroz grlo... malo pomjeriš jezik... zalijepi se za nepce, osjetim je u krajnicima. Kako volim čokoladu.

Ali ne smijem zanemariti ni ostale, meni drage, proizvode sa čokoladom.
Jaffa Cakes - Kada je biskvit svjež, mekan... listić narandžinog želea tačno na sredini... Postoji mnogo načina da se jede. Meni omiljeni je... izgristi biskvit sa strana, onda skinuti listić želea, staviti ga u usta i zajdeno sa čokoladom istopiti...
Čokoladne bananice - Sveže... nevjerovatno pjenušave... tope se u ustima
Sladoled od Stracciatelle sa duplim čokoladnim preljevom (upravo ja slistila jedan)
Ima ih još mnogo, ali samo spominjanj istih, podjeća me na činjenicu da ih nemam pri ruci... što u ovakvoj situaci ne pomaže mojoj PMS frustraciji

Mužijak me upravo nazvao na telefon. Rekoh mu da pišem o čokoladi... Upitah ga: "Šta za tebe kao predstavnika muške vrste predstavlja čokolada?" On će: "Ništa specijalno...." U neobjašnjivom napadu bijesa počela sam da govorim nešto višim tonom... "Kako ništa? Zar vi muškarci osim jebenog fudbala i komada mesa nemate nikakvog užitka???"
On: "Pa dobro kad smo već kod čokolade... bilo bi lijepo da si ti od čokolade, da te pojedem... (i još neke nepristojne stvari)"

Spustila sam slušalicu, pojela još jedan red čokolade... ma koga lažem, smazala sam čitav Toblerone. Sad mi je malo muka, ali sam zadovoljna.
Mislim da se PMS upravo pretvorio u MS...

U slijedećoj epizodi magija Voltarena Rapid i njegov utjecaj na život moderne žene :))