U Memorijalnom centru Potočari, danas je obavljen ukop i dženaza 338 žrtava genocida u Srebrenici jula, 1995. godine. Među ukopanim je i 16 maloljetnika. Dvije najmlađe žrtve rođene su 1980., na dan svoje smrti imali su samo 15 godina. Najstarija žrtva rođena je 1918. godine ubijen je u 77. godini.
Rođeni 23, strijeljani 42
Mala, velika moja
Večeras ćemo za njih voljeti.
Bilo ih je 28.
Bilo ih je pet hiljada i 28.
Bilo ih je više nego što je ikad u jednoj pjesmi bilo ljubavi.
Sada bi bili očevi.
Sada ih više nema.
Mi, koji smo po peronima jednog vijeka odbolovali samoće svih
svjetskih Robinzona,
mi, koji smo nadživjeli tenkove i nikog nismo ubili
mala velika moja,
večeras ćemo za njih voljeti.
I ne pitaj jesu li se mogli vratiti.
I ne pitaj je li se moglo natrag dok je posljednji put,
crven kao komunizam, gorio horizont njihovih želja.
Preko njihovih neljubljenih godina, izbodena i uspravna,
prešla je budućnost ljubavi.
Nije bilo tajni u polegnuloj travi.
Nije bilo tajni u raskopčanoj bluzi.
Nije bilo tajni u klonuloj ruci s ispuštenim ljiljanom.
Bile su noći, bile su žice, bilo je nebo koje se gleda posljednji put,
bili su vozovi koji se vraćaju prazni i pusti,
bili su vozovi i makovi,
i s njima, s tužnim makovima jednog vojničkog ljeta,
s divnim smislom podražavanja, takmičila se njihova krv.
A na Kalemegdanima i Nevskim Prospektima, na Južnim Bulevarima
i kejovima rastanka,
na Cvjetnim Trgovima i Mostovima Mirabo, divne i kad ne ljube,
čekale su Ane, Zoje, Zanet.
Čekale su da se vrate vojnici.
Ako se ne vrate, svoja bijela negrljena ramena daće dječacima.
Nisu se vratili.
Preko njihovih streljanih očiju prešli su tenkovi.
Preko njihovih streljanih očiju.
Preko njihovih nedopjevanih marseljeza.
Preko njihovih izrešetanih iluzija.
Sada bi bili očevi.
Sada ih više nema.
Na zbornom mjestu ljubavi čekaju samo grobovi.
Mala velika moja,
većeras ćemo za njih voljeti.
Izet Sarajlić
