U mojoj su sobi svi pogubljeni.
Svi duhovi samo nesmetano kruže oko moje glave.
Bockaju me u leđa, znam to, vidim ih, uvijek ih vidim, i kad se smijem.
Nitko ne bi trebao plaćati cijenu koju ja plaćam.
Gušenje i ritanje i u podne, i u večer i u bilo koje doba dana.
Jedino, jedino što od svega imam, je ovo, ovo što je čisto bespotrebna slika, čak ni njena težina nije izražena. Samo puste riječi, nečija i ničija sudbina u trenutku.
A sat otkucava minute, zurim u njeg, i nema pitanja, samo tok misli, samo slova, samo bol na bol, nanosi, nitko, nitko mi nije učinio ništa, sve sam sama odradila, sve sam sama ogrnula na sebe, i eto, zato danas, sada, ovo, ovo, ovo ništa, osim sobe i mene.
Tako nekako ćemo i skončati.