I čekam nešto noćas, nečiji glas, nečiju ruku, koju ne zaslužujem,
a tako je prokleto mirno, oko mene glazba koju puštam, mirimo se s ovim što je tu.
A tu je tako malo ponekad. Tako nedostatno za život, za pisanje, za biti ja.
I onda, kad se preokrenem opet, kao da znam, uistinu znam, to je moje breme, zbog riječi koje žive, koje rastu u meni, a koje govorim na glas, protiv sebe, protiv nas...
Nedjelja je gusta i obeshrabrujuća, u njoj ostaje, samo ostaje ovaj trenutak u kojem slomila sam mostove od sna.
Umjetnost pobijeđuje smrtnike.