odlaze nam oni
koji su nam davali još mrvu snage
za zajedničke snove
oni što su bili na istim krvavim cestama
od riječi otežani
pa ipak zovem ih još po imenu
i po nadi
još uvijek im mirišem trag
i dodirujem njihova smrtišta
tako su gola i pusta
i sama se ogledam
u toj pustoši
i pitam se
nije li svijet
još jednom
poslao neke mrtve gitare
da nas sve isprate
prema zadnjim bitkama
ali ne odlazim još
ne ovako sama
i ne ovako ranjena
još ih čekam
kao živu pjesmu
žilavu i pupčanu
stegnutu u
uspravni hod