Zoroblog

»Blog priče«, Naklada Zoro, Zagreb, 2007.
PRVA SKUPNA BLOGERSKA EKSKURZIJA U OVOSTRANO

Možda je blogu doista mjesto samo na blogu, no da je sve teže snalaziti se u toj šumi postova i nickova, jasno je i laiku. Stoga je ova knjiga sasvim solidan putokaz u virtualni svijet kratkometražne proze na domaćim jezicima, kako one dobre tako i one loše

Blogerska penetracija u tiskane medije više nije stvar slučaja, kao što sa sigurnošću možemo tvrditi da će broj sadržaja prvotno objavljenih u virtualnom svijetu pa transponiranih u materijalni eksponencijalno rasti. Zašto? Prije svega zato što je mreža nula i jedinica postala sasvim pristojan filter i mogući putokaz papirnatim izdavačima u vidu odgovora na padežna pitanja koga?, čega? i koga?, što?, i to, naravno, u množini. I dok smo dosad imali prilike surfati ukoričenim izdanjima pojedinih blogera, s više ili manje užitka, sada nam se otvaraju vrata s pogledom na probranu proznu bulumentu blogera. Pedeset troje autora predstavlja se pedeset trima pričama u nedavno objavljenoj knjizi »Blog priče«, za koje priče njen urednik Davor Šišović (inače s bloga Bookaleta) kaže da su najbolje od pristiglih 380 uradaka.

Propozicije natječaja nisu bile osobito zahtjevne; u tehničkom/gradbenom smislu ograničenje je bila tek okvirno postavljena letvica na 5 kartica, ili 9.000 znakova s bjelinama, dok su teme, dileme i ostalo u potpunosti prepušteni autorima. Budući da sam počeo s brojevima, prije samog početka prčkanja po tkivu tekstova možda će se zanimljivim činiti jedan statistički podatak, i ne tako »suh« kako bi tko mogao pomisliti. Od 53 autora 36 ih je muških, a više no duplo manje, tek 17, ženskih. Ne mogu a da ne zavapim: Zar i na blogu, pobogu?

Novi život kratke priče

Nekako s pojavom bloga, odnosno njegovom sve značajnijom prisutnošću, kratka priča kao pripovjedna forma proživljava svoj novi život, a nakon tavorenja na marginama književnog interesa u vrijeme potpune dominacije romana. Budući da se i prema zakonu inata stvari često dešavaju istodobno, a neovisno jedne o drugima, tako je i zbirka priča »Nasmijati psa« Olje Savičević-Ivančević dugo jahala usporedno sa svojom ekstenzivnijom proznom braćom na raznoraznim nacionalnim najboljim- od izborima, a s time koincidira i pojava eventualista. Dovoljno za revitalizaciju vrste koja odgovara zahtjevima poslovično brzoga suvremenog života, koja zahvalno skriva pripovjedačke manjkavosti te je stoga pogodna za inicijacijsko vježbanje rečenice, ali i koja može biti poligonom odigravanja paradigmatičnih životnih drama optočen bombonima prve klase, što je još davno pokazao Carver. Dakako, ne treba pritom podcijeniti ni mogućnost eksperimentiranja, koji ova kratka forma zdušno priziva.
I upravo u naznačenu spektru smještaju se priče »Blog priča«, uz nekolike zanimljive karakteristike. Primjerice, iako je riječ o autorima koji eminentno dolaze s bloga, dakle, iz virtuale, u sve 53 priče reference na taj isti svijet, pa i njegova eventualna prozna transpozicija svodi se na sporadičnu, jedva primjetnu uporabu pripadajućeg vokabulara. Tako će najeklatantniji primjer rečenog biti tek matrica kompjutorske igrice na kojoj se, ali tek kao unutar okvira, odvija radnja priče »Misli s trotoara« blogera Refe. Protagonistu, primjerice, »Grafika (...) užasno trza. Kao da igram FarCry s 32 MB grafičke.« Toliko. Osim play/stop iniciranja antiutopijskog, ironijskog umetka kontemplacije BIH budućnosti, a unutar pijane priče o ljubavima koje izmiču i polovicama kojima kao moljci na jarku svjetlost uvijek iznova stremimo.

Dominacija »velikih« tema

Govorimo li o pripovjedačkim dominantama, kao najzastupljeniju dade se utvrditi prilična izgrađenost priča na fonu i tonu (još) neprevladanog stvarnosnog/realističnog modela. Bio on usmjeren k humoru/ironiji u svojoj »frajerskoj« inačici, kao u pričama dr. Lebowskog, DayWalkera, Debelkurca, ili Sudden Sida (grupe autora čije priče ujedno i otvaraju zbirku, što vjerojatno nije slučajno, kao ni ostali aspekti uredničkog i selektorskog posla, o čemu nešto kasnije); Carveru, iako naglašeno nelinearne naracije, u priči »Ćevapi« blogerice Tramtinčice; lirskijoj kontemplativnosti i/ili ispovjednosti u pričama Zlog podstanara, Pupe, Refe, kao i izvrsnoj Porta ili pak u spektru od posve neuspjelih esejčića na zadanu temu (Jesus Quintana, »Kako sam prvi put sreo Bukowskog«) do prilično uspjelih divergentnih glasova Walla, Creative i Homera. Dok se prva dvojica utječu promišljanjima ljubavi i smrti, prvi u kontekstu varljive entropije potaknute bolešću i fizičkim propadanjem, a drugi na tarantinovskoj krvavoj pozadini priče o prijateljstvu, Homer nepretenciozno portretira parkirnog naplatničara i njegove egzistencijalne i esencijalne dvojbe.

U ponajboljim pričama u zbirci, uz navedene, na predmetno-tematskom planu, zanimljivo, dominiraju »velike« teme usmjerene osmišljavanju čovjekove biti. Tako Miss Mjesne Zajednice jergovićevski ispisuje in memoriam životu slabijem od usuda kataklizme; Guedes (inače ponajbolji eventualist Kruno Čudina) nastupa s apoteozom skromnosti; blogerica Freethinker, ponekad preegzaltirano, ali ipak prilično uvjerljivo kontemplira prave vrijednosti na štafelaju života; Poetyc se, pak, s basnolikom alegorijom upućuje važnosti pomirenja suprotnih principa, dok se, ujedno posljednji u knjizi, Corto Malteze, predstavlja pričom pod nazivom »Prošnja«, zapravo promišljanjem izvora i uvira života jednostavnim ali efektnim, retrospektivno-progresivnim pripovjednim postupkom (pomalo nalik Nolanu u »Mementu«, samo na papiru te alegorijski izokrenuto).

Govorimo li o alegorijama, one su tako doista endemske biljke u ovoj zbirci; »prave« tek su one Guedesa i Poetyca, jednako kao što su rijetki i strukturni eksperimenti, odnosno iole alternativniji oblici pripovijedanja. Tako će, no neuvjerljivo, Freestyler u formi dnevnika oblikovati priglupog, rogatog pripovjedača; lucija9, pak, sveznajućeg, no takvog koji se uz prijekor obraća glavnoj protagonistici u ŠBBKBB-maniri; Lucy Fair piše u ja-formi, ali s aspekta priče; Zrine piše humorni, no ne pretjerano apetitni recept za špagete sa šalšom; Davors dijalog bez didaskalija, a Dr. Jabuka palimpsestno i persiflažno na Bibliji i Kamovu postavlja pitanja i sentenciozno odgovara.

Filter prema tiskanom izdavaštvu

Je li selektorski posao dobro urađen, nikad nećemo saznati, no sa sigurnošću mogu tvrditi da je ponuđeni korpus tretiran i više no dobro. Lektura i korektura su, naime, gotovo besprijekorni, što je u sve nepreglednijem moru nepismenih izdanja, a napose prijevoda, pravi melem, koji tim više dobiva na cijeni uzme li se u obzir sva sila različitih diskursa, odnosno idioma u knjizi zastupljenih.

Jednako tako, i redoslijed je priča znalački odrađen: knjigu otvaraju pitkiji tekstovi aktualne humorne stvarnosne proze; najbolje priče strateški su smještene tako da probude čitatelja nakon nekoliko promašaja; neke se priče motivski ili idejno ogledaju jedne u drugima (primjerice, poetika kraja otkrivenja koji mijenja cijeli kontekst u pričama Ibre Durakovića i Miss Mjesne Zajednice, ili glavni motiv psa u pričama blogera aljea i Bluea), a eksperimentalniji tekstovi također su grupirani, no prema kraju.

U svom pogovoru urednik knjige Davor Šišović kaže da bi bilo pogrešno blogere gurati u kakvu ladicu fenomena ili tražiti nekakav socijalni, a napose subkulturni kontekst njihova pojavljivanja, no utvrđuje informatičku pismenost kao moguće mjesto razlike u odnosu na »papirnate« pisce. No sudeći prema ponuđenom, tu nema ama baš nikakve bojazni da bi se takvo što moglo dogoditi. Priče su uglavnom do te mjere konvencionalne da je to i pomalo zabrinjavajuće s obzirom na njihovu provenijenciju; kako u svojim oblikotvornim pojavnostima i predmetno-tematskim slojevima tako i u virtualnim referencijama. Čini se da blog tako (p)ostaje tek filterom, no ne osobito subverzivnim, prema tiskanom izdavaštvu. Ili se takav (pogrešan) dojam stječe ovom knjigom. Možda je blogu doista mjesto samo na blogu, no da je sve teže snalaziti se u toj šumi postova i nickova, jasno je i laiku. Stoga je ova knjiga sasvim solidan putokaz u virtualni svijet kratkometražne proze na domaćim jezicima, kako one dobre tako i one loše.

A sigurno je i to da babe i istričevi u izdavačkim kućama konačno dobivaju konkurenciju. I to treba svesrdno pozdraviti.

Davor MANDIĆ