27.11.2010. subota
Ljubav ili pedofilija, pitanje je sad...
Jedna od atraktivnijih medijskih "žvaka" ovih dana je svakako austrijska priča o trenerici Renati Č. (Hrvatici, kažu mediji) i njezinom malodobnom ljubavniku Erwinu.
Za manje upućene: Erwinov očuh prijavio je Erwinovu rukometnu trenericu zbog seksualnog iskorištavanja tada još trinaestogodišnjeg dječaka, zbog čega je ova osuđena na 22 mjeseca uvjetne zatvorske kazne s rokom kušnje od tri godine. Sutkinja je kao olakotnu okolnost uzela LJUBAV koja navodno povezuje ovaj neobični par.
Dječakova majka se, kažu, ne snalazi najbolje u svemu tome, ali odobrava vezu svoga sina. Zbog iste te LJUBAVI.
Posljednji članci kažu kako se ta "veza" očigledno nastavlja.
Čitam komentare po internetu, najraznovrsnije, od onih koji kažu kako se malom posrećilo pa je mrknuo starku, preko onih koji to uspoređuju s razlikom u godinama između Di(L)kana Radeljaka i Lambaše, pa sve do onih koji kažu samo "Fujjjj, pedofilka matora!".
Kad to pokušam sagledati s neke svoje iskustvene točke gledišta, vidim klinca koji je ostvario ono o čemu svi ostali klinci tih godina maštaju (i ja sam nekad imao trinaest, pa se svega dobro sjećam :))) ) - kresnuo je očigledno zgodnu (vidi fotku) tetu trenericu, na čiji lik pohranjen u memoriji masturbira ostatak njegovog rukometnog tima. On mi je u toj priči savršeno jasna strana.
Ali, teta trenerica baš i nije. Iliti - o njoj tek mogu nagađati. Javlja li se njoj neki strah od starenja, divljanje hormona ili slično, zbog čega se uhvatila premladog (i vjerojatno opako potentnog, zbog same novoprobuđene želje za seksom i seksualnim iskustvima) momčića kao eliksira mladosti?
Ili je to zaista tek neki pedofilski poriv (a u tom slučaju se radi vjerojatno o osobi koja je i sama bila žrtva pedofila u djetinjstvu)?
Treba li, zapravo - smijemo li isključiti mogućnost da to ZAISTA bude neka luda ljubav? Kakva to ljubav može biti?
Momak je sada četrnaestogodišnjak. Dječak. Inzistirajući na toj "ljubavi", njegova trenerica prihvaća na sebe i sasvim izvjesnu odgojnu obavezu. Ona, koja mu nije majka, baba ni tetka. Ona koja se s njim SEKSA. Dakle, koja ima možda i sasvim sebične porive, u kojima dječakov odgoj možda i neće biti neka osobito važna stvar.
Što mi opet nekako izaziva eho riječi "pedofilija" u mojim ušima.
Što će se dogoditi s tim "jebačem" (koji je sav važan ovih dana, vidi se to na toj fotografiji) ako mu ta "velika ljubav" uskoro pukne na neki njemu jako neugodan način?
Gdje god mi tražili izlike za taj seksualni čin koji se dogodio, zar to nije moglo biti dovoljno? Ono, pukli se jednom, bez obzira na razloge... Nekako bi to lakše prošlo.
Zapravo, nameće mi se jedan veliki upitnik kao ishodište svih ovih pitanja...
Odakle joj (i tko joj može odobriti) pravo na tu neprirodnu MANIPULACIJU nezrelim, neiskusnim, zbrkanim adolescentskim mozgom?
A možda sam i ja samo ljubomoran. :)))))
|
- 18:40 - Komentari
(3) - Ispis
- #
05.11.2010. petak
Dvojbeno domoljublje kritičara
"Vaš nacionalizam nije moj patriotizam!! GGrrrrrrr...!!!", reče jučer na Facebooku jedna poznanica, mlađa od 30.
Nadati se da možemo izbjeći nacionalizam (&šovinizam & many others) u istočnoj Slavoniji jest otprilike kao nadati se da ćemo izići suhi na obalu rijeke nakon što u nju upadnemo. I što smo mlađi, valjda više vjerujemo u takvo čudo. :))
Rekoh, tj. napisah tu negdje u lijevom stupcu da o sebi neću pisati, no ponekad ne možeš uspješno objasniti neku pojavu, a da ne spomeneš sebe.
Devedesetih godina moje je domoljublje bilo na jako niskim granama. Jednostavno, predobro sam shvaćao što se oko nas događa i previše o tome razmišljao. Smetao mi je totalitarizam tadašnjeg hrvatskoga vođe, djeda Franceka i njegovih ađutanata. Smetala mi je lažna demokracija, sputavanje slobodne misli i riječi, ona nulta tolerancija na različitosti u odnosu na nametnuti ideal jedinog Bogom danog i od vrhuške odobrenoga domoljuba, hrvatskog građanina konzervativnog, katoličkog poimanja života i svijeta.
Zato se od 2000. nadalje sve promijenilo. Bez obzira na uspjehe/neuspjehe na poljima društvenog, političkog i ekonomskog života nacije, sad se ne može reći da manjka različitosti, drugačije misli i riječi, drugačijih svjetonazora.
Ipak, trebalo bi vjerojatno još nekoliko desetljeća takvog razvoja da bi se poništile negativnosti iz tolikih zadrtih glava, često se još mogu pročitati OVAKVE stvari (vjerovali mi to ili ne)...
No, nisam o tome htio...
Domoljublje, jel... Iliti patriotizam.
A taj mi je u porastu. Kako i ne bih počeo više voljeti tu svoju domovinu kad shvatim da mrak zakočenih uvjerenja nije jedino što u njoj mogu očekivati.
Volim Hrvatsku koja razmišlja, kritizira nepravilnosti, koja raste duhom. Pluralizam. Toleranciju.
Zato me sad još više pogodi kada mi neki spočitavaju izostanak domoljublja. Jer, sad se zaista osjećam Hrvatom, bez zadrške i gnušanja.
No, za neke ljude valjda nikad nećeš biti dovoljno Hrvat ako nemaš barem 97,88 % neupitno crveno-bijelih krvnih zrnaca, s blagom primjesom crnog. Ako se drzneš posumnjati u katoličke vrijednosti, ili ako ne staneš u obranu generala-ratnog zločinca.
Patriotizam će u Hrvata uvijek imati taj blago gorkasti okus. Kiselkasti.
Možda to i nije loše, od preslatkog se lako udeblja. ;)
|
- 01:20 - Komentari
(4) - Ispis
- #
|
