U Zmajkinom gnijezdu... jesmo svi?
četvrtak, 11.01.2007.
Sedmo poglavlje
|
Vidim da se krug čitateljica moje omiljene knjige za pod jastuk – širi! I to me veseli. Dobro, ne držim je baš ispod jastuka, poveća je pa bi ometala miran san, ali tu je ona blizu uzglavlja, na dohvat ruke. Pročitala sam je cijelu. I onda vrlo brzo shvatila da je nisam pročitala. To je knjiga koja se ne može pro-čitati, može se samo - čitati. Moja preporuka je da je ne odložite na policu i da je ne posuđujete prijateljici. Držite je uvijek blizu, a prijateljici kupite novu! Zalijepim se često za tek jedan odlomak i onda mozgam o njemu i po nekoliko dana. Mislim da sve znam i da sam sve odavno shvatila, imam neko svoje razmišljanje.... ali Clarissa mi je razbila mnoge stereotipe, naučila me kako da se vratim natrag onoj sebi koja zaista jesam i kako da opet čujem onu intuiciju koju sam ostavila usput na nekoj stazi, misleći tada da mi neće više trebati, jer život sam iz dana u dan ne treba nikakvu intuiciju. Pogotovo ne onu-žensku. A sada mi se zna dogoditi da u najjačoj vrevi dana, čujem kako me zove tišina ruba neke daleke guste šume pokrivene snijegom, čujem tek poznat šum padanja snježnih pahulja... I onda je ugledam kako je mirna i sigurna, izašla tek na tren na obronak da mi dopusti da je vidim...moja sjenka Divlje žene..  Navečer prije spavanja sposobna sam za još redak dva nekog teksta prije nego utonem u san, pa sam sinoć posegnula za njom..otvorim je proizvoljno i evo što sam pročitala: ..... Ako se nauči mrziti vlastito tijelo, kako se može voljeti tijelo svoje majke koje je jednako građeno kao i njezino? Tijelo svoje bake, a i svojih kćeri? Kako se može voljeti tijela drugih žena (i muškaraca) u svojoj blizini koji su naslijedili tijela svojih predaka? Tako napadati ženu uništava njeno prirodno pravo da se ponosi pripadnošću obitelji i otima joj onaj prirodni stav koji osjeća u tijelu bez obzira na to koje je veličine, visine i oblika. Zapravo, napad na ženska tijela dalekosežni je napad na one koji su joj predhodili, kao i na one koji dolaze nakon nje. Oštre prosudbe o prihvatljivosti tijela stvaraju naciju zgrbljenih visokih djevojaka, niskih žena na štulama, krupnih žena odjevenih kao da su u koroti, vrlo vitkih žena koje se pokušavaju napuhnuti kao žabe, te raznih drugih žena u ilegali. Uništavanje instiktivne pripadnosti koju žena osjeća prema svom prirodnom tijelu oduzima joj samouvjerenost. Tjera je na to da stalno razmišlja o tome je li dobra osoba ili nije te da temelji svoju vrijednost na tome kako izgleda umjesto na tome kakva je. Tjera je i na to da troši energiju na razmišljanje o količinama hrane koju konzumira, na očitavanje vage i na mjerenje krojačkim metrom. Zaokuplja je, utječe na sve što čini, planira i predviđa. U instiktivnom svijetu nezamislivo je da žena na taj način bude zaokupljena izgledom. Više je nego razumno brinuti se da ostanemo zdrave i jake, da se skrbimo za tijelo što više možemo... .... Divlja priroda nikad ne bi podržala mučenje tijela, kulture ili zemlje. Divlja priroda nikad ne bi pristala na šibanje oblika kako bi dokazala vrijednost, dokazala "kontrolu", dokazala karakter, bila ugodna za oko ili financijski isplativija. Žena kulturu ne može učiniti svjesnijom tako da kaže:-Promijeni se. No, može promijeniti vlastiti pristup sebi i time postići da se omalovažavajuće projekcije preusmjere. To će učiniti tako da vrati svoje tijelo. Tako da ne napusti radost svojega prirodnog tijela, da ne prihvati popularnu tlapnju da sreća dolazi samo onima koji imaju određenu građu ili godine, da ne čeka i ne odgađa bilo koji pothvat, te tako da vrati svoj pravi život, da ga živi punim jedrima, bez zadrške. Takvo dinamično samoprihvaćanje i samopouzdanje začinje promjenu u pristupu kulture. ...... Koliko smo puta čuli ono – moramo prvo voljeti sebe, da bismo mogli voljeti druge. Koliko smo puta i izgovorili tu frazu? A koliko smo puta i jesmo li uopće razmišljali o tome? Ja sam taj odlomak (ovdje bitno kraćen!) čitala ponovno a bar desetak puta. Toliko mi je trebalo da konačno shvatim. Jer koliko god se čini jednostavno, zapravo i nije. Zašto? Jer jednom pročitaš, kažeš-aha, kužim, da-to je to... Ali već sutra ne razmišljaš o tome i voziš stazu svog života po staroj šabloni. Pa eto, dodajem još jedno pitanje, još jednu stvar koju ne znam o vama: Jeste li promijenili neki stav u svom životu, ali ne samo na jedan dan, već onako-zauvijek? |
- 14:50 - Komentari (29) - Isprintaj - #
Prosinac 2011 (1) Listopad 2011 (1) Srpanj 2011 (1) Svibanj 2011 (1) Travanj 2011 (1) Ožujak 2011 (3) Prosinac 2010 (2) Studeni 2010 (3) Kolovoz 2010 (1) Srpanj 2010 (1) Lipanj 2010 (1) Svibanj 2010 (2) Veljača 2010 (3) Siječanj 2010 (2) Prosinac 2009 (5) Studeni 2009 (8) Listopad 2009 (2) Travanj 2009 (1) Prosinac 2008 (2) Studeni 2008 (8) Listopad 2008 (4) Rujan 2008 (2) Kolovoz 2008 (4) Srpanj 2008 (2) Lipanj 2008 (4) Svibanj 2008 (7) Travanj 2008 (6) Ožujak 2008 (7) Veljača 2008 (8) Siječanj 2008 (4) Prosinac 2007 (8) Studeni 2007 (6) Listopad 2007 (6) Rujan 2007 (8) Kolovoz 2007 (10) Srpanj 2007 (11) Lipanj 2007 (11) Svibanj 2007 (13) Travanj 2007 (7) Ožujak 2007 (11) Veljača 2007 (15) Siječanj 2007 (10) Prosinac 2006 (9) Studeni 2006 (10) Listopad 2006 (17) Rujan 2006 (12) Kolovoz 2006 (11) Srpanj 2006 (7) |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Sklona porocima    System up with the top down Got the city on lockdown Drive by in the low ride Hands high when we fly by (Blue)  Kao da plivam protiv rijeke lakše bi bilo pustit se u more istih-istima ova je kuća puna sunca ove su ruke pune zvijezda moje je, moje je moje je ime drukčija tako se dobro osjećam to sam ja i neću nego biti ja moje je ime drukčija postoji nebo razloga to sam ja ja sam – drukčija (Putokazi) Late at night You're taking me home You say you wanna stay But I want you to go Say I don't love you But you know I'm a liar 'Cause when we kiss Ooh... Fire  (Des'ree) a u kosi nam žive sjećanja, uspomene smo skrili među pramenove Proust, ništa originalno trenutak... i miris velike količine netom opranog rublja ti i ja na katu iznad vešeraja sasvim slučajno hej, pa gdje si ti? rasprše se misli dok nestaje međuprostor kad isprepletu se prsti Jer ima izgubljenog vremena za kojim se nikad neće krenuti u potragu svim trenucima usprkos  skidam jutros plavu jastučnicu ispirem sjećanje na još jedan san ionako je premalo jastučnica za sve naše snove da ih sve i bacim ostaje tek besana noć i blijedo sjećanje na zbunjenost koju smo si davno već oprostili  sama na stijeni prkosim buri gledam niz cestu i čekam tebe dođi što kasnije stijena bura i cesta pričaju mi nevjerojatne priče ništa mi ne treba samo vrijeme oni što me znaju otišli su između redova ostala sam sama odbijam se povući ali ne znam koliko će me koštati sjećanje |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||