utorak, 27.03.2007.
Ukradeni dodir
Ruka na mojoj
začuđujuće topla,
koža na kožu...
27.03.2007. u 15:51 •
2 Komentara •
Print •
#
subota, 24.03.2007.
Haiku za ljubavnike
Slučajni susret,
dotičeš me očima,
slutnja dodira...
24.03.2007. u 21:49 •
7 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 18.03.2007.
Vrijeme je da se krene
Čitam jutros Xiolu i njenu emocionalnu reportažicu iz New Yorka i krenu mi zazubice od snažne želje za putovanjem. O, Bože kako želim otputovati. Ništa ekstremno, tjedan-dva da iskusim malo (sasvim malo) avanture. Zašto drugi kontinenti? Europa mi je više manje poznata i ono što mi se još čini interesantnim u Europi a da nisam vidjela svojim očima, to je Portugal. Portugal je odlična destinacija! Dovoljno je blizu da možemo autom, dovoljno je siguran da možemo i s klincima, a i dovoljno je pristupačan u financijskom smislu, ali ono što me doista privlači, jesu drugi kontinenti. Naime, ja još nikad, nikad, nećete vjerovati nikad (!) nisam bila na nekom drugom kontinentu. Mislim da je tek takvo putovanje pravi praznik za osjetila. Drugačija je flora i fauna, drugačiji su ljudi i običaji, drugačija je i boja neba, klima, arhitektura, temperatura mora...ma sve je drukčije i u tome je čar. Bilo bi prekrasno posjetiti Kinu, vidjeti uživo one prekrasne maglovite pejzaže, posjetiti njihova tajnovita svetišta, upoznati duh ljudi, zgražati se na srednjovjekovnim tržnicama dok nam trgovci krvavih ruku demonstriraju koliko je njihovo meso svježe...
Vidjeti Indiju - duh u prostoru na izvoru civilizacije. Vidjeti bijedu i prosjake, vidjeti nasmijanu mladenku u svadbenoj povorci, vidjeti prljave ulice i sumnjive gostionice, mutne rijeke i prekrasnu arhitekturu, musavu derištad na ulicama, policajce u ophodnji, pretrpane vlakove i autobuse... Kad vidiš Indiju, kao da si vidio sve.
Voljela bih vidjeti Afriku - osjetiti suhi vjetar pustinje, napuniti vrećicu pustinjskog pijeska, čuti bubnjeve udaljenih plemena u džunglama, posjetiti najljepšu plažu na svijetu u Cape Townu, zaružiti na Zelenortskim Otocima, popiti čaj od mente u Maroku... A Amerika? Moram li spominjati metropole sjevera i osjećaje koji će me preplaviti dbk budem lunjala kroz "bilo svijeta", njuškala po umjetničkim četvrttima, posjećivala razvikane galerije. Na taj put moram bez klinaca! Nema smisla otići u velegrad i ne osjetiti čari klubova i noćnog života, ne posjetiti sumnjive barove i još sumnjivije četvrti, dočekati zoru kolajući ulicama...
Južna Amerika mi je još veći đir! Meksiko i njegova zanimljiva povijest, divlji krajolici i zanimljivi, topli ljudi. Od Yucatana do Ognjene zemlje, sa naglaskom na Argentinu (obožavam Argentinu!).
Moram smisliti neki dobar i pakleni plan za ovo ljeto. Započinjem desetogodišnji ciklus istraživanja drugih kontinenata. Znam, bilo bi lakše otići na Plitvice ili Dubrovnik, diviti se prekrasnim krajolicima Lijepe Naše, po tisućiti put jest domaću hranu i biti okružena dobro hrvatskim ljudima, glasnim veseljem, odojcima, kockastim lubanjama i golfovima... A ne, ovaj put idemo dalje.
Čuvaj se svijete, stižemo.
18.03.2007. u 08:05 •
9 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 11.03.2007.
Demografski anarhizam
Iako nas političari i mediji svakodnevno uvjeravaju da je za nas jako dobro imati djece (imati puno djece, imati najviše djece u cijelom selu), plaše nas bijelom smrću i demografskim suicidom u koji se ova zemlja uputila i uvjeravaju da su djeca najveće bogatstvo - u praksi su sve to samo tlapnje, kule od karata i fatamorgane u daljini. Odgovorno tvrdim da je imati puno djece danas u Hrvatskoj jednosmjerni vlak na društvene margine. Naravno, govorim o prosječnoj hrvatskoj obitelji koja u kuću mjesečno dovlači plijen u iznosu od oko osam tisuća kuna (ako koji slučajem zarađujete manje, onda ste, jebiga, stvarno najebali). Treba ti 700 kuna za vrtić (računaj po glavi plus 20% popusta na svako sljedeće, parsto kuna za aktivnosti, petstotinjak za odjeću i obuću, tisuću i nešto kuna naočale, a ne usudim se ni pomisliti o kojim se ciframa radi ako ti je dijete nešto bolesno pa mu zatrebaju neke ekstra terapije...). Jednom sam tako provela jutro potucajući se po morbidnim šalterima na Socijalnom da bih izvukla neke potvrde maloj za naočalice. Kad sam do kraju došla do teško stečene cifre i shvatila da se radi o iznosu od sedamdeset i nešto kuna - ispizdila sam. Kužiš, naočale koštaju jebenih soma i tristo, a oni mi kao "daju" sedamdeset kuna. Ma ne treba mi taj fucking novac, samo me nemojte ni zajebavati po nekim ustanovama za tu lovu. Recite da naočale sami plaćamo i sve ok. U tom sam trenutku samo pomislila što se tek događa s roditeljima koji potrebuju razna ortopedska pomagala za djecu tipa kolica, proteze, specijalne hodalice i slično. Preostaje im jedino da kao u trećem svijetu počnu prodavati bubrege, a mogu i rasplodne organe jer im, zasigurno, više neće trebati.
Činjenica jest da klinci neće narasti u nekom ekspresnom roku, niti će netragom nestati u trenutku kad recimo obolimo ili ostanemo bez posla. Klinci su tu i to je to - odavde do vječnosti, pa kao u nekom viktorijanskom romanu - uprti na leđa i vuci dok možeš, a kad ti zaklecaju koljena, kloni i svisni na tlu poput psa...
Recite da sam teatralna, da sve promatram pesimistički, da živim u crno-bijelom svijetu, no ne možete mi reći da lažem. Ako želite postati talac ove nehumane države, ako želite započeti ostatak svog života kojeg će obilježiti čekanje po liječničkim ordinacijama, bankama, socijalnim uredima i ostalim redovima u kojima skrušeno i strpljivo čekaju nečiji roditelji, ako se želite osjećati bespravno, izigrano i bespomoćno, e onda krenite u hipreprodukciju djece i pozabavite se malo ekstremnom disciplinom zvanom odgovorno roditeljstvo.
A još je i dobro dok su kikići maleni i svakodnevno liječe vaše gnojne rane svojim dražesnim osmijehom, gugutanjima i toplim zagrljajima. Na trenutak vam se može učiniti da se žrtva isplati i da vaš život ima smisla, no tako je samo do puberteta. Već u prvom naletu prištića oni počinju mrziti vas i sebe, proganjat će ih nezadovoljstvo socijalnim statusom i mogućnostima koje im nudite. Predbacivat će vam da čitav život niste ništa stvorili, što ih ne možete poslati na neku prestižnu akademiju u Ljubljani, kupiti im šminkerski auto ili omogućiti neki samostalan biznis... Da, vaši će anđelčići misliti da ste nesposobni i neuspješni i svakodnevno će vam to predbacivati: -A kada si me vodio na skijanje? Kada, reci? A kada smo bili na nekom ljetovanju? A gdje su ti, tata, nekretnine? Što si mislio da ću zauvijek imati sedam godina?
Mislite da pretjerujem? Želite dokaz? E pa evo, uzmite na primjer marketing, on uglavnom ima ciljanu populaciju za svaku grupu proizvoda. Kao član mnogobrojne obitelji ti više nikome nisi zanimljiv potrošač jer hranu kupuješ samo na akcijama u diskontima, u pravilu kupuješ robne marke i ogromna tzv. soc-pakiranja šampona, sapuna i ostalih higijenskih potrepština. Ti više sasvim sigurno nisi kupac Loreala, Garniera, Max Mare, Benettona...ti više čak ne kupuješ ni flaširanu vodu, ma dobra je i ona sa slavine... Ti više ne spadaš u probranu populaciju koja si može dopustiti luksuz da razmišlja o kvaliteti, kupuješ u kineskim trgovinama i to nekvalitetne i kontaminirane proizvode. Jedino na čemu ne možeš uštedjeti jesu pelene i dječji lijekovi - što se mora nije teško. Apsurdno je da u Hrvatskoj nisi zanimljiv ni grđevinarima i trgovcima nekretnina, jer ne znam jeste li primjetili, ali u "mračnom dobu" postala je ciljana stanogradnja za obitelji i normalan je obiteljski stan bio velik oko 70-80 metara kvadratnih, no danas se takvi stanovi više ne grade jer je Kosorica jedna od rijetkih koji si mogu priuštiti toliko kvadrata. Grade se stanovi do pedeset kvadrata. Nije li to apsurdno? Pa to su samački stanovi! Kako obitelj može stati u takav stan? Izgradnja obiteljskih stanova nema financijsku perspektivu. Vidjela "mafija" da raja nema novaca za krov nad glavom. No naravno da je "naša" država smislila čitav spektar povoljnih stambenih kredita za iste te mnogoljudne obitelji na koje se stalno poziva, štoviše pokrenula je i državnu stanogradnju s povoljnijim kvadratima za te iste obitelji. Možeš misliti! Jebe se državi za te ljude. Sve je to samo forma! Kurac od ovce!
Možda vam na krštenje osmoga djeteta svrati Sanader glavom i bradom pa vam velikodušno ostavi jedan od svojih satova i vaš stambeni problem je riješen. Dakle ostaje vam alternativa - povratak prirodi. Pronađite slobodnu špilju, istjerajte medvjede iz nje i eto, krasnog li gnjezdašca za vašu obitelj. Ne budite skeptični - ako su mogli vaši preci, onda možete i vi.
Ljudi, nemojte se dati zajebavati. Nemojte raditi djecu ni pod razno. U ovoj ste državi slobodni i moćni samo dok si ne priskrbite taj jaram, a kad si ga jednom namaknete na vrat, vjerujte mi, nikoga više nije briga za vas. Ako radnička klasa u Hrvatskoj želi lijepo živjeti, onda djeca, a pogotovo puno djece, nikako nisu poželjna opcija. Postat ćete samo "topovsko meso" - oni koji prvi stradavaju. Prva nedaća u obliku neke inflacije, rata ili neke zajebane bolesti - i gotovi ste! Postat ćete proli, šudra, šljaker-prosjac koji vječno statira po nekim šalterima - dno dna, i djeca vaše djece bit će na dnu dna. Vaši potomci neće postajati liječnici, psiholozi, plesni pedagozi, odvjetnici i to samo zato jer im vi to nećete moći priuštiti...
Ako želite spoznati kakav je to osjećaj kad vas čelična šaka države drži za jaja, onda pravite djecu i to onako biblijski, bez sustezanja, i uživajte u svakom danu, u svakom njihovom osmijehu i provali, u svakom prcu i dišpetu. Nemojte dopustiti da vas kolju stres i tjeskoba zbog financijskih briga, nemojte potpadati pod grozomoran utjecaj Zapada, nemojte maštati o svojoj kućici, održavanom travnjaku i roštilju s prijateljima. Maštajte samo o obilnom i mirisnom roštilju - i on će vam biti dovoljno nedostupan!
Ma jebe nam se za demografski kolaps! Kao da će nekome baš Hrvati faliti? Svijet je prenapučen gladnim ljudima, a mi kao brinemo što nas je malo. Pogledajte prema istoku - novi barbari pred vratima, horde čekaju pred zidinama Europe. Crni, žuti, zeleni(?), svi čekaju zeleno svjetlo da preplave naše opustjele oranice, zasjednu na naše suhozide, napuče područja pod posebnom državnom skrbi... Ma nema frke, ljudi moji, pozivam vas da mi se pridružite u novom trendu - demografskom anarhizmu. Neka djecu rađa onaj tko želi i hoće, netko će već napučiti jalovu pustopoljinu zvanu Hrvatska, no to ovaj puta više neće biti Hrvati...
11.03.2007. u 08:37 •
7 Komentara •
Print •
#
petak, 02.03.2007.
Frajeri II. dio
Kao rođena Balkanuša genetski sam programirana na retro modele pravih plemenskih mužjaka. Ok, seljanka sam, primitivka, sve to znam, no zaista, sofisticirani ili nedaj bože feminizirani tipovi - kod mene jednostavno ne prolaze. Nevolja je u tome što moj emancipiran ego ne podnosi te iste frajere pa se samim tim nameće teza da ja ne podnosim muškarce u niti jednom mogućem utjelovljenju, ali ne bojte se, usprkos svim uvjerenjima i raspoloživim teorijama, činjenica jest da se ja i muški rod generalno jako dobro kužimo (barem na prvu loptu - nevolje počinju tek u svakodnevnoj simbiozi u kojoj sam ja uvijek nekako rak samac, a na grbači mi groteskni moruzgvac nesposoban za život).
Najveća je nevolja u tome što frajeri jake vratine i krupnih ruku najčešće imaju i duh naših kromanjonskih predaka. Lovci su ostali lovci, a evolucija je nad kamenim genima ostala bespomoćna. Tako je, na Balkanu Evolucija teče sporije... Da, to je taj poklon paket: Krupne ruke - mali mozak; jaki vrat - latentna agresija. I to je to, tipovi s takvom građom jednostavno ne peku palačinke svojim djevojkama. Ti te totalno izjebu, ali nažalost, samo metaforički. Rasture ti privatan život, prijateljstva, ambicije i osobnost. Nasele se u tebi poput zločestih izvanzemaljaca i cijelu te zauzmu, i nisu zadovoljni dok iz tebe ne iscijede i posljednje ostatke svega što si bila prije nego što si na njega nabasala... Ti te nikada ne znaju poslušati, razgovarati još manje, a osjetljivost na tvoje probleme mu je na zavidno niskoj razini.
Uobraženi feromonski manijaci u tijelima vitkih atleta. Prepoznat ćete ih po karakterističnom hodu (kao da imaju non-stop erekciju). Hej, a najviše me nerviraju njihova ritualna okupljanja vikendom uz masu piva, nogomet i lovačke priče koje završavaju flertom s lokalnom razvedenom konobaricom i glavom u školjci. Tim redoslijedom...
Odvratno je to koliko se oni zapravo međusobno ne podnose, plaše se jedan drugoga jer su duboko u sebu svijesni da se ne uklapaju u zadani kalup i boje se osude i anateme, koja bi u ovom slučaju bila sto puta gora od one crkvene. U svojim su mikrohijerarhijama formirali stroga pravila koja dijele prave muškarce od onih drugih. Taj im tajni kodeks ne dopušta skuhati kavu, pokupiti mrvice sa stola, održavati redovnu higijenu, recitirati Preverta ili pričati zaljubljeno u svojoj djevojci. Zbog istoga ne smiju gledati sapunice, plakati na dirljivim filmskim scenama, piti kapuccino, listati ženske časopise ili ne daj bože biti na dijeti. Jedan na drugog paze poput kobaca i na najmanji znak "popuštanja" slijedi kritika, ismijavanje, a po potrebi i odbacivanje. Oni jednostavno ne podnose varijacije i nijanse. Zakon čopora ili horde nema milosti - slabi otpadaju. Tu se, valjda, bruse instinkti nesuđenih mladih pećinskih lovaca koji su nemilosrdno zatirali pojedince nesposobne za život i svakodnevnu borbu za preživljavanje... Surovi mrežni marketing - sustav u kojem se mužjačke doktrine šire od uha do uha po modelu ovog suvremenog ekonomskog sustava. Čvrste konture ove zamišljene piramide neodoljivo me podsjećaju na folklorna kola koja plešu isključivo muškarci na balkanskim visoravnima, jedan se drugome penju na ramena formirajući nekakvu alternativnu društvenu piramidu koja jasno ilustrira društvene odnose tog kraja. Ova struktura postoji i u svojoj mikro formi, a preslikava se na svakom malom kvartovskom čoporu. Lojalni jedan drugome poštuju tu nametnutu hijerarhiju, no zapravo su neiskreni i nemoćni iskobeljati se iz te arhaične zajednice po cijenu vlastitog renomea u istoj.
Među sobom biraju vođe. Onako tiho i sporazumno to če biti dječak s najvećim pištoljem na vodu ili najskupljim automobilom. Uuuu, kako su slabi na novac! On ih baca na koljena. Usko ga povezuju s moći i pred najmoćnijim među sobom oni su bespomoćni. Spuštaju glave kao pred faraonom. A taj isti "vođa", frajer kojem je otac omogućio najbolju limenu kantu u kvartu, on se i sam osjeća najpametniji, najuspješniji, bajpotentniji, najzgodniji... Alfa-1, prvi među jednakima i onaj koji drugima daje osjećaj da nešto vrijede. Prepoznaješ ga već dok ulazi u lokalni kafić: govori zeru glasnije od ostalih, smije se glasnije od ostalih, na šank ležerno baca najnoviji mobitel i najskuplje cigare na tržištu, gura ruke u džepove traperica i okreće se odmjeravajući sve ljude u kafiću lagano usporivši dok pogledom prelazi preko žena, i taman kad se uplašiš da će izvaditi svoju XXL kurčinu i popišati se na šank (da označi teritorij), on zaključi da ništa ne ugrožava njegov teren i počinje se normalnije ponašati... Fuuuuj!
Mislite da pretjerujem? E pa razmislite onda zašto intelektualci, umjetnici, moderni i osviješteni muškarci koji su ujedno i snažne individue ne podnose takve čopore? Zašto oni ne podnose diktaturu muške osrednjosti, nego su radije sami?
Undividua i čopor, to ne ide zajedno, pogotovo u svijetu mladih potentnih muškaraca koj tek pokušavaju za sebe stvoriti mjesto pod suncem. I tako sve dok se jednog dana ne ogledaju u našim očima. Kad jednom uvide moć koju imaju nad nama i kad osjete moć koju mi imamo nad njima, čopor im više nije potreban. Onda počinje igra jedan na jedan.
Kad se oslobodimo spona koje nam je nametnuo odgoj i strahova koje nam je nametnulo društvo njušimo se poput zvijeri, prepoznajemo se poput iskonskih lovaca. Više nam nije potrebna nikakva hijerarhija.
Prepoznajemo se...
02.03.2007. u 21:27 •
11 Komentara •
Print •
#
