Kao rođena Balkanuša genetski sam programirana na retro modele pravih plemenskih mužjaka. Ok, seljanka sam, primitivka, sve to znam, no zaista, sofisticirani ili nedaj bože feminizirani tipovi - kod mene jednostavno ne prolaze. Nevolja je u tome što moj emancipiran ego ne podnosi te iste frajere pa se samim tim nameće teza da ja ne podnosim muškarce u niti jednom mogućem utjelovljenju, ali ne bojte se, usprkos svim uvjerenjima i raspoloživim teorijama, činjenica jest da se ja i muški rod generalno jako dobro kužimo (barem na prvu loptu - nevolje počinju tek u svakodnevnoj simbiozi u kojoj sam ja uvijek nekako rak samac, a na grbači mi groteskni moruzgvac nesposoban za život).
Najveća je nevolja u tome što frajeri jake vratine i krupnih ruku najčešće imaju i duh naših kromanjonskih predaka. Lovci su ostali lovci, a evolucija je nad kamenim genima ostala bespomoćna. Tako je, na Balkanu Evolucija teče sporije... Da, to je taj poklon paket: Krupne ruke - mali mozak; jaki vrat - latentna agresija. I to je to, tipovi s takvom građom jednostavno ne peku palačinke svojim djevojkama. Ti te totalno izjebu, ali nažalost, samo metaforički. Rasture ti privatan život, prijateljstva, ambicije i osobnost. Nasele se u tebi poput zločestih izvanzemaljaca i cijelu te zauzmu, i nisu zadovoljni dok iz tebe ne iscijede i posljednje ostatke svega što si bila prije nego što si na njega nabasala... Ti te nikada ne znaju poslušati, razgovarati još manje, a osjetljivost na tvoje probleme mu je na zavidno niskoj razini.
Uobraženi feromonski manijaci u tijelima vitkih atleta. Prepoznat ćete ih po karakterističnom hodu (kao da imaju non-stop erekciju). Hej, a najviše me nerviraju njihova ritualna okupljanja vikendom uz masu piva, nogomet i lovačke priče koje završavaju flertom s lokalnom razvedenom konobaricom i glavom u školjci. Tim redoslijedom...
Odvratno je to koliko se oni zapravo međusobno ne podnose, plaše se jedan drugoga jer su duboko u sebu svijesni da se ne uklapaju u zadani kalup i boje se osude i anateme, koja bi u ovom slučaju bila sto puta gora od one crkvene. U svojim su mikrohijerarhijama formirali stroga pravila koja dijele prave muškarce od onih drugih. Taj im tajni kodeks ne dopušta skuhati kavu, pokupiti mrvice sa stola, održavati redovnu higijenu, recitirati Preverta ili pričati zaljubljeno u svojoj djevojci. Zbog istoga ne smiju gledati sapunice, plakati na dirljivim filmskim scenama, piti kapuccino, listati ženske časopise ili ne daj bože biti na dijeti. Jedan na drugog paze poput kobaca i na najmanji znak "popuštanja" slijedi kritika, ismijavanje, a po potrebi i odbacivanje. Oni jednostavno ne podnose varijacije i nijanse. Zakon čopora ili horde nema milosti - slabi otpadaju. Tu se, valjda, bruse instinkti nesuđenih mladih pećinskih lovaca koji su nemilosrdno zatirali pojedince nesposobne za život i svakodnevnu borbu za preživljavanje... Surovi mrežni marketing - sustav u kojem se mužjačke doktrine šire od uha do uha po modelu ovog suvremenog ekonomskog sustava. Čvrste konture ove zamišljene piramide neodoljivo me podsjećaju na folklorna kola koja plešu isključivo muškarci na balkanskim visoravnima, jedan se drugome penju na ramena formirajući nekakvu alternativnu društvenu piramidu koja jasno ilustrira društvene odnose tog kraja. Ova struktura postoji i u svojoj mikro formi, a preslikava se na svakom malom kvartovskom čoporu. Lojalni jedan drugome poštuju tu nametnutu hijerarhiju, no zapravo su neiskreni i nemoćni iskobeljati se iz te arhaične zajednice po cijenu vlastitog renomea u istoj.
Među sobom biraju vođe. Onako tiho i sporazumno to če biti dječak s najvećim pištoljem na vodu ili najskupljim automobilom. Uuuu, kako su slabi na novac! On ih baca na koljena. Usko ga povezuju s moći i pred najmoćnijim među sobom oni su bespomoćni. Spuštaju glave kao pred faraonom. A taj isti "vođa", frajer kojem je otac omogućio najbolju limenu kantu u kvartu, on se i sam osjeća najpametniji, najuspješniji, bajpotentniji, najzgodniji... Alfa-1, prvi među jednakima i onaj koji drugima daje osjećaj da nešto vrijede. Prepoznaješ ga već dok ulazi u lokalni kafić: govori zeru glasnije od ostalih, smije se glasnije od ostalih, na šank ležerno baca najnoviji mobitel i najskuplje cigare na tržištu, gura ruke u džepove traperica i okreće se odmjeravajući sve ljude u kafiću lagano usporivši dok pogledom prelazi preko žena, i taman kad se uplašiš da će izvaditi svoju XXL kurčinu i popišati se na šank (da označi teritorij), on zaključi da ništa ne ugrožava njegov teren i počinje se normalnije ponašati... Fuuuuj!
Mislite da pretjerujem? E pa razmislite onda zašto intelektualci, umjetnici, moderni i osviješteni muškarci koji su ujedno i snažne individue ne podnose takve čopore? Zašto oni ne podnose diktaturu muške osrednjosti, nego su radije sami?
Undividua i čopor, to ne ide zajedno, pogotovo u svijetu mladih potentnih muškaraca koj tek pokušavaju za sebe stvoriti mjesto pod suncem. I tako sve dok se jednog dana ne ogledaju u našim očima. Kad jednom uvide moć koju imaju nad nama i kad osjete moć koju mi imamo nad njima, čopor im više nije potreban. Onda počinje igra jedan na jedan.
Kad se oslobodimo spona koje nam je nametnuo odgoj i strahova koje nam je nametnulo društvo njušimo se poput zvijeri, prepoznajemo se poput iskonskih lovaca. Više nam nije potrebna nikakva hijerarhija.
Prepoznajemo se...
Post je objavljen 02.03.2007. u 21:27 sati.