petak, 23.02.2007.
o VJENČANJIMA, SPROVODIMA...I RAZVODIMA
Budući da živim na selu, vrlo sam dobro upoznata sa svim tradicijskim blagodatima našega folklora i moram priznati da sam odradila na desetke vjenčanja, krstitki, krizmi i sprovoda. Protokol mi je u detalje poznat, a da postoji neki certifikat o kumskoj podobnosti, vjerojatno bih i ja bila ponosna vlasnica jednog takvog, no ovako, među nama, moram vam priznati da imam gadan problem s tim plemenskim ritualima. Zapravo mi se gade i nastojim ih izbjegavati u širokom luku, a čak su mi i rođendani došli na crnu listu. Jednostavno ne podnosim prisilu i teško se nosim s usiljenom kvazisrdačnom atmosferom koja na takvim manifestacijama vlada. Tek ako vam kažem što mislim o sprovodima, svi ćete pomisliti da sam bezosjećajna kučka, ali što je tu je...od svega mi se toga sere i želim ovu poruku poslati u svemir.
Sociološka i povijesna pozadina tih rituala potpuno mi je jasna. To je automatiziran priljev ogromne količine ljudi bez obzira je li ti se rodilo dijete ili umrla baba. Mehanizam je isti: red meze, red pića, red suza ili smijeha (ovisi o prigodi, no najčešće je kombinirano). Legalizirano pijančevanje i kolektivna katarza kroz spoznaju da smo svi zajedno u govnima do grla, ali naglasak je na zajedno. Teatralniji pripadnici tu sebi uzmu malo više oduška. Na pogrebima ucviljene udovice kukaju, arlauču, padaju u nesvijest, dobivaju epileptične napade, skaču u rake i što ti ja znam što sve ne, a "najbliži" je paze, tješe, pomažu joj i sprječavaju je da sama sebi ne prikrati život od silne tuge. Ma kažem vam, pizdarija! Kad je neka sretnija prigoda, opet se nađu opaljenci koji u deliriju skaču na stolove, propucaju susjedu prozore, pojebu se s kumom u wc-u ili izazovu lančani sudar. Što je seljak veći, to je svadba luđa. I svi se opet raduju, luduju, razbacuju se novcem i žele vjerovati da su to pravi oni. Maškarada! Siroče koje inače premeće po džepovima kad treba kupiti kruh, ženu nije izveo još od njihovog vlastitog vjenčanja (koje btw još uvijek nisu do kraja otplatili), ALI DANAS SE IMA, DANAS SE VITLA TISUĆINKAMA JEBOIMBOGMATER!!! IMA SE, IMA!!!
Valjda se samo jebeni cinici i zaklete individue poput mene ovdje osjećaju kao krme u Teheranu. Grozim se njihovih znojnih košulja i mirisa pravih muškaraca (za koji čitam u zadnje vrijeme da bi mi trebao biti privlačan - hm, uzet ću to na razmatranje). Ježim se srdačnog stiskanja, cike, kola, a najviše, stvarno se najviše grozim onog jezivog trenutka kad na svadbana počnu nekakve opscene igrice s nekavim glupim seksualnim konotacijama...Fuj!
A da vidite koja sam ja kuma!? Toliko sam savršena u tome da me ljudi stalno zovu, i zovu, i zovu, a ja ne znam kako osmisliti bezbolnu odstupnicu. Kako ljude odbiti a ne uvrijediti. Toliko sam očajna da sam počela izmišljati neodgodiva putovanja, egzotične bolesti, krize u braku. Ne prezam ni pred čime jer cilj opravdava sredstva. Moram se izvući iz ovog začaranog kruga cikličkog izmijenjivanja funeralnih, natalnih i inih obreda.
Zanimljivo je primijetiti kako se društvo sporo mijenja. Ti su rituali toliko ukorijenjeni u društvo da se ni oni najsnažniji pojedinci, osobenjaci i sociopati, ne mogu i ne žele tome oduprijeti. Jednostavno to odrađuju poput nekih tužnih marioneta i dostojanstveno sokratovskom pomirenošću negoduju motreći brojgelovske motive svuda oko sebe...
Zbog svoje inercije društvo još nije uspjelo u sisati i neke nove prekretnice u ljudskim životima pa je zanimljivo gledati kako su ljudi izgubljeni kad nekog na primjer ostavi žena. Na razvod braka svi su nijemi. Nema barbarskih hordi pred vratima, nema suza i tapšanja, nema nareska ni vina, teatralnosti ni tihog tapšanja... muk. Nitko ne zna što treba učiniti. Bilo bi najjednostavnije ispeći kolač i odnijeti ga nesretniku na vrata, reči mu da si čuo što se dogodilo, isplakati se pa zatim napiti i sutra je sve ok. Ovako se samo tiho pogledavamo, komentiramo iza leđa, žalimo ali niša ne govorimo sve dok "brakolomac" ne odluči sam progovoriti o svom novom stanju.
Eh, tada vidiš poželim da postoji model kako valja postupiti , jer ako postoji obrazac, onda je u redu, onda nisam prvi kojemu se to dogodilo. Ako postoji šablona, onda ne mogu pogriješiti. Samo odem na ta jebena vrata i jednostavno to odradim, onda više to nisam JA i to više nije MOJ PRIJATELJ, onda je to bilo tko pod kapom nebeskom.
Ništ posebno. Samo ljudi kojima se događa samo život...
23.02.2007. u 23:08 •
13 Komentara •
Print •
#
