petak, 23.02.2007.
o VJENČANJIMA, SPROVODIMA...I RAZVODIMA
Budući da živim na selu, vrlo sam dobro upoznata sa svim tradicijskim blagodatima našega folklora i moram priznati da sam odradila na desetke vjenčanja, krstitki, krizmi i sprovoda. Protokol mi je u detalje poznat, a da postoji neki certifikat o kumskoj podobnosti, vjerojatno bih i ja bila ponosna vlasnica jednog takvog, no ovako, među nama, moram vam priznati da imam gadan problem s tim plemenskim ritualima. Zapravo mi se gade i nastojim ih izbjegavati u širokom luku, a čak su mi i rođendani došli na crnu listu. Jednostavno ne podnosim prisilu i teško se nosim s usiljenom kvazisrdačnom atmosferom koja na takvim manifestacijama vlada. Tek ako vam kažem što mislim o sprovodima, svi ćete pomisliti da sam bezosjećajna kučka, ali što je tu je...od svega mi se toga sere i želim ovu poruku poslati u svemir.
Sociološka i povijesna pozadina tih rituala potpuno mi je jasna. To je automatiziran priljev ogromne količine ljudi bez obzira je li ti se rodilo dijete ili umrla baba. Mehanizam je isti: red meze, red pića, red suza ili smijeha (ovisi o prigodi, no najčešće je kombinirano). Legalizirano pijančevanje i kolektivna katarza kroz spoznaju da smo svi zajedno u govnima do grla, ali naglasak je na zajedno. Teatralniji pripadnici tu sebi uzmu malo više oduška. Na pogrebima ucviljene udovice kukaju, arlauču, padaju u nesvijest, dobivaju epileptične napade, skaču u rake i što ti ja znam što sve ne, a "najbliži" je paze, tješe, pomažu joj i sprječavaju je da sama sebi ne prikrati život od silne tuge. Ma kažem vam, pizdarija! Kad je neka sretnija prigoda, opet se nađu opaljenci koji u deliriju skaču na stolove, propucaju susjedu prozore, pojebu se s kumom u wc-u ili izazovu lančani sudar. Što je seljak veći, to je svadba luđa. I svi se opet raduju, luduju, razbacuju se novcem i žele vjerovati da su to pravi oni. Maškarada! Siroče koje inače premeće po džepovima kad treba kupiti kruh, ženu nije izveo još od njihovog vlastitog vjenčanja (koje btw još uvijek nisu do kraja otplatili), ALI DANAS SE IMA, DANAS SE VITLA TISUĆINKAMA JEBOIMBOGMATER!!! IMA SE, IMA!!!
Valjda se samo jebeni cinici i zaklete individue poput mene ovdje osjećaju kao krme u Teheranu. Grozim se njihovih znojnih košulja i mirisa pravih muškaraca (za koji čitam u zadnje vrijeme da bi mi trebao biti privlačan - hm, uzet ću to na razmatranje). Ježim se srdačnog stiskanja, cike, kola, a najviše, stvarno se najviše grozim onog jezivog trenutka kad na svadbana počnu nekakve opscene igrice s nekavim glupim seksualnim konotacijama...Fuj!
A da vidite koja sam ja kuma!? Toliko sam savršena u tome da me ljudi stalno zovu, i zovu, i zovu, a ja ne znam kako osmisliti bezbolnu odstupnicu. Kako ljude odbiti a ne uvrijediti. Toliko sam očajna da sam počela izmišljati neodgodiva putovanja, egzotične bolesti, krize u braku. Ne prezam ni pred čime jer cilj opravdava sredstva. Moram se izvući iz ovog začaranog kruga cikličkog izmijenjivanja funeralnih, natalnih i inih obreda.
Zanimljivo je primijetiti kako se društvo sporo mijenja. Ti su rituali toliko ukorijenjeni u društvo da se ni oni najsnažniji pojedinci, osobenjaci i sociopati, ne mogu i ne žele tome oduprijeti. Jednostavno to odrađuju poput nekih tužnih marioneta i dostojanstveno sokratovskom pomirenošću negoduju motreći brojgelovske motive svuda oko sebe...
Zbog svoje inercije društvo još nije uspjelo u sisati i neke nove prekretnice u ljudskim životima pa je zanimljivo gledati kako su ljudi izgubljeni kad nekog na primjer ostavi žena. Na razvod braka svi su nijemi. Nema barbarskih hordi pred vratima, nema suza i tapšanja, nema nareska ni vina, teatralnosti ni tihog tapšanja... muk. Nitko ne zna što treba učiniti. Bilo bi najjednostavnije ispeći kolač i odnijeti ga nesretniku na vrata, reči mu da si čuo što se dogodilo, isplakati se pa zatim napiti i sutra je sve ok. Ovako se samo tiho pogledavamo, komentiramo iza leđa, žalimo ali niša ne govorimo sve dok "brakolomac" ne odluči sam progovoriti o svom novom stanju.
Eh, tada vidiš poželim da postoji model kako valja postupiti , jer ako postoji obrazac, onda je u redu, onda nisam prvi kojemu se to dogodilo. Ako postoji šablona, onda ne mogu pogriješiti. Samo odem na ta jebena vrata i jednostavno to odradim, onda više to nisam JA i to više nije MOJ PRIJATELJ, onda je to bilo tko pod kapom nebeskom.
Ništ posebno. Samo ljudi kojima se događa samo život...
23.02.2007. u 23:08 •
13 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 11.02.2007.
Najbolji hrvatski frajeri
Budući da sam još uvijek u vrlo pozitivnoj fazi, a od pms-a me dijeli samo par dana, vrijeme je za još jedan pozitivan post, a ovog sam odlučila posvetiti ni manje ni više nego komadima. Zapravo sam pomalo ogorčena zbog stalnog bombardiranja brojnim top listama najljepših cura, no o frajerima se nasuprot tome šuti. Ne znam, pretpostavljam da je to tako zato jer je besmisleno muškarce vrednovati prema vanjskim kriterijima jer dotična gospoda ne vole da ih se kategorizira prema godinama ili vanjštini. Na žalost, ne mogu vam pružiti zadovoljstvo i sastaviti klasičnu top listu na kojoj prednjače tamnoputi apoloni poput Philipa Kleve ili Marija Valentića, jer me u stvarnom životu privlači potpuno drugačiji tip frajera. Privlači me intelekt (ne kažem da ga dotična gospoda nemaju, ali ja jednostavno nisam upoznata s njim), kompetencija, dubina, gorčina, talenat, ćud... Obožavam sramežljive i introvertirane frajere, no sviđaju mi se i lucidni brbljavci, neumorni zabavljači, dijabolični govornici i djetinjasti vizionari. Ova će lista u najvećoj mjeri biti suprotna svim zvanično objavljenima u Lijepoj Našoj, ali vjerujem da ću kod nekih blogerica naići na odobravanje...
Dakle, najbolji hrvatski frajeri su:
1. Matija Babić
Ne znam je li to pametno obrazlagati jer ću se zapetljati, ali svakako njega smatram najboljim frajerom u Hrvatskoj. Odavno mi je simpatičan, no neki dan sam gledala emisiju U sridu u kojoj je gostovao i s oduševljenjem sam primijetila da je mali preko noći odrastao. Godine su ga profinile, izdužile mu lice, iscrtale intelektualne borice i podočnjake, izbrusile njegov intelekt poput najfinijeg dijamanta, no malo su ublažile i njegov u mladenačku (jel to dolazi od mladenaca ili mladosti?) prgavost. Matija je rijetko sposoban za svoje godine i vjerujem da će jako daleko dogurati. Najslađe mi je na njemu što odiše nekakvim urbanim pankerskim duhom. Sad ćete vi zvocati zašto ja kenjam o njegovoj sposobnosti i intelektu kad je ovo izbor ljepote, no ne mogu si pomoći - privlači me lucidnost...
2. Leon Lučev
Ime koje govori samo za sebe. Na početku su mi malo zasmetale njegove tipično slavenske crte lica (smiješni su mi ljudi koji su previše određeni svojim geografskim podrijetlom), no s vremenom su mi postale zanimljive. Njegove oči odaju da se u njemu krije dobra i suptilna osoba. Asketska ga figura razlikuje od mase gdje god se nalazio i daje mu jednu duhovnu dimenziju. Jedan od onih frajera za koje odmah znaš da će biti dobri očevi. To znači da je sastavljen od savršenog omjera zemlje i neba.
On mi je dugo vremena bio N1.
3.Urban
Onome tko je slušao njegove pjesme, nije uopće bitno kako izgleda. Ok, znam da ima glavu kao žarulju, znam da je prepotentan i da vjerojatno ima gadnih problema s opijatima, znam da je apsolutni umjetnik zaljubljen samo u sebe, ali on mi jednostavno izgleda bliže Bogu od nas ostalih smrtnika. Milici želim svu sreću jer slutim da je čeka velik posao, nekako on mi nije tip koji ostaje uz tebe kad ti se pojavi celulit na bedrima... I kad bide izgledao kao Drago Diklić, imat će hordu svojih obožavateljica.
p.s. dugo mi nije bio među prvih tri, no ovaj tjedan svira kod nas pa me malo oprala nostalgija..,.
4. Luka iz TBF-a
Svako tko je ikad gledao njihov nastup sigurno je primijetio simpatičnog dugokosok boema s laganim predgrizom. Ako je tom prilikom dotični gospodin bio u mornarskoj majici, onda je to bio pravi praznik za oči. Luka je pjesnik, čisti osjećaji utjelovljeni u žilavom tijelu revlucionara. Još jedan od onih frajera za koje ste sigurni da će biti dobri očevi. Veća ga zamišljam kako hoda gradom u onoj slatkoj prugastoj majici ponosno za vratom noseći neko slatko derište. Oprostite mi, ali Luka definitivno ide prema gore...
5. Goran Navojac u predekspandirajućoj fazi.
On je bio zgodan krupan muškarac, no polako se pretvara u sisatu mješinu. Ipak, još uvijek je vrlo muževan i seksi, no nastavi li se debljati ovom brzinom, Larisa će ga brzo ostaviti u magli, a on će se pretvoriti u hrvatskog Pavla Vujsića. Ovdje je samo zato jer hrvatsko glumište odavno nije vidjelo takvu razinu testosterona pa mu moramo dati još jednu šansu. Bilo bi lijepo kad bi sljedeće godine umjesto gihta dobio nagradu hrvatskog glumišta ili Zlatnu arenu. Gorane, probudi se!
6. Krešimir Mikić
Skužili ste me! Obožavam suptilne nosate dugonje i ne mogu si pomoći. Krešimir je jedan od najtalentiranijih glumaca u nas. Najsimpatičnija faca u Hrvatskoj! Ubojiti spoj privlačnosti, talenta i intelekta... Oh, Krešo...
7. Iako sportaši nemaju što raditi na mojoj top listi jer su mi uglavnom totalno nezanimljivi, jedno ću mjesto ostaviti da ga zajedno mogu podijeliti Mirza Džomba (najsimpatičniji hrv. osmijeh) i Ivano Balić (mislim da njegovu poziciju ovdje ne moram obrazlagati).
8. Stoka
Iako se nije istaknuo intelektom, elokvencijom i obrazovanjem, moramo mu priznati da jednostavno dobro izgleda, a i tetovaže su mu na pravom mjestu... Mmmm, neotesani prostak...
9. Viktor Drago
Ne želim ovdje pokretati polemiku je li čovjek gay ili nije, zapravo i nije bitno. Čovjek je The faca na modnoj sceni, lijep je, pametan, sposoban i karizmatičan, i vjerojatno bi ga rado zaskočili brojni obožavateljice kao i obožavatelji, a s kim se on mazi kad sedma sila ne pazi, to već nije naš problem.
10. Aleksandar Stanković
On je ovdje zato što je zgodan, briljantan i pametan, a pri tom je u sebi zadržao seksualnost kvartovskih štemera. Spada u moju omiljenu kategoriju frajera - hiperpotentan intelektualac.
A čujem i da je opet solo...
11.02.2007. u 07:50 •
20 Komentara •
Print •
#
ponedjeljak, 05.02.2007.
UŽSMS
Jučer smo na jednoj dokonoj, ali nadasve nadahnutoj kavici, ja i nekolicina mojih prijateljica odlučile pokrenuti nekakvu građansku inicijativu kojom bi povezale sve pripadnice ljepšega spola koje imaju sreću ili nesreću ne biti blagoslovljene povećim grudima. Udruzi smo nadjenuli i ime: Udruga žena s malim sisama, a uskoro se nadamo i klupskim prostorijama, sponzorstvima te podršci šireg građanstva. Ako postoje klubovi i udruge ljudi razno-raznih tjelesnih karakteristika, strasti, hobija i dijagnoza, ne vidim zašto tu ne bi bilo mjesta i za nas. Nemojte me krivo shvatiti, ja nisam rekla da smo mi klub ljubitelja malih sisa, jer mi takve sise ne volimo, već ih jednostavno imamo pa ih stoga s ponosom nosimo. Čak i mi većim dijelom patimo od tog fetiša jer smo kao i ostatak čovječanstva mahom odrasle dojene na sisama, mažene na koljenima podebljih mama, teta i baka. Velike grudi "mirišu" na toplinu, obilje i sigurnost, i to je tako, ali nitko ne može poreći da i male grudi (tzv. dlanuše) imaju svoje prednosti.
U toku je i osmišljavanje manifesta, a započeti ćemo ga s deset razloga zašto bi cure s malim sisama trebale biti ponosne na svoje tijelo:
1. Djevojke s malim grudima najčešće imaju i pozavidnu liniju, naglašen vrat, struk i ključne kosti.
2. Je li netko ikad vidio sportašicu s velikim sisama (bacanje kladiva se ne računa)?
3. Nemaju strije, a ispod malih sisica ne stvaraju se ojedine!
4. Štrklje mogu nositi seksi, seksi rublje s tanašnim bretelicama.
5. Štrklje mogu nositi uske majičice bez grudnjaka na kojima se lagano naziru bradavice.
6. Postoje frajeri koji tvrde da obožavaju male sisice! To je informacija koju treba provjeriti jer postoji opravdana sumnja da to govore samo zato jer znaju da to želimo čuti.
7. Djevojke bez sisa, koje naš okrutan narod voli nazivati i daske, mogu spavati potrbuške.
8. Takve djevojke mogu u školskim igrokazima i crkvenim prikazanjima s lakoćom odigrati mušku ulogu. Nije da često treba, al' dobro je znati.
9. "Daske" nikada nemaju pokapanu majicu na prsima!
10. Štklje su jedine žene za koje se može reći da sila teže radi za njih.
p.s. sad mi pada na pamet još barem pet argumenata, no nastavak tek slijedi...
05.02.2007. u 20:49 •
9 Komentara •
Print •
#
nedjelja, 04.02.2007.
Vuk u janjećoj koži
Kao žena, najčešće se osjećam upravo kao vuk u janjećoj koži (može biti i koža neke druge pitome životinjice). U meni je vulkan, a na vrku snježna kapa. U sebi skrivam glasnu i raspomamljenu zvijer, a izvana sam nasmijana optimistična ženica. Mislim da su mi to učinili tzv. damskim odgojem. Naime starci, ma koliko tvrdili da smo im svi jednaki, na različit način odgajaju dječake i djevojčice. Svoje male princeze poučavaju da izbjegavaju konflikte, da se ni za živu glavu ne tuku, ne psuju, ne piju, ne nameću suprotnom spolu, ne mijenjaju partere, da se ne jebu uopće, odaberu sigurno zanimanje, ne vise vani do jutra, da nemaju hordu prijateljica... Zato i jesmo bolje za dva koplja gotovo u svemu. Curice su puno bolje učenice, marljivije su, urednije, a i robovi su svoje ljubavi prema roditeljima i uvijek im žele udovoljiti, trude se uvijek iznova zaslužiti njihovu ljubav. Svaki će vam učitelj reći da su statistički djevojčice puno bolje od dječaka. Čak i kasnije, na faksu, raznim tečajevima, auto-školi...uvijek ozbiljnije pristupaju materiji i kvalitetnije obave zadatak. Pitam se koji je to trenutak u kojem gubimo utrku i pokapamo svoje ambicije. Gdje su te silne odlikašice? Svi su ti silni ministri, sabornici i direktori karijere izgradili na prepisivanjima od tih odlikašica, na njihovim referatim i plakatima. Kada su ih to uspjeli prešišati? Kako su ih uspjeli ostaviti u magli?
Evo, u čast svim bivšim odlikašicama i tatinim princezama sastavila sam popis karakteristika koji nas kao žene koči u ostvarivanju uspješne karijere:
1. Iako smo vrlo temeljite i marljive u ostvarivanju zadataka, vrlo smo nevješte u prezentaciji svojih rezultata, nametanju svojih stavova i ideja.
2.Kada nepoznati muškarac uđe u prostor, želimo mu se svidjeti. Nije bitno je li nam podređeni, nadređeni ili recimo dimnjačar, mi se jednostavno želimo dopasti (valjda je to biološki uvjetovano).
3.Teško se snalazimo na rukovodećim položajima jer nam je za psihičko zdravlje važno osjećati se sigurnima, a sigurnije se osjećamo kada nas drugi vode.
4. Imamo frke s hormonima i stalno smo u nekim maničnim ili depresivnim fazama. Zbog toga je, priznajte, ponekad teško biti racionalan.
5. Previše se zaljubljujemo! Zaljubljujemo se u svoje dečke, muževe i na kraju djecu. Zaljubljujemo se bezrezevno i fatalno. To nam oduzima moć koncentracije na poslu i ne posvećujemo mu se u punoj mjeri.
6. Muškarci imaju fantastičan dar da se zaljubljuju u stvari, poslove, sport ili neku drugu fiksaciju. Dok se mi zaljubljujemo u ljude, oni se usredotoče npr. na nogomet. I pazi, nema što oni o tome ne znaju. Tako se mogu zaljubiti u bilo koji hobi i potati će eksperti u istom. Ako se ufuraju u kompjutore, postat će stručnjaci. Ako se ufuraju u mobitele, pratit će to vrlo detaljno i znati sve one glupe nazive tipa Z865-10A (ne kužim zašto se debili nisu dosjetili mobitelima dati neka slatka i maštovita imena kao npr. autima, a ne te glupe šifre). Kad napokon zasnuju obitelj, tek tada se zdušno i potpuno posvećuju svom poslu ili hobiju...
7. Kad jednom postanu majke, ženama sve drugo postaje manje bitno. Zapostavljaju svoju karijeru, hobije (koje crne hobije), društveni i spolni život. Jedan prdac njihovog anđelčića, više im znači od svi bruto nacionalnih dohodaka ovoga svijeta i amen...
8. Nasuprot tomu, žene koje ne uspijevaju ostvariti sebe kao suprugu i majku, postaju preposvećene poslu i to u onom najgorem smislu- postaju asocijalne cjepidlake, rospije i gnjavatorice.
9. Žene nisu konfliktne, najčešće se nikada u životu nisu pošteno posvađale ili potukle i to je lekcija u biznisu koja im jako fali.
10. Žene nitko ne odgaja da budu uspješne, hrabre, probitačne, a po potrebi i brutalne. Odgajamo ih kao princeze i balerine, namećemo im ljepotu i izgled kao najvažnije mjerilo za ljude (ako mi ne vjerujete, prelistajte malo Barbie novine koje čitaju milijuni djevojčica), učimo ih da se brinu o drugima (lutkice i životinjice), no ne i kako da preuzmu inicijativu, donose odluke i nameću svoje ideje...
Bilo bi toga još, ali za nedjeljno jutro je više nego dovoljno...
I na kraju mogu samo reći - ČAST IZUZETCIMA! Vesna, Kolinda, Milanka, željka i ostale djevojke naprvim linijama bojišta - NEDAJTE SE CURE!
04.02.2007. u 07:41 •
8 Komentara •
Print •
#
