Život u zlatnom kavezu.. nije zlato sve što sja!!
četvrtak, 11.06.2020.
Pogled u beskrajno zelenilo
Cvrkut ptica je jedino što čujem u ovom trenutku.. mir..spokoj..gledam u bistru rijeku koja teče okružena mnogobrojnim zelenilom..pitam se što li sve ona vidi na svom putovanju..od svog izvora pa do ušća zasigurno otkrije mnogobrojne tajne..ali ih sve ponese sa sobom.
Sigurna sam da su mnogobrojni ljudi plakali pored rijeke..mnogo njih je bilo sretno..a nečiji život je prekinut u njoj..
Ne želi odati svoje tajne, samo teče i teče...BAM,BAM,BAM... odjednom začujem udarce o vodu, zainteresira me taj zvuk..brzo ustajem i šuljam se prema obali..ugledam dabra kako pliva i lupa svojim repom o vodu (barem mislim da je dabar,možda i nije)..smješkam se i promatram ga...Bzzzz...AUCHHH!!! Ljutita pčelica me ubola i to nekoliko puta.. moj mir je poremećen.. odlazim iz zelenila i zaključujem da zelena boja nije za mene... držat ću se ipak plave ;)
utorak, 09.06.2020.
Danas mi je depresivan dan..
Nisam meteoropat i kako su najavljivali da će ljudi osjećati posljedice vremena, ja ih ne osjećam.. zapravo osjećam posljedice vremena, ali ne tog vremena.. već vremena koje provodim sa svojim dragim mužićem.
Od silnih preseravanja na ovom produženom vikendu (odnosno produženom paklu za mene) već mi je zlo i padam u depresiju.
Danas je već 4. dan da je 0-24 tu negdje oko mene..pobjegnem na plažu gledati u more i slušati valove i tišinu,eto njega.. odem u kuću,eto njega..
Od njegove silne želje da provodimo više vremena zajedno (ma gdje ćeš više od 24/7) znate na što nam se svode zajedničke jutarnje kave i ručkovi?? Evo sada ću Vam reći.. jutarnja kava se pije, ja gledam u njega a on u laptop, jer Bože moj, posao je na prvom mjestu.. kad se ustanem i odem govori mi ma evo sad ću ja završit to.. i tako u krug..
Vrijeme ručka.. ja sve pripremim,serviram, samo što ne pojedem umjesto njega, on sjedne za stol, jede i čita novine na mobitelu.. pitam ga jel može to ostavit da u miru jedemo, odgovor je evo sad ću, samo dok još ovo pročitam.. znaš da nemam puno vremena za čitanje, posao i to.. a moram biti u toku..lako je tebi imaš cijeli dan vremena čitat novine.. zar zbilja misli da se ona naša kuća svaki dan čisti sama, da se njegova odijela i košulje sama pripremaju njemu za posao, da se košulje same peglaju, da se ručak sam skuha i servira, da se kolači sami naprave.. kod nas ima kolača gotovo svaki dan..jer može netko navratit a mi nemamo kolača, svjetska sramota! Ne možeš ljudima poslužit kekse ili kolače iz slastičarne.. to bi zbilja bila sramota... i da se vratim na ručak.. tako mi svaki dan u krug se nadlagujemo dok ja ne završim s jelom i ne pokupim se i odem..a on nastavi jesti i čitati novine..
Popodne/predvečer do spavanja slušam priče..ne bajke ili basne..nego one poslovne, koje me apsolutno ne zanimaju..e takva su Vam naša druženja i naše zajedničko provedeno vrijeme..
Bitno da pred svima i u svojoj glavi on ima divan, skladan brak..
srijeda, 03.06.2020.
Pedeset nijansi plave
Za početak zahvaljujem se Dinaji za odličnu inspiraciju..ovaj naslov su njene riječi...potakla me da napišem post o njegovim, kako je ona napisala, azurnim očima...
Najdivnije plave oči na svijetu su moja čežnja.. moji strahovi..moji snovi..moja ljubav.. ujedno moj nemir i moj mir...
..one su moje more..moje nebo.. moja nada..moje želje..moj cijeli svijet...
Kao što kažu stihovi jedne pjesme.. pamtit ću dok živim oči plave boje, te su oči nekad bile ogledalo moje..
Nikotinska kriza..
Prošlo je 10 godina od kad sam zapalila posljednju cigaretu..mladenačka ludost,društvo..On.. s najdivnijim plavim očima stalno mi je govorio da se trujem..da odbacim cigarete..što će mi to.. nisam ga poslušala.. on cigarete nikad nije podnosio.. nakon moje udaje prestala sam pušiti i odlučila sam zdravo živjeti.. 10 godina nisam zapalila cigaretu..nije me vuklo da bi zapalila.. čak mi je smetao dim kad bi netko u mojoj okolini pušio..
Ne znam kakav preokret se dogodio i mene je povukla strašna želja.. otišla sam do dućana,kupila kutiju cigareta.. tri sam dana gledala u nju i borila se sama sa sobom..
Jutros pijem kavu, otvorim kutiju..prvi put nakon 10 godina.. izađem na balkon, zapalim cigaretu.. pogledam desno..u nadi da ću vidjeti njega..s najdivnijim plavim očima (navika, iako znam da u ovo doba nije u našoj ulici) .. jedan čovjek stoji vani i puši... pogodite tko je čovjek kojeg sam vidjela...
Oznake: kriza
ponedjeljak, 01.06.2020.
On..koji me jedini drži na životu..
Ne, nije riječ o mom ljubavniku..suprug nema razlog za ljubomoru i posesivno ponašanje..ili ipak ima..
Šljaker, propalica, siromašan je, podstanar je, dane provodi u birtijama.. to su riječi koje moj dragi muž ponekad počne izgovarati ulazeći u našu kuću.. pitam ga svaki put o kome govoriš, a odgovor je uvijek isti.. o onom majmunu M...
Ponekad prešutim, ponekad promjenim temu, a najčešće ga pitam zašto je tebe briga što ta propalica radi.. on samo prešuti.. znamo oboje odgovor.. on mu je trn u oku.. iako je (po njegovim riječima) siromašan, običan šljaker, on se njega itekako boji.. ništa ne zna, ali sluti.. načuo je davno nešto.. a priča ide ovako...
Bilo je to vrijeme srednje škole..mladost,ludost, izlasci..i tako ja upoznam jednog simpatičnog dečka par godina starijeg od mene.. počeli smo se družiti..nekako smo se uvijek nalazili na istim mjestima te je moje društvo i njegovo društvo zapravo postalo jedno.. bila nas je grupica i bili smo nerazdvojni..
Njemu su poginuli roditelji kada je imao 12 godina, "brigu" o njemu preuzela je tetka..koja je radila sve, samo se nije brinula o njemu.. snalazio se sam..uskakali su mu susjedi, prijatelji..i godinu po godinu postao je punoljetan i zaposlio se..
S vremenom se između nas razvila ljubav.. ima najljepše plave oči na ovom planetu..i najnježnije ruke.. još i sada, toliko godina poslje, kada zatvorim oči mogu osjetiti njegove prste na svome licu..
Trajala je tako naša ljubav i romansa neko vrijeme.. ja srednoškolka.. počeo se približavati fakultet..a on, kako bi rekli moji roditelji pa danas i muž, šljaker, sirotinja..
Kako mogu dane provoditi u onakvom njegovom ćumezu, njima nikako nije bilo jasno.. još kad sam rekla da ne želim na fakultet.. SMAK SVIJETA!!!!
Upetljali oni prste.. to ne priliči njihovoj kćeri i eto me sad tu gdje sam.. s mužem koji sve to što je postao može zahvalit mojim roditeljima, i susjedom koji nekoliko kuća dalje od nas radi,gradi svoju kućicu, i koji ima naljepše plave oči na svijetu..
Ima ona pjesma..ljepotica i sirotan.. PLAČEM SVAKI PUT NA NJU.. na pola puta mi smo stali,sreće nismo mi imali, bogatašu su te dali... znam da sada svega imaš, srebro,biser,zlato ti od njega primaš,al srce je tvoja sad slomljena grana,sva zadrhtiš kad pomisliš na svog sirotana... nekad bio željan kruha,sada imam više nego što mi treba, od kućice male ja napravi dvore, al bez tebe u njoj sviću sve tužnije zore..
On je nakon nas imao jednu vezu, puklo je to veoma brzo.. sad je već dugo sam.. počeo je piti pomalo.. ali je napravio nešto što mi svaki put izmami osmjeh na lice..
Mom mužu je rekao doslovno ovako: ona zna tko nju voli i tko ju čeka, a kad tad će mi se vratiti kad joj ti dosadiš, a dosadit ćeš joj brzo..
Moj muž i dan danas ne zna da ja znam da je M to njemu rekao..
Ponekad ga sretnem.. uljepša mi dan,mjesec..ma čitavu godinu!!
Prije par dana išla sam ujutro u dućan, a meni iza leđa netko kaže dobro jutro.. okrenem se i razvučem najveći osmjeh koji postoji..vidim njegove plave oči i poprave mi dan.. onda me je pitao: " Zašto si budna tako rano, zašto ne spavaš? Što tebi ne da mira? Jel isto što i meni? "
Onda sam samo slegnula ramenima i otišla..sa suzama u očima... tako blizu,a tako daleko..
Oznake: nesretna ljubav
Uvod
Pozdrav svima.. već dugo razmišljam o svom životu koji je poput sapunice.. sapunice u oba smisla.. toliko zapleta, a u pozadini nesretna ljubavna priča..cijeli moj život je poput balončića od sapunice,svaki čas se može probušiti i nestati... osjećam se kao tempirana bomba..pitanje trenutka je kada ću eksplodirati..
Odlučila sam pisati o svom životu u zlatnom kavezu..svaki dan neki novi cirkus.. također ću pisati o susretima i osobama koji su obilježili moj život.. i o njemu.. koji mi je tako blizu a tako daleko..
Za početak nešto ukratko o meni..uvod u moj svijet..
Kao što sam naslov bloga kaže: "Nije zlato sve što sja" i " Život u zlatnom kavezu"; pa da pojasnim..
Udana sam, muž i ja živimo dobrim životom(za nekoga, ne i mene)..kuća,stan, vikendica prvi red do mora (u njoj smo gotovo svaki vikend), dobri auti, putovanja.. skladan brak.. muž divan, pažljiv..zgodan.. rekli bi sve što jedna žena može poželjeti,ali..
To je samo slika za van.. s druge strane.. ljubomoran,posesivan, emotivni zlostavljač..
Vrhunac mog izlaska bez njega je dućan..i to ne svaki dan.. ponekad..i tada je svađa..jer zamislite molim Vas, njemu bi netko mogao reći da je mene vidio da razgovaram s nekim i eto ti sramote za njega.. ugledan poslovni čovjek,koji sve što ima i što je danas može zahvaliti isključivo mojim roditeljima!
I zašto sam ja nesretna, njemu nije jasno.. imam sve što poželim.. ali ponavljam, nije zlato sve što sja..
Ovo je bilo samo ukratko, bit će tu puno priča i puno događanja..
