1. Moj život će vjerojatno trajati 10-15 godina. Svako odvajanje od tebe za mene će biti bolno. Upamti to prije nego me nabaviš.
2. Daj mi vremena da shvatim što želiš od mene.
3. Iskaži mi svoje povjerenje. To je neophodno za moju dobrobit.
4. Nemoj se dugo ljutiti na mene, i nemoj me zatvarati za kaznu. Ti imaš svoj posao, zabavu i prijatelje. Ja imam samo tebe.
5. Ponekad razgovaraj sa mnom. Iako ne razumijem tvoje riječi, ja razumijem tvoj glas.
6. Budi svjestan da bez obzira kako se prema meni odnosiš, ja to nikada neću zaboraviti.
7. Molim te, nemoj me udarati, jer ja ne mogu uzvratiti udarac. Ali zato mogu gristi i grebsti, a to zaista ne želim učiniti.
8. Prije nego što me prekoriš da ne želim surađivati s tobom, da sam tvrdoglava i lijena, pitaj se ne muči li me možda nešto. Možda ne dobivam odgovarajuću hranu, ili sam predugo bila vani na suncu, ili moje srce stari i postaje sve slabijim.
9. Brini se za mene kad ostarim. I ti ćeš jednoga dana ostariti.
10. Prati me na teškim putovanjima. Nikada nemoj reći, 'Ne mogu to gledati,' ili 'Neka se to dogodi u mojoj odsutnosti.' Bit će mi lakše ako ćeš ti biti tamo. Zapamti, ja te volim.

Lovačke trube označile su početak, početak lova na nevine i kraj njihova života. Livade i šume odzvanjale su zvukovima limenih instrumenata koji su narušili inače savršen mir toga prelijepoga kraja. Deseci ljudi odjevenih u skupocjenu odjeću i naoružani skupim puškama krenuli su u svoj krvavi pohod, u lov. Dobro naoružani i žedni krvi traže stanovnike šume - životinje koje nisu niti svjesne grozote koja im se približava. Neke od njih danas će platiti životom lovačku strast za ubijanjem. Njihov kraj je neizbježan. Pucnjevi, trube i smijeh uvijek uspješno nadglasavaju tihu bol i krike patnje koju proživljava 'plijen'. Zabava za lovce znači patnju za životinje.
Da bi osjećaj superiornosti nad prirodom bio potpun, potrebno je pokoriti 'domaće', a ne samo ubijati divlje. Psi ovdje imaju ulogu poslušnih robova, spremnih ubiti i biti ubijeni. Mnogi lovci sa sobom vode svoje 'trupe' koje će za njih obavljati prljave poslove i pokazati koliko okrutni mogu biti za volju svojega gospodara.
Za psa je bitno da je brz, jak, da ima dobar njuh i da je poslušan. Najbolji među njima bio je Bobi. Unatoč svojim godinama, još uvijek je bio brži i spretniji od većine mlađih pasa. Uvijek se isticao svojom snalažljivošću pri hvatanju plijena, svojom brzinom i opažanjem. Ali i okrutnošću kojom je 'dovršavao' posao svoga gospodara. Često je morao dokrajčiti žrtvu koju bi gospodar pogodio sačmom. Bobi je svojim oštrim zubima i čvrstim ugrizom lomio vratove, davio i ponekad rastrgao pogođene i ranjene životinje.
Kad je Bobi dobro obavio svoj posao i gospodar je bio zadovoljan. Mnogo puta ga je velikodušno nagrađivao i hvalio pred svojim prijateljima, što je Bobiju godilo i zbog čega je bio ponosan pred drugim psima iz svoga kraja. Njih dvojica bili su nerazdvojni, Bobi je godinama slijedio gospodara kroz sve prilike, jednako vjerno i odano kao i prvoga dana. Dok je gospodar kratio vrijeme u gostionicama i kletima, Bobi ga je uvijek promatrao svojim toplim očima i bio spreman odazvati se i na najmanji pomak gospodareve ruke.
Gospodar je hranio i pazio Bobija, dijelili su ručak, doručak i večeru. Sve što je gospodar imao dijelio je s Bobijem. Divno ih je bilo vidjeti zajedno, velika je to ljubav bila. Kad bi se vratili kući, Bobi se prihvatio svoga posla i veoma ozbiljno čuvao kuću. Svi su znali da je bolje ne ulaziti u dvorište dok ga Bobi čuva.
Tako su godinama njih dvojica sretno živjeli; cijele dane provodili su zajedno, išli u lov i šetali, i svi koji su ih poznavali znali su kakvog krasnog psa ima gospodar i kakvog gospodara ima pas. Odlazak u lov bio im je gotovo navika, jer su lovili skoro svakoga jutra.

Zajedno su bili i svake nedjelje, baš kao i ove. Dan je počeo kao i svaki drugi, ni po čemu različit od bilo kojeg drugog. Od kuće su krenuli dosta rano da bi već u sedam sati bili u šumi.

Gospodar je imao dobar dan, već je ubio nekoliko lisica i to je bio odličan plijen, ali ubijanje je ovisnost - nikad ti nije dosta. I Bobi je bio umoran, ali gospodar je tjerao svoje. Morao je uloviti još barem jednu da zadovolji svoj nagon.

ŠŠŠŠŠ... nešto je zašuškalo u grmlju. BANG! Zasjeda je uspjela! Još je jedna lisica ubijena, majka malih lisiča sada je mrtva, lisičići su postali siročad. Ali mala je to cijena za jednu odličnu lovačku priču.

Vrijeme je da pas obavi posao, da dovuče njeno mrtvo tijelo. Bobi je skočio iz grmlja, glasno režući te ju krenuo zaklati ako je još živa. Bilo je to nešto uobičajeno, radio je to već mnogo puta. Već je raskesio svoje zube želeći je priklati jer je još disala, ali dogodilo se nešto što ga je potpuno promijenilo. Vidio je njene oči, one su plakale. Iz grmlja svega korak dalje virile su dvije male glave. A iz očiju lije i dalje su tekle suze. Znala je da ostavlja svoju djecu.

Bobi je to vidio. I iz njegovog oka potekla je suza. Vidjevši lisicu mrtvu, znao je što je učinio. Njegovo srce je puklo. Jedna lisica je umrla pred njegovim očima, kao i stotine lisica prije nje. Bobi je tek tada vidio koliko je loše to što je činio za svoga gospodara.

'BOBI ŠTO JE!' prodro je glas iza njega. Gospodar je stajo začuđen, ali i strašno ljut. Zavrnuo je lisici vratom i bez ijedne riječi otišao nazad. Bez riječi pohvale, bez tapšanja, bez smiješka... krupnim koracima gospodar je krenuo kući.

No, Bobi je ionako bio pretužan da bi ga udobrovoljilo gospodarevo hvaljenje. U ovom trenutku Bobi je htio biti sam u svojoj boli. Pred očima bile su mu samo lisičine suze i pogled malih lisiča koji su promatrali svoju majku kako umire.

Te večeri gospodarica je napunila Bobijev tanjur. Gospodar je samo uvrijeđeno i ljuto sjedio, duboko razmišljajući. Odjednom je progovorio: 'Morat ću nabaviti novog psa! Ovaj je star i umoran.' Govorio je kao da Bobi nije bio u sobi. Godinama mu je pričao, tepao, povjeravao se, a sada govori kao da Bobija nema.

Ali Bobi je znao što gospodar govori. Bobi je razumio svaku njegovu riječ. 'Obavit ću to poslije večere,' rekao je smireno. Bobijevo srce je puklo. Čovjek kojemu je posvetio život, čovjek kojega je smatrao prijateljem, čovjek čije je tapšanje i dobacivanje toliko volio - sada ga je izdao. I misli ga zamijeniti kao stare istrošene hlače novima.

Shvatio je da je to sve bila velika laž i da prijateljstvo nikada nije ni postojalo. Nikada nije bilo obostrano. Postojao je gospodar i pas - njegov slijepo odani sluga.

Kad je večera završila, gospodar je nastavio s obećanjem. Skinuo je mirno pušku sa zida i uzeo jedno punjenje. Sudbina stotina životinja čekala je sada i Bobija.

Gospodarica ga je još jednom pogledala, vjerojatno da ne zaboravi kako je izgledao, makar je njoj jedino bilo bitno da ne prlja kuću i ostavlja dlake. Ona će biti zadovoljna novim štenetom.

Gospodar je otvorio vrata i tiho rekao: 'Idemo Bobi.' Izrekavši to kao da mu je žao...

Bobi je ustao. Pognute glave i drhtećih nogu, izašao je iz kuće. Odjednom je osjetio hladnoću noći, kojih je na stotine proveo čuvajući i pazeći kuću koja će mu sada postati grobnicom.

Na kraju dvorišta bila je jedna rupa. Gospodar je polako krenuo prema njoj, a Bobi ga je još uvijek slijepo slijedio. 'Dobro je da je nisam zatrpao, sad će mi dobro doći,' pomislio je. Bacio je kost u rupu kako bi Bobi skočio u nju. Bobi je znao. Ušao je u rupu. Jedva je čekao kraj. Izdaja ga je slomila. Slomio ga je pogled lisice i suze malih lisiča. Slomio ga je pogled gazdarice za koju je on bio samo stvar. Stvar koja se može zamijeniti. Ali izdaja najboljeg prijatelja skrhala ga je. Htio je umrijeti, htio se riješiti patnje.

Spustio je glavu na noge i nježno zatreptao. Vjerojatno je još u njegovom srcu postojala trunka nade da će gospodar spustiti pušku i predomisliti se. Mirnu noć prekinuo je pucanj, počeo je lavež pasa. Iz svih dvorišta čulo se uznemirujuće lajanje, kao da su se psi opraštali od Bobija.

No, jedno dvorište bilo je mirno. Tiho. Samo u jednom kutu dvorišta bila je nabacana svježa zemlja. Čak nije bilo nikakvog obilježja da tu netko počiva. Samo zemlja koju će prekriti trava...

Već sljedeće jutro, u dvorištu se čuo smijeh. Svi su bili sretni zbog 'novog člana obitelji', zbog novog oštrog lovca. Gospodar je nabavio novog psa, svojeg novog najboljeg prijatelja i slijepo odanog slugu.

A u kutu dvorišta niknuo je cvijet. Prekrasan divlji cvijet. Cvijet koji svojom ljepotom otkriva svoju dobrotu. Bobi ipak nije bio bezdušni sluga okrutnoga gospodara. Iako je umro za njega, više nije za njega ubijao. U cijelom dvorištu bijaše to najljepši cvijet...

Bobi, Domagoj Pintarić

Haskiji (rus. !818@A:0O ;09:0, Sibirskaya Laika) su srednje veliki psi posebno uzgojeni za preživljavanje u polarnim uvjetima. Srodni su samojedima i aljaškim malamutima.

Postoje dvije vrste haskija - krupniji sibirski i malo manji, aljaski. I jedni i drugi imaju plave ili smeđe oči, a 20 posto ih ima jedno plavo, a drugo smeđe oko. Neki pretpostavljaju da je ta pasmina vučje krvi.

Opis [uredi]
Zahvaljujući dvostrukom gustom krznu[1], haskiji se najbolje osjećaju na - 20 Celzijeva stupnja, no bez problema izdrže i do -50°C do -60°C[2]. Boja krzna varira te može biti bijele i crne, bijele, sive i bijele, crvenkastosmeđe i bijele i sl.

Mužjaci teže 20 do 27 kilograma, a dosežu duljinu od 53 do 60 centimetara. Ženke teže od 16 do 23 kilograma, a mogu biti duge od 51 do 56 centimetara.[3] Ženka okoti od 6 do 8 mladunca.[4]

Prosječan životni vijek iznosi 12-15 godina.

Nervozni su samo kad im je dosadno, kad se ne kreću dovoljno, te obično nisu agresivni prema ostalim psima. Iznimno su inteligentni, samostalni, ali i samovoljni. Haskiji obožavaju snijeg i trčanje u zaprezi.

Farma haskija u mjestu Kapalamaki, nedaleko od Rovaniemija u Finskoj, ima cca 160 sibirskih i aljaskih haskija.

Izvori [uredi]
‘ AKC MEET THE BREEDS®: Siberian Husky.
‘ Siberian Husky Information. Dogbreedinfo.com. Preuzeto 2009-02-02.
‘ American Kennel Club - Siberian Husky. Akc.org. Preuzeto 2009-02-02.
‘ Siberian Husky Puppies Breeders Huskys Huskies. Puppydogweb.com. Preuzeto 2009-02-02.

Mravi (lat. Formicidae) su porodica insekata opnokrilaca iz podreda žalčara (Aculeata). Žive u grupama, grade nastambe mravinjake u kojima živi po nekoliko hiljada jedinki.

Mravi su polimorfne životinje. Krilati mužjaci i ženke su fertilni članovi kolonije, dok su radnici i vojnici sekundarno beskrilne i sterilne ženke.

Vojnici imaju veliku glavu i snažne čeljusti; kad zaprijeti opasnost, čuvaju i brane cijelu zajednicu.

U abdomenu ženki i mrava radnika nalazi se otrovni aparat; kod jednih je to žalac, kod drugih mjehur s otrovom (mravlja kiselina).

Slonovi (lat. Elephantidae od elefantus) su porodica viših sisavaca. Svi su, bez izuzetaka, biljožderi i hrane se prije svega travama i lišćem, ali u slučaju nedostatka te hrane, jedu i granje grmlje, koru i sličnu hranu.

Slonovi su najveći kopneni sisavci koji danas žive na zemlji. Kod rođenja, mladunče može težiti i do 100 kg. Skotnost slonice traje 20 do 22 mjeseca i najduža je od svih kopnenih sisavaca. Mogu živjeti do 70 godina. Najveći slon je ubijen 1974. u južnoj Angoli i bio je težak 12.240 kg
Podjela [uredi]
Danas žive još samo tri vrste surlaša:

afrički slon (Loxodonta africana)
šumski slon (Loxodonta cyclotis)
azijski slon (Elephas maximus)
Manji broj znanstvenika koji se bave kriptozoologijom a zanimaju ih slonovi, predlažu

patuljastog slona (Loxodonta pumilio)
kao još jednu, zasebnu vrstu. Međutim, znanstvenici nisu prihvatili taj prijedlog, bar za sada još ne. Ta vrsta živi, prema njihovom mišljenju, uz šumskog slona u tropskim kišnim šumama (Gabon, Kongo, Kamerun).

U Africi žive četiri odvojene populacije slonova: u savanama istočne i južne Afrike, u zapadnoj Africi na sjeveru Namiba (pustinja i istoimeni nacionalni park u Namibiji) i u tropskim kišnim šumama centralne Afrike.

Status šumskog slona kao zasebne vrste dokazan je uz pomoć DNK. Ali iz kuta gledanja zaštite vrsta, ovo priznavanje zasebnosti je problematično, jer slonova kost šumskih slonova nije zaštićena od trgovine, pa su izloženi progonu.

Druge grupe surlaša, mamuti, mastodonti i Deinotherien su izumrli. Svi danas živući surlaši su jako ugroženi. S jedne strane, njihova se prirodna staništa neprekidno smanjuju, a s druge, sve do nedugo su bili žestoko lovljeni zbog dragocjenosti slonove kosti od koje su građene njihove kljove.

Rasprostranjenost [uredi]
Afrički slon je ranije živio na čitavom afričkom kontinentu, dok je danas sjeverna granica njegovih obitavališta jug Sudana. Južno od tog područja živi svuda, ali samo u zaštićenim područjima nacionalnih parkova; no u njima su se populacije tako snažno povećale, da dolazi u pitanje "izdržljivost" okoliša. To je posebno dramatično izraženo u nacionalnom parku Čobe u Bocvani: umjesto 5.000 slonova koliko bi priroda parka mogla podnijeti, u međuvremenu živi 25.000 životinja.

Šumski slon živi u kišnim šumama zapadne Afrike, među ostalim u Kamerunu, DR Kongu i Srednjoafričkoj Republici.

Područje gdje živi azijski slon širi se čitavim područjem jugoistočne Azije kao i Indijskog potkontinenta.

Način ishrane [uredi]
Slonovi su biljojedi. Jedu vegetaciju kao što je lišće, korijenje, kora drveta, trava i voće. Tijekom kišnih razdoblja jedu travu i bilje slično papirusu i biljku zvanu "mačji rep". Tijekom sušnog razdoblja jedu lišće skupljeno s trnovitih stabala.

Močvare su zadnje mjesto gdje će ići tražiti hranu jer močvarna vegetacija sadrži malo hranjivih tvari. Umirući slonovi su često nađeni u ovim područjima zbog toga što je ova vegetacija mekša, a starim slonovima često nedostaju zubi.

Afrički slon jede oko 150 kg trave, grančica, kore drveta, korijenja i voća na dan. Kako bi pojeo toliku količin hrane on mora provesti tri četvrtine svog vremena hraneći se.

Slonovi imaju neobične zube. Zamjenjuju se onima koji niknu pozadi, a ne ispod istrošenog zuba. Šest nizova zuba se izmjeni na svakoj čeljusti, iako se uvijek koriste samo 4 zuba gornje i donje čeljusti. U vrijeme kada je već šesti zub otprilike do pola istrošen, slon ne može dobro žvakati hranu, ali je tada već starac. Slonovi spadaju u rijetke sisavce koji žive kao čovjek, dovoljno dugo da bi ih zahvatio proces starenja.

Gospodarska primjena [uredi]
Slona se koristi kao radnu životinju, ali koristilo ga se i za izvršenje smrtne kazne, kao što je primjerice gnječenje slonom.

Žirafa (lat. Giraffa camelopardalis) je sisavac iz reda parnoprstaša podreda preživača. To je najviša živuća životinja na Zemlji. Za razliku od srodnika okapija ("šumska žirafa"), ona živi u afričkim savanama i zaštićena je vrsta
Osobine [uredi]
Mužjaci dosegnu visinu i do 5,50 m, a težinu do 900 kilograma, dok im je visina u ramenima između 2,0 i 3,5 m. Ženke su u pravilu nešto niže i lakše. Vrat žirafa je iznimno dug iako ima samo 7 vratnih kralježaka kao i većina drugih sisavaca, no kod žirafe su oni vrlo izduženi. Taj dugi vrat je poseban izazov za krvotok životinje, jer mozak im mora biti pouzdano snabdijevan s dovoljnom količinom krvi. Zbog toga je srce žirafe izuzetno snažno. Teži oko 12 kilograma, a u jednoj minuti može "prepumpati" do 60 litara krvi i održava krvni pritisak tri puta viši od čovjekovog. Jezik im je također iznimno dug, i do 45 cm, mišićav i pogodan za obuhvaćanje i trganje listova s grana.


3 žirafe pred šumarkomKrzno im je prošarano tamnim pjegama koje se ističu prema svjetlijoj osnovnoj boji. Oblik i boja tih pjega se razlikuju od podvrste do podvrste. Donja strana tijela, kao i unutrašnji dio bedara je svjetliji i nema pjege.

Na glavama žirafa oba spola su dva roščića, a u rijetkim slučajevima iza tog, raste još jedan par roščića. Osim toga, neke žirafe imaju između očiju koštanu izraslinu vrlo slično strukturiranu kao rogovi.

Žirafe su i brzi trkači, mogu postići i brzinu od 55 km/h, što znači da su na kraće udaljenosti brže i od trkaćih konja. Dugačke noge mogu nositi žirafe samo na tvrdoj podlozi pa zato izbjegavaju močvarna područja, dok im rijeke predstavljaju nepremostivu prepreku.

Rasprostranjenost [uredi]
Žirafe nastanjuju afričke savane. Danas žive još samo južno od Sahare i to prije svega u travnatim savanama istočne i južne Afrike. Populacije sjeverno od Sahare su ljudi istrijebili još davno. U vrijeme ranog starog vijeka žirafe su živjele u dolini Nila, a oko 7. stoljeća nastanjivale su još i ravnice uz obale Maroka i Alžira. Tijekom 20. stoljeća žirafe su nestale i iz mnogih drugih područja gdje su do tada živjele.


Žirafa jede s tla (crtež iz knjige "Život životinja" Brehma)
Glava žirafe Način života [uredi]
Građa i fiziologija tijela žirafe omogućuje joj način ishrane brstenjem lišća s visokih krošnji drveća, prije svega akacija. Žirafa obuhvati granu jezikom, a zatim usnama ubire listove. Jezik i njuška su joj tako oblikovani, da se usprkos vrlo gustom i oštrom trnju akacije ne ozlijede. Žirafa pojede dnevno oko 30 kg hrane, i za to joj treba 16 do 20 sati. Potrebu za vodom pokrivaju uglavnom hranom, tako da mogu provesti više tjedana bez pijenja. Kad ipak moraju piti, rašire prednje noge kako bi mogle glavom doseći vodu. Isti je postupak neophodan ako uzimaju hranu s tla, što rade vrlo rijetko i samo u izuzetno nepovoljnim prehrambenim okolnostima.

Žirafe žive samotnjački ili u labavim grupama. Pri tome socijalno ponašanje ovisi o spolu, ženke se okupljaju u krda od 4 pa do 32 jedinke, ali se pri tom životinje neprekidno odvajaju od jedne i priključuju drugoj skupini. Prije spolne zrelosti, mladi mužjaci formiraju vlastite skupine. Kad spolno sazriju, postaju samotnjaci. Ako se sretu dva mužjaka, često dolazi do ritualiziranih dvoboja, pri čemu mužjaci stoje jedan do drugog, i uzajamno udaraju glavom vrat onog drugog. U vrijeme parenja te borbe postaju puno agresivnije i dobivaju na žestini dok jedan od suparnika ne izgubi svijest.

Skotnost traje 14-15 mjeseci, a u pravilu se rađa samo jedno mladunče. Porod se odvija stojeći, tako da mladunče pada na tlo s visine od oko 2 metra, što nije sasvim bezopasno. Odmah nakon rođenja, mladunče je visoko 1,80 m i ima oko 50 kilograma. Unutar jednog sata već čvrsto stoje na nogama, a za koji sat već hodaju. Majka se s mladuncem prikljućuje krdu tek nakon dva do tri tjedna.

Mladunče ostaje s majkom oko godinu i pol. Sa četiri godine postaje spolno zrelo, a punu veličinu dosiže tek s oko 6 godina. U divljini doživljavaju 25, a u zatočeništvu 35 godina.

Od zvijeri se uspješno brane udarcima svojih dugih prednjih nogu s kopitima. Zbog njihove veličine ali i spremnosti na obranu, rijetki su napadi na njih. Ali mladunci su često žrtve lavova, hijena i divljih pasa. Usprkos majčinoj zaštiti, samo 25-50% mladunaca uspiju odrasti

Primati (Primates) su red iz podrazreda viših sisavaca. Znanost koja se bavi proučavanjem primata naziva se primatologija. Izraz majmun koji se koristo za taj red je bio zbunjujući, jer se zatim dijelio na podred pravih majmuna i podred polumajmuna. Danas se primati dijele na podred Strepsirrhini i Haplorrhini, a u ovaj drugi podred se ubrajaju i čovjekoliki majmuni (Hominoidea) uključujući i čovjeka (Homo sapiens).

Osim ljudi koji nastanjuju čitavu Zemlju izuzev Antartike , područje na kojem obitavaju primati je najvećim dijelom ograničeno na tropske i suptropske dijelove Amerike, Afrike i Azije. Na području američkog kontinenta, primati žive od juga Meksika pa do sjevernih dijelova Argentine. Majmuni koji su nekada živjeli na Karibima su izumrli, a danas tu žive samo primati koje su doveli ljudi. U Africi su široko rasprostranjeni, s tim da najveći broj različitih vrsta dosiže južno od Sahare. Na Madagaskaru se razvila zasebna grupa primata, i svi su iz podreda polumajmuna neljenjivaca. U Aziji žive na Arapskom poluotoku (postoji mogućnost, da su jednu vrstu pavijana koji žive na tom području tamo donijeli ljudi), indijskom potkontinentu, Kini, Japanu i Jugoistočnoj Aziji. Istočna granica područja gde žive u Aziji su otoci Sulawesi i Timor. U Europi slobodno živi samo jedna vrsta, Berberski majmun (Macaca sylvanus) na Gibraltaru, no i tu su populaciju vjerojatno ljudi donijeli u ovo područje.

S izuzetkom ljudi, drugih primata nema u sjevernoj Americi, najvećem dijelu Europe, sjevernim i centralnim dijelovima Azije, na području Australije i Oceanije, kao niti na zabačenim otocima i polarnim područjima.

Za razliku od nekih drugih grupa sisavaca, ljudi primate nisu u većoj mjeri naseljavali na druga područja. Iznimka su pavijani u Arabiji, berberskih majmuna na Gibraltaru, nekih otoka Kariba i jedne grupe Macaca mulatta koji danas žive na Floridi.

Osobine [uredi]
Iako su primati jednan relativno jasno određen red sisavaca, imaju vrlo malo takvih osobina koje se pojavljuju samo u tom redu i kod ni jednog drugog sisavca.

Veličina tijela [uredi]
Veličina tijela se kreće od samo 12-14 cm dugog i 40 grama teškog roda Microcebusa koji živi na Madagaskaru, i gorile koji može imati i do 275 kg. Generalno, majmuni iz grupe Strepsirrhini (prosječna težina 500 grama) su manji od grupe Haplorrhini (prosječna težina 5 kg), to je činjenica koja se zasniva na različitom vremenu dnevnih aktivnost. Kod nekih vrsta je vrlo izražen spolni dimorfizam, tako da su mužijaci i dvostruko teži od ženki, a uz to se često razlikuju i bojom.

Dlakavost [uredi]
Tijelo većine primata je pokriveno krznom, čija boja se kreće od bijele preko sive do smeđe i crne. Dlanovi i tabani su kod većine vrsta goli, a neke vrste nemaju dlake niti na licu ili im je čak i cijela glava gola (na primjer uakari (Cacajao) iz porodice Pitheciidae). Od svih primata najmanje izraženu dlakavost ima čovjek.

Osjetila [uredi]

Tarsius su grupa primata koji ima najveće očiZa primate su tipične relativno velike i prema naprijed okrenute oči. Imaju vrlo dobar vid i u odnosu na veličinu tijela relativno velik mozak. Najveće oči od svih primata imaju vrste iz roda Tarsus. Velika većina majmuna iz podreda Strepsirrhini (polumajmuni neljenjivci) su noćne životinje i imaju mrežnicu prevučenu slojem koji se naziva Tapetum lucidum a služi da reflektiranjem ostatka svjetla pojačava vidljivost u mraku.

Između podreda Strepsirrhini (koji se u nekim jezicima nazivaju "vlažnonosci") i podreda Haplorrhini (suprotno vlažnonoscima, ovu grupu nazivaju "suhonoscima") postoji razlika u građi rhinariuma. Kod "vlažnonosaca" on je pun žlijezda i vlažan i odraz je vrlo razvijenog osjetila mirisa. Suprotno tome, suhonosci to nemaju, i njuh im je daleko manje razvijen.

Zubi [uredi]
Najstariji fosilni nalazi primata imaju formulu zuba 2-1-4-3 po jednoj polovini [[čeljust||i, što znači da su imali dva sjekutića, jedan očnjak, četiri prednja kutnjaka i tri kutnjaka, što znači da su imali ukupno 40 zubi. Najviše zubi recentnih vrsta primata imaju lemuri i kapucini čija je formula 2-1-3-3. Neki rodovi su zbog svog načina ishrane izgubili još neke zube. Majmuni Starog svijeta, uključujući čovjeka imaju formulu 2-1-2-3, što znači da imaju ukupno 32 zuba.

Prije svega iz oblika kutnjaka se može izvući puno zaključaka o načinu ishrane pojedine vrste. Tako vrste koje se hrane prije svega voćem, imaju kutnjake okruglastog oblika. Kutnjaci kod vrsta koje bi se mogle nazvati kukcožderima, su upadljivo šiljasti, dok kod vrsta koje se hrane prije svega lišćem, kutnjaci imaju oštre rubove kako bi lakše sažvakali tvrde listove.

Udovi [uredi]

Giboni imaju najduže ruke među svim primatimaKako većina primata živi na drveću, njihovi su udovi dobro prilagođeni takvom načinu života. Stražnji su im udovi gotovo uvijek duži i snažniji od prednjih (iznimka su giboni i čovjekoliki majmuni) i imaju najveću ulogu u kretanju. I prsti prednjih i zadnjih udova su u najvećoj mjeri prilagođeni tim potrebama. Osobina svih vrsta primata (osim čovjeka) je nasuprotnost nožnog palca ostalim prstima na stopalu. Jednako tako, većina vrsta koja se kreće granama kroz krošnje ima i palac na šakama nasuprotan ostalim prstima, dok se kod vrsta koje se s grane na granu ovješeni o prednje udove i uz to se hvataju i repom o grane, palčevi su se povukli tako da ih više nemaju (primjer su sakati majmuni (Colobinae), kao i porodica Atelidae urlikavci, hvataši i vunasti majmuni). Prsti i na prednjim i na zadnjim udovima završavanju noktima umjesto kandžama. Jedino polumajmuni neljenjivci imaju na drugom nožnom prstu kandžicu koja im služi za čišćenje i njegu krzna. Dlanovi i tabani nemaju dlake i imaju područja koja su vrlo osjetljiva na dodir.

Rep [uredi]
Velikom broju sisavaca koji žive na drveću rep je vrlo važan dio tijela koji služi balansiranju i održavanju ravnoteže u krošnjama, pa tako i primatima. Međutim, rep se može povući ili potpuno nestati. Osim čovjekolikih majmuna, koji generalno nemaju repove, dužina repa ili njegov nedostatak nema nikakvo značenje za utvrđivanje srodnosti među vrstama, jer se kod mnogih vrsta pojavljuje samo patrljak od repa sasvim nezavisno od razvoja. Čak unutar jednog roda postoje vrste nemaju rep ali i takve, kojima je rep duži od tijela. Rep kojim se mogu hvatati za grane razvili su samo neki rodovi majmuna Novog svijeta, hvataši i urlikavci. Njihov rep s donje strane nema dlake, a snabdjeven je vrlo osjetljivim živčanim stanicama.

Način života [uredi]
Pretpostavlja se da su se primati razvili od životinja koje su nastanjivale drveće. Još i danas postoji veliki broj vrsta primata koji jedva da ponekad siđu na tlo. Druge vrste žive djelomično na tlu, a samo nekoliko vrsta žive isključivo na tlu.

Pojednostavljeno, Strepsirrhini su uglavnom aktivni noću (uz pojedine iznimke) dok su Haplorrhini, opet uz neke iznimke, uglavnom dnevno aktivni.

U odnosu na načine kretanja, ukupno gledajući, primati koriste sve postojeće načine kretanja. Pri tome, od vrste do vrste postoje razlike.

Primati su u najvećem broju slučajeva razvili složene oblike socijalnog ponašanja. Pravi samotnjaci su među primatima rijetki, čak i kod vrsta koje pretežno žive same (orangutan) područja na kojima obitavaju, preklapaju se reviri ženki s revirom mužjaka, pa se kod parenja daje prednost partnerima s tih preklapajućih područja. Neke druge vrste žive u dugogodišnjim monogamnim vezama (giboni, vunasti lemuri). No, većina primata ipak živi u grupama u kojima često vlada hijerarhija. Pri tom se mjesto na hijerarhijskoj ljestvici utvrđuje različito, ovisno o vrsti. To može biti rezultat borbi između takmaca, starost, rodbinske veze ili na druge načine.

I komunikacija i interakcija imaju vrlo značajnu ulogu u socijalnom životu primata. Većina vrsta je razvila niz glasova za obilježavanje teritorija, za potragu za članovima grupe, za prijetnju ili upozorenje hranidbenim konkurentima i slično. Posebno su poznati prašumski "koncerti" urlikavaca, kao i "pjesma" u duetu parova gibona.


Gorile su biljožderi specializirani na lišćePretpostavlja se da su preci primata bili kukcožderi, no većina svih vrsta su danas biljožderi. Mnoge vrste se hrane pretežno voćem, a dopunjavaju ga lišćem, cvjetovima, gomoljem, gljivama, sjemenjem i drugim dijelovima biljki. No mnoge vrste su svežderi, koji biljnu hranu dopunjavaju i životinjskom. Pavijani i čimpanze spadaju u rodove koji povremeno love i nešto veće sisavce (zečeve, male primate, mladunčad parnoprstaša)

Razmnožavanje [uredi]
Primate odlikuje relativno dugo razdoblje skotnosti, dugotrajno razdoblje odrastanja mladunaca i dug život. Strategija ovih životinja je investiranje puno vremena u podizanje mladunaca, stoga je i stopa razmnožavanja niska. Najkrace vrijeme skotnosti imaju patuljasti lemuri (Cheirogaleidae) a traje točno 60 dana, dok je to kod većina vrsta između četiri i sedam mjeseci. Najduža trudnoća je kod čovjeka i gorila a traje devet mjeseci.

Kod većine vrsta prevladava rađanje jednog mladunca. I kod vrsta koje rađaju više mladunaca rijetko se dogodi da ih bude više od dva, eventualno tri u jednom leglu.




Sistematika [uredi]
RED PRIMATES (PRIMATI)
podred Strepsirrhini: polumajmuni mokronosci
podred Lemuriformes
natporodica Cheirogaleoidea
porodica Cheirogaleidae: patuljasti lemuri i dr.
natporodica Lemuroidea
porodica Lemuridae: lemuri
porodica Lepilemuridae: lepilemuri
porodica Indriidae: vunasti lemuri i dr.
podred Chiromyiformes
porodica Daubentoniidae: aye-aye (ugrožen)
podred Lorisiformes
porodica Lorisidae: lorisi i sl.
porodica Galagidae: galagiji
podred Haplorrhini: avetnjaci, majmuni i čovjekoliki majmuni
podred Tarsiiformes
porodica Tarsiidae: avetnjaci
podred Simiiformes
Platyrrhini: majmuni Novog svijeta - širokonosci
porodica Cebidae: marmoseti, tamarini, kapucini i "majmuni-vjeverice"
porodica Aotidae: noćni majmuni
porodica Pitheciidae: titiji, sakiji i uakariji
porodica Atelidae: urlikavci, hvataši i vunasti majmuni
porodica Callitrichidae: majmuni pandžaši
Catarrhini - uskonosci
natporodica Cercopithecoidea
porodica Cercopithecidae: majmuni Starog svijeta, staro ime - "psoliki majmuni"
natporodica Hominoidea: čovjekoliki majmuni
porodica Hylobatidae: giboni
porodica Hominidae: čimpanze, gorile, orangutani, ljudi

Ovo je glavno značenje pojma Leptir. Za druga značenja, pogledajte Leptir (čvor).Leptiri (Lepidoptera) su red s najvećim brojem vrsta u razredu insekata.

Do sada je poznato više od 150.000 vrsta, a u Srednjoj Evropi živi više od 4.000 vrsta. Godišnje se opiše oko 700 novih, a ipak su njihov izgled i način života vrlo slični. Žive na svim kontinentima osim Antarktika, a mnoge vrste su akutno ugrožene. Kako su hladnokrvne životinje, žive u područjima do 2.000 m nadmorske visine, a ponekad i još više, na toplim brdskim obroncima.

Izgled [uredi]
Bez krila, leptiri mogu biti veliki između 3 mm i 7 cm. Najveći među njima mogu imati raspon krila i veći od 30 cm. Najmanjim leptirom se smatra patuljasti moljac s rasponom krila od svega dva milimetra, dok najveću površinu krila ima Attacus atlas L. iz jugoistočne Azije

Bukva (Boops boops), pripada obitelji ljuskavki (Sparidae). Uz naziv bukva u Hrvatskoj je poznato preko dvadeset drugih imena za ovu ribu: bugva, boba, buba, bukvina, bobulina, buhar, matijaš, matelan, matan, legumini, žutuja i dr. Bukva je jedna od najbrojnijih riba u Jadranu i Mediteranu.

Tijelo joj je izduženog vretenastog oblika, pokriveno sitnim ljuskama s vrlo izraženim očima na glavi. Inače bukva je dobila ime upravo zbog svojih velikih očiju koje su jako velike u odnosu na tijelo. Na gornjem dijelu tijela je modrikastosivo do maslinasto-zelenkasto, a postrance je je sivkaste boje sa tri do četri uzdužne zlatkaste pruge. Donji dio je srebrnkaste boje. Naraste do 35 cm u dužinu i može postići težinu do 0,50 kg.

Bukva je riba koja živi u velikim jatima. Hrani se raznovrsno, najčešće planktonom ali i algama i sitnim račićima sa morskog dna. U toplijim mjesecima živi dalje od obale a za hladnijih se približava. Ne bira vrstu dna ali je nešto brojnija nad kamenitim i muljevitim dnima, obraslih vegetacijom. Brojnija je s vanjske strane otoka i na pučini nego po kanalima, uvalama i zaljevima. Pripada životnoj zajednici pelagijala. Uglavom je nalazimo na dubini od 5 do 50 metara iako zna zaći i do 200 metara u dubinu. Mrijesti se u proljeće od ožujka do svibnja. Glavna su joj lovišta u pučinskom nizu otočja, osobito u srednjoj Dalmaciji. Bukva se smatra jako dobrim mamcem u ribolovu parangalima, zbog čega ju mnogi i love.

U Jadranskom moru je nalazimo posvuda. Osim Jadranskog mora bukva je riba Mediterana, iako je raširena i u Crnom moru, istočnom Atlantiku od Škotske do Norveške na sjeveru pa do Angole i Azora na jugu.

Novi mačić u kući

Mačke su dražesna i inteligentna bića. Mada su ljupke i nježne, mačke su samostalne i mogu se prilagoditi skoro svakom stilu života. Pustite Vašeg novog mačića da istraži novi životni prostor, novo mjesto za spavanje, wc s pijeskom, ali ga cijelo vrijeme pratite. Ponudite mu hranu i vodu te ga pripazite sve dok se ne smiri i zaspi. Ne dozvolite da ga se uznemirava i tretira kao igračku. U ovo fazi bit će pod stresom jer je u novoj sredini, bez majke, braće i sestara. Stoga ga nježno mazite, pripremite mu topli ležaj i mekanu igračku.



Spavanac

Igra prije spavanja osigurat će dobar san za mačića i za cijelu obitelj. Mačići vole osjećaj topline, pogotovo kada drijemaju. Udoban ležaj upravo je ono što trebaju nakon dugog istraživačkog dana. Ležaj postavite na tiho mjesto bez propuha. Zapamtite, Vaš novi mačić je mlada životinja, a ne igračka. Poštujte to i dajte mu dovoljno vremena za spavanac.









Vježbanje odlaska na wc

Mačke su po prirodi vrlo čiste životinje, ali novom mačiću morate pokazati kakvo se ponašanje od njega očekuje. Wc s pijeskom za mačke postavite na lako dostupno mjesto, koje nije blizu zdjelica s hranom, te ga redovito čistite. Svakako nabavite lopaticu za čišćenje posude. Nakon obroka i nakon spavanja mačića odnesite do wc-a i pričekajte da obavi nuždu. Ukoliko imate pristup vrtu, postepeno ga upoznajte s okolinom i s vremenom će mačić sam odabrati gdje želi vršiti nuždu.



Ishrana

Mačićima je potrebno davati više obroka dnevno. Saznajte što je Vaš mačić jeo do dolaska u novi dom i nastojte ga time hraniti još dan-dva. Ukoliko želite prijeći na novu hranu, činite to miješajući staru i novu hranu te postepeno povećavajući količinu nove. Najbolji izbor je superpremium hrana, koja je savršeno izbalansirana i sadrži sve sastojke potrebne za zdrav rast i razvoj Vašeg mačića.


Mačke vole mlijeko, ali ono će zbog visoke razine laktoze kod većine uzrokovati proljev. Kao alternativu, mačiću možete ponuditi posebno formulirano mlijeko za mačiće, koje možete nabaviti u Pet centru. Svježa voda mačiću mora biti stalno dostupna.

Mačići vole i poslastice, samo pripazite da njihovo doziranje ograničite prema uputama na pakiranju.


Nabavite zdjelicu za hranu i vodu te ih redovito čistite.




Zubna higijena

Zdravi zubi vrlo su važni u životu Vašeg mačića. Mnoge odrasle mačke pate zbog velikih naslaga plaka, koji se odstranjuje u veterinarskim ambulantama. Nastanak plaka može se prevenirati čekanjem zubiju posebnom pastom i četkicom za mačke. Ne upotrebljavajte pastu koju vi koristite jer sadrži sastojke koji su štetni za mačku ukoliko ih proguta. Također, plak možete spriječiti i suhom hranom, čiji hrskavi komadići mehanički odstranjuju plak.



Kupanje i češljanje

Preporučljivo je svaki dan četkati mačku, pogotovo ako je dugodlaka. Četkanjem ćete odstraniti otpalu dlaku, nečistoću i prašinu. Četkanjem također pomaže pri spriječavanju nastanka kuglica od dlake u želucu, ali i osigurava Vama i Vašem ljubimcu neprocijenjivo vrijeme koje provodite zajedno. Kupanje nije potrebno, međutim ukoliko imate dugodlaku mačku, kupanje nekoliko puta godišnje pomoći će otpetljavanju i raščešljavanju dlake. U Pet centru možete kupiti posebne šampone za mačiće, kao i šampone za suho pranje. Ukoliko mačića od malena naviknete na ovu aktivnost, rado će na nju pristajati. Nakon kupanja mačića dobro osušite i iščetkajte.




Vježba i igra

Mačići trebaju kretanje kako bi bili u dobroj formi. Također vole grebati – oštriti kandže. Kako Vaš namještaj ne bi stradao, nabavite Vašem mačiću grebalicu – po mogućnosti višu, kako bi se Vaš mačić mogao grebajući ispružiti.


Igračke, poput zezalice, mišića i loptica, idealna su zabava za Vašeg ljubimca, a tuneli s rupama te višekatne grebalice bit će pravi izazov i izvor neiscrpne zabave. Svakako osigurajte dnevnu dozu zajedničke zabave sa svojim mačićem.




Cijepljenje

Mačiće bi trebalo cijepiti viševalentnim vakcinama protiv virusnih zaraznih bolesti mačaka. Osnovno cijepljenje se provodi kod mačaka starijih od 9 tjedana dva puta s razmakom od 4 tjedna.


Mačiće mlađe od 9 tjedana može se cijepiti s tim da se nakon prve doze cjepivo daje svaka 3 - 4 tjedna sve dok životinja ne navrši 12 tjedana. Docjepljivanje se provodi kako bi se održala kontinuirana zaštita. Nakon osnovnog cijepljenja dostatno je mačke docijepiti jednom godišnje.


Mačke starije od 3 mjeseca možete cijepiti i protiv bjesnoće.



Čišćenje od parazita

Najčešći oblići u mačaka, a naročito mačića, su Toxocara cati i Toxascaris leonina. Obično su duljine 5 - 10 cm, bijele ili lagano smeđkaste boje, a nalik su špageti. Ako je prisutna velika invazija ovim parazitima, mačka ih može povratiti ili cijele (neoštećene) izlaze sa stolicom. Osim probavnih problema, invazija oblićima ponekad može i ozbiljno narušiti opće stanje organizma. Kod mačića invadiranih navedenim crijevnim parazitima često se uočava okrugli i napuhnut trbuh i stalno prisutna želja za hranom. Stoga, u mačaka koje žive u stanu vrlo je bitno redovito provoditi dehelmintizaciju i čišćenje posude za pijesak kako bi se ukonili uvjeti da jajašce postane infektivnim.


Također, vrlo je bitno preventivno djelovati protiv buha jer su i one prenosioci nekih vrsta crijevnih parazita. Na sreću, postoje učinkoviti lijekovi za tretiranje više od jedne vrste crijevnih parazita. U ponudi Pet centra su učinkoviti preparati za dehelmintizaciju mačaka u obliku paste (Banminth) ili tablete (Pratel, Drontal cat, Verpanyl).



Buhe i krpelji

Mačić može pokupiti buhe bilo gdje. Kako bi ih eliminirali, osim mačića morate tretirati i cijelu kuću – tepihe, zavjese, prostor iza lajsni, parket, pokrivače te ležaj mačića. Vrlo je važno istodobno tretirati mačića i protiv endo i ekto parazita, jer buhe prenose neke od razvojnih oblika trakavica što je vrlo važno kasnije u starijoj dobi. Ako imate još životinja u kući savjetujemo da sve životinje istodobno tretirate protiv parazita.
Krpelje možete odstraniti pincetom, a u Pet centru možete nabaviti i posebne pincete za odstranjivanje krpelja. Morate paziti da krpelja odstranite u potpunosti. Nemojte pincetu samo povući, nego ga lagano zarotirajte. Možete upotrijebiti i neki od insekticida neškodljivih za mačke te ostaviti da krpelj sam otpadne. Za pomoć također možete koristiti i trik s uljem ili alkoholom.



Kastracija / Sterilizacija

Sve u životu ima svoje prednosti i nedostatke, pa tako i sterilizacija mačke. Činjenica je da sterilizirane životinje žive duži i zdraviji život od reproduktivno aktivnih, bilo kućnih ili mačaka koje izlaze ili borave vani. Sterilizacija ženki se, s veterinarskog stajališta, preporuča radi sprječavanja reprodukcije i posredno očuvanja zdravlja životinje. Životni vijek steriliziranih mačaka je dvostruko duži, jer žive 14 do 18 godina. Kastrirani mužjak neće po kući označavati teritorij i ostavljati neugodne mirise. Također, neće imati potrebu za lutanjem i tučnjavom.
Uvriježeno je mišljenje da kastrirane životinje postanu debele, lijene ili depresivne, no takvima postanu zbog pretjeranog hranjenja, te manjka kretanja i igre, a ne zbog sterilizacije.
Rezultat kastracije/sterilizacije može biti samo jedan - ljepši i sretniji dom, jer energija koju bi mačka potrošila na pronalaženje partnera, preusmjerava se na čovjeka i odnos s njim. Što se tiče promjene ponašanja, radi smanjivanja razine spolnih hormona, mačke postanu mirnije, umiljatije i što je najvažnije, više su u blizini doma (ako izlaze van kuće/stana) pa je smanjen rizik od zaraznih bolesti mačaka od kojih su neke i zoonoze (prenose se na ljude) ili eventualnog stradanja na cestama. Kod ženki se sterilizacijom prevenira nastajanje tumora na mliječnoj žlijezdi, te infekcija maternice, ali i posljedičnog stresa kojeg graviditet nosi sam po sebi.

Radi smanjene aktivnosti nakon operacije, sterilizirane mačke su sklonije nakupljanju prekomjerne težine, osobito ako jedu istu količinu hrane kao i prije. Zato u postoperativnom oporavku i za daljnje održavanje kondicije preporučujemo specijalne hrane prilagođene potrebama steriliziranih mačaka i potrebama mačaka koje žive pretežno u kući/stanu. Kastracija/sterilizacija je danas rutinski postupak koji se radi u svim ambulantama male prakse.
Za bezbrižni odlazak mace do veterinara, nabavite transporter za mace, u kojemu će ona biti sigurna tijekom vožnje ili nekog drugog oblika transporta.



Sve što trebate za Vašeg mačića

U Pet centar trgovinama možete pronaći sve za sretan početak života Vašeg mačića. Ukoliko ste dobro pripremljeni, Vaš će mačić puno lakše postati dio Vaše obitelji. Kako bismo Vam pomogli, pripremili smo popis da se osigurate da ste nabavili sve što je potrebno:




• Hrana za mačiće
• Poslastice za mačiće
• Vitamini za mačiće
• Krevetić
• Igračke
• Grebalica
• Wc za mačke
• Pijesak za mačke
• Lopatica za čišćenje wc-a


• Zdjelica za hranu i vodu
• Četka
• Ogrlica
• Transporter
• Četkica i pasta za pranje zubi
• Pasta za pomoć pri izbacivanju dlake
• Sredstvo protiv buha
• Sredstvo za čišćenje od parazita

Batovina (Uranoscopus scaber) riba je iz porodice Uranoscopidae. Kod nas se još naziva i bežmek, čaća, čaće, batoglav, badić, neblogled, bokainkavo, lepur, cikalo, pušac,... [1]. Ovo je jedina riba iz ove porodice koja živi u Jadranskom moru, a cijela porodica je po izgledu slična izgledu riba iz porodice pauka. Glava mu je velika, spljoštena odozgo i deblja od ostatka tijela. Usta su mu okrenuta prema gore. Smeđo-sive je boje, sa malim, slabo primjetnim pjegama. Živi na dubinama od 5 do 400m, iako ga se većinom može naći na dubinama do 50 m, i to na pjeskovitim i muljevitim terenima gdje živi zakopan, tako da mu viri samo dio usta, u kojima se nalazi posebna kožica kojom mami ribice i tako ih hvata. Naraste do 40 cm duljine i do težine od 1 kg [2]. Mrijesti se pri kraju proljeća, kada proizvodi niskofrekventne zvukove (5-10 Hz) i električne podražaje od nekoliko sekundi trajanja. Jestiva je i cijenjena riba, poznata po svojoj izdržljivosti van vode, jer u tim uvjetima može živjeti i 6 sati.
Rasprostranjenost [uredi]

Ova vrsta živi na istočnom dijelu Atlantika, kao i na cijelom Mediteranu[3].

Jesam li prava životinja za tebe?

Kako se kanarinci dijele u tri grupe, sami se odlučite želite li odabrati kanarinca zbog njegove milozvučne pjesme, prelijepe boje ili zanimljivog izgleda. Mužjaci su obično bolji pjevači od ženki, ali ne pjevaju istim intenzitetom cijele godine. Tako prestanu pjevati tijekom mitarenja, ali ponekad i bez očiglednih razloga. Očekivani životni vijek kanarinca je 12-18 godina.


Odakle dolazim?
Kako mu i samo ime kaže, kanarinac dolazi s Kanarskih otoka, gdje su ga prije 500 godina prvi uočili i udomaćili Španjolci. Od 17. stoljeća Talijani, Englezi i Francuzi počinju s uzgojem i križanjem različitih vrsta kanarinaca, tako da danas u svijetu postoji oko 320 vrsta različitih kombinacija boja.

Gdje volim živjeti?
Kako ptice nisu stvorene da žive u malim kavezima, omogućite im što veći prostor za život i kretanje. Krletka bi trebala biti više prostrana nego visoka, minimalno 40 x 60 cm. Nemojte krletku držati na suncu, propuhu ili blizu klima-uređaja, u kuhinji, kod velikih isparavanja… Sa zalaskom sunca, krletku prekrijte kako bi kanarinac imao svoj mir. U krletku postavite hranilicu, pojilicu i prečke, koje ne bi trebale biti predebele. Možete postaviti i grane od breze ili vrbe. Na prečkicama ili grančicama različitih debljina ptice jačaju prste. Stavite u krletku i razne igračke: zvončiće, ogledalca, ljuljačke, ali omogućite kanarincu da ima dovoljno mjesta za letenje. 3 - 4 puta tjedno ponudite Vašem kanarincu kadu za ptice s mlakom vodom, jer obožava kupanje. Nemojte često premještati krletku, jer se tada kanarinac osjeća nesigurno.

Kako sa mnom postupati?
Svakako razmislite o tome da Vašem ljubimcu nabavite partnera ukoliko mislite da ćete dnevno biti manje od 5 sati kod kuće. Ponašanje i druželjubivost pokazuju drugačije od papagaja, ali i oni se daju pripitomiti i pušteni znaju slijetati na rame vlasnika ili na stol. Prilikom puštanja moramo biti sigurni da je prostorija zatvorena te da su prozori zaštićeni. Za ljepšeg vremena uživaju biti na otvorenom, ali važno je kavez postaviti na više mjesto zaštićeno od grabežljivaca i direktnog sunca, najbolje na povišenom mjestu.

Što rado jedem?
Kanarinci jedu gotovu mješavinu sjemenki za kanarince, jabuke, naranče, banane, kruške, breskve, špinat, blitvu, povremeno i tvrdo kuhano jaje. Ponudite im i mineralni kamen te sipinu kost. Svježa voda treba biti dostupna cijelo vrijeme.

Održi me fit i zdravim
Ukoliko primjetite smanjen apetit i gubitak težine, smanjenu aktivnost, da ptica sjedi na dnu kaveza, iscjedak iz nosa ili očiju, kihanje te nakostriješeno perje, obavezno posjetite veterinara. Ptice mjenjaju perje jednom do dva puta godišnje (mitarenje). Ovo je za organizam ptica vrlo zahtjevan period i prehranu je potrebno pojačati vitaminsko-mineralnim dodatkom.

Zdravlje
Kanarinac je zdrav kada:
- Oči nisu suzne i širom su otvorene
- Perje je čisto i uredno
- Nema promjene u boji i konzistenciji izmeta
- Ima čiste i suhe nosnice
- Kandže nisu predugačke
- Nema vidljivih oteklina niti povreda
- Živahna je i ima dobar apetit

Razmnožavanje
Kanarinci su spremni razmnožavati se tek kada dan traje barem 12 sati. Ženka izleže do 8 jaja (u prosjeku 4) te se nakon 14 dana inkubacije izlegu ptići. O njima se brinu oba roditelja, a 18 dana nakon što se izlegu, napuštaju gnijezdo. Vrlo je čest uzgoj kada ženka sama othranjuje mlade, ali je ipak puno bolje i ljepša kombinacija kada u tome učestvuje i mužjak. Za vrijeme othrane mladih roditelje treba pojačano hraniti, a posebno su podesne gotove Pate mješavine mekane hrane.

Volim li društvo?
Kanarince možete držati same, ali vole i društvo. Vole vizualni kontakt s ljudima te baš ne vole da ih se dira. Pričanje te zviždanje dovoljni su za interakciju s Vašim ljubimcem. Obično se lako zbližavaju s drugim vrstama ptica. Iako se psa može naučiti da ne dira kanarinca ukoliko je pušten, nemojte se pouzdati u to da će i Vaš mačka biti ravnodušna.



Popis za kupovinu:
- informativni letak o kanarincima
- veći kavez (min. 40 x 60)
- prečka za sjedenje
- hranilica
- pojilica
- kada za kupanje
- različite igračke
- gotova hrana za kanarince

- poslastice
- vitaminski preparati
- sipina kost
- mineralni pijesak - grit
- pijesak za ptice
- gnijezda
- škarice za nokte

Verzija za ispis

Batoglavac ˙(lat. Pagellus acarne) riba je iz porodice Sparidae. Sinonim joj je Pagrus acarne [1]. Kod nas se još naziva i divlji arbun, bajok, grbić, batelj, batokljunac, rumenac [2]. Smeđecrvene je boje, vrlo je sličan okanu koji je malo širi i ima pjegu. Živi u jatima, na području do 70 m dubine, a u sumrak i noću dođe i u pliće vode u potrazi za hranom. Danju je uglavnom neaktivan, zakopan u mulju ili pijesku. Hrani se crvićima, školjkama i račićima, ali i manjim vrstama ribe. Naraste do 36 cm duljine i do težine od 0,5 kg [3]. Ova vrsta migrira i rijetko se zadržava na jednom mjestu. Mrijesti se u kolovozu i rujnu. Jestiva je i cijenjena riba.
Rasprostranjenost [uredi]

Ova vrsta živi na istočnom dijelu Atlantika, od Biskajskog zaljeva do Senegala, također i oko otoka Madeire, Kanara, Zelenortskih otoka, kao i na cijelom Mediteranu. Oko Britanskih otoka je rijedak, a ponekad se pojavi i na obalama Danske.

Srdela (lat. Sardina pilchardus) je morska riba iz porodice haringi (Clupeidae). U Hrvatskoj je još poznata kao sardina, srđela, šardela, a ponegdje kao štijavica ili žir.
Opis [uredi]

Srdela je riba izdužena tijela koje je na bokovima spljošteno. Gornji dio tijela je modrozelenkast, a prema donjem boja prelazi u srebrnastu. Uzduž bokova se proteže modra boja. Na bokovima ima nekoliko crnih mrlja, a na škržnim preklopcima urez nalik na zvijezdu. Tijelo joj je prekriveno povelikim ljuskama. Srdela naraste najviše do 25 cm duljine i 8 dkg težine, dok je prosječna težina oko 3 dkg.
Rasprostranjenost [uredi]

Srdela se može naći u istočnom dijelu Atlantika između Islanda i Senegala. Uobičajena je riba u Sredozemnom moru, pogotovo na zapadu Sredozemlja, Jadranu i Crnom moru.

Pelagijska je riba, što znači da je stalno u pokretu tako da nema stalna boravišta ili dubine na kojima živi. Njena koncetracija u Jadranu je najveća oko zapadne obale Istre, lošinjski arhipelag, istočno od otoka Olib, vanjska strana Dugog otoka, Paklinski otoci, Vis i Palagruža, te južni kraj obale Pelješca i otoci Mljet i Lastovo.
Način života i ishrana [uredi]

Srdela se u pravilu kreće u jatima (plovama), nema stalno prebivalište, ali se ponajviše zadržava iznad ljušturastog, koraljastog i kamenitog dna ili onog obraslog algama. Hrani se planktonom i ostalim sitnim morskim organizmima.
Razmnožavanje [uredi]

Srdele se mrijeste u hladnijim zimskim mjesecima kad se povlače dalje od obale u dubinu mora. Ispuštaju ogromne količine jajašaca koja plutaju površinom mora. U tim mjesecima ih je teško loviti.

Gospodarska vrijednost [uredi]

Srdela se smatra kraljicom riba. Spada u plave ribe i bogata je nezasićenim aminokiselinama omega-3 i omega-6 pa je vrlo zdrava. Ukusnog je mesa, lako probavljiva, bogata bjelančevinama, ugljikohidratima, mastima, vitaminima, posebice vitaminima A, D i E te mineralima. Vrlo je tražena jer je među najjeftinijim ribama koje se mogu nabaviti svježe. Često se konzervira, a tako konzerviranu u Hrvatskoj je nazivaju sardina. U primorskim krajevima se usoljava a tako usoljena velika je poslastica. Najčešće se lovi mrežama plivaricama. Zauzima oko 60 posto cjelokupnog izlova ribe na Jadranu[1].

Arbun (Pagellus erythrinus) naziva se još arbul, arbor, ribun, rumenac, višćica, fag . Ružičastocrvene je boje, a kada je ulovljen vide mu se plavkaste točkice po tijelu[1]. Sličan je malom pagru, oblikom tijela i bojom. Nastanjuje cijeli Jadran, a najdraža su mu ljušturasta dna i brakovi. Žive na dubini od 10 do 200 metara, a u zimskim mjesecima dublje od 30 metara. Žive u plovama i spadaju u skupinu bentoskih životinja, dok su im jajašca pelagijalna. Može narasti i preko 3 kg težine. Mrijesti se u prolijeće, sva mlađ su mužjaci koji nakon treće godine života pri veličini od otprilike 17 cm mijenjaju spol u ženku.

Hrani se i noću i danju, najviše račićima i crvićima, ali i drugom hranom. Ima vrlo ukusno meso i vrlo je cijenjen.

Jelen obični (crveni jelen, lat. Cervus elaphus) je šumska životinja.
Rasprostranjenost [uredi]

Rasprostranjen je u Europi najčešće u šumskim kompleksima većih vodotoka - Dunava, Save, Drave te brdskim i planinskim šumama Mađarske, Rumunjske, Češke, Slovačke, Hrvatske, Slovenije, Njemačke, Austrije, a u manjem broju i u Poljskoj, europskom dijelu Rusije, Norveškoj, Švedskoj, Španjolskoj, Francuskoj i Danskoj. Vrlo su brojni u Hrvatskoj na području Baranje i Slavonije te Gorskog kotara, na Balkanu u Vojvodini te u Sloveniji uz poplavne nizine triju velikih rijeka do granice šuma u Slovenskim Alpama.
Opis izgleda [uredi]

Ima skladan oblik tijela, u grebenu viši nego u križima, visoke snažne noge dokazuju, da je građen za dugo i ustrajno trčanje. Oblik i veličina rogova ukazuju na prilagodbu za kretanje na otvorenim prostorima, pa time i neprikladnošću za kretanje u sredini obrasloj gustom vegetacijom. Duljina tijela jelena iznosi 225-275 cm, visina u grebenu 120-150 cm. Rep je dugačak 20-25 cm. Tjelesna težina kreće se u rasponu od 125 do 300 kg, a kod košute od 70 do 130 kg. Snažna građa mišića i tetiva omogućava mu brzi bijeg te skok i do 12 m u duljinu i 3.5 m u visinu. Kreće se korakom, kasom ili trkom. Zubna formula je I 0/4, CI/0, P3/3, M 3/3 dakle ukupno ima 34 zuba a od toga 22 mliječna. Zamjena mliječnih zubi završava se između 30. i 34. mjeseca. Od proljeća do jeseni boja dlake jelena je rđavo crvena, a na trbuhu bjelkasta. Zimska dlaka je dulja, gušća, tamnosmeđe do smeđe-sive boje. Stražnjica je bjelkasta do žutocrvena i obrubljena tamnosmeđom duljom dlakom. Mužjak na vratu ima dulju dlaku tj. grivu koju nema ženka. Jelen ima rogove, a košuta samo u iznimnim slučajevima. Oba spola imaju suzište, duboku udubinu ispod oka. Na korijenu repa u mužjaka nalazi se mirisna žlijezda. Ženka takvu žlijezdu ima na čelu a kod oba spola mirisno mjesto se nalazi na vanjskoj strani skočnog zgloba. Rog ima istu funkciju i značaj kao i rog srnjaka. Jelenji rog sastoji se od istih dijelova kao i srnjakov samo ima više parožaka. Ruža na rogu se naziva vijenac, a osim toga se na jelenjem rogu razvija kruna a iznad nadočnjaka umetak koji se naziva ledenjak. Sva osjetila su u ove životinje odlično razvijena i premda ima astigmatično građeno oko puno bolje razlikuje predmete u okolini od srne.
Ponašanje [uredi]

Po ponašanju jelen je životinja sumraka, ali je aktivan i u vrijeme sunčeve svjetlosti. Na njegovu aktivnost djeluju duljina trajanja osvjetljenja i intenzitet sunčeve svjetlosti. Ako je svjetlost kraća i slabija aktivniji je po danu, a za jakog sunca je aktivan u noćnim satima. U ponašanju je uočljiv jaki socijalni nagon, tako da košute gotovo cijelu godinu žive u krdima dok je jelen distanciraniji. Stariji jeleni su osim socijalnom udaljeni i grupnom razdaljinom, tako da postoji dva tipa krda, čvrsto krdo košuta sa teladi i jednogodišnjim i dvogodišnjim jelenima i slabo povezana krda u kojima se nalaze jeleni različitih starosti. Jako stari mužjaci žive samotničkim životom. Odnos prema staništu je takav da se može prilagoditi i relativno malenom prostoru iako je migracija osnovna karakteristika jelena. Ovim životinjama je duboko usađen nagon za sezonsko seljenje, ljeti u više, a zimi u niže predjele. Danas se međutim više ne sele kao nekada kad su im glavni selidbeni putovi bili duž tokova velikih rijeka. Jeleni se također sele i zbog parenja, godišnjeg doba i slično. Mužjaci se glasaju rikom a u opasnosti bauču dubljim tonom. Za vrijeme parenja ženke se oglašavaju sa "ah" i "ang" a ranjene životinje ispuštaju kratki glas sličan rikanju. Tijekom 24 sata u 5-7 navrata traži hranu i za to mu je potrebno vrijeme od 7-10 sati. U prehrani jelena razlikujemo ove kategorije hrane: mekanu, žilavu, tvrdu te balastne tvari. Osim vode za piće potrebna im je i voda za kaljužanje te sol.
Razmnožavanje [uredi]

Parenje se u nizini odvija u 8. i 9. mjesecu a u planinama u 9. i 10. mjesecu. Tek se u sezoni parenja mužjaci približavaju ženkama te dolaze na "rikališta" na kojima se međusobno bore za pravo na parenje. Tijekom borbi mogu izgubiti čak do 30 kg. S obzirom na to da žive u poligamiji parenje predstavlja napor koji uz prethodne borbe i neuzimanje hrane može dovesti do takve iscrpljenosti da mužjak može uginuti preko zime. U prirodi je omjer spolova 1:1. Trudnoća košute traje 33-34 tjedna, a pred porod se izdvaja iz krda te se teli u 5. ili 6. mjesecu i obično oteli jedno ili rjeđe dva mladunca. Događa se da jedno ugine kao zametak ili nešto kasnije. Tek rođeno tele teško je 7 do 12 kg. Košuta ima 4 sise, i kada tele toliko ojača da može slijediti majku, košuta se vraća u krdo. Tele postaje samostalno sa 9 do 11 mjeseci a spolna zrelost nastupa najranije sa 16 mjeseci. Od prirodnih neprijatelja jelenu prijete vuk i medvjed a nejakoj teladi ris. Životni vijek jelena je 15 do 20 godina a iznimno 25, rast mužjaka se završava sa 8 do 9 godina, a košute sa 3 do 4 godine.

Srna (obična srna, srndač, lat. Capreolus capreolus) je šumska životinja koja je geografski rasprostranjena na području srednje Europe.
Rasprostranjenost [uredi]

Istočna granica ove vrste pruža se od Ladoškog jezera prema Crnom moru, ali prije njega zaobilazi strepe (Kumo-Manične) i skreće prema Balkanu. Zapadna granica kreće se od skandinavskih planina uz zapadne obale Britanskog otočja prema Gibraltaru. Nema ih u Irskoj, Korzici, Siciliji, Sardiniji i Grčkoj. U Hrvatskoj je više rasprostranjena u kontinentalnom dijelu (Slavonija, Baranja, Gorski kotar), a u priobalju je rijetkost. Rasprostranjenost po državama ovog prostora kreće se ovako: Hrvatska 29%, Slovenija 23%, Bosna i Hercegovina 14% i Makedonija 9%.

Opis izgleda [uredi]

Izgled srne ukazuje na skladno, vitko, lagano i vrlo pokretno tijelo. Križa su nešto viša od grebena. Noge su vitke i duge, papci crni. Srne unatoč tome ipak nisu ustrajni trkači. Rep je kratak i jedva vidljiv. Duljina od njuške do repa iznosi 130-140 cm, a visina u grebenu 75 cm. Težina ovisi o području,hrani, godišnjem dobu, fiziološkom stanju i spolu (ženke su 5-10 % lakše). Težina je obično oko 25 +/- 3 kg, ali može dosegnuti i do 40 kg. Zubna formula odrasle jedinke je I 0/4, C 0/0, P 3/3, M 3/3 dakle sveukupno ima 32 stalna zuba. Lane ima 20 mlječnih zubi. Kreće se hodom, kasom i skokom. Odličan je plivač te se kupa i nikad se ne kaljuža poput jelena i svinja. Ljetna dlaka je rđastocrvena, a zimska kestenjastosiva. Stražnjica je obrasla bijelom dlakom, koja je ljeti manje uočljiva nego zimi. Lane je smeđe sa bijelim pjegama do prvog linjanja, nakon čega izrasla dlaka prekrije ove pjege. Srna mjenja godišnje dlaku dva puta i to u proljeće i početkom jeseni. Vrijeme linjanja je ovisno o nadmorskoj visini, zdravlju i dobi životinje. Za obilježavanje teritorija i druge oblike mirisne komunikacije srnama služe specijalizirane kožne žlijezde. Ove žlijezde nalaze se između papaka zadnjih nogu (podmazuju kožu interdigitalnog područja, ostavljaju mirisni trag), ispod skočnog zgloba sa vanjske strane (tarzalni organ) su žlijezde lojnice, koje također ostavljaju miris na vegetaciji o koju se životinja očeše. Srnjak na čelu ima čeonu žlijezdu, koja mu služi za označavanje granica područja, a u ženki žlijezde koje se nalaze na stražnjici vrhunac izlučivanja imaju u doba parenja. Od osjetila srna ima izvrsno razvijen sluh, njuh i okous. Vid je slabo razvijen jer je srnino oko astigmatično te vidi samo veće predmete i to nejasno a najbolje opaža kretanje.
Ponašanje [uredi]

Po načinu života i ponašanju srna je pretežno danja životinja s maksimumom kretanja popodne i u večernje sate (16-20 sati, ujutro 4-5 i 7-9 sati). ova aktivnost može se podijeliti prema godišnjem dobu u četiri odsjeka sa po tri mjeseca. Srna tijekom 24 sata uzima hranu u 8-11 intervala. Prosječan životni vijek je 13-15 a iznimno 17-18 godina. Srna ima sposobnost prekida razvitka zametka (embriotenija), zato da vrijeme leženja padne u povoljniji period. Ponašanje srne spada u tzv. distancijalni tip. tj. izbjegava život u većim socijalnim formacijama. Do kasne jeseni se udružuje u krda i u njima ostaje sve do proljeća. To je udruživanje nagonsko i opravdano utjecajem negativnih vanjskih faktora. U krdu vlada unutarnja organizacija, koja ga održava na okupu i pruža osjećaj sigurnosti, vođa krda je u pravilu srna majka koja vodi lanad. Tek pred sam porod srna prekida vezu sa prošlogodišnjom lanadi. Po broju članova i obiteljskoj strukturi razlikujemo obiteljsko krdo, prošireno obiteljsko krdo i nagomilano krdo (najtrajnije je obiteljsko krdo) Najtrajnije je obiteljsko krdo koje ima razvijene međusobne odnose među jedinkama, jer se radi o članovima jedne obitelji (srna - lanad). Ovisno o bonitetu staništa radijus kretanja srna je razmjerno malen, on može iznositi prosječno od 1 (srna sa lanadi do 14 dana) do 10 km. Osim toga kod srne kao zoološke porodice je izražen selidbeni nagon, ali je različitog intenziteta kod pojedinih vrsta. Kod sibirske srne je najizraženiji i vezan uz godišnja doba te iznosi i više stotina kilometara. Kod europske srne taj je nagon znatno slabiji, a izraženiji je kod planinskih srna zbog nepovoljnijih uvjeta života i neprijatelja. Razlikujemo nekoliko tipova glasanja ovih životinja. Tip glasanja je uvjetovan spolom, dobi, fiziološkim stanjem jedinke te načinom i stupnjem uznemiravanja. Glasanje slično piskanju je tipično lanetu, koje doziva majku, a pijukanje i piskanje predstavlja komunikaciju između srne i lanadi. Jauk, plač i deranje su zvukovi, koje pretežno proizvode odrasle životinje i ovise o situaciji u kojima se nalaze. Baukanje je način glasanja mužjaka, koji time oglašava opasnost, ali se isto tako glasa i u doba parenja kada srnjak baukanjem obilježava, da je zaposjeo određeni teritorij.
Razmnožavanje [uredi]

Pari se u drugoj polovici srpnja i prvoj polovici kolovoza a ponekad i kasnije u 11. i 12. mjesecu. Kod srna koje se pare kasnije ne dolazi do prekida razvoja zametka tj. porod se odvija istovremeno sa onima koje su bile u embrioteniji. Srnjak prati srnu koja se tjera i to traje 4 dana, a potom je napušta i traži drugu. Tako oplodi 4-5 srna. Jajna stanica se nakon oplodnje ne učvrsti nego slobodno pliva u maternici i neprimjetno se razvija (embriotenija) do polovice prosinca tek nešto. Od tada počinje intenzivni razvoj tako da porod pada u 5. ili 6. mjesecu. Srna nosi 150 (285-290 dana sa embriotenijom) Prvorotke donose na svijet pretežno jedno, a kasnije dva laneta, rjeđe tri ili više jer to ni za doljenje a prema tome ni za preživljavanje nije povoljno premda srna ima četiri sise. Kod blizanaca lanad može biti raznog ili istog spola. Parenje počinje istovremeno u nizini i u planinama i traje jednako dugo dok lanjenje u planinama nastupa nešto kasnije, jer embriotenija traje dulje jer nepovoljne prilike traje dulje u planinama. Za vrijeme prehrane srna brižljivo skriva lanad. Lane teži 1.2-1.7 kg a siše sve do studenog. Postaje spolno zrelo sa 14 mjeseci.

Sljepić (Anguis fragilis) je neobična vrsta guštera.

Ova vrsta životinje dosta je nalik zmiji, no on je zapravo gušter koji nema noge. Njegovo tijelo dugačko je do 50 cm. Glava mu je mala i na njoj se nalaze manje oči s trepavicama s kojima migaju (ovo je osobina koja se ne nalazi u zmija). Također, za razliku od zmija, imaju vidljive ušne otvore kao i svi gušteri. Jezik im je reckast, dok je u zmija više račvast. Isto tako, uzorak njihove trbušne ljestvice je potpuno drugačiji od onog u zmija. Koža im je glatka s šarama koje se ne preklapaju.

Aktivniji su tijekom dana i mnogo vremena provode rujući kroz tlo ali povremeno ih se može naći kako se griju na suncu. Češće ih nalazimo skrivene ispod stijena, u visokoj travi i drugim sličnim vlažnim okruženjima. Mesožderi su i uglavnom se hrane puževima i crvima. Ženka rađa žive mlade tj. viviparne su. Ženka često ima prugu duž kralježnice i tamne bočne strane, dok mužjak može imati plave pjege. Ovi gušteri poznati su i po izuzetno dugom životnom vijeku - doživi i do 30 godina u divljini, a u zatočeništvu i do 50 godina.

Ako mu neprijatelj kojim slučajem odgrize rep, on će mu ponovno narasti (no rijetko kad na njegovu prvotnu dužinu) kao i u ostalih guštera, ali mu rep izrasta samo jedanput. Sljepićev zimski san traje 6 mjeseci - od listopada do ožujka. Bezopasan je, ali često nastrada u susretu s ljudima jer ga mnogi zamijene za zmiju. No, najveći uzrok njihove smrtnosti u prigradskim područjima smatra se domaća mačka, od koje nema obrane.

Na kraju napominjem kako je sljepić naša zaštićena životinjska vrsta. U Republici Hrvatskoj ova zaštita je određena Pravilnikom o zaštiti pojedinih vrsta gmazova (Reptilia), Državne uprave za zaštitu kulturne i prirodne baštine, temeljem članka 13. stavka 2. Zakona o zaštiti prirode. Prema ovom zakonu pojedina biljna i životinjska vrsta koja ima zaštitu Države je vrsta koja je ugrožena ili rijetka. Strogo je zabranjena svaka radnja kojom je se ometa i uznemiruje u njenom prirodnom životu i slobodnom razvoju (rastjerivanje, proganjanje, hvatanje, držanje, ozljeđivanje i njegovo ubijanje, te oštećivanje njihovih gnijezda ili legla i obitavališta). Zabranjeno je i prikrivanje, prodaja, kupnja i otuđivanje ili pribavljanje na drugi način zaštićene biljke i životinje, kao i njegovo prepariranje.

Bezopasan je, ali često nastrada u susretu s ljudima jer ga mnogi zamijene za zmiju.

Poskok (lat. Vipera ammodytes) je najotrovnija i najopasnija europska zmija iz porodice ljutica. Najveća je otrovnica na našim područjima, a živi na kamenitom području.

Stanište [uredi]

Prirodno mu je stanište krš Dinarida. U Hrvatskoj živi i na otocima: Krku, Rabu, Pagu, Viru, Dugom otoku, Ugljanu, Pašmanu, Šolti, Hvaru, Braču, Korčuli i Mljetu. Nalazimo ga i u Lici, na Medvednici, Ravnoj Gori, Kalnik, Istri i Hrvatskom Zagorju. U Crnoj Gori i Srbiji javalja se u svim predjelima. Javlja se i na prostoru BiH.
Tjelesna građa [uredi]

Boja je promijenjiva, pa mu je leđna strana siva, žuta ili smeđa s tamnom cik - cak prugom. S trbušne strane je bjelkast s crnim točkama. Mužjak naraste do 1 metar. Na Velebitu su zabilježeni rijetki primjerci, koji premašuju tu veličinu, a ženka je manja od mužjaka. Uz izlomljemnu prugu na leđima, prepoznatljiv je po trokutastoj plosnatoj glavi, okomitoj zjenici i roščiću na vrhu njuške. U ustima ima dva duga otrovna zuba, povezana s otrovnom žlijezdom. Jezik mu je dug i rašljast. Pomoću njega osjeća opip i miris.
Biologija [uredi]

Pari se potkraj travnja do početka svibnja, a ženka od rujna do listopada okoti 10 do 20 mladih, koji odmah poslije izlaska iz majčina tijela probiju nježnu opnu jajeta. Poskok živi do 15 godina. Neprijatelji su mu ptice grabljivice i male zvijeri, posebno orao zmijar i mungosi. Voli suha kamenita područja s dosta grmlja. Aktivan je većinom noću, a danju sklupčan spava probavljajući hranu. Sporiji je, tromiji te otrovniji od riđovke. U hladnijim krajevima spava zimski san. Posebno je opasan u jesen, kada se penje na drveće gdje dočekuje ptice, a tada lako strada i čovjek, ako neoprezno prolazi i dotakne ga.

Otrovnost [uredi]

Ugriz poskoka je često smrtonosan. Čak i netom izleženi mladunci dugi od 15 do 18 cm su opremljeni otrovom i otrovnim zubima te mogu zadati vrlo ozbiljan i opasan ugriz.

Otrov se pretežno sastoji od hemotoksičnih tvari, koje zgrušavaju krv i izazivaju šok. Njegov snažan otrov može ubiti manje kralješnjake u roku od nekoliko sekundi. Za čovjeka je smrtna doza u prosjeku 25 - 40 mg ovisno o dobi, zdravlju i mjestu ugriza. Snaga njegovoga otrova čak je jača i od nekih kobri kod kojih je smrtna doza u prosjeku 30 - 50 mg. Prvi simptomi trovanja su bol i/ili oticanje ugriženog dijela tijela. Otok se javlja 2 - 3 minute nakon ugriza i brzo se širi. U velikih primjeraka zubi mogu biti i 1 cm dugi, pa otrov može biti unesen u mišić što ubrzava razvoj simptoma trovanja. Mjesto ugriza treba podvezati, da bi se spriječilo kruženje otrova po tijelu, a ugrizenog treba što hitnije odvesti liječniku, da mu pruži jedinu djelotvornu pomoć, injekciju protuotrova (seruma).
Legende [uredi]

U narodu se pričaju legende o poskokovom skakanju i o njegovom savijanju u kolut i kotrljanju nizbrdo. To su priče nastale zbog ljudskog straha budući da je poskok vrlo nepredvidiv i njegov je ugriz među najbržim od svih zmija. Poskok može pužno smotati stražnji dio tijela pa onda uzdignuti prednji i brzo ga izbaciti naprijed da ugrize žrtvu. Doseg takvog skoka je 40 cm.
Hranjenje [uredi]

Plijen osjeća po mirisu i uglavnom ga dočekuje, čekajući ponekad danima. Kao i sve zmije, može dugo izdržati bez hrane. Hrani se uglavnom miševima, pticama i gušterima, ponekad krticama, drugim zmijama i sljepićima. Zabilježeni su i slučajevi kanibalizma. Svoju žrtvu najprije usmrti otrovom, a onda je guta.

Iguane su rod gmazova čiji pripadnici nastanjuju tropske oblasti Kariba, Srednje i Južne Amerike. Rod iguana obuhvaća dvije vrste — Iguana iguana (zelena iguana) i Iguana delicatissima (mala iguana). Zelena iguana je rasprostranjenija i može se naći od južnog Brazila pa sve do Meksika i Floride i u dijelu doline Rio Grandea. Zelena iguana se često drži i kao kućni ljubimac.
Broj vrsta [uredi]

Zbog velikih razlika u izgledu (iguane u Peruu su često plave ; u Kostarici - crvene ; u drugim oblastima crne, pa čak i ljubičaste) od njihove prve klasifikacije (Line, 1758.) pa do danas relativno je skoro "otkriveno" čak sedamnaest vrsta iguana. Na kraju se ispostavilo da su sve osim vrste Iguana delicatissima, zapravo inačice zelene iguane.
Osobine [uredi]

Iguane mogu dostići dužinu od 1,5 m i težinu od 10 kg. Veći primjerci su zabilježeni ali oni su prilično rijetki. Zabilježeno je da je jedna zelena iguana, držana kao ljubimac, doživjela 69 godina, inače žive od 20-35 godina.

Zelene iguane imaju red šiljaka na leđima, koji služe kao sredstvo za odvraćanje grabljivica. Repovima mogu zadati jake udarce, a u slučaju da ih velika grabljivica uhvati za rep, jedan njegov dio može se odlomiti bez većih posljedica, kako bi iguana pobjegla. Rep se relativno brzo regenerira. Iguane imaju veoma dobro razvijen podvaljak koji im pomaže u održavanju tjelesne temperature.

Zelene iguane imaju dobar vid, no samo kad pri dobroj osvjetljenosti. One posjeduju i ćelije koje im omogućavaju vidjeti ultraljubičastu svjetlost.

Zelene iguane imaju i fotosenzitivni organ na vrhu tijela koji se često naziva i treće oko. Iako se naziva okom, ono ne može stvoriti jasnu sliku već iguane pomoću njega mogu detektirati promjene u osvjetljenju tj. sjene koje možda prave grabežljivci iznad njih.

Iguane imaju zube na unutrašnjoj strani vilice pa ih je nekad na manjim primjercima teško uočiti. Njihovi zubi mogu probiti ljudsku kožu.

Iguane su prvenstveno biljojedi.
Ponašanje [uredi]

Kada su uplašene, zelene iguane pokušavaju pobjeći. Ako je u blizini vodena površina, one će pokušati zaroniti. Ranjene iguane su agresivnije od neozljeđenih. Inače iguane vole ležati na suncu i nisu agresivne.

Iguane kućni ljubimci

Iguane mogu biti prilično poslušne i lako se dresirati da izađu vani u „WC" (kada je toplo) ili pak priviknuti se na pražnjenje na posebnom mjestu.

Razvijanje „društvenih" tj. osobnih odnosa sa iguanama traje više godina. Poslije pet do deset godina, iguane mogu izraziti vezanost pa čak i izraženu anksioznost zbog razdvojenosti.

Rijetki su veterinari koji znaju liječiti iguane.

Blavor (Ophisaurus apodus) je krupni, zmijoliki gušter žućkasto-smeđe boje, naraste i do 1 m.

Vrlo je brz i pokretljiv i teško ga je pratiti. Najčešće se hrani guštericama, sitnim toplokrvnim životinjama (osobito miševima), ptičjim jajima, puževima, skakavcima i ostalim kukcima, a ponekad i zmijama. Ljudi se bezrazložno boje blavora, iako je vrlo korisna životinja.
Stanište [uredi]

Naseljava niže oblasti do visine od nekoliko stotina metara, ali se najčešće nalazi na otvorenim područjima s livadama, poljima i grmljem, također i na kraškim predjelima bez raslinja. Rasprostranjen je u južnom dijelu Balkanskog poluotoka, od Istre do delte Dunava, također u Turskoj.

Zmije (grč. Ophidia, lat. Serpens) su podred unutar razreda gmazova čije je hladno i suho tijelo prekriveno ljuskama. Vode porijeklo od predaka koji su ličili na guštere, no jako im se izdužilo tijelo, a noge su im reducirane pa se kreću vijugajući. Velike vrste (pitoni i anakonde) narastu do 8 m, u iznimnim slučajevima i do 10 m. Povremeno se javljaju izvještaji i o rekordnim dužinama više od 10 m, ali to nije nikada dokazano.
Osobine [uredi]

"Broj kralježaka im je povećan na dvjesto (kod nekih vrsta maksimalno 435). Kosti čeljusti i nepca su povezane samo tetivama koje omogućuju veliko širenje, tako da i veći plijen mogu progutati u jednom komadu. U velikom želucu relativno visoko koncentrirana solna kiselina zatim razgrađuje plijen. Kržljonoške mogu gladovati i duže od godine dana."
Zmijski otrov [uredi]

Neke su zmije svoje žlijezde slinavke preoblikovale u žlijezde koje umjesto sline luče otrov. Samo oko 400 vrsta zmija su otrovnice, a od toga je njih 50 potencijalno smrtonosna za čovjeka. Najotrovnija kopnena zmija na svijetu je australski kopneni taipan. No, on je miran i nije agresivan. Suprotno tome, smeđa zmija (isto jedna od najotrovnijih zmija) je vrlo agresivna i razdražljiva. No najotrovnija zmija uopće je jedna vrsta iz porodice morskih zmija (Hydrophiidae), Belcherova morska zmija, koja živi u Timurskom moru ispred australijskih obala. Mjesto s najgušćom populacijom otrovnica je otok Queimada Grande pred istočnom obalom Brazila.

Zmijski otrovi su sastavljeni od različitih proteina i gusta su tekućina mliječno bijele do žućkaste boje. Ovisno o vrsti, otrov djeluje na živčani sustav (oduzetost, poremećaji osjetila, gušenje) ili na krvne stanice i tkivo (razaranje tkiva, zatajenje bubrega, slom krvotoka). No postoje i vrste otrovnica čiji je otrov mješavina ove dvije osnovne vrste.

Vrste zmija koje se smatraju naročito otrovnim nisu uzrok većine smrtnih slučajeva ljudi jer uglavnom žive u nepristupačnim područjima, a uz to su i plahe i po mogućnosti izbjegavaju susrete s ljudima.

Zmije ugrizu godišnje oko 5 milijuna ljudi, od čega umre oko 125.000 ljudi. 70% zmijskih ugriza događa se u visini gležnja ili niže.

Mlade zmije se izlegu s dostatnom količinom otrova. One ne rasipaju uzalud ovu vrijednu tekućinu. Posjeduju sposobnost da reguliraju količinu otrova. Kod nekih vrsta potrebni su i tjedni da se opet stvori otrov.
Rasprostranjenost i životni okoliš [uredi]

Zmije žive širom svijeta i u vrlo različitim okolišima, od brdskih područja do slatkih voda i mora. Daleko najveći broj vrsta živi u tropima. U Europi u rijetka mjesta gdje ne žive zmije spada Irska.
Presvlačenje [uredi]

Nekoliko puta godišnje zmije skidaju kožu zato što se istrošila od puzanja tlom, ili zato što im je postala pretijesna. Prije "presvlačenja" prestanu jesti, oči im postanu mutne, a koža promijeni boju. Stare se kože riješi trljajući tijelo o granje ili kamen. Prema odbačenoj koži često se može odrediti vrsta zmije.
Opasne zmije [uredi]

Većina zmija nije opasna za čovjeka, no neke od njih imaju poseban zub povezan s otrovnom žlijezdom. Zmije otrovnice opasne su čim se izlegu iz jajeta.
Lov plijena [uredi]

Ne ubijaju sve zmije otrovom. Neke se omotaju oko žrtve, stisnu je i uguše. Potom je progutaju cijelu. Da bi im to uspjelo, moraju širom razjapiti usta. Mišići u tijelu guraju životinju do zmijina želuca. Zmije se hrane manjim plijenom, ali često ugrizu i čovjeka. Razlog je vrlo jasan- samoobrana. Mnoge vrste pokušat će izbječi opasnost, ali kada to nije moguće one će pribjeći jedinom rješenju- ugrizu
Poznatiji dio sistematike [uredi]

Vista-xmag.pngDetaljniji članak o temi: Sistematika zmija
.

U sistematici biologije podred zmija je uvršten u red ljuskaša (Squamata) koji su dio razreda gmazova. Prema tome, znanost koja se bavi zmijama naziva se herpatologija.

U najpoznatije porodice zmija se ubrajaju:

* kržljonoške (Boidae)

primjerice pitoni (Pythoninae), udavke (Boinae), anakonde (Eunectes)

* guževi (Colubridae)

primjerice Natrix natrix, Pjegava crvenkrpica (Elaphe situla)

* otrovni guževi ili guje (Elapidae)

primjerice rod mambe, kobre (naziv kobre se koristi za različite vrste zmija iz ove porodice, ne pripadaju sve istom rodu)

* ljutice (Viperidae)

primjerice zvečarke rod iz potporodice jamičarki (Crotalidae), riđovka (Vipera berus), ursinijeva ljutica (Viperus ursinii)

Galebi, često i galebovi, (lat. Laridae) su porodica ptica iz reda močvarica.

Neki autori svrstavaju pomornike (Stercorariidae) i čigre (Sternidae) u ovu porodicu.

Porodica obuhvaća u užem obujmu 6 rodova i oko 55 vrsta, koje gotovo sve spadaju u rod Larus.
Izgled [uredi]

Galebi su svojom veličinom od oko 30 do 80 cm veliki kao golubovi pa skoro kao orlovi. Imaju relativno uska, šiljasta krila i snažne, vitke kljunove s malo prema dole savijenim gornjim kljunom. Tri prema naprijed okrenuta prsta povezana su plivaćom kožicom, dok je četvrti vrlo kratak i okrenut prema natrag, a neke vrste ga uopće nemaju.

Boja perja im je uglavnom bijelo siva, često crna na glavi, leđima i na krilima. Spolovi su jednakih boja, a mužjaci su nešto krupniji. Kod velikog broja vrsta mladunci su smeđe boje. Veće vrste trebaju četiri godine da u potpunosti dobiju perje boje odraslih ptica, dok je kod manjih vrsta za to potrebno dvije godine. Mnoge vrste imaju različito obojeno perje u vrijeme parenja i tijekom ostalog vremena. Vrste kod kojih se pojavljuje vjenčano ruho u obliku tamno obojenog perja na glavi, u preostalo vrijeme ga gube, a ostaju samo tamnije pjege na glavi i leđima.
Rasprostranjenost [uredi]

Galebovi žive gotovo u cijelom svijetu, a najveći broj vrsta je u umjerenim i hladnim klimatskim zonama obje zemljine polutke. U mnogim tropskim područjima se ne gnijezde. Tako nemaju gnjezdišta u Amazoniji u U Južnoj Americi, u području oko rijeke Kongo u Središnjoj Africi, u Indiji, Jugoistočnoj Aziji i na Novoj Gvineji. Neke vrste koje se gnijezde sjevernije, dolaze na obale u ova područja na prezimljavanje.
Životni okoliš [uredi]

Većina vrsta galebova živi uz obale mora. Neke vrste, kao na primjer obični galeb (Larus ridibundus), gnijezde se dalje od morskih obala, prije svega uz veće vode. Samo rijetke vrste, kao troprsti galeb (Rissa tridactyla), žive veći dio godine na otvorenom moru. Druge vrste, na primjer srebrnasti galeb (Larus argentatus), postale su hemerofili pa naročito zimi nastanjuju smetišta u unutrašnjosti i na velikim rijekama.
Ishrana i način života
Većina vrsta galeba su svežderi koji, već prema prilici, jedu živu hranu ili otpatke i strvinu. No ipak preteže životinjska hrana kao što su ribe, mekušci raci ili bodljikaši, a ponekad i mali glodavci. Velike vrste, kao na primjer Larus marinus, pljačkaju gnijezda drugih ptica, a uspijevaju čak uloviti i ptice do veličine patke, pri čemu su žrtve uglavnom bolesne životinje. Suprotno tome, manje vrste daju prednost kukcima i crvima.

Svoju potrebu za vodom galebi zadovoljavaju pijenjem morske vode, a višak soli iz nje izlučuju preko parnih žlijezda smještenih u kljunu.

Galebovi su izvanredni "jedriličari", naročito pri jakom vjetru. Hranu traže prije svega na obali, ali ponekad otimaju lovinu drugim pticama. Ako rone za hranom, zaranjaju samo glavom i dijelom tijela.

Mogu doživjeti oko 30 godina.
Glasanje [uredi]

Galebovi su prilično glasne ptice, što se još pojačava jer su društvene, pa se glasa više njih istovremeno. Svoje krikove najčešće puštaju u nizu, jedan za drugim.
Razmnožavanje [uredi]

Galebovi se gnijezde na tlu. Pojedine vrste su se specijalizirale za gniježdenje na liticama. Najčešće se gnijezde u kolonijama. U pravilu legu 2-4 jaja koja agresivno brane, i od ljudi. Na jajima na smjenu sjede oba roditelja 3-5 tjedana. Pilići mogu od samog valjenja trčati i plivati, no najčešće ostaju kao čučavci u gnijezdu a hrane ih oba roditelja. Najčešće trebaju 3-9 tjedana dok narastu da mogu letjeti, pri čemu manje vrste za to trebaju kraće vrijeme od velikih.
Rodovi i vrste [uredi]
Larus delawarensis
Debelokljuni galeb, mlada ptica
Zapadni galeb
Obični galebovi
Stepski galeb
Obični galeb na Bodenskom jezeru

* Larus
o Crnoglavi galeb (L. melanocephalus)
o Gobi crnoglavi galeb (L. relictus)
o Galeb ribar (L. ichthyaetus)
o Prerijski galeg (L. pipixcan)
o Actečki galeb (L. atricilla)
o Larus scoresbii
o Hemprihov galeb (L. hemprichii)
o Bjelooki galeb (L. leucophthalmus)
o Hermanov galeb (L. heermanni)
o Sivi galeb (L. modestus)
o Larus fuliginosus
o Larus belcheri
o Larus atlanticus
o Japanski galeb (L. crassirostris)
o Debelokljuni galeb (L. pacificus)
o Kalifornijski galeb (L. californicus)
o Koraljni galeb (L. audouinii)
o Larus delawarensis
o Burni galeb (L. canus)
o Žutonogi galeb (L. livens)
o Dominikanski galeb (L. dominicanus)
o Larus vetula
o Larus marinus
o Armenijski galeb (L. armenicus)
o Bjeloglavi galeb (L. cachinnans)
+ Stepski bjeloglavi galeb (Larus cachinnans cachinnans)
+ Larus cachinnans atlantis
+ Larus cachinnans barabensis
+ Sredozemni galeb (Larus cachinnans michahellis)
+ Mongolski bjeloglavi galeb (Larus cachinnans mongolicus)
o Smeđi galeb (L. fuscus)
o Galeb tundre (L. heuglini)
o Istočnosibirski galeb (L. vegae)
o Srebrnasti galeb (L. argentatus)
+ Galeb klaukovac (Larus argentatus cachinnans)
o Kamčatski galeb (L. schistisagus)
o Zapadni galeb (L. occidentalis)
o Beringov galeb (L. glaucescens)
o Larus thayeri
o Polarni galeb (L. glaucoides)
o Ledeni galeb (L. hyperboreus)
o Maorski galeb (L. bulleri)
o Larus hartlaubii
o Larus scopulinus
o Srebrnoglavi galeb (L. novaehollandiae)
o Larus brunnicephalus
o Sivoglavi galeb (L. cirrocephalus)
o Patagonijski galeb (L. maculipennis)
o Riječni galeb (L. ridibundus)
o Tankokljuni galeb (L. genei)
o Larus serranus
o Larus philadelphia
o Larus saundersi
o Mali galeb (L. minutus)
* Rhodostethia
o Rosenmöwe (R. rosea)
* Pagophila
o Pagophila eburnea
* Xema
o Xema sabini
* Creagrus
o Creagrus furcatus
* Rissa
o Troprsti galeb (R. tridactyla)
o Rissa brevirostris

Pjegava crvenkrpica (ili šareni guž, mišarica, crvena krpa, crvenokrpica, črljenokrpica, črljenkrpa lat. (Zamenis situla, često i Elaphe situla), europska zmija porodice guževa ili smukova (Colubridae), no pripadnost rodu je sporno. Svrstava ju se, ovisno o autoru, u više različitih rodova.

Stanište joj je poglavito na primorskom području obraslom makijom, u Hrvatskoj se javlja uz obalu sve do Istre, rijetko preko visine iznad 500 metara nad morem.

Nije otrovna, i kao većina guževa, plijen ubija davljenjem. Dužine je nešto preko jednog metra, veoma vješta u kretanju po kamenju, stijenama i veranju po zidovima. U lovu za plijenom, zavlači se i u rovove. Aktivna je poglavito danju. Hrani se malenim glodavcima, poput rovki, a ponekad i pticama i gmazovima.

Ženke se pare svake dvije godine, a mužjaci su u to vrijeme veoma agresivni. Mužjak kod parenja zubima drži ženku za glavu ili vrat, omotavši se oko nje. Nakon parenja, ženka odlaže 2-8 relativno velikih jaja, i ostaje uz njih nekoliko dana. Živi do 25 godina, a spolnu zrelost dostiže oko 3. godine.

Sreće ju se i u Albaniji, Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Grčkoj, Italiji, Makedoniji, Malti, Srbiji, Crnoj Gori, Turskoj i Ukrajini, a vjerojatno i Cipru

Bjelouška (lat. Natrix natrix) neotrovna je zmija iz porodice guževa. Dugačka je do dva metra. Pojavljuje se u više boja i nijansi. Česte kombinacije boja su:

* odozgo je siva do smeđa s dva reda mrlja koje teku duž kralješnice;
* leđa nekada prelaze u plavu, zelenu ili sivo plavu boju.
* nekad je cijela zmija potpuno crna.

Jedini sigurni znak prepoznavanja su polumjesečne pjege na stražnjem dijelu glave s obje strane, koje su bijele u ženki, a žute u mužjaka.
Stanište [uredi]

Najraširenija je zmija u Hrvatskoj. Najčešća su joj staništa oko rijeka, jezera i močvara. U vodi dobro pliva i roni, a na kopnu se dobro penje. Skriva se ispod kamenja i korijenja u rupama u zemlji. Ponekad se nađe i daleko od vode, u vrtovima i parkovima.
Način života [uredi]

Hrani se žabama, punoglavcima, ribama, vodenjacima, a ponekad i malim sisavcima. Pari se u travnju i svibnju, a od srpnja do kolovoza odlaže od 15 do 35 bijelih jaja mekane ljuske veličine golubljih. Skriva ih u mahovini i pijesku. Nakon osam do deset tjedana iz jaja izlazi mladunčad. Bjelouška spava zimski san od studenog do početka travnja. Nakon zimskog sna odbacuje zimsku kožu za novu pred parenje.

Pitoni (Pythoninae) su potporodica zmija iz porodice kržljonoški (Boidae). Ponekad ih se izdvaja u zasebnu porodicu. Isto tako, pitonima se često nazivaju i pretstavnici roda pravih pitona (Python).

Rodovi [uredi]

Potporodica Pythoninae se dijeli na 8 rodova

* Aspidites
* Antaresia
* Apodora
* Bothrochilus
* Leiopython
* Liasis
* Morelia
* Pravi pitoni (Python)

i ukupno 33 vrsta.

Rodovi Morelia i Python imaju najveći broj vrsta, dok su rodovi Apodora, Bothrochilus i Leopython monotipični.
Osobine [uredi]

Pitoni su dio porodice kržljonoški. Osobine navedene u članku o njima odnose se i na pitone.
Rasprostranjenost [uredi]

Zmije iz roda Python, pravih pitona, nastanjuju stari svijet, no prije svega Afriku, južnu i jugoistočnu Aziju. Zmije iz drugih rodova potporodice Pythoninae nastanjuju i Australiju. U zadnje vrijeme pitoni kao bioinvazori osvajaju dijelove Novog svijeta (Florida). Europu u prirodi pitoni ne nastanjuju.
Razmnožavanje [uredi]

Pitoni su oviparni. Ženke legu od 15 pa do i više od 100 jaja, a oblik je od vrste do vrste različit. Za razliku od većine drugih reptila koji legu jaja, ženke pitona provode poseban oblik brige o leglu. Kako bi zaštitile svoja jaja, omotaju se oko legla, štiteći ih na taj način dva do tri mjeseca, dok se mladi ne izvale iz jaja. Jedna ili možda i više vrsta mogu regulirati temperaturu unutar legla povisujući vlastitu temperaturu treperenjem mišića, ili ju snižavaju labaveći omatanje oko jaja i puštajući zrak u leglo[1].
Veličina [uredi]

Iako se porodica u koju spadaju pitoni u nekim jezicima čak naziva "divovske zmije", nisu sve vrste ove potporodice doista velike. Jedna vrsta iz roda Antaresia (vrsta A. perthensis) naraste jedva do 70 centimetara. Ali su zato u rodu pravih pitona (Python) najveće zmije na svijetu, koje mogu doseći duljinu blizu 10 metara.

Meksička mliječna zmija (Lampropeltis triangulum annulata) je vrsta mliječne zmije koja nastanjuje sjeveroistok Meksika (savezne države Coahuila, Tamaulipas i Nuevo Leon), ali se isto tako može naći i nešto sjevernije, u SAD-u (jugozapadni Teksas).

Fizičke karakteristike [uredi]

Meksička mliječna zmija ima upečatljive crne, crvene i žućkaste (krem) pruge te izrazito podsjeća na neke vrste koraljnih zmija za koje je poznato da su vrlo otrovne. Ovakava obojenost zapravo je klasičan primjer Batesove mimikrije pri čemu potpuno bezopasna vrsta svojim izgledom oponaša neku znatno opasniju te time šalje upozorenje potencijalnom predatoru. Žućkaste pruge na zmiji, ovisno o podneblju mogu biti slabijeg ili jačeg intenziteta, a ponekad mogu biti i narančaste. Meksička mliječna zmija u prosjeku naraste do 76 cm.
Ponašanje [uredi]

Ova vrsta mliječne zmije je pretežno nokturnalna (aktivna noću) i poznato je da se tijekom velikih dnevnih vrućina skriva u zaklon. Najveća aktivnost meksičke mliječne zmije odvija se tijekom hladnijih razdoblja proljeća i jeseni. Pretežno se hrani glodavcima, gušterima, žabama, a ponekad i drugim zmijama. Najviše preferira semi-aridna područja sa pjeskovitim tipom tla.
Razmnožavanje [uredi]

Razmnožavanje se odvija tijekom perioda proljetnih kiša, a ženka nakon otprilike 50 dana polaže od 4 do 10 jaja koja prije izlijeganja mladunaca prolaze kroz period inkubacije koji traje oko 55 do 6o dana. Mladunci su u vrijeme izlijeganja dugački 15 do 17 centimetara.
Zatočeništvo [uredi]

Meksička mliječna zmija pogodna je za držanje u zatočeništvu, a njezina veličina, narav i neobična boja čine ju vrlo atraktivnim izborom za kućnog ljubimca. Vrlo su mirne i nisu sklone ugrizima. Također se vrlo dobro razmnožavaju u zatočeništvu.

Anakonde (Eunectes) su rod zmija iz porodice kržljonoški. Žive u kišnim šumama Južne Amerike.
Vrste [uredi]

* Eunectes murinus, Velika anakonda
* Eunectus notaeus, žuta anakonda
* Eunectus beniensis, beni anakonda
* Eunectus deschauenseei

Kada se govori o "anakondi", najčešće se misli na veliku anakondu, čije stanište je uglavnom područje Amazone. Najčešće naraste u dužinu do 7 m. U rijetkim, iznimnim slučajevima, ona može biti duga i 8-9 m i težiti više od 150 kg, no u pravilu su značajno kraće. Nisu duže od mrežastih pitona (Python reticulatus), ali su znatno deblje i teže od njega, pa ih se stoga smatra najvećom i najtežom zmijom na svijetu.

Žuta anakonda (poznata i pod nazivom paragvajska anakonda) dosiže najveću dužinu od 4,50 m i u međuvremenu ju se može sresti i u terarijima u Europi.

Anakonde žive semiakvatički, što znači da ih se može sresti u močvarnim područjima, ali i u potocima i rijekama. U Brazilu ju se može sresti bilo gdje, čak i u blizini velikih gradova (Sao Paolo). Love sve što nije dovoljno brzo da pobjegne. Plijen su joj glodavci, ptice, manje kornjače, pa čak i vodenprasci i mali do srednje veliki kajmani. Jednako tako velik dio njihove hrane su i neke ribe, čak i neke snažno oklopljene vrste somova.

Žabe ili bezrepci pripadaju vodozemcima, a razlikuju se od drugih vodozemaca po tome što nemaju rep. Tijelo im je zdepasto, pokriveno glatkom, golom i mekanom kožom.
Izgled [uredi]

Mužjaci nekih vrsta imaju sa strane usta zvučne mjehure (rezonatore) za pojačavanje glasa. Kralježnica žaba sastoji se od 9 kralježaka i koštanoga prutića trtične kosti (urostila). Rebara nemaju. Stražnje su im noge prilagođene za skakanje i plivanje, te su mnogo dulje i snažnije od prednjih. Četiri prsta na prednjim nogama su slobodna, a pet prstiju stražnjih nogu spojeno je plivaćom kožicom. Otrovne žabe su živih boja. Otrov može usmrtiti manjeg grabežljivca ako je pojede, a neke žabe sadržavaju toliko otrova da čak mogu usmrtiti čovjeka. Indijanci se služe njihovim otrovom za koplja i strelice.
Razvoj [uredi]
Faze u razvoju punoglavca

Najveći broj žaba polaže tisuće jaja u vodi, gdje se uglavnom jaja i oplođuju jer žabe nemaju organe za parenje. U vodi žive i završavaju metamorfozu ličinke zvane punoglavci. Preobrazba iz punoglavca u odraslu žabu traje 2 do 4 mjeseca. Hrane se mušicama, komarcima, i drugim kukcima, njihovim ličinkama i crvolikim beskralježnjacima. Žive u vodi ili u samoj njezinoj blizini, a neke vrste po vlažnim livadama i listopadnim šumama. Hladno i suho doba godine provode zakopane u mulju. [1]
Žlijezde [uredi]

Žlijezde u koži žabe nalaze se u epidermalonom sloju koji se naziva usmina. Usmina je ispunjena vezivnim tkivom, a u njoj se nalaze kromatofori, mišićna vlakna i žlijezde. Dvije vrste žlijezda se nalaze kod "prave žabe" (Rana species), a to su sluzne (mukozne) i zrnate žlijezde.
Pigment [uredi]

Pigmentne stanice kod žabe nazivaju se kromatofori. Oni sadrže razna pigmentna zrnca, različitih boja: žute, crvene, smeđe. Zbog tih raznih boja kromatofori se zajednički nazivaju alanofori.
Škrge [uredi]

Nemaju unutarnje ni vanjske škrge. One se nalaze isključivo u postembrionalnom razvoju, u stadiju punoglavca, na vanjskoj strani životinje, kao privjesci, a služe kao opskrba krvlju s kisikom. Krv pritom iz srca ulazi u škrge, koje se sastoje od mnogo krvnih žilica, tu se vrši izmjena plinova te se kisik veže na respiratorne pigmente (hemocijanin) u krvi i tako prenosi tijelom.
Vrste [uredi]

Najpoznatije su vrste: žuti mukač (Bomina variegata), crveni mukač (Bomina bombina), češnjača (Pelobates fuscus), obična krastača (Bufo bufo), zelena krastača (Bufo viridis), gatalinka (Hyla arborea)[2], grčka žaba (Rana graeca), močvarna smeđa žaba (Rana arvalis).

Bubamare ili božje ovčice (lat. Coccinellidae) porodica su kukaca, a predstavnici su joj vrste Adalia bipunctata, sedmotočkasta bubamara (Coccinella septempunctata), Anatis ocellata i Exochomus quadripustulatus. Bubamare se hrane biljnim štetnicima (lisne uši), a njezine ličinke, čiji razvoj traje 3 do 5 tjedana, dnevno pojedu 20 do 30 lisnih ušiju. Na istočnoj crnomorskoj obali Turske postoji i predatorska vrsta Serangium parcesetosum, koja se koristila za suzbijanje štetnika. Bubamare žive na lišću zelenih biljaka, a u zimi ih često nalazimo u velikom broju ispod suhe kore drveća. Samo u srednjoj Europi ima ih oko 80 vrsta. Kad je bubamara u opasnosti brani se tzv. refleksnim krvarenjem, tj. ispušta krv (hemolimfu) iz nožnih zglobova. Ta "krv" sadrži vrlo neugodnu tvar (kokcinelin) koja odbija većinu ptica i mrava. Osovne značajke [uredi]
Veličina [uredi]

* Dužina: 1,5 mm - 12 mm
* Boje: žive boje, od narančaste, crvene ili žute u kombinaciji s crnom bojom.
* Krila: Prednji kraj krila tvori pokrilje, a stražnjim krilima leti.

Bubamare tijekom parenja
Razmnožavanje [uredi]

* Vrijeme parenja: proljeće i ljeto
* Broj jajašaca: 3 - 300, ovisno o vrsti
* Trajanje inkubacije: 5 - 8 dana

Način života [uredi]

* Ponašanje: prezimljuje u skupinama
* Hrana: pretežno lisne uši
* Životni vijek: oko godinu dana

Životni prostor [uredi]

Iako žive posvuda u svijetu, najviše su zastupljene na područjima umjerene klime u Europi i Sjevernoj Americi. Mnogo rjeđe ih nalazimo u tropskim kišnim šumama, koje su domovina mnogih vrsta kukaca. U osobito velikom broju nalazimo ih na površinama koje je čovjek već promijenio, kao na primjer u zapuštenim vrtovima, zaštićenim nasadima i neobrađenim površinama, gdje ima mnogo kopriva i ostalog samoniklog bilja. Jer ondje u izobilju ima biljnih uši koje su bubamarama glavna hrana. U Južnoj Africi postoje neke rijetke vrste bubamara koje su isključivo biljožderi. Tek prije kratkog vremena u Europi su osnovane farme za uzgoj bubamara kako bi se vrtlare potaknulo da umjesto kemijskih sredstva u borbi protiv nametnika koriste njih.
Hrana [uredi]

Većina bubamara hrani se isključivo lisnim ušima. To su mali nezaštićeni kukci koji uništavaju vrtno bilje i voćke. Neke bubamare jedu i grinje crvenog pauka koji se također ubraja u štetnike. Lisne se uši kreću vrlo polagano i ne mogu se braniti tako da bubamarama nisu potrebne nikakve sposobnosti da ih ulove. Ličinke bubamara koje jedu mnogo više nego odrasli kukci katkad će pojesti i manje primjerke svoje vrste.
Razvojni ciklus [uredi]

Većina bubamara pari se u proljeće i ljeto. Ženka zatim polaže jaja (3-300 ovisno o vrsti) na peteljke listova blizu kolonija biljnih uši. Ličinke (dvotočkaste) božje ovčice izlaze iz jaja nakon 5-8 dana. Tijekom sljedećih 10-15 dana mogu pojesti 350-400 biljnih uši. Nakon toga se zakukulje tako da se krajem tijela pričvrste na list ili grančicu a stadij kukuljice traje nekoliko dana. Cjelokupni razvojni ciklus traje od 4-7 tjedana tako da se tijekom ljeta može razviti više generacija. Sedmopjega bubamara (Coccinella septempunctata) najčešća je vrsta bubamare u našim krajevima. Često prezimljuje na hladnim mjestima u kućama.

Kornjače (stručno Testudines ranije i Testudinata, Chelonia) postoje već duže od 250 milijuna godina. Na Zemlji ima više oko 300 različitih vrsta, od čega sedam morskih, 180 vrsta živi u slatkoj vodi, a ostatak živi na kopnu. Kornjače se ubrajaju u gmazove i bile su na Zemlji još prije nego što su se razvili veliki dinosauri. Sposobnost prilagođavanja kornjača, čiji su najbliži srodnici krokodili i ptice, osigurala im je postojanje do današnjih dana.
Rasprostranjenost [uredi]

Uz iznimku polarnih područja, kornjače žive na svim kontinentima, u pustinjama morima, rijekama, močvarama i na kopnu, a najviše ih ima u područjima umjerene klime i tropa. Pogotovo su brojne vrste u Sjevernoj Americi i Jugoistočnoj Aziji.
Obilježja [uredi]

Oklop: sve kornjače se odlikuju koštanim oklopom koji je u životinjskom svijetu jedinstven. Sastoji se od leđnog (karapaks) i trbušnog (plastron) dijela, koji su međusobno spojeni svojevrsnim koštanim "mostom". U svom donjem dijelu oklop je masivne koštane građe, koji se razvio od kralježnice, rebara i karličnih kostiju. Preko tog koštanog sloja nalazi se sloj kože. Kod kornjača s tzv. mekim oklopom je taj sloj kožast, dok se kod ostalih vrsta preko kože razvio tipičan pločasti oklop građen od keratina. Ploče se dijele na grupe (leđne, postrane, rubne, repne itd., ovisno na kojem dijelu se nalaze), ali se vrlo često događa da se neki primjerak izleže s nekim abnormalnostima tih pločica. To se događa kako u prirodi tako i u uzgoju, a čini se, da su uzrok neki uvjeti u razdoblju inkubacije jaja.

Prehrana: Suvremene kornjače nemaju zube. Raspolažu snažnim "aparatom" za hranjenje koji se razvio od čeljusnih kostiju. Fosilne kornjače još imaju zube, ali su se tijekom evolucije izgubili a zamijenjeni su preoblikovanim čeljustima. Kao i svi drugi gmazovi ni kornjače ne žvaču hranu nego čeljustima otkidaju komade, pomažući si pri tome prednjim udovima.

Kretanje: I na kopnu i u vodi kornjače se kreću za gmazove tipično krivudavo. Pri tome se oslanjaju na oklop što im u vodi smanjuje potrošnju energije. Na kopnu njihovo kretanje često djeluje vrlo nespretno. Morskovodnice su razvile među gmazovima jedinstven način kretanja. Mašu prednjim udovima koji su se razvili tako da jako podsjećaju na peraje. Na taj način pod vodom postižu dosta veliku brzinu uz optimalnu potrošnju energije, što im omogućuje prevaljivanje velikih udaljenosti. I udovi kopnenih i slatkovodnih kornjača pokazuju da su se prilagodili svom životnom prostoru. Tako se kod većine može utvrditi povezanost s vodom jer imaju manje ili više izražene plivaće kožice.

Veličina: Pored velikog broja vrsta čija se veličina kreće između 10 i 30 centimetara, tu su još i morske kornjače, i divovske kornjače s otočja Galápagos i sa Sejšela čija dužina oklopa može doseći i više od metra.

Osjetila:

* Kornjače vide jako dobro, a u mraku bolje nego ljudi. I bolje razlikuju boje od ljudi jer, kao i svi gmazovi, imaju četiri receptora za vid. Kretanjem očnih jabučica postiže i prostorno i panoramsko vidno polje.
* Naročito im je izraženo osjetilo mirisa. Kad se vidi kornjaču kako izraženo "pumpa" vratom, to ne znači da je zapuhana od napora, nego da upravo "njuška" jer se njen organ njuha nalazi u grlu. Mirisom raspoznaje jestivu hranu a i prepoznaje tlo u koje može zakopati svoja jaja.
* Kornjače nemaju vanjsko uho. Ne čuju ni približno tako dobro kao ljudi. Umjesto toga, osjete duboke vibracije u svojoj okolini.

Glasanje: Osim tijekom parenja, kornjače su uglavnom nijeme. Iznimka je reakcija na strah: uvlači glavu u oklop i pritom ispušta siktav glas koji podsjeća na frktanje. Uzrok tog zvuka je naglo izbacivanje zraka iz pluća. Kad traže mjesto pogodno za polaganje jaja, ženke se glasaju slično kao mužjaci tijekom parenja. Taj glas nalikuje stenjanju.

Inteligencija: Spoznajne sposobnosti kornjača mogu se mjeriti s onima drugih gmazova. Tako pamte mjesta s hranom, kao i putove za bijeg. Imaju izražen i osjećaj za orijentaciju, ali ne tako dobro razvijen kao sisavci.

Dužina života: Kornjače mogu živjeti vrlo dugo. Divovske kornjače s otočja Galápagos mogu doživjeti i više od 200 godina. Neke američke kornjače žive duže od 100 godina i zbog toga ih nazivaju Metuzalemima među životinjama. Neki primjerci su dokazano doživjeli starost od 180 godina.
Način života [uredi]

Tipični dan jedne kornjače sastoji se od potrage za hranom i, kod gotovo svih vrsta, izlaganja suncu. Ovo zadnje služi reguliranju tjelesne temperature kao i prihvaćanju UV-zračenja . Za gmazove najvažniji dio spektra je UVB jer pomoću njega se vrši sinteza D3 vitamina. U klimatski umjerenom području pa sve tamo do pustinjskog godišnja doba određuju životni ritam kornjača. One se zimi zakopavaju ili već prema vrsti traže sklonište pod vodom, gdje iduće mjesece provode dijelom ukočene, "smrznute". Neke se vrste jednako tako povlače i za vrijeme velikih ljetnih vrućina.

Prehrana: Kornjače mogu biti biljožderi kao i mesožderi. Međutim, svima je zajednička potreba za hranom bogatom kalcijem koju trebaju za gradnju oklopa. Da bi mogle resorbirati kalcij, kornjače trebaju vitamin D3. Do danas se ne raspolaže detaljiranim spoznajama o tome, kako kornjače uspijevaju "pokriti" svoju veliku potrebu za vitaminom D3.
Kornjačica neposredno prije valjenja

Razmnožavanje: Razika između spolova može se relativno lako utvrditi. Spolni otvor se kod ženki uvijek nalazi bliže oklopu nego kod mužjaka. Dok neke vrste kornjača izvan razdoblja parenja veći dio godine provode odvojeno po spolovima u različitim ekološkim nišama, u vrijeme parenja nalaze put jedni do drugih. Kod vrsta koje žive u području umjerene klime vrijeme parenja je u proljeće i u jesen. Kod vrsta koje žive u tropskim i subtropskim područjima, vrijeme parenja ovisi o vlažnosti zraka, što jako otežava uzgoj u kontroliranim uvjetima izvan tih klimatskih područja. Nakon oplodnje, ženka ostaje plodna više godina, čime se može objasniti velika uspješnost kornjača kod naseljavanja novih životnih prostora (na pr. otočje Galápagos)

Polaganje jaja slijedi nekoliko tjedana nakon oplodnje, ili, u umjerenim klimatskim područjima, u proljeće. Njihova jaja se svojim osobinama značajno razlikuju od vrste do vrste. I broj jaja je jako različit. Od samo tri jaja kod jedne vrste, pa sve do više od 100 jaja kod morskih kornjača . Polaganje jaja se događa isključivo na kopnu. Kad skotna ženka pronađe odgovarajuće mjesto, iskapa jamu i u nju polaže jaja. Zatim zatrpava leglo zemljom, pijeskom ili biljnim materijalom.

Kod gotovo svih vrsta kornjača temperatura u leglu za vrijeme inkubacije određuje spol mladunaca. Ta okolnost se pokazala značajnom kod umjetnog uzgoja koji se provodi u cilju očuvanja pojedinih vrsta kornjača. Nakon što se izvale iz jaja, kornjačice ostaju u leglu dok u potpunosti ne potroše zalihu hrane iz žumanjca prije nego što počmu s grebanjem prema površini. Na najsjevernijoj granici rasprostranjenosti kornjača, mladunci koji se izlegu u kasno ljeto i iznenadi ih rani početak zime, ostaju zakopani u leglu do proljeća. Majke ne pružaju nikakvu pomoć u valjenju ili uzgoju mladunaca. Do spolne zrelosti prolazi puno godina. Spolna zrelost kornjače ne ovisi o njenoj starosti nego o veličini.
Neprijatelji [uredi]

Neprijatelji kornjača su različiti od vrste do vrste, a jako ovise i o njenoj starosti. Dok su legla kao i tek izležene kornjačice bespomoćno izloženi na milost i nemilost čak rakovima i pticama, za ozbiljno ugrožavanje odrasle kornjače potreban je netko velik i snažan kao krokodil. Kornjače ozbiljno ugrožavaju i ljudi. U nekim dijelovima ljudi jedu morske, slatkovodne i kopnene kornjače. Osim toga, ljudi pljačkaju i jedu i kornjačina jaja. Danas je to gotovo posvuda krivolov, no populacije se, zbog dugog razdoblja do spolne zrelosti, sporo oporavljaju pa se neke vrste nalaze na rubu izumiranja. Pored toga, u nekim kulturama se još i danas od kornjačevine (ploče leđnog dijela oklopa) izrađuju različiti upotrebni i ukrasni predmeti.
Sistematika [uredi]

Danas postoje dvije glavne moderne grupe kornjača:

1. Razvoj kornjača koje uvlače vrat i glavu u oklop (krijovratke, Cryptodira) počeo je u razdoblju jure prije 180 milijuna godina i danas su zastupljene sa 13 porodica. Vratni kralješci ovih životinja su posebno građeni na način, da se kralježnica može saviti u obliku slova S i tako omogućava povlačenje glave u zaštitu oklopa.
2. Kornjače koje savijanjem vrata u obliku slova S sklanjaju glavu postrance pod oklop (vijovratke, Pleurodira) su, povijesno gledano, mlađi podred jer su se razvile tek u razdoblju krede i danas su zastupljene s dvije porodice.

Nastojanja da se zaštite [uredi]

Ugroženost zbog promjene okoliša

Životni prostor mnogih vrsta kornjača je ugrožen. Kopnene kornjače na njihovim prastarim područjima mnogi poljoprivrednici smatraju štetnicima i često ih ubijaju. Mnoge ceste presijecaju njihova staništa pa veliki broj kornjača strada od prometa. Pritom, često je riječ skotnim ženkama koje traže odgovarajuće mjesto za polaganje jaja. Industrija ispušta otpadne vode u vode nastanjene slatkovodnim kornjačama čime se taj biotop mijenja. Na taj način vodene kornjače vrlo često gube prehrambenu podlogu. Izravnavanje i utvrđivanje riječnih obala rezultira gubitkom mjesta na kojima se kornjače mogu sunčati i polagati jaja. Morskim kornjačama turizam otežava pristup plažama pogodnim za polaganje jaja. Tek izležene kornjačice koje se noću iskapaju iz legla na površinu, orijentiraju se svjetlucanjem vode da dođu do relativne sigurnosti mora. Zbog umjetne svjetlosti gube orijentaciju. Morske kornjače se često upletu u lutajuće ribarske mreže i utope se ili progutaju plastiku vjerujući da se radi o meduzi.

Ugroženost od strane čovjeka

Kornjačina jaja se na plažama često tako intenzivno pljačkaju, da je bez ozbiljnih mjera zaštite opstanak nekih vrsta jako ugrožen. Neke kornjače se smatraju delikatesom pa ih ljudi intenzivno love.

Kriza kornjača u Aziji

Zadnjih godina se sa zabrinutošću promatra, kako se velike količine kornjača (uglavnom slatkovodne nude na tržnicama Jugoistočne Azije. Smatra se, da su neke vrste u prirodi neposredno pred izumiranjem. Zadnjih desetak godina se u Kini osnivaju farme za uzgoj kornjača radi pokrivanja potreba tržišta kako bi se prekinuo ili bar značajno smanjio njihov izlov iz prirodnih staništa. S druge strane, te su farme otvorile jedan sasvim novi problem. Egzotičan izgled kornjače povećava cijenu na tržištu, pa se zbog toga pokušava ciljano uzgojiti hibridne kornjače. To, s jedne strane ugrožava očuvanje vrste. S druge strane, to potpuno dovodi u pitanje sistematiku kornjača Jugoistočne Azije. Za mnoge vrste koje su pronađene na tržnicama i naučno opisane a da im nije bilo poznato stanište, sad se otvara pitanje o kakvim je kornjačama zapravo riječ, jer se za neke od njih pouzdano utvrdilo da je riječ o hibridima.

Mjere zaštite kornjača

Kako bi se pružila pomoć u nevolji Jugoistočnoj Aziji, koordinirano se u mnogim zoološkim vrtovima provodi vrlo zapažen projekt uzgoja kornjača s tog područja u zatočeništvu.

Također, kako bi se skrenula pažnja na ugroženost te vrste, koju se inače kolokvijalno naziva još i živim fosilima , 23. svibnja je proglašen Međunarodnim danom kornjača.

Ribe (Pisces) su hladnokrvne životinje iz skupine kralježnjaka koje žive gotovo isključivo u vodi i dišu uz pomoć škrga. Naročito dobro osjetilo koje je razvijeno kod riba jest osjetilo bočne linije. Oko polovina svih kralježnjaka su ribe, a najstariji poznati fosili su stari 450 milijuna godina. Procvat su doživjele u geološkom razdoblju devon, koji se zbog toga naziva doba riba. Dijele se na besčeljuste i čeljustouste, koje se zatim opet dijele na hrskavičnjače (Chondrichthyes) (u koje se između ostalih ubrajaju morski psi i ražovke), i koštunjače (Osteichthyes) koje obuhvaćaju sve ostale ribe. Skupina koštunjača daleko je najbrojnija vrsta. Nekada su postojale i ribe oklopnjače (Placodermi) i bodljikavi morski psi (Acanthodii), ali su izumrli. Danas na svijetu postoji oko 28,000 vrsta riba.

Dijele se i na: morske i slatkovodne, iako postoje i međuoblici. Ribe su široko rasprostranjene u gotovo svim vodenim ekosistemima na Zemlji. Nađene su na visokoplaninskim potocima i jezerima pasve do najvećih okeanskih dubina.

Znanost koja se bavi ribama zove se ihtiologija.
Oblik tijela riba je, prema načinu života, vrlo različit, često uvjetovan okolišem u kojem obitava, kao i načinom života. Brzi plivači imaju tijelo koje liči na torpedo, ribe koje žive na dnu su spljoštene, a one koje žive uz koraljne grebene i u šumama morske trave su bočno spljoštene. I veličine odraslih riba jako variraju ovisno o vrsti. Tako postoje vrste jedva veće od jednog centimetra, pa do oko 18 m.
Građa kostiju [uredi]

Kostur se sastoji od hrskavice (hrskavičnjače) ili kostiju (koštunjače). Na lubanji imaju škržni kostur koji ima od pet do sedam škržnih lukova od kojih je prednji preoblikovan u donju čeljust. Kralježnica im je povezana s lubanjom. U mišićnom tkivu koštunjače imaju riblje kosti koje su zapravo okoštalo vezivno tkivo. Za upravljanje i plivanje im služe peraje koje su sve pojačane (osim tzv. "masnih peraja" nekih vrsta koje im se nalaze između leđne i repne peraje) zrakasto raspoređenim tankim kostima. Imaju po par prsnih i trbušnih peraja, koje su povezane s ramenim i bočnim pojasom. Neparne peraje, leđnarepna i analna, su povezane s kralježnicom.

Radnici u marini u predgrađu pronašli su ga navečer i pozvali obalnu stražu. Ubrzo su tuljanu došli pomoći i stručnjaci za morske životinje. Veterinari su kazali kako je mladi tuljan težio oko 500 kilograma, a procjenjuju da je star dvije ili tri godine, javlja AP.

'Svaka intervencija za divlju životinju je invazivna, pa bi se mogao stvoriti stres koji bi mogao imati posljedice', rekao je Diego Alvarado, direktor zoološkg vrta u Buenos Airesu. 'Mi ćemo ga transportirati na način da mu osiguramo optimalnu temperaturu i vlagu tako da nema negativnih posljedica za tijelo', dodao je.

Životinja je prevezena u grad Santa Teresita i ondje puštena u more. Ernesto Gonzalez, voditelj obalne straže rekao je kako je tuljan najvjerojatnije 'izgubio orijentaciju zbog vremenskih uvjeta'.

Pomaganje tuljanu možete pogledati u priloženom videu.

Zlatni retriver je izuzetno inteligentna pasmina, brzo shvaćaju i lako uče, anajveće
veselje im je boraviti uz obitelj. Zapisi govore da se ova plemenita pasmina razvila u 19. stolječu križanjem glatkodlakog retrivera i danas umrlog tvidastog vodenog španijela(B. Fogle). Prvi zlatni retriveri pojavili su se na izložbi 1908. Zlatni retriver pripada u VIII FCI grupu.

Atraktivnog je izgleda , srednje velik pas poluduge dlake čija boja varira
od svijetle boje vrhnja do boje starog zlata.


Nekad je pasmina bila izuzetno cijenjena u lovačkim krugovima, na našim
prostorima međutim nikad nije postala popularna među lovcima. Vjerojatno je razlog dužina dlake u koju se rado petljaju čičci i grančice a teško se
otkriju krpelji. Bez obzira na to što se vrlo rijetko kod nas koristi
isključivo za lov , pasmina da bi dobila uzgojnu dozvolu mora položiti IPO
(ispit prirođenih osobina) , na kojem se od psa zahtjeva mirnoća na pucanj, vodljivost, donošenje pernate divljači sa suhog i iz vode. Pasmina je
sklona oboljenju kukova, za uzgojnu dozvolu se traži snimka kukova, tako
da je vrlo rizično kupiti psa u neprovjerenim uzgajivačnicama ili od roditelja
koji nemaju snimljene kukove. Isto vrijedi i za navedeni IPO, ako ga
roditelji šteneta nisu položili znači da im narav nije ispitana, tako da ne
čudi da danas možemo vidjeti plašljive ili agresivne zlatne retrivere, k
tomu još bolesne!

Ipak je zlatni retriver zadržao svoje odlike bez kojih danas ta pasmina ne
bi bila ista i narav zbog koje ju volimo. To su temperamentni psi koji
obožavaju vodu i sve vezano uz nju, neumorno će plivati dok god im vlasnik
baca kakvu granu ili lopticu takve igre zlatni retriver voli i na suhom,
donošenja bačenog predmeta nikad dosta!



Može se reći da je to jedna od najpopularnijih pasmina na koju se
odlučuju obitelji.

Pasmina je izuzetno inteligentna, brzo shvaćaju i lako uče, najveće
veselje im je boraviti uz obitelj, ne vezuju se uz samo jednog čovjeka i
vrlo su prilagodljivi, svakog novog člana obitelji kao i goste prihvaćaju s
radošću i kao potencijalne prijatelje za igru i maženje.

Zato se ne treba odlučivati uzimati pasminu ako će pas često boraviti sam, postaje depresivan i pati ako nije uključen u obiteljska događanja.

Najljepše je kad se na pasminu odluče obitelji i pojedinci koji često
idu na izlet u prirodu, idu na kupanje, trčanje, žive sportski i u
mogučnosti su svog psa svuda voditi sa sobom.

Zlatni retriver s veseljem prihvaća i druge pse, nisu ljubomorni niti
agresivni prema drugim četveronošcima.

Onaj tko želi čuvara nije na dobrom putu! Ovo je pas koji će se obradovati
i provalniku ! Nisu pasmina koja pretjerano laje, ipak s veseljem
najavljuju svakog gosta, također su halapljivi i za komadić mesa su u
stanju sve izvesti i onoga tko im ga daje prihvatiti kao najboljeg
prijatelja. Skloni su debljanju, tu vlasnici moraju biti dosljedni jer
zlatni retriver ne zna kad mu je hrane dosta!

Održavanje dlake je jednostavno, redovito češljanje i ne pretjerano često
kupanje šamponom, svakih četiri mjeseca dovoljno je skratiti dlaku u
salonima za pse. Imaju dva obilnija linjanja godišnje a inače dlaka ne
otpada pretjerano.

Zbog stabilne naravi i izrazite poslušnosti i lakog učenja, sve češće
pasminu koriste u svrhu pasa vodiča slijepih osoba, Koriste se kao psi spasioci i kao terapijske psi u rehabilitacijskim centrima.



godine

Osobine [uredi]
Osnovna boja krzna geparda je žuta, a na trbuhu je u pravilu prilično svjetlija. Krzno je posuto s velikim brojem crnih pjega, koje su puno manje od leopardovih a i ne prave rozete. Lice je malo tamnije i bez pjega, ali ima dvije crne pruge koje idu od očiju do kuta ustiju.

Zbog pjega, podsjeća doduše na leoparda, ali se svojom građom tijela značajno razlikuje od svih drugih mačaka. Gepard ima ekstremno dugačke, tanke noge i vitko tijelo oblikovano kao tijelo hrta. Glava je mala i okrugla, a rep dugačak. Na šapama ima debele, ljuskaste jastučiće, a kandže može samo uvjetno uvući. Takva građa tijela omogućuje mu da u trku dosegne brzinu od 110 km/h, puno više od bilo kojeg drugog sisavca, no tom brzinom može trčati samo oko 400 m, nakon čega se umara. To je najbrža kopnena životinja na svijetu.

Anatomija geparda je prilagođena takvoj sposobnosti. Nosnice su mu značajno proširene, tako da je ostalo malo mjesta za čeljust koja je u odnosu na druge mačke značajno manja, ap je time i to njegovo "oružje" relativno slabo. I srce, pluća kao i bronhije su mu proporcionalno jako povećani.

Dužina geparda od njuške do kraja trupa doseže 150 cm, rep mu je oko 70 cm, a u ramenima je visok oko 80 cm. Uprkos tom relativno velikom tijelu, težina mu je uglavnom najviše 60 kg.

Životni prostor [uredi]

Područja na kojima žive gepardiNekada je gepardov životni prostor bio Afrika i Južna Azija, a u ledenom dobu je nastavao i Europu i sjevernu Ameriku. Danas ga se može sresti još skoro isključivo u Africi, i to južno od Sahare. U Aziji postoje još samo sićušni ostatci koji stoje na rubu izumiranja.

Gepardi su prave životinje savana. Daju prednost područjima s visokom travom koja pruža mogućnost prikradanja i s uzvišenjima koja koriste kao mjesto s kojeg imaju dobar pregled nad okolinom. Područja s puno stabala i grmlja nisu pogodna za geparde jer u takvom okolišu ne mogu u punoj mjeri iskoristiti svoju najveću prednost - veliku brzinu.

Način života [uredi]
Socijalno ponašanje [uredi]
Gepardi su životinje aktivne danju. Time uglavnom izbjegavaju susrete s lavovima i pjegavim hijenama koji su pretežno noćne životinje. Ako naiđu na geparda s lovinom, otmu ju, a i vrlo su velika opasnost i za mladunčad. Gepardi su druželjubiviji od većine dugih mačaka. Ženke žive uglavnom same, dok mužjaci lutaju u grupama od dvije-tri životinje (najčešće braća iz istog legla). Vrlo rijetko se naiđe na veće grupe, ali nikada više od 15 životinja. Mužjaci i ženke se sreću samo u vrijeme parenja, i odmah nakon toga se razilaze. Područja obilježavaju urinom.

Razmnožavanje [uredi]
U dobi od oko tri godine gepardi postaju spolno zreli. Razdoblje skotnosti traje oko 95 dana. U jednom leglu ima obično od jednog do tri mladunca. Ženka ih koti u nekom skrovištu u kojem ostaju oko osam tjedana. To je neophodno, jer gepardi nemaju načina da kao jače velike mačke (lavovi, leopardi) uspješno obrane podmladak od neprijatelja. Mladunci imaju na šiji i leđima dugu sivu dlaku koje vjerojatno služe za bolje stapanje s okolišem radi vizualne zaštite od neprijatelja. No uprkos tome, procjenjuje se da oko 95% geparda strada u dobi do godine dana, i to najčešće kao žrtve grabežljivaca. Ako prežive to kritično razdoblje, doživljavaju starost od oko petnaest godina.

Prehrana [uredi]
Spektar gepardove lovine nije baš širok. U istočnoj Africi se hrani gotovo isključivo Tompsonovim i Grantovim gazelama te impalama. Ove antilope nisu teške i gepardi ih mogu savladati. Jedna zebra ili gnu je za njega nesavladiva. U teškim vremenima, gepard lovi i zečeve, kuniće pa čak i ptice.


GepardiDok se druge mačke prikradaju lovini da bi ju iz zaklona iznenadili, gepard priđe do 50-100 m do lovine, da bi ju zatim kratkim gonjenjem sustigao i utrčavši joj između nogu srušio ju. Takav način lova više podsjeća na ponašanje pasa. Iako gepard može u punoj brzini trčati samo na kraće razdaljine, njegov lov u 70% pokušaja završava uspješno. Niti jedna druga zvijer koja lovi sama, nema tako visok postotak uspjeha. (Viši postotak od geparda imaju samo životinje koje love u čoporu. Kad obori lovinu, gepard joj stisne grlo i uguši ju, dok druge velike mačke ubijaju ugrizom u leđni ili vratni dio kralježnice. Gepard mora vrlo brzo jesti, jer ga druge zvijeri, kao hijene ili leopardi, otjeraju od plijena koji on, zbog svoje tjelesne građe koja je gracilna i lagana, nije u stanju obraniti.

Podvrste [uredi]
Razlikuju se sedam podvrsta geparda, od kojih pet živi u Africi a dvije u Aziji. Od tih sedam, jedna je izmrla, a još dvije se moraju smatrati akutno ugroženim: zadnji ostatci A. j. hecki u Libiji i A. j. raddei, kojih još samo 50-tak živi na sjeveru Irana. U Iranu su vrlo strogo zaštićeni.

Neki znanstvenici smatraju da postoje samo dvije podvrste, ili čak, samo populacije, i to afrički i azijski gepard. Zadnjih godina je utvrđena vrlo bliska genetička srodnost među različitim populacijama geparda. Prema genetičkim i imunološkim istraživanjima je utvrđeno, da današnji gepardi vjerojatno svi potiču od jedne vrlo male skupine životinja koja je živjela prije oko 10.000 godina. Shodno tome, utvrđena je i vrlo visoka rata parenja između bliskih srodnika, koja je gotovo jednaka onoj kod laboratorijskih miševa, pa su vrlo neotporni na bolesti kao i na promjene okoliša. Uzimajući u obzir rasprostranjenost i broj živih geparda, općenito se smatra da njihova genetička uniformnost nije značajan problem za životinje.

Kraljevski gepard [uredi]
Kao još jedna podvrsta geparda se dugo smatrao kraljevski gepard (A. j. rex), u čije se postojanje nije baš vjerovalo sve do 1975. Kod njega su se pjege spojile u uzdužne pruge. U međuvremenu je dokazano da nije riječ o podvrsti nego o jednoj rijetkoj mutaciji koja se nasljeđuje jednim recesivnim genom. U jednom se leglu mogu naći normalno pjegasti kao i kraljevski gepardi. Kraljevske geparde se može sresti u cijeloj Africi, iako su još uvijek velika rijetkost. Ali se čini, da su zadnjih desetljeća sve češći. Biolozi sa zanimanjem prate taj razvoj jer ukazuje na porast genetičkog diverziteta gepardaJedna od najdomljivijih i definitivno najbržih mačaka na svijetu. U samo kratko vrijeme ova mačka može postići brzinu od 130 kilometara na sat što joj daje veliku brzinu i prednost u odnosu na plijen.

Ova mačka ima vrlo široke šape nalik na pseće, pa čak što je isto zanimljivo ne prede i ne mjauče nego laje i glasa se poput psa.

Ovo je srednje velika mačka dogačka je 110 do 160 centimetara teži od 45 do 60 kilograma. Gepard rađa od 3 do 5 mladunaca, a postaju potpuno samostalni sa 18 mjeseci.

U davnini gepard je živio od Indije do Afrike dok se sada može naći samo u Africi. Nažalost zbog smanjenja njegovog velikog lovnog područja gepard je u današnje skoro pred izumiranjem.

Sibirski tigar (Panthera tigris altaica) ili mandžurski tigar stanovnik je Azije. To je divna, prekrasno ukrašena i obojena mačka. Vitka je, viša i lakše građena mačka od lava. Sibirski tigar može biti dug od vrha njuške do kraja repa čak do 4 metra. Visina do ramena može biti do 1,10 metara, što ga čini najvećim i nasnažnijim među tigrovima. Težina koju može doseći prelazi nevjerojatnih 300 kilograma. Crne pruge na tigrovu hrđavo-žutom krznu prekrasno su raspoređene po cijelom tijelu; ne postoje dvije identične životinje, a pruge se mogu usporediti sa otiskom prstiju kod čovjeka. Osnovna boja na leđima je tamnija, sa strane malo svjetlija. Sa donje strane tijela i unutrašnjost nogu krzno je bijele boje. Dlaka sibirskog tigra je dulja i gušca od dlake ostalih tigrova, a što je posljedica okoline u kojoj on obitava (Sibir). Glava mu je okrugla, urešena manjim ušima, na kojima sa stražnje strane dolazi po jedna veća bijela mrlja. Oči su mu žutosmeđe, a njuška nešto kraća od njuške lava. Brkovi dužine i do 20 cm ukras su glave, dok s bočnih strana obraza ima dulju dlaku koja strši i nalikuje bradi. Jezik mu je dug i hrapav, a u čeljustima ima snažne očnjake s vrlo oštrim rubom s unutarnje strane, poput noža, a njihova dužina seže i do 6 cm. Na dugim i snažnim nogama ima ogromne šape s pet prstiju s oštrim i dugim kandžama, koje prema potrebi uvlači ili izvlači. Rep sibirskog tigra je dugačak cca 100 cm, svjetliji i ukrašen tamnim kolutovima.

Kako živi, lovi i što jede

Njegova osobina samačkog života prekida se jedino u doba parenja kada se druže dvije životinje suprotnih spolova. Svoj teritorij, koji ljubomorno čuva, obilježava ogrebotinama po stablu i uriniranjem. Tigar nije isključivo noćna životinja, sreće ga se u bilo koje doba dana, gdje vreba plijen na rubovima šuma, u gustoj travi ili pored staze kojom prolaze životinje. Omiljena su mu mjesta uz rijeke i pojilišta. Najčešce kreće u lov početkom sumraka ili u rano jutro prije izlaska sunca. Vrlo je brz i nečujno se kreće, može odskočit vrlo daleko, kao i vrlo visoko. Loš je penjač. Voli vodu, dobar je plivac, a za vrućih dana rashladuje se kupanjem. Te njegove osobine stavljaju u opasnost ostale životinje za koje nisu siguran zaklon ni potok ni rijeka, koje u lovu bez poteškoća prepliva. U prirodi lovi i male i velike životinje, a poslastica su mu divlje svinje. Za velikih zima i u nedostatku hrane lovit će i miševe. Kada lovi, tigar vreba, iznenada se munjevito baca žrtvi na leda, te zabada kandže duboko u leda žrtvi. Ubijenu životinju odvlači duboko u gustiš, gdje jede do sitosti. Zna se i prežderavati, može pojesti i preko 20 kg mesa, nakon čega cijeli dan spava, prekidajući san jedino odlaskom na pojilo. On nije izbirljiva životinja, jede sve, od kože sa krznom pa sve do kostiju. Tigrovi su plašljive životinje, kada prvi put sretne čovjeka najvjerojatnije će se uplašiti i pobjeći, ali tigrovi koji često u prirodi dolaze u kontakt sa čovjekom uvide da je čovjek lagan plijen.

Ženka sibirskog tigra

Ženka sibirskog tigra manja je od mužjaka, ali ima sva obilježja kao i mužjak. Sibirska tigrica postaje spolno zrela sa 3 - 4 godine, kao i mužjak. Pari se desetak dana, a nekad i dulje. Nakon parenja ženka je gravidna od 105 do 108 dana. Nekoliko dana prije okota priprema gnijezdo. Tri dana prije okota sise se napune mlijekom i vidno objese. Vrijeme okota traje i do 9 sati ovisno o broju mladunčadi. Tigrica u leglu ima 3 - 4 mladunca, koji se legu u razmacima od 1 do 2 sata. Kako se mladunci kote, majka ih brižno suši lizanjem i odgriza pupčanu vrpcu, i za kratko vrijeme mali tigrić nalazi sisu i počinje povlačiti prvo mlijeko. Mladunci vec sa 2 - 3 tjedna otvore oči, ali još ne vide, tek sa 4 tjedna potpuno progledaju. Sa 2 mjeseca starosti počinju jesti meso, a mlijeko sišu sve do 7 mjeseci starosti, nekad i dulje. Mladunčad je veoma zaigrana, u toj svojoj igri uče vještini, koja će im trebati kad odrastu. Uz majku mladunci ostaju oko 2 godine. Nakon tog vremena odvajaju se od majke i počinju samostalan život.

Uzgoj sibirskih tigrova

Kod uzgoja sibirskih tigrova, posebno treba obratiti pažnju na prvih mjesec dana starosti. Ako želimo imati pitomog tigra, treba ga odvojiti od majke već sa mjesec dana starosti i hraniti na dudu specijalnim mačjim mlijekom u prahu koje se miješa sa vodom. Mačje mlijeko u prahu možemo kupiti u specijaliziranim trgovinama hranom za kućne ljubimce. Tim se mlijekom mladunče može hraniti od dana rođenja pa sve do odbijanja od cice. Sibirski tigrovi mogu se dobro pitomiti, sve dok se čovjek prema tigru lijepo odnosi i on će uzvratiti istom mjerom frktanjem i maženjem, ali čovjek mora biti uvijek na oprezu. Ponekad se želi vrlo grubo poigrati sa čovjekom, to je za njega normalna igra među svojom vrstom, ali za čovjeka opasna i može završiti ozljedama. Tigar u zatočeništvu je vrlo privržena životinja i jako vezana za čovjeka. Vrlo je inteligentna životinja. Ja sam u Hrvatskoj uzgojio nekoliko generacija sibirskih tigrova i imam dobro iskustvo sa njima. Jedna moja tigrica okotila je cak 6 tigrica, što je vrlo rijetka pojava, u zatočeništvu sibirski tigrovi odlično se razmnožavaju i mala je smrtnost kod mladunčadi.

Šuma je savršena ekološka tvornica, ali i idealno stanište za brojni živi svijet i blagodat za čovjeka. To je također životna zajednica drveća, grmlja i šumskih životinja. Šume se razlikuju s obzirom na klimu, vrstu tla i reljef.

Ljudi su krčili šume da bi napravili prometnice, naselja i sl. Ljeti postoji rizik od pojave šumskog požara, nakon čega se treba obaviti pošumljavanje.

Koristeći isključivo prirodne sirovine - ugljikov dioksid i vodu, kao izvor energije isključivo sunčevu energiju, u stanju je proizvesti znatne količine biomase (drva, lišća), uz proizvodnju kisika. Šuma zadržava znatne količine prašine iz zraka, povoljno utjeće na kruženje vode u prirodi, kao i na atmosferske prilike (vremenske i klimatske), a služi i kao odlično stanište za brojne biljne i životinjske vrste. Ima i socijalno i estetsko značenje za čovjeka.

Šume u Hrvatskoj, osim onih u nacionalnim parkovima su gospodarske šume i za njih se brine šumarstvo kao značajna gospodarska grana, ali i istoimena primjenjena znanstvena disciplina.


Životinje i biljke [uredi]

U šumama od listopadnog drveća postoje jasen, hrast, kesten, lipa, grab, javor, breza itd. Grmovi koji su zastupljeni u šumama su lijeska i glog itd. U mješovitim šumama su u nižem gorju uz bukvu zastupljena neka vrste crnogoričnog drveća poput smreke i jele. U višem gorju postoji crnogorična šuma, čije drveće može izgubiti malo vode.

Od životinja zastupljeni su ptice, jelen, vuk, vjeverica, zec itd., od kojih su neke zaštićene.
Hrvatske šume u brojkama [uredi]

U Hrvatskoj šume rastu na 2,5 milijuna hektara i u njima ima trenutno oko 300 milijuna tona drva. Svake godine hrvatske šume proizvedu novih 8 milijuna tona drva, odnosno 5 milijuna tona suhe tvari, odnosno ekvivalent od 2,5 milijuna tona nafte. Pri tome iz atmosfere povuku 2,5 milijuna tona ugljika (vidi efekt staklenika), zadrže preko 17 milijuna tona prašine, a usput proizvedu i oko 5 milijuna tona kisika. Svi ti podaci odnose se na gospodarene šume. Šume prašumske strukture kojima se ne gospodari ne proizvode ništa od toga - one su dovoljne same sebi, samodostatne. (Prema ŠL, 1994 s.115 šume godišnje troše 15,5 Mt CO2 iz zraka, stvaraju 31 Mt kisika i zadržavaju 100 Mt prašine i vežu 20 PWh energije(?!) što se čini malo pretjeranim u odnosu na gornje podatke. (parametri: prirast 7,5 Mm3, gustoća 600 kg/m3, top.vr. 3,5 kW/kg))
Zakon o šumama RH [uredi]

Iz zakona o šumama Republike Hrvatske:

* Šume i šumska zemljišta dobra su od interesa za Republiku i imaju njezinu osobitu zaštitu.
* Šume i šumska zemljišta su specifično prirodno bogatstvo te s općekorisnim funkcijama šuma predstavljaju posebne prirodne i gospodarske uvjete rada.
* Općekorisne funkcije šuma odražavaju se osobito u zaštiti zemljišta, prometnica i drugih objekata od erozije, bujica i poplava, utjecaju na vodni režim i hidroenergetski sustav; u utjecaju na plodnost zemljišta i poljoprivrednu proizvodnju; u utjecaju na klimu; u zaštiti i unapređivanju čovjekove okoline; u stvaranju kisika i pročišćavanju atmosfere; te utjecaju na ljepotu krajolika te stvaranju povoljnih uvjeta za liječenje, oporavak, odmor i rekreaciju, za razvitak turizma i lovstva i za obranu Republike Hrvatske.

Šumom se prema ovom zakonu, smatra se zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari.
Osnovni oblici šuma u Hrvatskoj [uredi]

Već naizgled može se razlikovati nekoliko pojavnih oblika šuma:
Regularne ili jednodobne šume [uredi]
Regularna šuma crne johe u Podravini.

Mnoge ljude brine kad prolazeći npr. Slavonijom, vide posječene veće djelove šume, misleći da su šumari napravili čistinu. U krivu su. Ono što izgleda kao čistina zapravo je mlada šuma, stara tek nekoliko godina. A kad i padne jedan hrast to treba gledati kao na rođenje njih nekoliko tisuća, koji ne mogu živjeti u sjeni svog roditelja i jedva čekaju svoju šansu. Stoga se nekim vrstama drveća naprosto mora gospodariti, šumari kažu na regularan način. Važno je uočiti da se sječa koja izgleda kao čista zapravo događa na razmjerno malim površinama, a na razini gospodarske jedinice ukupna zaliha je unatoč sječi cijelo vrijeme ista ili godinama raste. Kad se pak promotri odrasla šuma lako je uočiti da su sva stabla glavne vrste drveća istih dimenzija, dakle praktički iste starosti. Ponekad ljude zbune manja stabla tzv. podstojne etaže, odnosno sloj grmlja. Oni su zapravo pozitivan element jer osim što poboljšavaju biološku raznolikost dosta jednolike sastojine, tjeraju glavne vrste da rastu u veće visine i čiste ih od suvišnih grana.
Preborne šume [uredi]

Drukčija je situacija u goranskim šumama. Tamo se gospodari preborno tako da se svakih nekoliko godina iz šume izdvajaju pojedinačna zrela stabla i tako otvara prostor za rast podmlatka. Bukva i jela su vrste koje omogućuju takav način gospodarenja. Izvana gledano, čovjeku se čini da šuma stalno izgleda jednako, mada se na ovaj način pridobiva približno jednaka količina drva kao i u regularnim šumama. Jasno je da se u ovom obliku mogu uzgajati samo vrste čiji podmladak dobro podnosi zasjenu starih stabala. Jela je posebno poznata kao vrsta koja može i po nekoliko desetaka godina čekati u zasjeni materinskog stabla, da bi potom krenula normalno rasti.
Mediteranske šume [uredi]

U probalnom pojasu i otocima rastu šume crnike ,mješovite šume crnike i alepskog bora te čiste šume alepskog bora. Iznad 350 m n.v. na otocima i 600 u priobalju alepski bor zamjenjuje dalmatinski crni bor. U submediteranu crniku zamjenjuje hrast medunac koji čini mješovite zajednice s bijelim i crnim grabom. Hrastove šume su uništene,nekontroliranom sječom,brstom i požarima pa su danas to pretežno makije ,garizi,šikare i šibljaci. Krivo je tumačenje kako je alepski bor alohtona vrsta.Južno od Šibenika smatra se autohtonim ,a zajednica Querco ilici-Pinetum halepensis čini klimatogenu zajednicu na najsušim i najtoplijim predjelima tog područja. Širenje alepskog bora van svojih priodnih staništa je posljedica uništavanja šuma i erozije tla te neobrađivanje poljoprivrednih površina. Alepski bor kao pionirska vrsta ima zadaću sanirati tu površinu ,ponovo stvoriti sloj šumskog tla i omogućiti crniki povratak.
Kulture i plantaže [uredi]

U Hrvatskoj su gotovo zanemarive i zauzimaju manje od 1% površina. U krajoliku će se primijetiti ili pionirske kulture borova i sličnih vrsta na bujadarama i vrištinama Korduna i Like, ili industrijske plantaže topola u Baranji. Iako podignute s idejom brze proizvodnje drvne mase od toga se odustaje i jedne i druge samo su stadij pripreme terena za ponovno uvođenje autohtonih vrsta i prirodne vegetacije.

Detaljni opis pasmine: Skotski Terijer - To je pas snaznih kostiju i sirokog tijela na kratkim udovima. Prednji dio prsiju je jasno izrazen, glava je neuobicajeno duga. Laici misle da boja tog psa mora biti crna, a pored toga ga zbog presirokih prsiju ocjenjuju kao predebelog. Odnos duzine ceonog i nosnog dijela lubanje je 1:1. Oci su sitne, tamne i leze duboko. Usi su male, nosene uspravno, siljaste i prekrivene dlakom. Rep je kratak i nekupiran. Leda su ravna kao i prednji udovi, sape su velike i dobro odlakane. Pod dugom, ravnom, glatkom i tvrdom pokrovnom dlakom je meka poddlaka. Dozvoljene su sve nijanse od kukuruzno zute do crno sive boje. Visina: 26 do 28 cm, tezina: 9 do 12 kg. Doceka visoku starost. Za skotskog terijera kazu da je gentleman medu terijerima. Prvi puta se pojavio na engleskim izlozbama 1879. godine kada je bio ocijenjen u posebnom razredu. Do onda su ga svrstavali u skupinu zajedno sa Skye terijerom.Tridesetih godina bio je pravi modni pas kazalisnih i filmskih glumaca, a kasnije je postao rijedak i imali su ga samo Ijubitelji te pasmine. Jos danas vrijede rijeci grofice von Hagen:... njemu osobita mjesavina samostalnosti, privrzenosti i osjecajnosti u najboljem smislu. Ta groficina misao je pomogla da je skotski terijer postao jedan od najprijatnijih obiteljskih pasa. Voli djecu ako s njima odrasta. Dobro se osjeca u velikoj obitelji ili kod jednog covjeka. Rado odlazi u duge setnje, ali se isto tako voli satima izlezavati.Nepovjerljiv je, osjecajan i neustrasiv. S drugim psima se dobro razumije, a ako zatreba zna se braniti od veceg psa

Lav (Panthera leo) životinjska je vrsta iz porodice mačaka. Za razliku od drugih mačaka, lavovi žive u čoporima. Lako ga je prepoznati po grivi koju imaju mužjaci, a danas žive u Africi kao i u nekim područjima Azije.
Obilježja [uredi]

Nakon tigra, lav je sljedeći na ljestvici veličine mačaka, pa to znači da je najveća kopnena zvijer Afrike. Lav je od njuške do početka repa dugačak oko 180 cm, u ramenima doseže visinu od 120 cm a rep mu je dug 1 m. Odrasli mužjak teži prosječno oko 225 kg. Ženke su sa 160 cm dugim trupom (zajedno s glavom) visinom u ramenima od 100 cm i 85 cm dugačkim repom i težinom od 150 kg značajno nježnije građe od mužjaka. Najkrupniji lavovi žive na jugu Afrike, a najmanji u Aziji.

Lavovi imaju kratko, žuto-zlatno do tamno smeđe krzno, a mužjaci osim toga i gustu i dugačku grivu koja je najčešće tamnosmeđa, ali može biti svijetlo- ili crvenosmeđa. Griva počinje od obraza i širi se niz vrat do preko ramena, ali samo rijetko i preko prsiju i trbuha. Njena svrha je vjerojatno da životinja djeluje veće i zastrašujuće u odnosu na prehrambene konkurente. Praktična korist od grive bi mogla biti zaštita od udaraca pandži drugog lava u konkurentskoj borbi. Osim toga, istraživanja na terenu su dokazala, da mužjaci s vrlo tamnom i velikom grivom imaju veće izglede da osvoje ženku. Azijski lavovi imaju puno manje izraženu grivu nego afrički. Mladi lavovi ju uopće nemaju. Potrebno je čitavih pet godina da se griva kod lava razvije do pune mjere.

Osim toga, upadljiv je i crni čuperak na vrhu repa, u kojem se zapravo nalazi zakržljali kralježak.

Mladi lavovi imaju po tijelu pjege koje do godine dana starosti izbiljede. U rijetkim slučajeva se zna dogoditi, da pjege ostanu vidljive i kod odraslih lavova, ali one su uvijek neupadljive, vidljive samo iz neposredne blizine.

Kao i kod tigrova, i kod lavova se može povremeno dogoditi leucizam; to znači, da se može dogoditi da se pojavi neki lav s bijelim krznom. To, međutim, nisu albini, jer nemaju za pojavu albinizma tipične crvene oči. Bijela boja krzna se nasljeđuje recesivnim genom. Kako su bijeli lavovi upadljivi i potencijalna lovina ih lakše uočava, njima je preživljavanje puno teže. Osim toga, postoje i izviješća o uslijed melanizma potpuno crnim lavovima, ali o njihovom stvarnom postojanju nema dokaza. Međutim, kod drugih velikih mačaka, jaguara, leoparda i pume su crni primjerci opće poznati.
Rasprostranjenost [uredi]

Prvobitno je prostor na kojem su živjeli lavovi obuhvaćao, osim Afrike, južnu Europu kao i prednju Aziju i Indiju. U razdoblju ledenog doba su u srednjoj Europi kao i u Sjevernoj Americi živjele podvrste Panthera leo fossilis i Panthera leo spelaea (spiljski lav). Međutim, tu je nestao s povlačenjem leda. Najstariji i najveći lavovi su lovili Europom prije više od 500.000 godina u okolini Wiesbadena u Hessenu i pored Heidelberga u Baden-Württembergu. Ti su primjerci bili gotovo jednako veliki poput najvećih lavova u povijesti Zemlje koji su živjeli u Kaliforniji prije 12.000 godina s rekodrnom veličinom od maksimalnih 3,60 m (dužina tijela 2,40 m, dužina repa oko 1,20 m). U srednjoj Europi izumrli su prije više od 12.000 godina.

Postoje brojni zapisi antičkih suvremenika (n.pr. Herodot i Aristotel), da su u njihovo vrijeme na Balkanu još živjeli lavovi. Pretpostavlja se, da su lavovi u Europi izumrli negde u 1. stoljeću naše ere zbog posljedica ljudskih aktivnosti.

Danas, prostor na kojem žive lavovi je uglavnom ograničen na područje južno od Sahare. Sjeverno od Sahare vrsta je izumrla negdje oko 1940-ih godina, a jednako tako je i azijska populacija lavova tijekom 20. stoljeća gotovo potpuno iskorijenjena. Održao se jedan mali ostatak vrste u Nacionalnom parku Gir u Gudžaratu u Indiji.

Ranije su lavovi živjeli u svim okolišima osim u šumama. Područja na kojima danas žive lavovi su vrlo smanjena. Okoliš koji lavovima najviše odgovara je savana. Međutim, oni žive i u sušnim šumama i u polupustinjama, dok ih u pustinjama i kišnim šumama uopće nema.
Način života [uredi]
Socijalno ponašanje [uredi]
Lavica u savani

Za razliku od drugih, uglavnom samotnjačkih, velikih mačaka, lavovi žive u čoporu. On se satoji prije svega od ženki koje su međusobno sve u srodstvu. Veličina područja koje je "njihovo" kao i količina potencijalne lovine određuju veličinu čopora koji može imati od 3 do 30 pripadnika. U čoporu su, najčešće, od jednog do tri odrasla mužjaka koji su hijerarhijski nadređeni ženkama. Područje čopora može biti veliko od 20 do 400 km˛. Njegove "granice" se obilježavaju izmetom i urinom, a i glasnom rikom, koja konkurentima daje do znanja da je područje zauzeto.

Mladi mužjaci ostaju u čoporu dvije, eventualno tri godine, dok ne dosegnu spolnu zrelost. Nakon toga, čopor ih otjera.

Nakon protjerivanja iz čopora u kojem je rođen, mladi mužjak najčešće godinama skita i obično se pridruži drugim mužjacima koji isto tako skitaju. Pri tome veza između mužjaka koji mogu ali i ne moraju biti u srodstvu postaje vrlo snažna. Ovakvi nomadi prelaze velike udaljenosti i pri tome ne poštuju granice područja drugih čopora, ali sami ne zasnivaju svoje područje. Kako lavovi kao pojedinci nemaju baš uspjeha u lovu, najčešće se hrane strvinom koju otmu drugim uspješnim lovcima.

Ako takav "nomad" u svojim lutanjima naiđe na čopor koji predvodi neki stari ili slab mužjak, dolazi do borbe između njih. Te su borbe u pravilu nemilosrdne, i u krajnjem slučaju mogu završiti i smrću jednog od rivala. Ako stari vođa čopora izgubi borbu, sad on dalje živi samotnjački, a često i ugine od posljedica borbe.

Ako iz borbe novi mužjak izađe kao pobjednik, u pravilu dolazi do infanticida, što znači da ubije svu mladunčad svog prethodnika u čoporu. Time postiže, da se ženke vrlo brzo nakon gubitka mladunaca ponovo tjeraju. Suprotno mužjacima, ženke provode čitav svoj život u čoporu u kojem su se okotile, što znači da su ženke jednog čopora sve u međusobnom srodstvu.
Razmnožavanje [uredi]

Lavovi dosežu socijalnu zrelost s dvije do tri godine, a fiziološku sa 18 mjeseci. Da bi utvrdio da li je ženka spremna za parenje, mužjak lava koristi Jakobsonov organ. Tijekom tog procesa, mužjak zadigne gornju usnu, lagano otvori usta i intenzivno udiše zrak kako bi što bolje mogao odrediti osobine mirisa ženke.
Parenje
Lavlja mladunčad

I ako ima položaj na vrhu ljestvice čopora, mužjak se može pariti sa ženkom samo uz njen pristanak. Ona svoju spremnost pokazuje na način, da legne trbuhom na zemlju i savije rep u stranu. Za vrijeme kopulacije mužjak zubima drži ženku za šiju. Zbog tog ugriza u šiju ženka je instinktivno potpuno mirna. Ako ženka pristaje na kopulaciju, oni se pare svakih oko 20 minuta, a kopulacija traje tridesetak sekundi. Nakon oko pet dana, prestaje spremnost ženke za parenje. Prema spremnosti ženke na parenje, promatrač može procijeniti mužjakov položaj u čoporu i pretpostaviti vjerojatnoću da ga uskoro smijeni drugi mužjak na mjestu vođe.

Nakon razdoblja skotnosti od oko četiri mjeseca, lavica se sklanja iz čopora i na skrivenom mjestu koti do četiri slijepa mladunca, teške oko 1,5 kg i velike oko 50 cm. Mladunci ostaju u skrovištu šest do osam tjedana i za to vrijeme samo majka brine o njima. Ako je skrovište postrani od lovišta čopora, ženka lovi sama. Pri tome se može dogoditi, da mladunci i do 48 sati ostanu sami u skrovištu. U tom su razdoblju mladunci vrlo ugroženi, posebno od hijena, ali i drugih grabežljivaca. Po isteku najviše osam tjedana, majka odvodi mladunce do čopora, i vrlo rijetko pri tome može biti problema s prihvaćanjem mladunaca od strane čopora.

Od trenutka dolaska u čopor, mladunci više ne sišu samo svoju majku, sve lavice koje trenutno doje dozvoljavaju svim mladuncima u čoporu sisanje. S oko šest mjeseci mladunčad se odvikava od sisanja, ali ostaje uz majku još oko dvije godine.

Očekivani životni vijek lavova je od četrnaest do dvadeset godina. Ali u pravilu samo ženke doživljavaju tu starost. Mužjaci puno ranije bivaju protjerani sa svog položaja vođe čopora od mlađih mužjaka, ne nalaze novi čopor i često uginu od gladi. Vrlo često u prirodi ne žive duže od sedam godina. Međutim u zoološkim vrtovima su zabilježeni slučajevi da su mužjaci doživjeli i 34 godine.
Prehrana [uredi]
Azijski lav u Bristolskom zoološkom vrtu

Žrtve lavova su najčešće mlade ili bolesne životinje. Love najčešće u mraku ili u ranim jutarnjim satima dok je još svježe. Kako lavovi nisu baš ustrajni niti brzi trkači (najviše 60 km/h, a i to samo na kratke staze), jedina mogućnost za uspješan lov im je suradnja. Otprilike samo svaki peti pokušaj lova završava uspješno. Uobičajena lovina lavova su antilope, gazele, gnu antilope, bivoli i zebre, ali ponekad i zečevi, ptice a prema prilici i ribe. U nekim područjima su lavovi razvili i lov na netipične životinje. Tako u NP Chobe (Bocvana) redovno love slonove u Savutiju, a u Linyantiju vodene konje.

Mladi lavovi kreću u lov s majkom već u starosti od tri mjeseca, ali tek u dobi od dvije godine se može reći da su naučili tehniku lova. To je prije svega prikradanje i suradnja. Lavice okruže lovinu i prikradaju joj se često i više stotina metara koristeći vrlo spretno sve prednosti terena na kojem se nalaze. Pri tome odlično međusobno sudjeluju tjerajući lovinu prema zasjedi u kojoj su druge lavice. Što su bliže lovini, to više paze na zaklon u prikradanju. Kad stignu do razdaljine od oko 30 m, lavice kreću u napad s nekoliko skokova. Pri tome skokovi su dugi oko 6 m, a lovinu ubijaju ugrizom u grlo ili šiju. Međutim, vrlo često i guše žrtvu tako, da dok nekoliko lavica drži lovinu, jedna uhvati njušku žrtve u svoju gubicu i tako joj zatvori dovod zraka.

Mužjaci rijetko sudjeluju u lovu, i to samo ako se radi o netipično velikoj lovini. Kad lov završi uspješno, do izražaja dolazi ljestvica važnosti u čoporu. Prvo jede mužjak, pa zatim najvažnije ženke, i na kraju mladunci. Uz lešinu, često dolazi do borbe oko utvrđivanja mjesta na ljestvici čopora, pri kojim se često dogodi da neki članovi čopora zadobiju i prave rane.

Lavovi često jedu i strvinu. Mužjaci koji su otjerani iz čopora se često, silom prilika, orijentiraju na takvu prehranu. Pri tome, vrlo grubo otjeraju leoparde ili geparde od njihove upravo ubijene lovine. Često i pjegavim hijenama otmu lovinu, a ne obrnuto, kao što se ranije pretpostavljalo.
Lavovi i čovjek [uredi]

Lavovi spadaju u najpoznatije životinje i ubraja ih se u "pet velikih", pet vrsta velikih životinja koje su posebno cijenjene kod lovaca.
Ugroženost [uredi]

Kao i sve ostale velike životinje Afrike, najveća ugroza za lavove proizlazi od ljudi i njihovog lova. Međutim, zadnjih je godina smanjen lov na njih u gotovo svim područjima gdje žive.

Slijedeći problem su bolesti, posebno u južnoafričkom Krügerovom nacionalnom parku. Nakon što je u njemu 1995 utvrđeno prvo uginuće jednog lava izazvano tuberkulozom u parku su poduzeli vrlo detaljna istraživanja. Utvrdili su da je u južnom dijelu parka više od 90% zivotinja inficirano tim smrtonosnim bakterijama. Infekcija je potekla od kafarskih bivolaa koje love lavovi, a oni su se zarazili u kontaktu s domaćim govedima koja su bolest unijela u park. Oko 70 % bivola boluje od tuberkuloze pluća, a kod lavova se bolest manifestira prije svega u probavnom traktu. Životinje slabe, ekstremno omršave i ugibaju u roku od nekoliko godina. Osim tuberkuloze, oko 60 do 70 posto lavova je inficirano jednim virusom koji jako podsjeća na ljudski HIV virus, a ima jednako tako za posljedicu oštećenje imunološkog sustava životinje, što dodatno otvara put tuberkulozi. Protiv ni jedne od ovih bolesti ne postoji cjepivo.
Lavovi u religiji i mitologiji [uredi]
Sfinga u Gizi

Još su ljudi u mlađem paleolitičkom dobu prije više od 30.000 godina. Među upečatljive primjerke umjetnosti iz tog doba spada jedna gotovo 30 cm visoka figurica žene s lavljom glavom izrađena od mamutove bjelokosti koja je nađena u jednoj špili u Baden-Würtembergu. Možda je predstavljala određeno božanstvo.

Lav je u mnogim kulturama zauzeo položaj "kralja životinja". Smatra se, da je takav položaj dobio temeljem jedne ranokršćanske knjige o životinjskoj simbolici i odigrao veliku ulogu na zapadnjačku kulturu.Očita je fascinacija koju lav ima na ljude ako se pogledaju grbovi na kojima se pojavljuje. Tako se lav nalazi, primjerice, na grbovima Hessena, Züricha, Akvitanije, Crne Gore, kao i mnogim drugim. Europljani su ga poznavali jer je nekada živio uz obale Sredozemlja. U jednoj Ezopovoj basni pobjegli rob sreće lava koji je imao trn u šapi. Rob se sažalio na lava, i izvadio mu trn. Kad su ga kasnije uhvatili i za kaznu odredili da ga bace lavovima za hranu. Lav ga je prepoznao i odbio ga je pojesti.

U nizu antičkih kultura lav igra veliku ulogu. U Egiptu su faraone prikazivali kao sfinge, kao lavove s ljudskom glavom. Najpoznatiji takav prikaz je Velika sfinga u Gizi.

Na rastafarijanskoj zastavi se često može vidjeti i prikaz lava. On simbolizira kraljevsko podrijetlo Haile Selassiea, snagu crnog naroda, hrabrost, no također se može uzeti i kao metafora za krvoločnost, simbol predatora nad plijenom, dominaciju.

Na sjevernom nebu postoje čak dva zviježđa s nazivom: Lav i Mali lav. Dokaz da lav i danas uživa glas moćne i snažne životinje je da su afganistanskog ratnog vođu Ahmad Šah Masuda njegovi pristaše zvali "Lav iz Pandžira".
Lavovi-ljudožderi [uredi]

Bitno veći broj ljudi u Africi strada od vodenih konja nego od lavova. I leopardi su na glasu da su ljudima opasniji od lavova. Međutim, postoje slučajevi da su lavovi ciljano lovili ljude. Najpoznatiji takav slučaj odigravao se 1898. kod gradnje mosta preko rijeke Tsavo u današnjoj Keniji. Tijekom više mjeseci dva lava su ubila i djelomično i pojela 135 indijskih i afričkih radnika na mostu. Šefu gradilišta je trebalo 9 mjeseci da im uđe u trag i ubije ih. Bila su to dva vrlo krupna, zdrava mužjaka bez grive. Danas su izloženi u Field Museumu u Čikagu. Po ovom su događaju snimljena dva holivudska filma, prvi 1952. i drugi 1996. pod imenom The Ghost and the Darrkness (Duh i tama).
Podvrste [uredi]
Bijeli lav
Azijski lav [uredi]

Glavni članak Azijski lav

Azijski lav (Panthera leo persica) je jako sličan afričkom lavu. Novija molekularnobiološka istraživanja su pokazala, da su se od afričkih odvojili prije oko 50.000 do 100.000 godina.

Imaju manje izraženu grivu i uzdužni nabor kože na trbuhu. Osim toga, imaju dužu dlaku na "laktovima", a općenito su nešto manji od afričkih rođaka. Mužjaci teže od 160 do 190 kila, a ženke 110 do 120 kila. Nekada su bili rasprostranjeni sve do jugoistočne Europe, srednjeg i bliskog istoka. I čopori su prosječno manji nego afrički. Lovina su im uglavnom aksis jelen, sambar jelen, divlja svinja indijska gazela i četveroroga antilopa. Činilo se da je azijski lav osuđen na izumiranje, bilo je preostalo još samo 20 primjeraka, no zaštićeni od 1975. u indijskom nacionalnom parku Gir je populacija ipak narasla na oko 300 životinja.
Druge podvrste [uredi]

Od trinaest opisanih podvrsta, dvije su izumrle. To su berberski lav (Panthera leo leo) koji je živio u sjevernoj Africi i do 1922. se uspio održati u Atlasu, i kapski lav koji je živio u južnoj Africi.

HRVATSKI OVČAR

Ovo je hrvatska autohtona pasmina i potječe od pasa koje su Hrvati doveli sa sobom migrirajući u ove krajeve. Ti se psi neprekidno uzgajaju u Hrvatskoj, najviše u plodonosnim ravnicama Slavonije, od tih dana do danas.
Hrvatski ovčar je pažljiv, radišan, žustar i inteligentan pas velike energije i sa snažnom potrebom za ljudskim društvom. Izdržljiv je, otporan na bolesti te skroman u pogledu hrane i držanja. Posjeduje dobro razvijen ovčarski nagon te je odličan pas čuvar.

Izgled

Ova pasmina je na donjoj granici srednje visine i osnovna boja joj je uvijek crna. Karakteristika joj je kratka dlaka na nogama i glavi, koja je ponešto nalik na lisičju. Dlaka na ostatku tijela je duža, valovita do kovrčava. Visina u grebenu u oba spola je između 40 i 50 cm, a duljina tijela premašuje visinu za oko 10%. Danas su neki psi i viši; možda zbog bolje ishrane i lakšeg života - narastu do svog punog genetskog potencijala.
Tradicionalno, rep se kupira vrlo kratko, a nekupiran, zavinut je, više ili manje, psu na leđa.
Povijest pasmine

Sudeći prema pisanim dokumentima, izgled ovog psa nije se bitno promijenio od 14. stoljeća do danas. Vjerojatno zato što posjeduje odličan nasljedni instinkt za rad s ovcama i govedima, selekcija na račun upotrebljivosti (radnih sposobnosti) spontano se provodila, što je dodatno rezultiralo i s njegovim skladnim izgledom.
Najstariji zapis o hrvatskom ovčaru - “Canis pastoralis croaticus" iz 1374. godine - pronašao je, u arhivama đakovačke biskupije "otac pasmine" - veterinar prof dr Stjepan Romić. U tom dokumentu đakovački biskup Petar navodi da je pas visok oko 3 pedlja (oko 45 cm), da je obrastao srednje dugom kovrčavom dlakom crne boje, da mu je glava obrasla kratkom dlakom, da je polustršećih i stršećih ušiju te da je vrlo dobar za čuvanje stada svih domaćih životinja. On također navodi da su ga hrvati doveli sa sobom u 7. stoljeću prilikom seobe u Hrvatsku iz prvobitne domovine.
Romić je također u arhivi đakovačke biskupije našao važne dokumente iz 1719, 1737, 1742. i 1752. godine. U svim tim pisanim podacima opis hrvatskog ovčara potpuno odgovara njegovom današnjem izgledu i u svima se naziva Canis pastoralis croaticus ili hrvatski čobanski pas.
Sa sistematskim uzgojnim programom već spomenuti prof Romić započeo je 1935. godine sa psima s đakovačkog područja. Poslije 34 godine rada, pasmina je napokon priznata od strane FCI-a 1969. godine.

Gospodar stada

Hrvatski je ovčar okretan, brižan i skroman pastirski pas, do samouništenja odan svom vlasniku, srčan i hrabar te pouzdan. Pravi je gospodar svog stada, često trči i preko leđa ovaca kako bi što prije došao na mjesto intervencije. Pasmina također posjeduje nasljednu predispoziciju za rad s krupnom stokom. Neustrašiv u svom radu s govedima, hrabro kroti i vraća svako odbjeglo grlo, slušajući svaku zapovijed pastira. Neki stočari tvrde da njihovi psi znaju po imenu i mogu izdvojiti određeno grlo, ako oni samo izuste njeno ime. Kada tjera goveda, ovaj mali pas baca se s velikom hrabrošću i na najopasnijeg bika te ustraje u njegovom kroćenju.
U prošlosti, hrvatski ovčari često su bili korišteni za tjeranje krda svinja u jesen na "žirovanje" u šume, a također, u nekim dokumentima piše da je ova svestrana pasmina bila korištena prilikom rada s konjima iz đakovačkih štala.
Hrvatski ovčar može i tjerati i okupljati stoku, a ovisno o porijeklu (izložbene ili radne linije) varira i njegova želja za radom. U radu sa stadom možda nastupa sirovije i oštrije od nekih drugih ovčarskih pasmina, ali je vrlo učinkovit. Zna i ugristi grlo, ali rijetko će pritom napraviti neku štetu. Ipak, zahtjeva čvrst i dosljedan odgoj, a ta ponekad prevelika oštrina lako se ispravlja vježbanjem.
Psi ove pasmine su vrlo temperamentni i mogu puno lajati tijekom rane faze školovanja, no s iskustvom lajat će samo u pravo vrijeme - te najčešće kad rade sa stokom u ograđenom prostoru, dvorištu. Ovi psi obično slušaju samo jednu osobu i potrebno je neko vrijeme da bi čak i vrhunski radni pas počeo raditi za novog vlasnika. Ako se ne socijalizira u ranoj mladosti, može biti jako nepovjerljiv.
Hrvatski ovčari se lako odgajaju, ali kao kućni ljubimci bez ikakva posla mogu postati vrlo lajavi pa čak i problematični. Ipak, to je lako poučljiva pasmina i shvaća brzo svoj zadatak, koji obavlja s užitkom.
S oko 3 do 4 mjeseca starosti pastir uzima štene sa sobom na pašu. Obično, uz iskusnog psa, štene ući svoj posao i za isti je sposobno već s 6 mjeseci.
Prema mom iskustvu, hrvatski ovčari najčešće se koriste da okrenu stado u željenom smjeru te da istjeraju stado iz usjeva, ali će također lako vratiti odbjeglo grlo i pomoći u oboru prilikom odvajanja grla. Na zapovijed glasom, rukom ili štapom pa čak samo na znak glavom pas će spremno hitati na zadatak.
Kad ne radi, pas je uvijek gospodaru za petama, čeka slijedeću zapovijed. Često gleda pastira u oči kao da kaže: "A što ću sad?" Dok ovce preživaju, leži pored pastira ili na suprotnoj strani stada.
Danas, sve manje hrvatskih ovčara radi sa stokom u rodnoj Slavoniji, jer su pašnjaci zamijenjeni usjevima, a stoka je zavezana u stajama. Budućnost pasmine ipak ne bi trebala biti previše loša, jer se sve više koristi u drugim krajevima Hrvatske.

Labrador retriver (skraćeno samo "Labrador") jedna je od nekoliko podvrsta pasmine retrivera.
Izgled [uredi]

Labrador retriveri su snažni psi, srednje atletske građe, posebno jakog repa. Ženke teže oko 25 - 32 kg, a mužjaci oko 35 - 38 kg. Dlaka im je kratka i glatka, može biti u crnoj, žutoj ili smeđoj boji.

Postoje dvije vrste labradora, engleski i američki, no male su razlike. Engleski su manji, kraći psi, s većim glavama, dok su američki veći. Postoji još i australska podvrsta, koja je manje poznata.
Osobine [uredi]

Labradori su privrženi i mirni psi. Jako su inteligentni, odani i živahni. Obožavaju se igrati, kao i plivati. Odlično se slažu s djecom. Žude za pažnjom i potreban im je osjećaj pripadnosti obitelji. Prijateljske su prirode, nikada sa znacima agresivnosti ili jasne plašljivosti.

Zbog svog iznimno dobrog njuha, ovi se psi često koriste za lov, policijske potrebe (droga), a zbog mirne naravi služe kao vodiči slijepim osobama. Obožavaju se igrati i brzo uče, što im je u odabiru "zanimanja" veliki plus.

Dlaka im je kraća, što zavisi o vrsti labradora. Imaju specifične uši koje se preklapaju prema dolje i najčešće su tamnije boje od same dlake (posebno kod ženki). Iako izvana izgledaju snažno i opasno, jako su željni igre. Osnovni razlog labradora kao kućnog ljubimca leži u njegovom karakteru: dobroćudan, prijateljski raspoložen, odan i potpuno pouzdan sa djecom, ali ne i toliko miran da se ne bi branio onda kada je na to primoran.

Postoje labradori u tri osnovne boje a to su žuta, crna i smeđa. Danas su najpopularniji psi na svijetu, daleko brojniji od svih ostalih vrsta - 2004. godina je bila petnaesta zaredom u kojoj su labradori bili na prvom mjestu Društva kinologa sa 146.692 registriranih pasa. Ne vole dugo ostajati sami, a nekad znaju biti jako tvrdoglavi i teški za dresuru, no broj takvih slučajeva je zanemariv. Obično se dobro slaže s drugim psima, ako su pravilno odgojeni.

Vanjski izgled [uredi]
Konji se razlikuju građom i veličinom tijela, kao i krznom i njegovom bojom. Ovisno o svrsi uzgoja, dijele se na tri osnovna tipa, hladnokrvne, toplokrvne i punokrvne konje. U hladnokrvne se ubrajaju u pravilu konji čija tjelesna težina prelazi 800 kg. Te pasmine korištene su uglavnom za rad u polju, rudnicima ili za šumske poslove. Toplokrvni su, suprotno prvima, tipični jahači konji jer su lakše građe i pokretljiviji. Pored toga, oni su dobri dresurni i skakači konji. Punokrvni su prije svega sportski konji, uglavnom su vrlo osjetljivi, a u trku dosežu i do 70 km/h (Vršna brzina; najveća prosječna brzina na udaljenost od 160 km iznosi oko 12-20 km/h[1]).

Polukrvnim konjima nazivaju se mješanci toplokrvnih i punokrvnih konja. Nazivi hladnokrvni, toplokrvni i punokrvni ne potiču od topline ili količine krvi konja, nego označavaju njihov temperament. Tako su hladnokrvni konji obično vrlo pitomi i snažni, i s mirom podnose puno toga, dok se punokrvne općenito smatra "ludim", razdražljivim i ni izdaleka se njima ne može tako jednostavno upravljati kao s hladnokrvnim.

Konji se u hodu oslanjaju samo na treći, srednji nožni prst. Ostali prsti su im zakržljali. Oči konja su smještene postrano na glavi, što im omogućuje vidno polje od gotovo punog kruga (350°). No, ono što se događa neposredno ispred njihovog nosa ili straga, konji primjećuju tek ako okrenu glavu. Konji nisu slijepi za boje, ali ne razlikuju ih baš dobro. Ne ralikuju smeđu od zelene i sive, ali boje kao što su bijela, crvena, žuta i plava vide jako dobro.

Imaju vrlo pokretljive ušne školjke i mogu ih okrenuti u bilo kojem smjeru. Okretanjem prema naprijed, konj pokazuje pažnju i znatiželju, no ako ih okrene prema natrag i priljubi uz glavu, to je upozorenje i pokazuje agresivnost ili strah. Ako uši mlitavo vise u stranu to je znak da se ne osjeća dobro ili je umoran, no može biti i znak potčinjavanja kao i opuštenosti. Ako su mu pri tome oči poluzatvorene, to može značiti i zadovoljstvo. Uši usmjerene prema natrag znak su nelagode, a kod jahanja, pažljivosti.

Radi zaštite od grabežljivaca u prvobitnom okolišu, konji su razvili različite boje. Jedna od najranijih je svijetli ton smeđe boje. Tipični pretstavnici konja te boje su norveški fjordski konji, koje uz to odlikuje i uočljiva tamna pruga duž mjesta gdje izrasta griva.

Veličina, starost, razmnožavanje [uredi]

Točka na prijelazu između vrata i leđa od koje se mjeri visina konjaOvisno o pasmini, domaći konji dosižu visinu u "ramenima" između 60 i 210 cm. Konji visine do 146,5 cm nazivaju se poni, a oni visoki do 145-148 cm su mali konji[2]. Težina ponija i velikih konja kreće se od 90 kg pa do 1200 kg. Tjelesno odraslim konj se može smatrati u dobi od tri do šest godina, poniji ranije, veliki konji kasnije. Veliki konji mogu doživjeti oko 30 godina, dok poniji mogu živjeti i do 50 godina. Najveća dokazana starost jednog velikog konja je 62 godine[3]. Očekivani životni vijek konja uveliko zavisi o pasmini, uvjetima života i načinu korištenja životinje.

Kobile su spolno zrele s 12 do 18, a ždrijepci u dobi između 12 i 20 mjeseci. Kod svih konja skotnost traje točno 330 dana (11 mjeseci). Ciklus parenja počinje u proljeće, a vrhunac doseže u ljetnim mjesecima. Ako životinje žive u štalama i hrani ih se intenzivno, moguće je postići skotnost i zimi. Kobile su plodne samo svakih 21 do 24 dana. Nakon skotnosti od oko 11 mjeseci, kobila donosi na svijet ždrijebe, koje odmah nakon toga pokušava ustati. Ovo je kod konja koji žive na slobodi izuzetno važno, jer inače je ugroženo od zvijeri.

Ponašanje [uredi]
Konji su tipične životinje koje žive u krdima. U krdu vlada jasno uspostavljen hijerarhijski red. Kod promjene strukture krda, kada se, na primjer, krdu pridruži nova životinja ili ga napusti dotadašnji član, ponovo se uspostavlja hijerarhija. Ovo se najčešća događa govorom tijela, kao što je prijeteće ponašanje, ali ako to nije dovoljno, i ugrizima i ritanjem. Redosljed na hijerarhijskoj ljestvici mogu, osim toga, dovesti u pitanje i odrastajući mladunci koji tijekom svog razvoja mijenjaju i mjesto na toj ljestvici. Pri tome se često može vidjeti da mladunci niže rangirane kobile jednako tako dobivaju niže rangiran položaj u krdu, dok mladunci više rangirane kobile također imaju veće izglede na viši položaj.


Tipično njušenje pastuha u blizini plodne kobileU životu na slobodi krdo se sastoji od više kobila, među njima je jedna kobila - predvodnica, te njhovih mladunaca i jedan pastuh - predvodnik. Kobila predvodnica vodi krdo na pašu i pojilo, a i određuje kad treba krenuti i kuda ići. To je često neugledna jedinka koja se zadržava malo po strani od krda. Za razliku od nje, pastuh je impozantna pojava obilježena tragovima mnogih bitki za vodeće mjesto u krdu. On je zadužen za obranu krda od grabežljivaca i za davanje svojih gena slijedećim generacijama krda. Kod bijega, kobila - predvodnica vodi krdo, a pastuh trči na začelju krda kako bi tjerao dalje zaostale članove.

U pravilu, kobile cijeli život ostaju u istom krdu, dok mlade ždrijepce pastuh protjera iz krda kad dosegnu spolnu zrelost. Takvi ždrijepci tvore svoje mladenačke zajednice. U tim zajednicama oni međusobno odmjeravaju snage i vježbaju, kako bi jednog dana, izazivanjem na borbu jednog pastuha - predvodnika i pobjedom nad njim, preuzeli njegovo mjesto u krdu. Ponekad se neke kobile odvoje iz postojećeg krda i s mladim pastuhom formiraju novo krdo.

Kao stanovnik stepe konj je, za razliku od magaraca, životinja čiji je prvi instinkt da opasnost pokuša izbjeći brzim bjegom.

U držanju konja kao domaće ili radne životinje, prevladavaju kobile i kastrirani konji. Oni se u većini slučajeva bez problema uklope u manje-više veliko postojeće krdo. Pastuhe se smatra vrlo neuračunljivim, prije svega zbog snažnog nagona za parenjem, a ponekad i zbog agresivnosti uvjetovane hormonima. Ako pastuh nanjuši kobilu koja se tjera, pokušat će sve da dođe do nje. Pri tome se, ako ograda oko pašnjaka ili u štali nije primjerena, pastuh se pri tome često ozlijedi. Zbog toga ih se uglavnom drži na vlastitim pašnjacima ili u odvojenim štalama.

Domesticiranje i držanje [uredi]
Porijeklo [uredi]
Divlji konji, oblik od kojeg potiču današnji domaći konji, su domesticirani prvi put u centralnoj Aziji, vjerojatno oko 3000 godina p.n.e., a neki autori smatraju, da je to bilo još u 5. tisućljeću p.n.e. Postoje različite teorije o tome, kada i gdje je čovjek prvi put koristio konja. Zadnja istraživanja, koja se temelje na uspoređivanju mitohondrijskog DNK današnjih domaćih konja i fosila izumrlih vrsta, upućuju na odgovor, da se domesticiranje konja odvijalo na više mjesta, nezavisno jedno od drugih. Bitna indicija za takav zaključak je širina genetičkih varijacija, koja je u obje testirane skupine bila jednako velika. Da se domesticiranje odvilo samo na jednom mjestu, kod domaćih konja bi se mogla očekivati puno manja širina genetičkih varijacija. Pored toga, testovima je utvđeno da su neke izumrle vrste bliže srodne današnjim vrstama, nego što su neke vrste domaćih konja međusobno srodne.

Istraživanja mitohondrijskog DNK, provedena 2002. pokazala su, da je domesticirano najmanje 77 osnovnih tipova kobila u različitim područjima zemlje nezavisno jedno od drugog, što je bitno više nego kod drugih vrsta domaćih životinja[4].

Orcinus orca, orka ili kit ubojica, vrsta je kitova koja najcesce zivi u arktickim i antarktickim vodama. Ime kit ubojica dobio je jer se u proslosti smatrao kitom ljudozderom. To nije opravdana tvrdnja, jer se ustanovilo da su orke vrlo drustvene, inteligentne i njezne zivotinje. Ubrajamo ih u podred kitova zubana (Odontocenti) tj. porodicu (Delphinidae). Najcesce zive u porodicnim grupama do 8 jedinki, iako se povremeno javljaju i vece skupine od 30 do 40 jedinki. Orke s okolisem komuniciraju eholokacijom tj. proizvode niskofrekventne zvukove, koji im vracaju grubu sliku njihova okruzja. Proizvodeci visokofrekventne zvukove mogu ustanoviti krajnje detalje u njihovom okruzju, mogu odrediti polozaj drugog stvorenja i kojom brzinom se krece. Osjetilo sluha toliko im je razvijeno da mogu otkriti kojoj vrsti plijen pripada, prouciti povrsinu njegove koze i zaviriti u unutrasnjost njegova tijela. Smatra se da je to jedno od najsavrsenijih osjetila u zivotinjskom svijetu.

Hrane se raznim vrstama riba, hobotnicama, manjim kitovima i dupinima, morskim slonovima i lavovima. Hranu gutaju cijelu, a zeludac je razgradjuje. Velike su izjelice pa se mogu namjerno nasukati na obalu da bi uhvatile plijen. Kad ga uhvate, uz pomoc vlastite tjelesne tezine "otpuzu" nazad u more. Izrazito su brze zivotinje te mogu doseci brzinu cak i do 30 milja na sat. Orke spolno sazrijevaju u dobi od 7 godina. Radjaju zive mlade, te u trenutku poradjanja iskacu iz vode kako bi omogucile mladuncadi da prvi put udahne atmosferski zrak izvan vode. Mladuncad se prvih 17 mjeseci hrani majcinim mlijekom koje im majka refleksno, kontrakcijom misica ustrcava u usta. Njihovo mlijeko nema ugljikohidrata, ali je bogato masnim spojevima i jodom te ima miris ribljeg ulja.


Osim bijele psine i covjeka, orke nemaju drugog neprijatelja. Bijele psine ih ubijaju radi hrane dok ljudi imaju drugacije potrebe. Drze ih u velikim akvarijima gdje ih dresiraju za razne predstave pa su postali glavna turisticka atrakcija mnogih drzava.

Krava Chilli visoka je 1 metar i 98 centimetara, živi u utočištu za životinje Ferne Animal u Chardu, u Velikoj Britaniji, a radnici utočišta kontaktirali su odbor Guinnessove knjige rekorda koji trenutno utvrđuje je li ona zaista najveća krava u Britaniji.
Chilli je teža od tone i veličine je manjeg slona, dok su, za usporedbu s njom, ostale krave iz njezina stada visoke metar i pol.

Unatoč svojoj grandioznoj pojavi, Chilli samo pase travu i uživa u povremenom slatkišu. Junica koja je gotovo visoka kao što je dugačka, živi na Ferne Animal Sanctuary u Chardu nakon što su je vlasnici ostavili na pragu utočišta sa samo šest dana starosti.

Devet godina kasnije, Chilli je nastavila rasti i osoblje misli da će srušiti rekord kao najveća krava u Britaniji.

'Dok je Chilli rasla počeli smo primjećivati da je veća od ostalih. Sad se ističe sa svojih 1,98 metra', rekla je Naomi Clarke, voditeljica utočišta.

Chilli je dugačka nešto više od dva metra, a u utočištu je ostavljena sa sestrom blizankom Jubilee 1999.

'Ne znamo zašto je ovako visoka. Ne jede previše, a glava i noge su joj proporcijalni s tijelom. Veoma je nježna i prijateljski raspoložen prema ostaloj stoci', rekla je Naomi.

Nakon što su osvojili mora, dupini su postali velika radost svakog mornara, vjerna pratnja ronilaca u istraživanju morskog dna, spasioci kupačima unevolji i osvajači dječjih srca.Kako im se odužujemo za toliku ljubav?

Kao i kitovi, dupini su pravi morski sisavci koji su se dugi niz godina prilagođavali životu u moru, postepeno gubeći sposobnost življenja na kopnu.

Prvi morski sisavci pojavili su se prije 50-ak milijuna godina. Danas postoji 31 vrsta dupina raznih oblika, boja i veličina koji naseljavaju sva mora svijeta; od polarnih do tropskih, gdje se kreću jednakom lakoćom kao i ptica u zraku.

Žive u skupinama uz poseban oblik komunikacije. U “sezoni ljubavi” mužjaci se glasaju karakterističnim zvižducima kako bi privukli ženke ili ih obavijestili o opasnostima. Majke dupini imaju poseban zvižduk koji koriste nakon rođenja mladih kako bi ih navikle na zvuk svog glasa.

Sluh ima važnu ulogu u životu dupina jer im omogućuje opažanje događaja na velikoj udaljenosti, vid im je jednako oštar pod morem kao i iznad površine, dok osjetilo mirisa kod njih ne postoji. Koža im je izrazito osjetljiva i zato nježna milovanja kod njih izazivaju poseban osjećaj ugode.

Zube ne mijenjaju poput ostalih sisavaca, a prema njihovu obliku i položaju može se zaključiti čime se hrane. Neki dupini jedu samo ribu (kao dupin Tursiops ili Spenella (Bijeli dupin)) i imaju između 80 i 150 zuba čiji je vrh okrenut unatrag. Dupini Teutofagi hrane se mekušcima i imaju malo zuba.





DUPINI NAŠEG MORA

Najpoznatiji i najzastupljeniji dupin našeg mora je Tursiops Truncatus koji se kreće uz obalu pa sve do otvorenog mora. On je vješti otimač ribe, voli igre među valovima, a posebno ga smiruje zalazak sunca. Sive je boje sa svijetlim, gotovo bijelim bojama na trubuhu. Njuška mu je kratka.Mužjaci dosežu do 3,90m i 275 kilograma, a ženke su nešto manje i lakše.

Hrane se najviše ribom i žive u skupinama po 10 do 25 dupina. Spolnu zrelost mužjak stječe s 10 godina života, a ženka između 5 i 12. Vrijeme reprodukcije je između lipnja i rujna na sjeveru te između prosinca i ožujka na jugu. Ženka “nosi” mladunče 12 mjeseci, a može “roditi” po jednog dupina svake 2-3 godine. Dojenje traje od 19 mjeseci do 4 godine, a mladi dupin je dug od 0,90 do 1,20 metara.



OSATALI DUPINI

Porodica dupina može se podijeliti u dvije skupine: MALI DUPINI koji ne prelaze dužinu od 4 metra (najpoznatiji među njima je Tursiops Truncatus) i VELIKI DUPINI, često pogrešno nazivani kitovima. Svi imaju zajedničku anatomsku karakteristiku, spojena prva dva kralješka koji im ograničavaju pokrete glavom.



Mali dupini

DUPIN HECTOR (Cephalorynchus hectori); 1,20 - 1,40 m, 40-50 kg, vrat i trbuh su bijeli, leđna peraja zaobljena, boravi oko Novog Zelanda, a hrani se malim ribama, glavonošcima i mekušcima.

CRNI DUPIN (Cephalorynchus eutropia); 1,60 m, 50 kg, tamnosive boje, boravište oko Čilea.

DOMAĆI DUPIN (Delphinos delphis); 1,70 - 2,40 m, 70 - 80 kg, sivo-plave boje, na bokovima puno svjetliji, boravi u morima dubine do 200 m , hrani se ribom, a posebno sardinom.

Tu su još: DUPIN MACCHIATO, STENELLA CLYMENE, GRAMPUS GRISEUS, ORCANELLA BREVIROSTRIS, SOUSA TEUSZII.

Veliki dupini

ORCA (Orcinus Orca); 6,50 - 9,50 m, 4 - 8 t (ženke: 5,50 - 7 m, 2,5 - 4 t), karakteristične crno-bijele boje, razvijena leđna peraja, bočne peraje velike i zaobljene. Hrani se velikom ribom, dupinima, kornjačama i morskim pticama.

Ostali: GLOBICEPHALA MELAENA, GLOBICEPHALA MACRORHYNCHA, PSEUORCA CRASSIDENS.

DUPINI - VOLJENI, ALI I MASAKRIRANI

Od davnine dupini očaravaju čovjeka i čine ga radoznalim. Ribari ih ne vole u blizini jer im uništavaju mreže i kradu ribu, iako su oni dobar vodič- gdje ima dupina, ima i ribe.

U raznim krajevima svijeta dupini se love i ubijaju usprkos uvedenim mjerama zaštite. Na otocima Faroer, između Škotske i Irske, postoji običaj “pokolja” stotine dupina svake godine. Ribari ih “opkole” barkama, hvataju u mrežu i ubijaju kako bi koristili njihovo meso i mast.

Zar je moguće da se čovjekov najveći “morski” prijatelj nađe na jelovniku?

Dupin, jedini prijatelj ronilaca na velikim morskim dubinama, zabavljač pomoraca na dalekim putovanjima, spasilac kupača u nevolji, veliki obožavatelj djece i najinteligentnije morsko biće - ulovljen u ribarevu mrežu i razrezan kao guma!!

Drugu veliku opasnost za dupine predstavlja zagađenost mora. Razni otrovi kemijsko - industrijske tvari koje se skupljaju na koži dupina i na ribi kojom se on hrani, izazivaju teške hormonalne poremećaje i onemogućavaju razmnožavanje.

Potpuno prilagođen morskoj sredini u kojoj se prirodno i lako kreće, dupin voli kontakte s čovjekom. Jedni im uzvraćaju ljubavlju i brigom, a drugi na najgori mogući način - ubijanjem.

Zbog svoje inteligencije, dupini se često dresiraju za izvođene predstava u bazenima, kao i za obavljanje podmorskih radova u brodogradilištima; brže zarone od ronilaca, služe kao glasnici za ljude na kopnu i one na dnu mora, pronalaze podmornice i izvršavaju prave vojne misije.

Želiš li “imati” dupina i brinuti se o njemu tijekom cijele godine, dobivati podatke o njegovu kretanju, druženju i razmnožavanju,obrati se agenciji na Velikom Lošinju:

Odlućile šumske životinje prićati viceve i dogovore se da će ubiti onu životinju na ćiji se vic ne budu svi nasmijali. Prvi vic isprića lisica - vic je dobar, životinje se smiju, jedino se medo ne smije. I ubiju lisicu. Drugi po redu je vuk. Vuk isprića još smješniji vic, životinje padaju od smijeha - jedino medo nezainteresirano gleda oko sebe. I ubiju vuka. Došao red na zeku. Misli zeko:"Gotov sam, moj vic nije ni upola dobar kao lijin i vukov, sigurno sam gotov!" Ali, dogovor je dogovor. Isprića zeko vic, životinje ćute ne smiju se,kad medo u smijeh. Smije se medo, sve se previja. Životinje zbunjene gledaju u medu, a on, došavši do zraka, pljesne šapama i reće:"A je`s onaj lijin bio dobar!!!!!"

Jesam li prava životinja za tebe?

Kunići su vrlo privrženi kućni ljubimci. Pitomi su, dragi, veseli, inteligentni, vole društvo ljudi.
Životni vijek im je oko 10 godina.



Odakle dolazim?
Porijeklom su iz jugozapadne Europe (Pirenejski poluotok) i sjeverozapadne Afrike. Prvi su ih pripitomili Rimljani. Postoji mnogo pasmina, a najpopularnije su razne pasmine patuljastih i malih kunića (ovnoliki, hermelin, rex, angora).

Gdje volim živjeti?
Kunići su vrlo društvena te zaigrana bića. Mogu se držati u kavezu ili mogu biti cijelo vrijeme slobodni. Kavez površinom mora biti barem 120 x 60 cm. U kavezu kuniću treba osigurati mjesto za hranu, vodu, spavanje te dodatni prostor za kretanje. Bilo bi idealno da se u jedan kut postavi i wc za glodavce koji treba redovito čistiti. Na dno kaveza najbolje je staviti slamu, piljevinu ili hoblovinu. U trgovini za kućne ljubimce možete nabaviti i gotovu stelju za kuniće. Kunić voli mekane površine (trava, tepih...). Ukoliko kunić prebiva izvan kaveza, svakako treba obratiti pažnju na kablove te otrovne biljke. U kavez mu stavite i igračke kako mu ne bi bilo dosadno. Kunići bolje podnose hladnoću nego vrućinu. Ako su na otvorenom treba im osigurati zaklon u sjeni. Ne smiju biti na propuhu. Dno kaveza uvijek mora biti suho.

Kako sa mnom postupati?
Vole da ih se mazi i bilo bi dobro da se od malih nogu što više drže u rukama ili u krilu. S njima se treba postupati nježno i s ljubavlju. Ne vole da ih se podiže za uši ili kožu iza vrata, nego jednom rukom ispod donjeg dijela tijela, a drugom ispod prsa. Uvijek moraju imati oslonac, jer se tako osjećaju sigurnije.

Što rado jedem?
Najvažnije u ishrani kunića je sijeno, kojega možete davati u neograničenim količinama. Kuniću se dnevno treba davati i svježe povrće i bilje (mrkva, listovi brokule, kelj, blitva, djetelina, cvjetovi i listovi maslačka, peršin). Osim navedenog, kunići jedu i gotovu mješavinu sjemenki. Vole i voće, ali im ga dajte u malim količinama (jabuke, kruške, banane, naranče, breskve, šljive). Bitno je da im je svježa voda uvijek dostupna. Treba izbjegavati: cvjetaču, kupus, čokoladu, svježi kruh, špinat, rajčicu, krumpir. Uvođenje novih namirnica u prehranu treba biti postepeno, naročito kod mlađih jedinki.

Održi me fit i zdravim
Zdrav kunić ima suhu njuškicu, bistre oči, živahan je i puno se kreće. Zubi i nokti trebaju se povremeno rezati. Potrebno ih je redovito četkati kako bi se skinula suvišna dlaka (linjaju se svaka tri mjeseca). Zdrav kunić ima čisto i gusto krzno. Ukoliko Vaš kunić ima proljev, hitno ga odnesite veterinaru. Vrlo je bitno da vaš kunić ima uvijek grančice (jabuke ili lješnjaka) na koje će “trošiti” zube.

Zdravlje
Kunić je zdrav kada:
- Živahan je i rado se kreće
- Oči su mu bistre
- Zubići i nokti mu nisu predugački
- Ima suh nosić
- Dlaka je čista i gusta
- Stolica (kuglice) je tvrda i redovita

Razmnožavanje
Ženka nosi mladunce 28 - 31 dan. U jednom okotu na svijet dođe do 8 mladunaca, a rađaju se goli i slijepi. Ženka doji do 3 tjedna. Ženke i mužjake koje ne namjeravamo pariti najbolje je kastrirati/sterilizirati.

Volim li društvo?
Kunići imaju ukorijenjeni nagon za društvom. Odlično se slažu jednako mužjak i ženka i parovi istog spola, ali samo ukoliko su kastrirani. U suprotnom znaju biti agresivni. Kunić se dobro slaže sa svim drugim vrstama kućnih ljubimaca. Bilo bi svakako dobro da se upoznaju postepeno. Ukoliko kunić nije kastriran, može doći do agresivnosti u suživotu sa zamorčićima.

Danas je priroda mnogo više ugrozena prije nego proteklih desetljeća.Rijeke su zadržale prirodu,no i one su veoma ugrožene.Jedna od njihovih najvećih prijetnji su hidroelektrane.Utjecaj brana osjeća se desetke kilometara od njih.U tren oka voda nestane kad se brana zatvori,a onda u hipu stvori vodeni val,kao kada se voda pusti iz kotlića.To izluđuje ribe koje često ostanu na suhom i tada nastaje pomor.Hidroelektrane zato NISU ZELENI IZVOR ENERGIJE.

Jesam li prava životinja za tebe?
Hrčak je idealan ljubimac za cijelu obitelj. Nije im potrebno puno prostora i jednostavni su za održavanje. Aktivni su noću, a danju spavaju. Vesele su i zaigrane životinjice. Pogodnije su za stariju djecu koja se o njima mogu adekvatno brinuti. Očekivani životni vijek hrčka iznosi 2-3 godine. Izvrstan je ljubimac za osnovnoškolce koji kroz druženje s njim, proučavanjem njegovih navika, iz direktnog kontakta dolaze u bliži odnos s prirodom i nekim njenim procesima.


Odakle dolazim?
Porijeklo hrčka ovisi o vrsti. Osnovne vrste su: sirijski ili zlatni hrčak (Sirija), ruski hrčak (Centralna Azija, Sjeverna Rusija, Mongolija), kineski hrčak (Mongolija i Sjeverna Kina), sibirski hrčak (Istočni Kazahstan, Sjeverozapadna Rusija).

Gdje volim živjeti?
Novi dom vašeg hrčka trebao bi imati najmanje 60 x 50 x 40 cm. U kavezu trebaju biti još i kućica, bočica za vodu, posuda za hranu te kotač i ostale vrste igračaka za glodavce. Najbolje je kupiti gotovu stelju za hrčka. Mjesto na kojem hrčak vrši nuždu treba se čistiti svaki dan. Kavez se jednom tjedno treba detaljno očistiti. Prilikom pranja kaveza, sredstvo za čišćenje treba se dobro isprati. Kavez treba biti na stabilnom mjestu kako bi se spriječio pad. Toplina direktne sunčeve svjetlosti ili radijatora, kao i propuh, visoka vlažnost i dim cigareta mogu narušiti zdravlje vašeg hrčka.

Kako sa mnom postupati?
Pustiti nekoliko prvih dana da se hrčak prilagodi na novu sredinu, ljude i mirise. Hrčka uzimajte u ruke kada je budan. U ruke stavite neku omiljenu grickalicu kako bi ga to privuklo. U ruke se stavlja tako da je potpuno obuhvaćen objema šakama. Manja djeca moraju posebno paziti da ga sigurno drže u rukama, kako im ne bi ispao. Znaju biti jako brzi, stoga s njim, u početku dok ne steknete osjećaj kako ga držati i zadržati u rukama, budite jako oprezni.

Što rado jedem?
Hrčci jedu raznovrsnu hranu: gotova hrana za hrčke, jabuke, maslačak, radić, banane, lješnjaci. Vrlo je važno da uvijek ima svježe vode. Dnevna količina izbalansirane hrane potrebna za sirijskog hrčka je oko 20 g (jedna velika žlica), a za kineskog oko 5 g (jedna mala žlica). Za redovito trošenje zubiju, u kavez stavite komadiće drveta za grickanje (jasen, lipa, jabuka, lijeska), ili različite gotove "grickalice" koje možete kupiti u dućanu za ljubimce. Kamen za glodavce poslužit će za trošenje zubića i kao izvor minerala. Ostaci ljudske hrane ili šećer štetni su za zdravlje hrčka.

Održi me fit i zdravim
Ukoliko primjetite da vaš hrčak nema apetita, ima proljev, kašljuca ili mu curi nos, najbolje je potražiti veterinarsku pomoć. Stres i pokvarena hrana mogu prouzročiti proljev. Svakodnevno treba micati staru hranu iz kaveza te izbjegavati stresne situacije.

Zdravlje
Zdravi hrčak:
- kreće se brzo i hitro
- oko njuškice, očiju i čmara ima čisto i uredno krzno
- ima gusto krzno
- nema poteškoća s disanjem (diše tiho)
- nema nikakve vidljive povrede

Razmnožavanje
Hrčak se razmnožava brže od svih ostalih sisavaca. Ženke se mogu razmnožavati već od šestog tjedna. Graviditet traje oko 16 dana. Okoti se prosječno 6 mladunaca, mada su moguće varijacije od 2 – 15. Oči mladunaca otvaraju se nakon 10-15 dana. Nakon 4 tjedna mladunci se mogu odvojiti od majke, a nakon 3 mjeseca potpuno su odrasli. Bitno je napomenuti da se sirijski (zlatni) hrčci ne preporučuju držati zajedno u istoj nastambi, nego se za parenje ženka stavlja povremeno mužjaku u kavez, ali pod nadzorom. Kod ostalih hrčaka moguće su zajednice mužjaka i ženki.

Volim li društvo?
Sirijski hrčak je samotnjak i voli biti sam. Kineski, sibirski i ruski hrčci vole živjeti u paru.

Koje su najpametnije pasmine na svijetu? Svi mi volimo naše pse i većina nas vjeruje kako je naš vlastiti pas sigurno najpametniji od svih.
Pasmina kojoj pripada vaš pas smatra jednom od najpametnijih? Sastavili smo listu 10 najinteligentnijih pasmina. Ako vaš pas nije na ovoj listi, ne očajavajte, jer ponekad to što imate vrlo inteligentnog psa može imati i svojih loših strana. Na primjer, ako vrlo inteligentnog psa ostavite samog kući cijeli dan, može im postati dosadno i tada postaju destruktivni i/ili neurotični. S druge strane, pas ograničene inteligencije može ostati sam kod kuće cijeli dan,a  da niti ne primijeti da ste otišli do nekoliko minuta prije vašeg povratka! Napomena: ovu se listu ne bi trebalo miješati s listom 10 pasmina koje se najlakše treniraju.
10. Australski stočarski pas


Australski stočarski pas je vrlo aktivna pasmina. Potrebna im je redovita dnevna vježba, kako fizička, tako i psihička. Budući da su izvorno uzgajani za čuvanje stoke u Australiji (i po tome dobili ime), širokih su nazora, raznovrsnih sposobnosti i ponašaju se vrlo zaštitnički prema svome vlasništvu, uključujući ljude!
 
 
 
9. Rotvajler

Rotvajler, deveti na našoj listi, ima zastrašujuću reputaciju koja je najvećim dijelom nezaslužena. Rotić je prosječno "intenzivan" i čini izvrsnog obiteljskog psa. On je ne samo inteligentan, već i iznimno hrabar (jedan od najboljig pasa čuvara) i pouzdan.
 
 
8. Papillon


Plaši li vas ovaj pas uopće? Pa, trebao bi, jer je papillon zapravo puno opakiji nego što izgleda! Neki opisuju papillone kao pomalo ćudljive i agresivne pse, no oni su jednostavno vrlo posesivni prema svome gospodaru i "ognjištu". Neke bi moglo iznenaditi da se papilloni smatraju jednom od najprivrženijih pasmina. To je još jedan vrlo inteligentan pas, kojeg je jako lako dresirati.
 
 
7. Labrador retriver

Prepun ljubavi, privržen i strpljiv, labrador retriver je jedna od najpopularnijih pasmina pasa na svijetu. Vole raditi i potrebno im je puno vježbe. Bez odgovarajuće vježbe, labradori su skloni problemima s težinom. Zbog svoje dobre ćudi i ljubavi prema djeci i drugim psima, spada među vrlo popularne obiteljske pse.
 
6. Šetlandski ovčar

Mnogi se vlasnici šeltija kunu kako njihov ljubimac ima gotovo ljudsku inteligenciju! Šeltiji su izvorno uzgajani za vođenje stotina ovaca i ke, što je zahtijevalo veliku koncentraciju i, naravno, inteligenciju. Mogu biti pomalo nepovjerljivi prema strancima i djeci, no vrlo su odani i privrženi unutar svoje obitelji - zapravo, šeltiji žude za ljudskim društvom.
 
 
5. Doberman

Dobermani su izuzetno odana, prijemljiva i neustrašiva pasmina. Nevjerojatno su izdržljivi i vole raditi (spadaju među top 10 čuvarskih pasmina). Iako su poznati kao dominantni, dobermani imaju jako puno varijacija što se temperamenta tiče. Neki mogu biti prilično mirni, te čak raditi kao terapeutski psi u bolnicama! Dobermani također mogu biti izvrsni obiteljski psi, ako ih se propisno obučava odmalena. Iako nije zloćudan, možete računati na to da će doberman agresivno zaštititi svoga gospodara ukoliko se ukaže potreba.
 
4. Zlatni retriver

Konstantno rangiran kao najpopularnija pseća pasmina, zlatni retriver predstavlja sve što volimo u vezi pasa - odan je, pun ljubavi, strpljiv, izvrstan s djecom i želi ugoditi. S tolikom inteligencijom, nije ni čudo da je zlatni retriver izvrstan u natjecanjima poslušnosti i izvođenju trikova. Ne bi trebalo biti iznenađujuće da zlatni retriver zauzima visoko mjesto na našoj listi najprivrženijih pasmina.
 
3. Njemački ovčar

Njemački ovčari su izuzetno inteligentni, hrabri i imaju snažni zaštitnički

Instinkt (jedni su od najboljih pasa čuvara). Dok god se uče poslušnosti od najranijeg doba pomoću čvrste ruke pune ljubavi, mogu biti izvrsni obiteljski psi, odlični u ophođenju s djecom. Zbog svoje inteligencije, njemački ovčar treba posao ili svrhu u životu da bi doista bio sretan. Ova inteligencija u kombinaciji s njihovom hrabrom prirodom čini njemačke ovčare izvrsnim policijskim psima i spasiocima.
2. Pudla

Da, pudla je na drugom mjestu. Standardna pudla je vrlo inteligentna i jedna od pasmina koje je najlakše trenirati. Vole biti u ljudskoj blizini i ne podnose da ih se ostavlja same. Neke su standardne pudle dobri čuvari, a neke se čak može obučiti za lov! Općenito gledajući, pudla je osjećajna, ugodna i radosna pasmina.
 
 

1. Border koli

Poput mnogih inteligentnih pasmina, border koliju je potreban posao kojeg će obavljati. Ukoliko nemaju životnu svrhu ili neki posao, neće biti sretni. Bordere se nikako ne bi smjelo ostavljati kući same cijeli dan, a ukoliko to napravite, mogu biti prilično destruktivni. Trebaju stalno društvo, pohvale i intenzivnu vježbu. Pa ako radite i živite u gradu, border koli vjerojatno nije dobra pasmina za vas! Zbog svoje legendarne inteligencije, borderi postavljaju

Standard u natjecanjima poput agilitija, vježbama poslušnosti i, naravno, natjecanjima ovčarskih pasa.

Kad sam bila štene, zabavljala sam te svojim trikovima i nasmijavala te. Nazivao si me svojim djetetom i unatoč beskrajnim ižvakanim cipelama i nekoliko uništenih jastuka, postala sam tvoj najbolji prijatelj.
Kad god sam bila "zločesta", prijetio si mi prstom i pitao si me "Kako si mogla?", ali onda si odustao od svoje strogosti i svalio me na leda te češkao moj trbuh. Moje razaranje kuće trajalo je nešto duže nego što si očekivao, jer si ti bio stalno zaposlen, ali na tome smo skupa radili. Sjećam se noći kad smo se mazili u krevetu i kad sam slušao sve tvoje ispovijesti i tajne snove, a ja sam vjerovala da život ne može biti savršeniji nego što jest. Išli smo na dugačke šetnje i trčali po parku, vozili se autom, išli na sladoled (ja sam dobila samo kornet jer je, "sladoled štetan za pse" kako si ti to rekao), lješkarila sam beskrajno dugo na suncu, čekajući kraj dana i trenutak kada ćeš doći kući. Polako počeo si sve više vremena posvećivati svome poslu i karijeri a više vremena si provodio i tražeći svog ljudskog partnera. Ja sam strpljivo čekala, tješila te svaki put kada ti je srce bilo slomljeno i kada si se razočarao, nikad nisam prigovarala tvojim lošim odlukama, skakala sam od radosti kad si dolazio kuci ili kada si se zaljubio. Ona, sada tvoja žena, nije «ljubitelj pasa» - ipak sam je srdačno primila u naš dom, pokušala joj pokazati da je volim i slušala sam je. Bila sam sretna jer si ti bio sretan. Onda su došle ljudske bebe i ja sam s tobom dijelila tvoje ushićenje. Bila sam očarana njihovom roza bojom, njihovim mirisom i željela sam se brinuti za njih poput majke. Jedino ste se ti ona bojali da ću ih povrijediti, tako da sam većinu vremena provodila protjerana u drugoj sobi ili i kućici za pse.

Oh, kako sam ih željela voljeti, ali postala sam "zatočenik ljubavi".
Kako su odrastali, ja sam postajala njihova obitelj. Držali su se za moje krzno i podizali se na klimavim nogama, gurali svoje prste u moje oko, istraživali moje uši i ljubili me u nos. Voljela sam sve na njima kao i njihov dodir – jer je tvoj dodir postao tako rijedak – i bila bih dala svoj život da ih obranim, ako treba. Ušuljala bih se u njihove krevete i slušala njihove brige i tajne snove, a zajedno bismo iščekivali zvuk tvog auta kako se parkira u dvorištu. Nekada, kada bi te ljudi pitali imaš li psa, vadio bi moju sliku iz novčanika i pričao priče o meni. Ovih zadnjih par godina, tvoj odgovor bi bio potvrdan, nakon čega bi nastojao promijeniti temu. Od "tvog psa" postala sam "samo pas", a ti si mi zamjerao sve novce koji su se trošili na mene. Sada imaš priliku za novi posao u drugome gradu i ti i oni ćete se preseliti u stan u kojem nije dozvoljeno držati kucne ljubimce. Donio si pravu odluku za sebe i svoju «obitelj», ali nekada sam i ja bila ta tvoja obitelj. Bila sam uzbuđena kada smo krenuli autom, ali uzbuđenje je splasnulo kada smo došli do azila za životinje. Zaudaralo je na pse i mačke, na strah i na beznađe. Ispunio si sve obrasce i rekao «Znam da ćete joj pronaći krasan dom». Napravili su grimasu i uputili ti bolan pogled. Oni razumiju kakve su šanse za srednje-vječnog psa, cak i onog s papirima. Morao si otrgnuti moju ogrlicu iz ruku svog sina, dok je on viknuo «Nemoj tata! Molim te nemoj im dati da odvedu mog psa!» A ja sam bila zabrinuta za njega, mislila sam na to kakvu je poduku od tebe izvukao o prijateljstvu i vjernosti, o ljubavi i odgovornosti i o poštovanju prema svemu što je živo. Potapšao si me po glavi za rastanak, izbjegavajući mi pogledati u oči, te pristojno odbio ponijeti sa sobom moju ogrlicu i povodac. Imao si rok koji si morao iz poštovati na poslu, a sada sam i ja dobila rok. Nakon što si otišao, dvije ljubazne gospode rekle su mi da si vjerojatno mjesecima znao da ćeš se preseliti, ali nisi ništa učinio da mi pronađeš drugi dom. Kimale su glavom u nevjerici i pitale se "Kako si mogao?" U azilu nam pružaju onoliko nježnosti i pažnje koliko im dopuštaju njihove obveze. Naravno, hrane nas redovito, ali ja sam već davno izgubila apetit. Isprva, kad god je netko prošao pored mog kaveza, ja sam potrčala naprijed, u nadi da si to ti – da si se predomislio – da je ovo sve samo ružan san.... ili sam se nadala da će netko doći, netko komu je stalo, netko tko će me spasiti. Kada sam shvatila da se ne mogu natjecati s živahnošću štenaca koji su, nesvjesni svoje sudbine, plijenili svačiju pažnju, povukla sam sa u dno kaveza i čekala. Čula sam njezine korake dok je dolazila po mene na kraju dana i kaskala sam duž hodnika za njom do izdvojene sobe. Zadivljujući tihe sobe.

Stavila me na stol, počešala po ušima i rekla da se ne brinem. Srce mi je snažno tuklo u iščekivanju onoga što će doći, ali obuzeo me osjećaj olakšanja. Zatočeniku ljubavi istekli su dani. Kako je to u mojoj prirodi, više sam se brinula za nju. Teret koji nosi pretežak je za nju, to sam znala jednako kao što sam znala svaku tvoju promjenu raspoloženja. Nježno je stavila povez oko moje prednje šape dok joj je suza klizila niz obraz. Polizala sam joj ruku onako kako sam tebe običavala tješiti prije toliko godina. Stručno je stavila iglu u moju venu. Kada sam osjetila ubod i hladnu tekućinu koja je kolala kroz moje tijelo, pospano sam legla, pogledala u njezine nježne oči i prišaptala "Kako možeš?" Možda zato što razumije moje pseći govor, rekla mi je "Oprosti". Zagrlila me i žustro objasnila da je njezin posao pobrinuti se da odem na bolje mjesto, gdje me nitko neće ignorirati, zlostavljati ili napustiti i gdje neću biti prepuštena samoj sebi – mjesto ljubavi i svijetla, toliko različito od ovog zemaljskog. I sa posljednjom snagom, pokušala sam joj objasniti da moje "Kako možeš?", nije bilo upućeno njoj. Mislila sam na tebe, mog Voljenog Gazdu. Na tebe ću misliti i čekati te zauvijek. Želim da ti i drugi u tvom životu nastave pokazivati ovoliko odanosti!