AQUAMARINE LADY

31 listopad 2021


slika: internet

Moji lagani koraci zaustavljaju se pred obzorom sunca na zalazu u strnjikama pobranog suncokreta čije suhe glavice tu i tamo još ponegdje izviruju iz sutona. Paučina maslačkovih sjemenki otežala od večernje rose sve miriši na zimu, a jesen još nije ni stigla pokucati na prozor mojih zjenica.

Smijem li se još jednom vratiti na obalu sna u neke tople ljetne noći gdje sam uranjao sa tobom ostavljajući te rastopljenu i pretvorenu u tirkiz i pjenu, dok bih se vraćao na pijesak i pisao bezimeno tvoje ime?

Kosa ti bijaše od pjene, tijelo od soli, oči od mora plavlje. Moja lady, gledao sam te zapanjen, opijen mirisom narančinog cvijeta i mirte u zraku. Ja bijah tako smrtan, tako prokleto smrtan, da se ne usudih prići tvojoj besmrtnosti, a ti mi priđe i reče:

"Dođi...ja sam i smrtna i besmrtna, zagrli me. Čim nas modrina zarobi, vidjet ćeš, koliko istine ima u tome što ti govorim.."

Ja još uvijek oklijevah...ne... ne može ona biti smrtna, ona nije od čovjeka rođena, ona je čista duša bezgranično lijepa u svojoj postojanosti.

"Dođi", ponovo mi je rekla, "...bojiš li se izgubiti sebe, ako se zaljubiš u mene?"

"Da..." priznao sam, "ako izgubim sebe, izgubit ću i sjećanje na tvoj lik, tvoju sliku."

"Ne, moja slika je samo tvoja boja i kist kojom si me oslikao, voljeni moj, kada uronimo u akvamarin moga srca, sve će nestati, ali će nešto i ostati."

"Što mi može biti važnije od tvoga lika, moja lady?" upitah

"Dođi, zagrli me pa ćeš znati" reče mi..

I priđoh joj, krenusmo zagrljeni u tamne modre dubine nošeni valovima oivičenih čipkom nježnom kao i njena kosa. Kako smo sve više uranjali, tako mi se ona topila u rukama, nisam ni stigao kriknuti, a već sam osjetio da i ja nestajem i tada kada sam i ja bio rastočen u tom oceanu, vidio sam mirijade duša kako nas u isto vrijeme grle i ljube. Svako zrnce soli bilo je jedna duša koja je shvatila da smrtnost ne postoji. Koliko duša, koliko ljubavi odjednom u meni!

Nisam znao više gdje sam ja, gdje je moja lady aquamarine, znao sam samo da me ona grli kroz sve te duše odjednom, a ja joj uzvraćam ljubav ljubeći je kroz njih, nije nam bilo povratka. Pa i kako bi? Zanos vječnosti bio je jači od svega.
........................................................................

Suhe glavice, nekad sunčanih cvjetova, slušale su moju priču o ljetu i mojoj lady aquamarine. Kako sam dospio u ova polja suha iz one beskrajne modrine?

Vodila me želja, čista želja, da i ovim zamrlim cvjetovima pričam o ljepoti istinske ljubavi i besmrtnosti koja ih čeka kada tijela predaju zemlji i budu uronili u beskraj zlatnog svjetla kojem su se okretali cijeli svoj život...


https://www.magicus.info/ostalo/price/aquamarine-lady

SUROGAT ZA ŽIVOT

30 listopad 2021



Konačno se stvari povezuju u cjelinu: Zuckerberg će ugasiti Facebook i stvoriti metaverzum, totalno virtualni svijet u kojem ćeš moći bez međusobnih kontakata raditi, živjeti, družiti se, hologramskim putem, ljudi neće ni morati izlaziti iz kuća.

Covid je stvoren da se ljude pripremi na to polako, eksperiment bez presedana, ljude zatvarati pa provjeravati koliko dugo mogu izdržati, a da se osjećaju "ugodno". Virus postoji, to ne možemo osporiti, ali sa namjerom je stvoren i cjepivo ima neku svrhu, da odvoji poslušne i neposlušne, iako tu ne želim polemizirati, jer mnogi su prisiljeni na to, što je opet dio eksperimenta.

Elon Musk je postavio svoj cijeli sistem satelita u svemiru, da bi internet bio dostupan za sve i KROZ SVE i da bi se ljudski mozak mogao direktno spojiti na veliku zvijer tamo gore negdje i nema više dolce vite - slatkog bezbrižnog života, sve će biti pod nadzorom, čak i neki koji se zavaravaju da će bijeg u šume biti izlaz, uništenjem mobitela i drugih buba pratilica, termalne kamere, traženje dronovima.

Tješim se da će uvijek biti pametnih ljudi koji će doskočiti i tom zlu i naći način da žive slobodno i sačuvaju dušu, a to je u ovom trenutku važnije, nego sačuvati tijelo. Najbolja je varijanta sačuvati oboje. Ja sam za disanje punim plućima, slobodu i ljubav koja nije ograničena metaverzumom.




Kao nadopuna gornjem osvrtu na vrlu budućnost u udobnim naslonjačima kod kuće, bez izlaska van iz svog doma, sjetih se da sam nedavno gledala i film "Surrogates":

Ljudi žive svoje živote iz sigurnosti svojih domova upravljajući robotima surogatima: seksi, fizički savršenim mehaničkim reprezentacijama samih sebe. To je idealan svijet u kojem zločin, bol, strah i posljedice ne postoje. Kada prvo ubojstvo u mnogo godina protrese ovu utopijsku zajednicu, agent FBI-a Greer (Bruce Willis) otkriti će golemu zavjeru skrivenu iza fenomena surogata te biti prisiljen prekinuti korištenje vlastitog surogata riskirajući život kako bi razriješio misteriju.

Međutim, budućnost je još sofisticiranija, u metaverzumu nema robota, sve se odvija virtualno, tvoj mozgić je priključen na veliki glavni mozak i ti ne znaš da si ti zapravo taj robot od krvi i mesa, ali bez duše koja se zagubila u tom labirintu lažnih obećanja.

L A B U D

26 listopad 2021

U ovom svijetu
na rubu života
postoji ljubav,
postoji ljepota
koja poput
mekog baršuna
obavija tkivo duše
i ne da hladnim srcima
da snove brižno satkane
u svom neznanju
bezobzirno sruše.

Tanja Repinac, 25.10.2021.


TREBA KLIKNUTI OVAJ LINK DA SE VIDI PRAVA LJEPOTA

https://www.facebook.com/1061845354/videos/264303278970036/


https://www.facebook.com/groups/619325385178103/permalink/1295429340901034/

PORUKA

23 listopad 2021


slika: digital art

"Budite mudri, odstupite, izmaknite se u ne izazivajte i ne dokazujte se nikome, jer doista nisu energije za to." nepoznati autor

SAVRŠENSTVO

21 listopad 2021



Savršenstvo je u detaljima: stakleni mozaik, rad talijanskog umjetnika Bruna Cerbonija.

NEKA ČUDA SVIJETA + nove slike

18 listopad 2021

CHICAMA VALOVI



"It is called Chicama, it occurs in a single point on the Peruvian coast, and it is the only wave in the world that is protected by law. Nothing can be built within a radius of two kilometers from that place, so nothing can affect its natural formation."

Predivna formacija valova na Peruanskoj obali, čak i zakonom zaštićena, jedina takva na svijetu. nije dozvoljeno nikakvo zidanje i oštećivanje obale u širokom radijusu, da se formacija održi...woow!!

Marble caverns SPILJE MARBLE






The Oasis of the Seas, the world's largest cruise ship, is in Venice, NAJVEĆI KRUZER NA SVIJETU U VENECIJI



A melanistic fox..one of the rarest animals on the planet. LISICA - JEDNA OD NAJRJEĐIH ŽIVOTINJA NA PLANETU



MAGNOLIJA



Hot water thrown in the air below 0° temperature - ZALEĐIVANJE VODE



A 115-year-old library.-. 115 GODINA STARA KNJIŽNICA



OSMIJEH DJEVOJKE NA OVOJ SLICI SE MOŽE VIDJETI SAMO POLUSPUŠTENIM OČIMA



POLJA LAVANDE, TURSKA



JEZERO IZNAD MORA, ISLAND



ALBINO KIT - Migaloo, The Albino Humpback Whale First spotted at Byron Bay together with thousands of migrating whales



NAJDUŽE STEPENICE - One of the longest straight stairs in the world. Saint Helena in the Atlantic Ocean



ŠEFLike a boss Photo: Thomas Jarrold (@wings_in_light)



KUĆA GLJIVA Mushroom House in Sendai, Japan



The Kelpies, Scotland, During Thunderstorm



Mount Fanjing Buddhist temple, with the Fujiyama in the background!



A phenomenal giant Starling mural painting on a residential building in Berlin, Germany.

Netherlands-based artists Super A and Collin van der Sluijs had collaborated to paint this astounding mural titled 'Starling' on the side of a residential building in Berlin. The 137-ft-tall mural piece depicts a large bird whose ornate chest consists of a dense patchwork of glittering jewels and plants.

OPRAŠTANJE KAO ČIN ZA KOJEG NE POSTOJI ZASTARA

09 listopad 2021



Čudni su putovi ljudski, još čudniji Božji putovi, ali putovi sazrijevanja vlastite duše, još su najčudniji. Na svom primjeru sam to doživjela i još ne mogu doći k sebi od čuđenja kako se sve u trenutku posloži na mjesto, a činilo se da moraš nositi to breme ne znaš ni sam do kada, možda i preko granice ovog života, a pinklec sve teži.

Počinjem od mog djetinjstva koje je unatoč silnim sjenama i tugama dobilo dovoljno sunca, da mogu preživjeti i doživjeti da gledam i uživam u svojoj vlastitoj obitelji.

Moji roditelji su se rastali kad sam bila dijete, imala sam 2,5 godine, ocu je u trenutku „pukao film“ i ostavio je majku i nas petero djece i otišao svojim putem.

Ja sam bila najmlađa, sva moja braća su bila puno starija od mene, a najstarija sestra je imala već 18 godina i bila udata. Majka je bila ogorčena sa debelim razlogom, nije imala posao, pomalo i boležljiva i poslije svih tih šokova, u 37. godini je dobila moždani udar i ostala oduzeta neko vrijeme. Nas djecu je pokupila rodbina, jednog brata su poslali u popravni dom, dok se majka nije oporavila. Tada joj je šogor našao posao u poduzeću, na pola radnog vremena, čistila je urede i tako nekako nas je podigla na noge uvijek se boreći kao lavica, da imamo koliko toliko normalan život. Nije bilo lako i sjećam se samo, da je cijelo vrijeme o ocu pričala sve, samo ne lijepo, čak se i na sudu morala boriti da plaća alimentaciju, jer se pravdao, da kao glazbenik nema svoje stalne prihode. Meni ništa nije nedostajalo, osim želje da makar jednom vidim oca, makar i izdaleka, a najviše sam željela samo jedan njegov zagrljaj.
Emocionalne rane bole više nego fizičke, jer ne zarašćuju same, treba dugi proces da zacijele, ponekad čak i čudom, ako u njih vjerujemo.

Majka je umrla prije više od 20 godina, sjećam se sa čudnom gorčinom i neoprostom. Poslije toga, sestra me odvela ocu (sva moja braća su ga viđala, ja nisam, iz poštovanja prema majčinoj rani) i ja, u svojoj 48. godini konačno sam ga vidjela očekujući taj čarobni zagrljaj, ali otac i sam pun gorčine je rekao, da mu nije drago što sam došla i bolje da nisam, rekao je. Poslije toga par mjeseci poslije umro je, bila sam na sahrani i razmišljala, da li da ga poljubim na odru, jer to je zadnji puta da ga vidim i jesam, misleći da sam time oprostila...i jesam oprostila njegov postupak prema majci, ali nisam bila svjesna, da mu nisam oprostila što mi nije poklonio taj jedan jedini zagrljaj.

Poslije toga svega, ti okidači rana, samo se pokrenu odjednom i shvatiš, da u tebi čuči još jedna ranjena i preplašena ptičica koja se ne usudi i ne može poletjeti iz srca. Tu se ugnijezdila i sa vremena na vrijeme se javi. Tako sam se često znala rasplakati pri samoj spoznaji, da ću jednom napustiti ovaj svijet ne dobivši ono što je nekom svakodnevno, jedan jedini očev zagrljaj koji je ostao negdje u nekom međuprostoru i nitko ga drugi ne može dati.

...i danas, u ovo magleno kišno jutro, ustanem prije svih, tako mi dođe ponekad, otvorim Netflix u želji da odgledam epizodu neke serije koja će mi se svidjeti, čak nisam imala ni neku određenu seriju, tražila sam što ću gledati, da me opusti. Naiđem na dokumentarnu seriju "Near death experiences", svjedočenja ljudi koji su bili klinički mrtvi pa su reanimirani i vraćeni u život. Nije nova tema, puno sam čitala o tome, ali pomislim, mogla bih pogledati i uživo izjave ljudi.

Počnem gledati, svatko ima svoju priču, znanstvenici i psihoterapeuti svoje priče i počne pričati čovjek, glazbenik koji je postavljao binu za koncert, pao, slomio desnu stranu rebara, odveli ga u bolnicu i uslijed alergije na lijek, srce mu je prestalo raditi i što bi rekli, uronio je u kliničku smrt. Rekao je, da je samo uronio u mnoštvo boja i odjednom se pred njim ukazao ocean. Na obali je vidio nekoga, u početku nejasno, a onda je prepoznao svog pokojnog oca sa kojim se nije slagao ni viđao i koji ga nikad nije zagrlio. Otac je prišao čovjeku, svom sinu, rekao mu da ga je uvijek volio i tada su se zagrlili.

... i što reći na ovaj „slučajni“ slijed svih događaja?

Zaboravila sam napomenut,i da je na sudu moj otac tražio da me uzme k sebi, ali majka nije dala.

Cijela poanta je u tome, da nekoga držimo vezanim, čak i negdje u tom međuprostoru između života i smrti, a da nismo svjesni. Nekim samo nebu poznatim putovima moj otac se uspio probiti kroz barijere nepremostivosti i tražio od mene oprost. Dobio ga je, sa onom pticom iz moga srca, poletjela i njegova duša negdje i znam da ćemo se zagrliti i da je sve ovo samo privremeni svijet.

Ljepota istinskog svijeta je još iza vela. Ja je tek nazirem, a moj pinklec je gotovo lagan, jer bremena više nema.


Tanja, Satnica, 09.10.2021.

FILOZOFIJA VIRTUALNE PALANKE - MASE KROZ PRIZMU POJEDINCA

02 listopad 2021



U posljednje vrijeme sve više smo okruženi zbijanjem u mase, na ulicama, na radnim mjestima, a pošto se sve moderniziralo, mase se sa ulica sele u virtualu. Zanimljiva je ta psihologija zbijenosti i odvojenosti. Nekako to uspoređujem sa mislima iz knjige "Filozofija palanke"- (R.Konstantinovića) u kojoj on tu želju za grupiranjem uspoređuje s arhetipskim zovom plemena gdje su se ljudi sigurnije osjećali, ako bi se okupili u masu-pleme. Nisu svi morali ložiti svoju vatru. Bila je jedna, zbili su se jedno oko drugog pa im je bilo još toplije.

U grupi ne moraš razmišljati posebno za sebe. Ne moraš se bojati neprijatelja.

Gustave Le Bon u svojoj maestralnoj "Psihologiji gomile" baš navodi to nestajanje svih slabosti, kompleksa, u grupi u kojoj će se činiti stvari koje pojedinci-izdvojeni nikad ne bi mogli napraviti. Čak i da postoje simulacije i varijacije pojedinih članova sve se to utapa u kolektivnom borgovskom mozgu koji misli za sve..

Veliki učitelji nikad nisu okupljali oko sebe gomilu, čak su bježali od nje, ali gomila kao gomila, uvijek traži nekoga da razmišlja umjesto njih, jer tako gube odgovornost za svoje postupke. Kad se desi propust, u najgorem slučaju linč - nitko ne može biti osuđen, jer svi su jedno. Vođa se na vrijeme povuče u pozadinu, dok se prašina ne slegne.

Elias Canetti u svojoj knjizi "Masa i moć", daje genijalan opis djelovanja mase:

"Jedna od najuočljivijih značajki života masa jest ono što bi se moglo nazvati osjećajem progonjenosti, posebna, pretjerana osjetljivost i razdražljivost prema svima koji su jedanput obilježeni kao neprijatelji. Bez obzira na to što oni rade, da li postupaju nemilosrdno ili susretljivo, suosjećajno ili hladno, tvrdokorno ili blago—svaki će se njihov postupak objasniti kao rezultat uporne zlonamjernosti, neprijateljstva prema masi i namjere da se masa uništi, bilo na otvoren ili na podmukao način."

Čini se poznato?

Kada se izdvojimo iz gomile, sa strane možemo proučavati psihologiju grupiranja. Od gomila na ulicama potaknutih baš na ovaj način na koji Canetti piše pa do manjih grupa koje se protežu do virtualnog tla. Zanimljivo, Canetti je zapazio još jedan detalj, o kojem se često u virtualama raspravljalo: O masi kao prstenu-ili ARENI:

"Dvostruku zatvorenu masu čovjek ima pred sobom u areni. Valja ispitati tu njezinu neobičnu karakteristiku. Arena je jasno razgraničena od vanjskog prostora. Ona je obično vidljiva izdaleka. Njezin je položaj u gradu, prostor koji ona zauzima, općenito poznat. Čovjek uvijek osjeća gdje se ona nalazi, čak i kad na nju ne misli. Pozivi iz nje dopiru daleko. Ako je gore otvorena, velik dio života koji se u njoj odvija prenosi se u grad koji je okružuje.

No, bez obzira na to kako uzbudljivi bili znaci tog života, ograničeno pritjecanje u arenu nije moguće. Ograničen je broj sjedišta koja obuhvaća. Njezinoj je gustoći postavljen određeni cilj. Sjedišta su postavljena tako da se ljudi previše ne guraju. Ljudima u arena treba biti udobno. Oni moraju dobro vidjeti, svaki sa svog mjesta, i ne smiju jedan drugom smetati.

Prema van, u odnosu na grad, arena pokazuje beživotan zid. Prema unutra ona gradi zid od ljudi. Svi prisutni okreću gradu leđa. Oni su se izdvojili iz sklopova grada, njegovih zidova, njegovih ulica. Za vrijeme njihova boravka u areni ne zanima ih ništa što se događa u gradu. Oni ostavljaju za sobom život svojih odnosa, pravila i navika. Njihovo je zajedništvo u velikom broju stanovito vrijeme osigurano, obećano im je njihovo uzbuđenje — ali pod bitnim uvjetom: masa se mora rasteretiti prema unutra.

Redovi su postavljeni jedan iznad drugog, tako da svi vide što se dolje događa. No, posljedica je toga da masa sjedi nasuprot sama sebi. Svatko ima pred sobom tisuću ljudi i glava. Tako dugo dok je pojedinac tamo, tamo su i svi drugi. Ono što uzbuđuje njega, uzbuđuje i njih, i on to vidi. Oni sjede ponešto udaljeni od njega; brišu se pojedinosti koje ih inače razlikuju i čine individuama. Svi postaju vrlo slični, slično se ponašaju. On na njima zamjećuje samo ono što sada ispunjava i njega samog. Njihovo vidljivo uzbuđenje povećava i njegovo uzbuđenje.

Masa koja tako izlaže samu sebe nije nigdje prekinuta. Prsten koji ona tvori je zatvoren. Ne izmiče joj ništa. Prsten fasciniranih lica, postavljenih jedno iznad drugog, ima u sebi nešto neobično homogeno. On obuhvaća d sadrži sve što se dolje događa. Ne ispuštanikog, a nitko ni ne želi otići. Svaka praznina u tom prstenu mogla bi upozoriti na raspadanje, na kasnije razilaženje. No, nikakve praznine nema: masa je zatvorena prema van i u sebi, dakle dvostruko zatvorena."


Kako je masa dvostruko zatvorena, pojedinac jedino što može učiniti je, da ne kupuje ulaznice za takve cirkuse-iliti gladijatorske igre. Kad arena nema aktera koji će je zadovoljavati, igre će izgubiti čar i masa će se razočarana razići ili proučavati psihologiju vlastite opčinjenosti grupiranjem.

Završavam ove misli citatom: „Većina odlučuje!“ To se može čuti među djecom kada odlučuju da li da se igraju žmurke ili šuge i to je ono područje gdje demokracija možda ima pravo na postojanje." (Andraš Laslo)



http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103650

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.