Čudni su putovi ljudski, još čudniji Božji putovi, ali putovi sazrijevanja vlastite duše, još su najčudniji. Na svom primjeru sam to doživjela i još ne mogu doći k sebi od čuđenja kako se sve u trenutku posloži na mjesto, a činilo se da moraš nositi to breme ne znaš ni sam do kada, možda i preko granice ovog života, a pinklec sve teži.
Počinjem od mog djetinjstva koje je unatoč silnim sjenama i tugama dobilo dovoljno sunca, da mogu preživjeti i doživjeti da gledam i uživam u svojoj vlastitoj obitelji.
Moji roditelji su se rastali kad sam bila dijete, imala sam 2,5 godine, ocu je u trenutku „pukao film“ i ostavio je majku i nas petero djece i otišao svojim putem.
Ja sam bila najmlađa, sva moja braća su bila puno starija od mene, a najstarija sestra je imala već 18 godina i bila udata. Majka je bila ogorčena sa debelim razlogom, nije imala posao, pomalo i boležljiva i poslije svih tih šokova, u 37. godini je dobila moždani udar i ostala oduzeta neko vrijeme. Nas djecu je pokupila rodbina, jednog brata su poslali u popravni dom, dok se majka nije oporavila. Tada joj je šogor našao posao u poduzeću, na pola radnog vremena, čistila je urede i tako nekako nas je podigla na noge uvijek se boreći kao lavica, da imamo koliko toliko normalan život. Nije bilo lako i sjećam se samo, da je cijelo vrijeme o ocu pričala sve, samo ne lijepo, čak se i na sudu morala boriti da plaća alimentaciju, jer se pravdao, da kao glazbenik nema svoje stalne prihode. Meni ništa nije nedostajalo, osim želje da makar jednom vidim oca, makar i izdaleka, a najviše sam željela samo jedan njegov zagrljaj.
Emocionalne rane bole više nego fizičke, jer ne zarašćuju same, treba dugi proces da zacijele, ponekad čak i čudom, ako u njih vjerujemo.
Majka je umrla prije više od 20 godina, sjećam se sa čudnom gorčinom i neoprostom. Poslije toga, sestra me odvela ocu (sva moja braća su ga viđala, ja nisam, iz poštovanja prema majčinoj rani) i ja, u svojoj 48. godini konačno sam ga vidjela očekujući taj čarobni zagrljaj, ali otac i sam pun gorčine je rekao, da mu nije drago što sam došla i bolje da nisam, rekao je. Poslije toga par mjeseci poslije umro je, bila sam na sahrani i razmišljala, da li da ga poljubim na odru, jer to je zadnji puta da ga vidim i jesam, misleći da sam time oprostila...i jesam oprostila njegov postupak prema majci, ali nisam bila svjesna, da mu nisam oprostila što mi nije poklonio taj jedan jedini zagrljaj.
Poslije toga svega, ti okidači rana, samo se pokrenu odjednom i shvatiš, da u tebi čuči još jedna ranjena i preplašena ptičica koja se ne usudi i ne može poletjeti iz srca. Tu se ugnijezdila i sa vremena na vrijeme se javi. Tako sam se često znala rasplakati pri samoj spoznaji, da ću jednom napustiti ovaj svijet ne dobivši ono što je nekom svakodnevno, jedan jedini očev zagrljaj koji je ostao negdje u nekom međuprostoru i nitko ga drugi ne može dati.
...i danas, u ovo magleno kišno jutro, ustanem prije svih, tako mi dođe ponekad, otvorim Netflix u želji da odgledam epizodu neke serije koja će mi se svidjeti, čak nisam imala ni neku određenu seriju, tražila sam što ću gledati, da me opusti. Naiđem na dokumentarnu seriju "Near death experiences", svjedočenja ljudi koji su bili klinički mrtvi pa su reanimirani i vraćeni u život. Nije nova tema, puno sam čitala o tome, ali pomislim, mogla bih pogledati i uživo izjave ljudi.
Počnem gledati, svatko ima svoju priču, znanstvenici i psihoterapeuti svoje priče i počne pričati čovjek, glazbenik koji je postavljao binu za koncert, pao, slomio desnu stranu rebara, odveli ga u bolnicu i uslijed alergije na lijek, srce mu je prestalo raditi i što bi rekli, uronio je u kliničku smrt. Rekao je, da je samo uronio u mnoštvo boja i odjednom se pred njim ukazao ocean. Na obali je vidio nekoga, u početku nejasno, a onda je prepoznao svog pokojnog oca sa kojim se nije slagao ni viđao i koji ga nikad nije zagrlio. Otac je prišao čovjeku, svom sinu, rekao mu da ga je uvijek volio i tada su se zagrlili.
... i što reći na ovaj „slučajni“ slijed svih događaja?
Zaboravila sam napomenut,i da je na sudu moj otac tražio da me uzme k sebi, ali majka nije dala.
Cijela poanta je u tome, da nekoga držimo vezanim, čak i negdje u tom međuprostoru između života i smrti, a da nismo svjesni. Nekim samo nebu poznatim putovima moj otac se uspio probiti kroz barijere nepremostivosti i tražio od mene oprost. Dobio ga je, sa onom pticom iz moga srca, poletjela i njegova duša negdje i znam da ćemo se zagrliti i da je sve ovo samo privremeni svijet.
Ljepota istinskog svijeta je još iza vela. Ja je tek nazirem, a moj pinklec je gotovo lagan, jer bremena više nema.
Tanja, Satnica, 09.10.2021.
