slika: digital art

Tek negdje oko jeseni kad se kiše, magle i tople boje razliju po slici mog života, ja se otkinem od sebe kao list sa stabla i prepustim se kišnom potoku, da me nosi po kanalima duše pa kako god i gdje god završio moj put i ploveći ulicama nevidljiva iznutra upijam dašak ljepote čiste i iskonske ljubavi.

Zabranjujem sebi, da to nisam i ne mogu biti ja, zabranjujem pomisao na slojeve godina iza mene, na sve što mi može zatvoriti put onome što jesam, a ja jesam sve i kroz sve živim i besmrtnim dahom dišem ostvarivost mojih čežnji.

Sve mogu biti i voljeti kako nikad nitko volio nije, Stvoritelj sam vlastite vizije sna, a ne odustajem da stvorim najljepšu.

https://www.magicus.info/ostalo/price/negdje-oko-jeseni

Priznajem: teško slijedim utabane puteve posute nečijim slatkorječivim ponudama kao najbolje moguće varijante i polagano me hvata mučnina od spoznate vjere u nešto što se zove: nedotaknuta iskrenost, čista nevinost bez trunke pokušaja, da upije u sebe doticaje drugih, nisam baš lagana za priče, nisam ni slatka na prvi zalogaj, ponekad me se dugo treba žvakati, prebirati u ustima, da bi me se pustilo dalje kroz nečije krvožilje.

Gledam oko sebe, otvorim vrata svoje duše, pregrmim vlastite svoje oporosti, pomislim - ma nisu oni baš takvi, valjda će ih svjetlo Svemogućeg okrenuti od vlastite želje za ulizivanjem i sakrivanjem, a oni se još jače zavuku u nečiju kožu, u najgorem slučaju, nečiju rit i sipaju neki vlastito proizveden med sa usana koji veze sa pravim medom nema i opet se povučem duboko u svoje odaje, stanem pred zrcalo i sama sebi postavljam bezbroj pitanja: Dokle ćeš vjerovati da se nepromjenjivo može mijenjati, do kada će te držati ta naivna vjera u jedinstvenost svih, kada su svi podijeljeni u svoje komore vlastitog straha??

Spomeneš im Boga, svi zašute, pisne li netko riječ svoju iz srca, strah se pojavi, onaj potkožni bolesni usađeni strah koji se u gene urezao i ne smije se dirati, spomeneš im vraga, zašute još više, jer on je nešto izvan nas i vreba naše slabe trenutke, jedva ćekajući da nas zarobi..

Moj Bože, svijet je sve, samo ne prostor za stvaranje nekog novog, blaženog, slobodnog svijeta gdje mučnina neće postojati, svi bi da su nešto drugo, nego što jesu, ulizice i dupeljupci na svakom koraku, tuka ruku mije.--kako ti meni, tako ja tebi, ka ću te reklamirati ti ćeš me balzamirati i učiniti me vječnim dijelom postanka, nije bitno što nema vlastitog osamostaljivanja i želje za svojim stvaralaštvom, ma koliko neuklopivo bilo u sveprisutne sheme.

Memento Fridi Kahlo.

Koliko god anatemizirana, toliko je i sveta bila u svojoj postojanosti, sve manje je Frida, sve više uniformiranih pjesnika i umjetnika.

Jesmo li u stanju održati sebe do kraja, bez dodvoravanja i mijenjanja zbog eto, nekog vlastitog opstanka na sceni bitka, makar ne bili svoji??

Jean Paul Sartre je egzistencijalizam usporedio sa mučninom, iz razloga što je borba protiv sebe bila poražena u kroz borbu za druge, bječito mlakonje gube bitke, podvode se, prodaju za malo nečije pažnje koja će u idućem trenutku nestati pa će postati jadniji, nego što su bili u svom mračnom kutku gdje svjetlo ne može prodrijeti, poput nekih sjenovitih prikaza koje traže svoje istinsko tijelo, koje je Mefisto odveo u inferno, jer je opet uspio prevariti i ubijediti, da je trenutak slave važniji, nego cijela vječnost bez nje.

Na žalost, mogu samo promatrati i šutjeti kao što će zašutjeti i oni koji čitaju ove retke, jer će shvatiti, da se ne mogu otrgnuti od slatke opsjene privida namještenog osmjeha, a takvi osmjesi nikad ne mogu biti oni pravi, ljudski, nepatvoreni, i nepodmitljivi.

Tko shvati, shvatit će.

http://magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=103059

Hajdemo biti maleni, pomalo divlji, pomalo bezbrižni pod teretom njegovanog duha i tijela, svijeta koji nije, a čini se da jest.

Dopustimo, da se smanjimo onako puno, onako više, najviše i to toliko, da ne vidimo razliku u svim razlikama oko sebe i da ne znamo jesmo li latica cvijeta ili biće sa neke druge planete, u svemu da osjetimo sve tek za trenutak, da zaboravimo našu veličinu i budemo opet ponovo obično razigrano dijete.

Danas sam zatečena usred najdubljeg i najnemirnijeg oceana koji se zove: stvarnost, čas sam svjetionik kojeg zapljuskuje silina vala, čas barčica koja se bori da ostane na površini. Ne mogu težiti ka praznini, sada me samo vuče dubina, ali jednako tako zatečena sam ljepotom jednostavnog cvijeta kojeg ružom nazivaju, a koji me vuče u još veću dubinu i ona se stvarnošću naziva, ali ne doziva iskonski strah kao ocean.



Danas sam se našla zatečena na pozornici smrti koja je u knjizi života rješavala križaljku, tražila od mene riječi da popuni baš te praznine koje me odvlače od dubine. Nijemo sam šutjela, jer nisam bila raspoložena ni za kakve razgovore ni o prolaznosti ni o vječnosti, željela sam uroniti u tišinu sa tobom kao nekada kada si me osjećao u tihim večerima, iako bijasmo daleko jedno od drugog.

Ponekad mi to nedostaje, ta oaza gdje mogu odmoriti srce od siline nadolazećeg života koji mrvi nježno tkivo sna svojom javom. Znam da znaš i ja znam i osjećam i osjećaš nas, koji nismo ono što smo bili i koji sada jesmo upravo takvi kakvi trebamo biti.

Urban street art...No comments

uz moje nove kreacije posude za cvijeće od cementa (tzv.kaljevi u obliku vrećica), bijeli kaljevi, za bonsai i mini ruže, pridružili su im se i patuljci-gnomi koje sam napravila stalno se smješkajući, ništa bez njih