28.02.2006., utorak
Objavljujem rat
Ajmo ljudi!!! Za sloboduuuuuu!! Svi će bit jednaki! Svi sretni nitko nesretan! ...i svi slobodni, svi do jednog! Umjesto tebe radit će drugi! Svaki dan bit će praznik. Kamen bit će zlato a noć bit će dan. Jedna ovca bit će dvije! Sto bit će dvjesto... Kako smo samo bili tako glupi? Pa što se prije nismo toga sjetili?!?!?
Da, dragi moji... ne zgražajte se.. znali ste da će doći, kad tad.. Mislite da ste sigurni od rata? Mislite da ste dovoljno slobodni? Mislite da nije moguće.. naravno da je. Ali ako me zamišljate kako hodam po gradu i uzvikujem parole sličnog sadržaja i pozivam ljude na državni udar onda ste pogriješili.. Nije to takav rat. Ne, ovo je drugačiji rat, moj rat. Samo moj!
Od danas je službeno: Objavljujem rat!
Tko napada: ja!
Za koga se borim: sam za sebe.
Protiv koga (neprijatelj): cijeli svijet.
Zašto: zato.
Opasno naoružan (oružje): pjesak, cvijeće, pekmez, lijepe riječi, govna, srednji prst, pusa, itd...
Taktika (inače vojna tajna al ajde otkrit ću vam jedan jako jako mali dio):
Tko me krivo pogleda bacam pjesak u oči. Tko predamnom pojede govno, ja ću pred njim pojesti dva. Tko ružno o meni sniva, probudit će se namazan pekmezom. Tko mi nešto lijepo kaže, nasmijat ću se i vratit mu istom mjerom. Tko mi stane na put, ja ću njemu na glavu. Tko mi pokaže jezik ja ću njemu zube... i znak pobjede (srednji prst)! Tko se naljuti uvalim mu kruti! Tko zapjeva, neće glasnije od mene a tko podrigne, također, itd...
Eto... danas palim mobitel nakon pet mjeseci. Sutra izlazim iz stana dobrovoljno, i idem na neku kavu s frendom... Ukratko, vraćam se među ljude, i vraćam se u stilu! Vraćam se strašan i opasan. Jako jako opasan! Skoknut ću malo i do faxa, ono, ležerno.. da vidim jel me još mrze il' su me zaboravili :))
Vi to nazovite kako hoćete.. Recite da je to tako kako je... Recite da je jednostavno pakao u kojem živimo... Recite da sam ja lud... Recite da nema smisla to za što se borim... Recite da to nije borba, recite da je to život, ne rat... Ma recite šta hoćete... i vjerojatno ste u pravu.
...ali za mene je to rat ...a život je ono za što se borim!!!
|
- 01:24 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
25.02.2006., subota
Čovjek VS Lav
Danas na televiziji gledam neki dokumentarac.. i vidim lava. Vidim velikog opasnog lava kako ganja gazelu negdje daleko tamo u Africi. Kad sam bio klinac, sjećam se, bilo mi je žao gledati tako nešto.. Bilo mi je žao gledati kako najslabija gazela iz krda nemoćno posustaje pod raljama bržeg i jačeg grabežljivca.
Danas mi nije bilo žao.. i razmišljao sam malo o tome. Sjetio sam se odmah one priče o lavu i gazeli u Africi. Ide ovako nekako:
Svakog dana kad jutro svane u Africi budi se gazela i misli:
"Danas moram trčati! Moram jako brzo trčati! Moram trčati brže od lava da bih preživjela..."
Svakoga dana kad jutro svane u Africi budi se i lav i misli:
"Danas moram trčati i moram trčati brže od gazele da bih preživio..."
Pouka priče je naravno da nije bitno da li si lav ili gazela u Africi jer oboje moraju trčati da bi preživjeli. Nevolja je u tome što ja nažalost nisam ni lav ni gazela i nisam u Africi.. Ja sam čovjek koji živi u gradu i pišem svoju priču pa ide ovako nekako:
Za razliku od lava koji lovi samo kad je gladan, čovjek lovi dan i noć i trpa sve u frižider. Kad napuni frižider, kupi drugi. Ako nemože kupiti drugi onda ode kod drugog čovjeka, lupi ga letvom po glavi i ukrade njegov frižider pa napuni i njega.. i tako dalje..
Za razliku od lavova koji se kad zaškripi, udruže i love u čoporu, ljudi se poubijaju međusobno pa čak i onda kad su siti. Pouku izvucite sami. Ja samo znam da bih radije bio onaj u frižideru.
Nije to glad, dragi moji, to je nešto drugo. Već dugo razmišljam kako i na koji način da obrazložim to svoje mišljenje da ljudi imaju puno toga za naučiti od životinje... A što to konkretno? To vam ostavljam za domaću zadaću...
PS: koliko bi divnije mjesto bio ovaj svijet kada bi ljudi bili kanibali i ubijali se međusobno samo zbog hrane??? ...a kako se ono zove to ""društveno"" uređenje u kojem smo sad? u kojem smo još uvijek? ...Kapitalizam?!?!? ...mislim da je to riječ koju tražim.. :)
|
- 04:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
20.02.2006., ponedjeljak
Koliko traje?
Koliko traje?
Jednom davno jedan veliki čovjek primjeti da se zemlja okreće oko Sunca. To vrijeme nazvao je godinom. Nakon toga drugi je veliki čovjek, koristeći zakone fizike i matematike izumio mehanički uređaj koji to vrijeme mjeri. Izumio je sat, te je godinu podijelio na mjesece, a mjesece na tjedne, tjedne na dane, dane na sate, minute i sekunde...
To sam, sjećam se, kao i mnoge druge stvari između ostalog učio i u školi. Sjećam se da sam učio i da je crvena boja ništa drugo nego elektromagnetski val najniže frekvencije vidljive ljudskim okom i da se kao takav najslabije apsorbira u atmosferi, i da je to razlog zašto je Sunce na zalasku crveno što je lako dokazati matematičkom formulom.
A koliko traje jedan dan kad si sretan a koliko kad si tužan?
Koliko traje taj jedan poljubac koji zavine vrijeme i promjeni život?
Koliko taj jedan trenutak život produži ili koliko ga skrati?
Koliko takvih trenutaka stane u jedan dan, a koliko u jedan život?
Koliko je dana prošlo ako nisam spavao još od petka?
Koliko će još godina trajati ovaj tužan dan, a koliko će trajati moje strpljenje?
Koliko stvarno traje jedan dan?!?!?!?!?
Neznam...
Kako je to moguće da neki ljudi jedan prizor kao što je zalazak Sunca opisuju jednom matematičkom formulom.. No i nije tako strašno kad bolje pogledaš... jer neki još uvijek, prema tim zakonima fizike i matematike žive. Žive svoj život prema tom nekom vremenu. Prema vremenu koje im, sa gotovo apsolutnom točnošću mjeri jedan primitivni mehanički uređaj.
|
- 01:28 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
15.02.2006., srijeda
Dnevnik jednog samoubojice
Dan kao i svaki drugi. Padala je kiša. Ili nije, neznam. Zapravo činilo se tako, mada nisam previše obraćao pažnju. Ima nešto čudno u tim kišnim danima i raspoloženju što ga svaki takav u meni probudi. Nekad su me takvi dani boljeli. Neznam zašto. Volio sam kišu. Volio sam je kao dim cigarete koji me trovao, baš kao i svaka kap koja kao da je prodirala kroz mene ravno do dna. Volio sam bol jer me podsjećala na život. Bio sam živ, osijećao sam. Neznam dakle, da li je padala kiša ali kao da nije stala mjesecima. Mjesec je već bio zašao i budio se dan iako se još nije pojavljivalo Sunce. Još uvjek sam hodao tom ulicom protiv vjetra koji kao da me tjerao da se negdje vratim. Vrtio je lišće oko mene, bacao mi ga u lice kao da se na mene ljuti. Ovaj puta se ne vraćam. Nemam zašto. Previše je vremena prošlo otkad ju poznajem.
Sanjao sam je često, tamo s druge strane rijeke rijeke u bijeloj haljini. Zvala me glasnom tišinomu očaj, u smrt. No rijetko je bila u mojim snovima, jer i njih sam joj poklonio.
Preko dana bih gutao. Vidlo se to. Vidla se ta neizdrživa patnja sto me razdire i boli, vidla se kao što se iz čovijeka vidi krv što teče kad je ranjen. Gutao bih nekako te otrovne suze koje nikome ne želim. I vidlo se da sam ih svake noći povraćao. Vidlo se da sam od tolike boli jednostavno prestajao biti čovjekom, kao što izgladnijela životinja prestaje biti pitoma i biva divlja i krvoločna. To je kraj. Granica koju ljudski mozak može podnijeti u stanju već neizdržive bjesnoće i ludila. To nešto crno i opasno što me pokreće i vodi, plaši me, jer nepoznat sam sam sebi, nepredvidljiv, lišen svake logike i zdravog razuma u svakom smislu. Dogodi se to nekima, kad jednom posrnu da ne potrče više nikada. Ništa nije pomagalo. Gasio bi cigarete na rukama sa osmjehom na licu, bez treptaja, bez trzaja. I žileti su bili pre tupi da bih mogao zarezati toliko duboko do rane koja se gnojila i rastvarala me iznutra. Spora i bolna je to smrt i bilo bi to previše, čak i za mene. Prestajem tu i sada. Gotovo. Kraj.
Dogodilo se to meni, danas. Ubio sam sebe. Zario sam ga duboko u prsa. Ravno u srce. Bez krvi. Borio sam se za zrak. I udahnuo, konačno. Normalno dišem...
Ne sjećam se više.. ničega. Sve što je ostalo su duboki ožiljci na mojim rukama. Oni duboki koji vjerojatno nikad ne zarastaju i uvijek ostaju kao podsjetnik. Ne bojim se više. Ne bojim se čak ni žileta ni cigarete. Bojim se samo onoga čija ih je ruka nekad vodila... zbog ljubavi.
|
- 01:47 -
Komentari (27) -
Isprintaj -
#
13.02.2006., ponedjeljak
Tup turup tup...
Neki dan sjedim s jednim prijateljem na kavi.. On inače studira novinarstvo, izdao je već dvije knjige i vrlo je načitan pa me malo začudilo njegovo pitanje upućeno meni.. Pitao me što mislim o moralu, slobodi i ostalim bitnim dosadnim stvarima...
Nakon tri minute gledanja u pod i premještanja cigarete iz jedne u drugu ruku rekao sam mu da ne vjerujem u to da ljudi mogu razlučiti dobro od zla, a to obuhvaća samo glavni dio definicije morala koja je u cijelosti puno opširnija. Ljudi zapravo neznaju moral ni definirati a kamoli što je moralno ako mene pitate... Vratio bih se ipak na dobro i zlo. Sjetite se komunizma, nacizma, fašizma, apartheida pa i kapitalizma, svih pokreta, ideologija, svih ratova itd... Svi su ti ljudi u svoje vrijeme vjerovali su da su u slobodni, da su u pravu i da su moralni. Pa svaki rat bio je za slobodu! Svaki! Jel vam to nešto govori?!?!?
Zašto bih ja sada pretpostavljao da sam ja moralan, ili da je moralan bilo tko drugi. Ako kupim neku igračku i poklonim je nekom djetetu jesam li stvarno učinio dobro djelo?!? Što ako je igračka prizvedena u Kini ili u drugim istočnim zemljama, robovima zapadnog svijeta. U zemljama gdje je ljudska snaga jeftinija od struje, gdje ljudi rade za dva dolara mjesečno po smjenama od trideset i šest sati za zapadni svijet koji nam to prodaje, od toga živi, i naziva sebe slobodnim i demokratskim. Možda sam ipak ako sam htio pomoći, jednostavno trebao djetetovoj majci dati novac, ali kako ću biti siguran da će to dijete na kraju imati nešto od toga, a ne njegova majka. Tko sam ja uopće da presudim da je tom djetetu i toj majci pomoć potrebnija nego nekom drugom?? Da li sam na kraju uopće moralan ako u ruci držim taj papir ako znam koliko smrdi po krvi???
Ja stvarno nisam neki vjernik ali po meni je jedini moralan Bog. Ako se sada pitate kako je on moralan ako dopušta da se ovdje na zemlji dešavaju ovakve stvari, onda me podsjećate na onog klinca na vjeronauku koji uvjek provociraju vjeroučitelje i postavljaju pitanja tipa: "Može li Bog napraviti tako veliki kamen da ga nemože podići?", dovodeći u pitanje naravno to da je Bog svemoguć. Žalosno je to da ni vjeroučitelji neznaju odgovoriti na to a odgovor je pred njima... Bog zna riješenje tog problema i to ga čini Bogom, a vjeroučitelj je samo običan čovjek koji, iako misli da je Bogom dan da o tome govori, on to ipak nezna kao i svi ostali smrtnici.. Isto je i s ovim što se sve dešava na zemlji.. Upravo to Ga čini moralnim. To što nam je dao toliku slobodu. Dao nam je i da budemo nemoralni. TO JE MORALNO!
U bircu u kojem smo sjedili bio je jedan akvarij s ribama i onim slatkovodnim puževima. Gledao sam unutra i razmišljao o tome kako te ribe ni neznaju da su u akvariju. Neke od njih neznaju za slobodu, neke misle da su slobodne, neke misle da nisu, a neke ju traže plivajući neprestano u krug. A neke pak vjerojatno razmišljaju o tome koliko su oni puževi glupi i primitivni.
Možda Bog ipak ne postoji... i možda smo i mi samo ribe u jebenom akvariju. Možda smo samo rođendanski pokon nekom klincu koji nam tu i tamo baci mrvicu hrane i smije nam se što cijelo vrijeme plivamo u krug i razglabamo o tome koliko smo pametniji od puževa koji stoje na jednom mjestu.. i ostalim nebitnim stvarima, kao i ja sada...
|
- 12:25 -
Komentari (8) -
Isprintaj -
#
06.02.2006., ponedjeljak
Staračka bolest
Ja: "Kaj ima za ručak?"
On (dere se jer ne čuje): "KAJ??"
Ja (glasnije): "KAJ IMA ZA RUČAK?"
On (čuo je, svejedno se dere): "POL DVANAEST"
To nam je vjerujem svima poznato. Ali što sa ekstremnim slučajevima?? Ima li i za njih nade?? Postoje li uopće takve institucije???
Dugo sam se nećkao da li da ovo podjelim s vama ili ne, ali jučer je stari definitivno zakucao. Ustanem iz kreveta i vidim njega kako hoda po stanu u mojoj majici. Iako je ta majica stara i podrapana, ovaj puta stvarno nebi mi ništa bilo čudno da ju ja nisam dan prije bacio u smeće.
Nevjerojatno dokle je ta kronična bolest uznapredovala. Sjećam se prvih simptoma... još sam bio osnovnoškolac:
Ja: "Stari, fali mi brojeva. Trebam vratit frendu neku lovu, trebam jest u školi, iskopirat neke stvari, i moram grunut tablu
panadona jer me glava razvaljuje (inače oduvjek bolujem od te proklete ženske bolesti).
Daj imaš kaj para?!"
On: "Imam. Evo ti, na..."
U kili i pol željeza koju mi je prosuo u šake izbrojio sam 5 kn i 65 lp.
To je bio samo početak.. Ubrzo nakon toga, prestao sam mu vjerovati da ima svoj vrt iza zgrade i da je voće i povrće puno ukusnije ako se bere u ponoć. Odveo me iza zgrade, uvjerio da ima svoj vrt (2x2m) na kojem je samo jedno drvo. Očito neka nova hibridna vrsta i vrlo rodna moram priznat, jer je na njemu raslo sve, od mrkve jabuka i poriluka do šljiva, paradajza i lubenica.
U kratkom vremenu u kući na snagu stupaju zabrane bacanja u smeće čašica od jogurta, sirnih namaza, staklenki itd... kojih sada imamo toliko da od njih možemo napraviti kuću. Sjećam se kad nam je jednom rekao da mu na jednu stranu spremamo koštice od trešanja jer da će ih posadit na vrtu, a peteljke na drugu jer mu trebaju za čaj... Ja i buraz smo otkidali na to.... Ovu bi priliku također iskoristio da se u svoje i burazovo ime javno zahvalim staroj što ne živim u mraku jer je popizdila nakon što je ovaj jedan dan poskidao je većinu žarulja u stanu radi uštede struje. Strašan je moj stari. U zadnje vrijeme pucaju ga i neki svjetski trendovi moram priznat. Nije više staromodan. Konkretnije, pali se na alternativnu medicinu i te spike i baš za svaki, ali stvarno za svaki zdravstveni problem ima riješenje - metni si cimeta pod nos!
|
- 03:22 -
Komentari (23) -
Isprintaj -
#
03.02.2006., petak
Konji i matematika
Kad si klinac vjeruješ stvarno u svašta. Vjeruješ i u bajke i u čudovišta i krampuse, zbog kojih navečer ostavljaš upaljeno svjetlo kako bi ih na vrijeme vidio da dolaze po tebe i stigao se sakriti u ormar ili pod krevet. Vjeruješ u jako puno toga...
Što sam stariji popis stvari u koje vjerujem sve više se smanjuje.
Ne govorim sada o Djedu Božičnjaku, Sv. Nikoli... Govorim o ozbilnim stvarima u koje moram vjerovati jer su one jedino što ovaj svijet pokreću. One kao ljubav, kao smisao, kao bajke u kojima su ljudi dobri. Kao i ona «ženska vrsta» o kojoj su pisane tolike knjige i pjesme, koja kao da je već davno izumrla.. i sve one druge bajke za koje vrijedi živjeti i koje na kraju svega čine «happy end». To sam sve izbrisao, a dodao sam zapravo samo nekoliko čudovišta koja poznajem i koja, nećete mi vjerovati izgledaju identično kao ljudi. Kao pravi ljudi od krvi i mesa, čak im i smrdi iz usta! I slobodno hodaju ovim svijetom, ne boje se više ni danjeg svjetla i proždiru ljude.
Osim tih čudovišta vjerujem još one dvije stvari koje čine naslov ovog posta.
Jasno mi je da u matematici neću naći odgovore na pitanja koliko je 2 + x ili postoji li Bog i jel on mene vidi il mu trebaju naočale, ili nešto slično... ali u matematiku vjerujem zato što je 2 i 2 još uvjek 4 i vjerujem da će tako ostati i dalje. I znam da je tih 4 manje od 5 ali dobro, zato je više od 3.
U konje vjerujem zato što me svaki od njih poznaje bolje od bilo kojeg čovjeka i obrnuto vrijedi za mene i bilo kojeg od njih. Vjerujem u njih zato jer su mi svaki puta vratili 200 puta za sve ono moje vrijeme, za svaku šaku zobi, svaku moju žrtvu i sav moj trud što sam u njih uložio. Pa i sve loše ocjene, razbijene zube, slomljene kosti, operacije itd... Ne kažem da nikada nisu zle ćudi.. naravno da jesu, ali nikada, NIKADA ne lažu. S njima uvjek znaš na čemu si, uvjek osjećaš što ti govore a lažeš jedino sam sebi kada taj osjećaj zanemariš.
Što reći na kraju... Hhm... Pazite u što vjerujete, čuvajte se čudovišta, i nemojte nikada govoriti da su konji ili bilo koje druge životinje plemenite životinje, jer ako ih ne poznajete onda ni neznate pravo značenje te riječi.
...Postoji nešto u toj nesebičnoj i požrtvovnoj ljubavi zvijeri što dira ravno u srce svakog onoga koji je često imao prilike iskušati ništavno prijateljstvo i krhku vjernost pukog čovjeka...
E.A.Poe
|
- 21:10 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
02.02.2006., četvrtak
Jabukom u glavu
Derem se, a nitko me ne čuje...
Ako vam ja kažem da biljke govore nećete mi vjerovati. I to je na kraju krajeva logično. Žašto je logično? Zato što vi nikada niste vidjeli pola kupusa kako trči niz ulicu i viče upomoć! To još ni ja nisam ni vidio ni čuo. Ali sam zato vidio i čuo visibabe kako pozdravljaju proljeće, čuo sam svoje zelene ljubimce kad spuste listove, promjene boju i viču: vode, vode! Čuo sam proljetni cvijet koji svojim mirisom doziva pčele da ga opraše.
Hhm. Ili možda ipak govore...
I kao da sve to čujem samo ja... Kao da vam je za svaku moju izgovorenu riječ potrebna cijela knjiga da ju definira kako bi znali o čemu govorim.
Pa kad ne vidite drvo od šume, onda ću vas umjesto njega jabukom u glavu pogoditi ja. Ne čitajte riječi dragi moji tramvajljudi... Čitajte između njih.... Slušajte ih, mirišite, igrajte se s njima, zatvorite oči i gledajte što vam pišem i kud vas vodim.
...i ne zaboravite pričati sa svojim cvijećem!
|
- 22:47 -
Komentari (9) -
Isprintaj -
#
Bijela zastava
Predajem se. Predajem se Njemu, i Njegovoj milosti. Ne Vašem Bogu. Ne onom kojem se Vi molite.. Ne onom u kojega sam izgubio vjeru odkad ste si svi Vi uzeli za pravo da pišete i govorite umjesto Njega. Da rasuđujete što je dobro a što nije, umjesto Njega.
Još samo on me sluša, i zna sve ono što ne govorim.
Ne ljutim se. Nekima ću oprostiti. Neki su ljudi ponekad zli, ostali su cijelo vrijeme.
|
- 00:19 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
