Dan kao i svaki drugi. Padala je kiša. Ili nije, neznam. Zapravo činilo se tako, mada nisam previše obraćao pažnju. Ima nešto čudno u tim kišnim danima i raspoloženju što ga svaki takav u meni probudi. Nekad su me takvi dani boljeli. Neznam zašto. Volio sam kišu. Volio sam je kao dim cigarete koji me trovao, baš kao i svaka kap koja kao da je prodirala kroz mene ravno do dna. Volio sam bol jer me podsjećala na život. Bio sam živ, osijećao sam. Neznam dakle, da li je padala kiša ali kao da nije stala mjesecima. Mjesec je već bio zašao i budio se dan iako se još nije pojavljivalo Sunce. Još uvjek sam hodao tom ulicom protiv vjetra koji kao da me tjerao da se negdje vratim. Vrtio je lišće oko mene, bacao mi ga u lice kao da se na mene ljuti. Ovaj puta se ne vraćam. Nemam zašto. Previše je vremena prošlo otkad ju poznajem.
Sanjao sam je često, tamo s druge strane rijeke rijeke u bijeloj haljini. Zvala me glasnom tišinomu očaj, u smrt. No rijetko je bila u mojim snovima, jer i njih sam joj poklonio.
Preko dana bih gutao. Vidlo se to. Vidla se ta neizdrživa patnja sto me razdire i boli, vidla se kao što se iz čovijeka vidi krv što teče kad je ranjen. Gutao bih nekako te otrovne suze koje nikome ne želim. I vidlo se da sam ih svake noći povraćao. Vidlo se da sam od tolike boli jednostavno prestajao biti čovjekom, kao što izgladnijela životinja prestaje biti pitoma i biva divlja i krvoločna. To je kraj. Granica koju ljudski mozak može podnijeti u stanju već neizdržive bjesnoće i ludila. To nešto crno i opasno što me pokreće i vodi, plaši me, jer nepoznat sam sam sebi, nepredvidljiv, lišen svake logike i zdravog razuma u svakom smislu. Dogodi se to nekima, kad jednom posrnu da ne potrče više nikada. Ništa nije pomagalo. Gasio bi cigarete na rukama sa osmjehom na licu, bez treptaja, bez trzaja. I žileti su bili pre tupi da bih mogao zarezati toliko duboko do rane koja se gnojila i rastvarala me iznutra. Spora i bolna je to smrt i bilo bi to previše, čak i za mene. Prestajem tu i sada. Gotovo. Kraj.
Dogodilo se to meni, danas. Ubio sam sebe. Zario sam ga duboko u prsa. Ravno u srce. Bez krvi. Borio sam se za zrak. I udahnuo, konačno. Normalno dišem...
Ne sjećam se više.. ničega. Sve što je ostalo su duboki ožiljci na mojim rukama. Oni duboki koji vjerojatno nikad ne zarastaju i uvijek ostaju kao podsjetnik. Ne bojim se više. Ne bojim se čak ni žileta ni cigarete. Bojim se samo onoga čija ih je ruka nekad vodila... zbog ljubavi.
|
