malo drugačiji sportovi

Pri kraju je jedna krasna velika 580km duga pustolovna utrka u Juznoj Africi i Namibiji, nama posebno zanimljiva zbog toga kaj tam nastupa i nas najbolji tim - Osiguranje Zagreb iz Rijeke. Elvir, Darija, Eris i Florijan, koje su mnogi upoznali na nasim trekingima, su na pravom putu da postanu skoro pa profici u ovom ludom sportu. Prema zadnjim vijestima sa Sleep Monstera izgleda da su jos u rankingu, kao predzadnji 12tim. Od 25 timova koji su startali. Ajmo nasi, samo hrabro do kraja! pogledajte si malo po tim stranicama vijesti, tekstove i pratite linkove, npr profile timova - ima jako zgodnih stvari da skuzite kaj je prava pustolovna utrka.

malo o jednom raceru koji mi je privukao paznju:
...“Adventure racers learn to do without,” he added.
Bejilali races with his wife Stephanie. They incorporate punishing sessions into their training regime. Once a month the pair heads out to trek, bike and paddle for three consecutive days without sleep. They eat while moving, never stopping to rest. They also regularly go for 30-hours without food or water. “We want to suffer during training so we can duplicate the sensations we will encounter on multi-day adventure races,” he explained.
He said special force operatives are “ladies” compared to him and his wife.

(tu sam malo izbacio dio teksta da ne uvredim nekog, nakon malo dubljeg razmisljanja)

Nevjerojatno motivirajuce mi je sta prica ovaj tip,ovi treninzi koje radi sa svojom zenom. Jos prije neki dan sam si obecao vikend odmora, a vec danas sam si isplanirao treninge za slijedecih 50+ sati, pocevsi sutra nakon posla. Ne znam da li je veca motivacija ici sa trke na trku, kao ja do prije 2 godine, ili ovako se malo povuci iz akcije pa gledati kako drugi jure. A ja lud sto nisam s njima tamo. Htio sam pauzirati malo da vidim kolko sam stvarno zarazen. Jesam, jesam, moram opet u te vode :))

Osim ove prve koja je sa summitposta, ostale fotke su djelo i vlasnistvo Tomislava Markovića iz HPD Pliva.

Subotu i nedjelju 18-19.6. proveli smo na izletu na GrossVenediger 3666m, u NP Visoke Ture, Istočni Tirol, 4 vrh po visini u Austriji. U organizaciji HPD Pliva krenula je ekipa od 30-tak ljudi u minibusu, sa nas troje gostiju iz PDS "Velebit". Sanda je dosla na bus sa skijama, na zaprepastenje publike iz obliznjih kafica koji su se kuhali na skoro 30 stupnjeva. "Di ce ova?" je vec uobicajeno pitanje kad vide Sandu. I sve nas opcenito. E, pa mi cemo na snijeg a vas ko sisa! Bus nas je dovezao na Matreier Tauernhaus (1512 m) u subotu oko 6h ujutro (krenuli iz ZG malo iza ponoci), odakle smo po laganoj kisici i magli krenuli prema vrhu, zapravo do cilja za taj dan - Neue Prager Hutte na 2800m. Sa svih strana tutnjali su obilni slapovi, ruse se i po nekoliko stotina metara u kaskadama, sve je prepuno potoka i vode, divno nesto. Tik pokraj podivljalih slapova vodi razgledna staza po kojoj se lagano uspinjemo, ja napokon izletnickim, sporim korakom jer me jos zateze list od Risnjaka. Zato barem uzivam u okolici, napokon. Inace bih se opet ganjao jer je ispred mene Soldo, moj kompanjon sa prvog VT. Ne znam da smo ikad hodali zajedno na nekom izletu a da se to nije pretvorilo u utrku, bilo gore bilo dolje. Iz cistog sporta. Sad sam ga pustio naprijed bez otpora, ali vidjet ce on vec svoje na spustu, ako noga popusti! Gore na kuci su pale prve pive po 3,5 Eura i tu sam se lupio po celu - koji sam ja idiot, meni je ovo trening za veliku turu planiranu za ljeto i vucem teski ruksak, a u njemu 6-7 litara vode. A vode oko nas kolko hoces. Zasto nisam kreten ponio 6-7 litara pive??? Drugi put nosim gajbu! Ekipa se pomalo skupljala, svi su dosli gore, na moje malo cudjenje, jer je tu bilo i nekoliko sijedih glava. Erika, poslije zapamcena kao SuperBaka u svojoj 65. godini dosla je medju prvima! Najozbiljnije razmisljam napraviti intervju sa gospodjom, pa cu se morati potruditi malo uozbiljiti za tu priliku. A i vi gosti operite zube i ako je nagovorim nemoj da je neko psovao u komentarima (samo te gledam. Litvanac)! Ovo je ugledna birtija, promjenit cemo stolnjake i obrisat sank za tu priliku. Spomenuo sam tezak ruksak i trening, kako bi bio sto tezi dovukao sam i sator. Obozavam spavati vani a prognoza je bila ok za sutra. Trening o kojem pricam je podrazumijevao i isprobavanje bivaka na vecoj visini, pa sam imao namjeru zabit sator na nekih 3400m. Ali kasno sam krenuo a pukotine na lednjaku su bile dosta neugodnog izgleda pa se nisam htio sam setati preko njih. 3000m ce morati biti dosta. Proveo sam prekrasnu noc 200m iznad kuce, s pogledom na Schwarzwand i okolicu. Jos nisam imao pojma koji je zapravo Venediger i gdje je. Ali nema veze. Inace je zabranjeno kampirati u NP, ali ovakvi alpinisticki bivaci su dozvoljeni. Zasto onda hrkati u planinarskom domu kad je ovako puno ljepse. Ovo nije cak ni pitanje.
Oko 6h ujutro bude me prvi prolazeci navezi za vrh, tocno kod mog satora se svi navezuju jer dalje su ledene spalte (duboke raspukline i pukotine u ledenjaku). Stizu i Sanda i Hrvoje i nas troje pomalo penjemo dalje skupa na spagici. Preko KleineVenedigera pogled se konacno otvara na moj dugo zeljeni GrossV. Jako zgodno izgleda, kriz na vrhu, puno snijega i leda. Nadam se da ce mi Bob uskoro poslati i svoje fotke da vidite jos ljepote. Dotle se posluzite onima sa summitposta i ovim malobrojnim, ali umjetnickim naseg Grampina Tome.
Na vrhu nazalost brije vjetrusina pa nismo mogli ostati dugo, svaki po keks, cak ni vrsna piva nije pala. Spustamo se dolje, Sanda elegantno na skijama, i prelazimo na obliznji Reinerhorn (oko 3560m). Gledamo nase naveze kako se polako penju na glavni vrh i dok Hrvoje odlazi nazad na kucu Sanda i ja idemo jos jednom na GrossV. Ona po jos jedan spust na skijama koje je teglila skroz ovamo gore, ja da jos jednom vidim sam vrh. Ovaj put uzivam gore u potpunoj samoci, 20m od samog kriza jer ne zelim da me vjetar strmoglavi niz zavrsni uski grebencic. Prekrasan vrh taj Venediger, vratiti cu se ovamo jos koji put.
Uz cavrljanje spustamo se dolje u drustvu sa ostatkom nase druzine, tu su i Bob i Zmaj pa pocinje i trcanje nizbrdo. Na terasi kuce potpuno opustanje uz pivu i prekrasno sunacno vrijeme napasamo oci na divnoj panorami. Kakav gust! U dolinu uskoro trcimo Bob, Zagor i ja, divlje krateci stazu i na kraju pada tradicionalno kupanje u potocima i tus pod slapom. Ahh, what a day!!! Isplatilo se svo tandrkanje u busu sa skvrcenim nogama, izlazak iz doline po alpskoj cesti sa glazbenom podlogom Indijanaca iz Perua (dio skvadre je nedavno bio tamo na planinarenju) je bio za pamcenje. Naravno, uspio sam izgoriti ko kreten, izgledam kao inverzni rakun, sa bijelim oko ociju od naocala. Ali nema veze. Dusa je puna, baterije isto, cak se i noga oporavila, zacudo. Spreman za nove radne pobjede, tj za slijedeci vikend, a ovo izmedju cemo nekako pregrmiti.

Ne znam kako drugi, ali meni su ove prve tri trke lige bile samo uvod, samo trening za glavnu stvar. Nisam ih dozivljavao previse emotivno (iskreno, u srcu, usprkos losijim rezultatima) jer su mi misli cijelo vrijeme bile prikovane na ono najljepse, na Velebit. Nije stvar u samom natjecanju, nesto drugo me je totalno odusevilo na VT-u. Mislim da je stvar u otvorenosti vrsnog grebena, blagu izvora i zdenaca vode u krsu usput, nestvarnosti kuka Stapine, tajanstvenosti i suskanju noci u sumi iza Sugarske dulibe, u pogledima na more sa Premuzicke, pa i u beskrajnosti makadama na Senjskom Bilu, koji su konacni test volje. Mozda je tu i oblik staze, nema kruzenja kao na Medvednici, Risnjaku i Bjelolasici, djelomicno i na Uckoj. To je pravo veliko putovanje, Mosor je slican ali prekratak i pre-monoton za taj dozivljaj. Ni na jednoj nasoj treking stazi se ni blizu ne mijenja pejzaz toliko puta i tako jako, nigdje ne mozes tako napasati oci u ljepoti, nigdje toliko biti solo sa planinom. Narocito taj jug, bez cesta i makadama (velikom vecinom). Ljudi koji idu samo kracu dionicu (iako je i ta jako dugacka) propustaju najbolji dio Velebita. Tko god ima konde neka skupi samo jos malo hrabrosti i odvazi se na Ultru, vjerujte mi - sasvim nesto drugo, puno puno bolji dozivljaj. Za mene je to najbolji treking jer su u velikoj vecini to prave planinarske staze, a ne dosadne prasnjave ceste. Sad vidim da sam samo cekao da konacno prodju ove uvodne trke, nisam se uopce ni mogao koncentrirati na njih kak spada. Sad kad je to gotovo mislio sam malo cu odmoriti od utrka i isprazniti glavu na koji tjedan. Ali neeee, odmah po kraju Risnjaka samo jedna misao je u glavi - beskrajno zgubidanjenje po Velebitu. Nema opterecenja utrkom, rezultatom, samo odusevljenje kaj ce opet doci onaj osjecaj slobode, otvorenosti, prostora. Malo si prevrtite fotke sa lanjskog trekinga ultre naseg pustolova Nikole, pogledajte si onu sa Vaganskog vrha i odbrojavajte dane. Sad je na redu uzivanac!

Subota ,4h ujutro, budim se u bolovima, sa grčem u desnom listu. Nazdravlje, ako me grč uhvatio (od čega li samo?) na spavanju u krevetu šta će tek biti kasnije tijekom dana. Kam ono idem za 2sata, na utrku 55km? Ma daj, odi spavat radije, raspast ces se.

Start je bio vec uobicajen: prvi je izletio Rajkovic, za njim Sivak,Perkovic i ja, u drustvu jedne orijentacistice i Tihomira Goluba, koji su se natjecali u planinarskoj kategoriji. Iza nas ostatak grupe, jos ne znam koliko nas je ukupno bilo, medju njima dvoje iz Ad NAture, polako krenuli sa prepredenim izrazima lica - ovo je njihov teren, a mi to znamo i od starta pocinje igra, mi bjezimo - oni krate. Dio grupe odmah uspijeva pogrijesiti na prvom skretanju i odlaze u nepoznato.

Do Risnjaka je raspored ostao isti, sreo sam Rajkovica (on dolje ja gore na vrh) koji je tu imao 5 minuta prednosti, Sivak toci vodu u domu, a Perkovic nema kartu i namjerava se prikrpati nekom ko zna put, sto ja koristim da mu zbisem i dalje do Snjeznika idem solo. Tu vec kasnim 10 minuta, a dobivam drustvo, dva crna pesa idu za mnom. U kaosu "staze" do Planine gubim markaciju nekoliko puta i zabijam se u neko stijenje obraslo klekovinom. Pokusavam to ispenjati na greben i isto mejsto od nocas se zgrcilo, desni list. Presjekao me u nezgodnom trenutku pa sam se otkolutao 4-5 metara nize po borovima i klekovini. I tak visim naglavce, jednom rukom se drzim za neku granu, drugom navlacim stopalo da me prodje grc, a psi me dodju lizat! Nemres vjerovat, kak se ja utrkujem,koja sprdacina. Osjecam se glupo. I izjebano, jer borovi su puni nekog valjda peludnog praha.

Nakon mjerice magnezija lagano idem van na stazu i do Planine eto Sivaka iza mene. I jednog pesa, nekako se iskobeljao iz onog granja. Dalje smo isli nas 3 skupa, skoro do kraja trke. Kasnimo 16min za Markom, dakle i on se tu gubio malo. Njemu se pridruzio ambiciozniji od dva crna cucka. Do Hahlica ga sustizemo, razlika nekih 10 minuta, ali smo se sreli u prolazu sto nam daje poticaja. Kao i naknadni susret sa Darijom i Erisom, iza kojih se slepa njih 5-6 svercera, koji se voze ko koferi i prate ove koji znaju stazu. Ispod Nebesa smo fulali odvojak i skoro otisli prenisko prema Podkilavcu, vracamo se relativno brzo. Na jednom krizanju eto nasih pasa i Marka, on kao ni ja ne zna taj put, ali Kiki zato zna. Sva trojica (+2 psa) trcimo ko smogovci slijedecih 10km do V.Plisa. Tu na zadnjem odvojku za vrh Marko odlazi krivo,ko zna kud u dzunglu i na kraju odustaje, a i ja sam tu zabrijao i sigurno bi proslo jos 10-15min dok bih skuzio gresku, al me Kiki odmah zvao nazad. Sto ti je fair-play. Mi dvojica penjemo vrh kao prvi (ne znajuci da nas odozdola gledaju Darija i Eris, 25min iza nas). Tu smo vec malo, kako mi to volimo reci, "u kurcu" pa ne-bas-najpametnije sliazimo prema cesti. Nisam se sjetio skinuti azimut, ocekujuci da cemo je brzo naci. Nasli smo je dosta kasnije i opet skoro otisli na krivu stranu, za G.Jelenje. To je jos 5-10 minuta izgubljeno, a pratnja nam za to vrijeme sprema paklenu smicalicu s druge strane.

Napokon na cesti i markaciji br8 i nas duo se razilazi, Kiki je prebrodio svoje krize i trci naprijed, meni fali snage i lagano kaskam za njim. Sat vremena si kontam koji li cu biti na Risnjaku. Znam da se Marko mozda izgubio, pa mozemo biti 1. i 2. na kuci, a mozda nam ulete ovi domaci odnekud pa mozda zavrsimo puno nize u poretku. Negdje kod Medvedjih vrata silaze mi u suret planinari Jurlini i vele da sam 2. Ma da, mislim si, nema sanse, neko ce garant uletit. I ko za vraga na samom izlazu staze na kucu eto ti Perkovica. "Otkud ti jebote" pomislim u sebi, a on glasno pita "Jebote otkud ti?" i dodaje gas. Ulazim u dom, zapisuju me, kradem litru vode nekom sa stola (vec skoro 1 sat sam potpuno suh)i kontam kaj sad. Da idem za Perkom po stazi 2 kojom smo isli gore? Znam da je brzi, nemam vise force za ganjanje, ajmo se malo igrati. U ime pustolovine, uzbudjenja i kocke povlacim potez, po stazi 1 sa namjerom da mu skratim negdje usput. Ali nisam nasao mjesto za prekratiti pa lagano po 1-ici do cilja.

Gdje saznajem da je bila dobra borba za 1. mjesto, jednako kao ja i Perko sreli su se i D&E sa Kikijem i krenuli skupa. Znao je lukavac da ce mu ovi probati prodati neku foru pa ih je drzao na oku s namjerom da ih odere u finishu. I tako je i bilo, osim sto su mu ipak pobjegli negdje po precici, ali ih je sredio trkom. Bravo, Vepre!!!

Kaj da ja velim nakon trke? Jedan mali, kratki grč i nijedno bljuvanje ovaj put + zavrsio utrku, + bio u vrhu cijelo vrijeme = super! Nema veze kaj sam zbog male slabosti izgubio mogucnost da se umijesam u zavrsni fajt, ja sam svoje napravio i vratio si nadu da cu do Velebita nekako pokrpati sve svoje boljke. Sad mi jos nije jasno nesto oko vremena: Elvir mi je na startu rekao da ocekuje pobjednika za nesto preko 9h, s tim da za to treba prolaz na Planini 3:30 (Marko isao 2:59, mi 3:15) i mislim na Hahlicima oko 5:30 (mi isli dosta brze). Di smo kvragu spusili toliko vremena, Kiki je dosao na cilj u 20:07 (ako je start bio u 10 to je 10:07). Izgleda da smo se vukli ko krave pred kraj. Sto znaci da na godinu to treba ici dosta jace
Ah da, rezultati - prepisao sam samo vremena prvih nekoliko:
1.Šivak-Ljubić Kristijan 10:07
2.Bostijančić Darija 10:11
2.Marotti Eris 10:11
3.Perković Dražen 10:30
4.Ferenčak Ivan 10:49
5.Brkić Denis 11:18
6.Filipović Dubravko
7.Marković Tomislav

a ovdje je trenutni ukupni poredak lige, (samo ultra kategorija, nek si neko od planianra izvuce za njih), nesluzbeni, sad sam ga skucao iz dosadasnjih podataka, s tim da mi fale ljudi iza 7. sa Risnjaka; kad bude objavljeno ubacim i njih. Ako netko primjeti neku pogresku molim da mi javi.
Ono pitanje oko mojih bodova za Sljeme, mislim da nema smisla da se odustajanje sa 55km nagradi sa 25 bodova, a i nasao sam pravilo di pise:"2.12 Svi koji startaju, a ne uspiju završiti dobijaju 2 boda". e to vec moze. Cekamo sluzbene rezultate sa Risnjaka da vidim da li ce Elvir upisati 2 boda Marku pa ako bude tako valjda je to onda sluzbeni stav . takodjer nije m ise dalo racunati one decimale za plasirane ispod 30. mjesta, nemojte kaj zamjerit, ovo je samo za osobnu upotrebu.

1. malo reklame, za dobru stvar je, zaustavljanje uništavanja Velebita pa navratite koji put na ove stranice i podržite kampanju, makar samo tak da se malo oglasite http://velebit.planine.org/komentari/

2. frendici su mi ukrali bicikl pred koji mjesec, jako skup bicikl (žena se natjecala u vrhunskoj klasi MTB-a), bila je očajna. i onda se ovaj vikend taj isti bicikl pojavi kod njenog frenda servisera i on ga prepozna (valjda jedini covjek u gradu koji je to mogao) i pozove je i uspiju vratiti bicikl. tip koji ga je dovezao na servis je taj bicikl vrijedan par tisuca Eura kupio na Hreliću za 200 Eura! čim mu se spomenulo policiju odmah ga je vratio vlasnici, koja ne može doći k sebi od sreće. bajke se događaju i u stvarnom životu! pouka priče - budite si dobri sa svojim bic-serviserima (neću ga imenovati, možda mu ne bi bilo drago, ali svi pustolovi znaju koji je ;), isto tako i za vlasnicu, molim bez imena u eventualnim komentarima), zapišite serijski broj svog bicikla, čuvajte račune od kupovine, fotografirajte bicikl. i pazite na njega. ako ga i ukradu odmah sve to prijavite policiji, šanse da se vrati - eto postoje :)) super!!!

3. Risnjak. kaj reći nego ovaj put bumo malo pametnije, taktički. i bez kemije, mrzim te bljutave ugljikohidrate, okrenuli su mi želudac naopačke. vraćam se na špek i kuhana jaja. očekivanja? nadam se u prvih 10, to bi trebalo biti moguće usprkos očitom (hint: sljeme) padu forme zbog nekih zdravstvenih problema u zadnje vrijeme, a recimo 5. mjesto bi bilo genijalno. nisam ni primirisao ovu stazu, zadnji puta sam tim krajevima prošao na planinarskoj školi 2001, od Snježnika do Risnjaka, po markaciji. tak da sad pratim samo markirane puteve, nema prečica za mene. nadam se da nebu kiše i nadam se da će Vepar zbrisati sa maturalca i pojaviti se na trci. nije to prava stvar ako netko od glavnih jurilica fali. predviđanja na mojoj kladionici, pod uvjetom da Elvir ne nastupa: 1. gorila, 2. Eris/Florijan (u kojoj god kombinaciji nastupili, netko od njih ce biti visoko), 3. neko lokalno iznenadjenje, 4. Vepar

pa nije valjda neko ozbiljno pomislio da neću doći na trku? trebao bi teži otvoreni prijelom ne noge nego kralježnice ili glave da propustim utrku

a dobro se sjecam kako sam si obecao da cu uzeti pauzu od ove trke i odmoriti se, bilo je to dok sam klecao u grču kod stupa6 pred kraj ultre na sljemenu i raspadao se iznutra. obecao si i istovremeno se smijao - jer staro je pravilo maratonaca da se izjave dane do 24 sata nakon trke o prestanku bavljenja sportom i slicno ili kontra, o megalomanskim planovima - NE UVAŽAVAJU. divan je taj obrambeni mehanizam ljudskog uma da zaboravlja ružne i pamti samo dobre stvari. da toga nema sav moj trud oko maratona i sličnih aktivnosti bi prestao trenutačno nakon prvog maratona '99. Velebit ultru ne treba ni spominjati. ne vidim načina na koji bi me netko natjerao da ONO ponovim i treći put zaredom da nema ovog autohipnotičkog učinka. i tvrde, tvrde glave.

Nema smisla piskarati samo o silnim kilometrima treninga i zabavnim dogodovstinama i lijepim krajolicima, mogo bi netko pomisliti da su zgubidanije cista radost i dat se navuc pa cu ja onda bit kriv kad ...
Uglavnom, ovaj Uskrsnji vikend sam pretrcao 22km po cesti pa onda dan-dva nakon toga jos 50km po Medvednici sto (je) ima(lo) za posljedicu prilicno bolne tabane. Ja inace imam ravne, ako ne i konkavne tabane i vise manje toplu preporuku doktora da se ostavim trcanja potpuno i pocnem igrat sah. I nosim ortopedske uloske. Koji su se zacudo raspali. I dok sam u medjuvremenu promijenio (citaj - potrosio) 4 para obuce nisam nabavio nove uloske. I sad je cini se konacno vrijeme za jednu investiciju i u tom smjeru. Jer mi se ne igra sah. Pa da cujem preporuke stovane publike. Jel ima neko da to radi u zg-u po mogucnosti kompjuterski i specijalizirano za sportase (tj da mi se ne raspadnu odma kod prvog susreta sa kisom/potokom/morem/blatom) i da nije bas preskup?

OK, vrijeme je za prosiriti ovaj post jer se ipak radi o vrlo vaznoj temi. Nakon surfanja netom i prikupljenih informacija, procitanih clanaka te preporuka iz komentara zakljucak je da idem kod dotura specijalista. Naime dosad sam imao posla sa "mestrima", kucnom radinosti, obrtnicima, inzenjerima. Sve u ime neke imaginarne kratkorocne ustede. I odbijanja priznanja samom sebi da sam itekako "medicinski slucaj", sto zbog urodjenih spustenih stopala, iznimne mjesecne kilometraze koju radim i na cesti i po brdima, a k svemu tome secer na kraju je da sam svojedobno imao bliski susret sa stjencugom koja mi je zdrobila par kosti u stopalu i da imam vrlo zanimljiv rentgenski snimak kao posljedicu.
Nazalost e-mail od Peharca na njegovom webu je obsolete, al budem ga nazvao i cuo sta predlaze. On je ipak izgleda jedan od najvise preporucivanih specijalista. Javim dalje kad saznam

Update: 8.6.05
dakleu napadu samosazaljenja nad zamisljenim prizorom sebe kako pogrbljen hodam sa stapom kroz koju godinu odlucih se na drastican potez: posjet SKUPOM specijalisti, onom koji se najvise bavi bas sportasima. volim razmisljati o sebi kao takvom, iako sam rekreativac. pa sam tako otisao do Bućana u polikliniku "Ligament", u Dom Sportova. neki njegov kolega doktor me pregledao, hodao sam po nekom tam stolu za kompjutorsko mjerenje pritiska stopala i za to zadovoljstvo platio sam 500kn! i onda jos za izradu prvog para ulozaka dodatnih 350kn!! papreno!!! ali sad mi je savjest nesto mirnija, tj sad i sluzbeno znam da u hodu jako kompenziram prije 10g slomljene kosti u desnom stopalu, sluzbeno znam da imam jako spustena stopala i da cu uskoro pogrbljen hodat sa stapom. dok se to ne dogodi i pocnem igrat sah ili domino sad imam ipak barem kvalitetne uloske. tak se barem doimaju. a i trebali bi biti potpuno prilagodjeni mojim cudnim stopalima i iskrivljenom hodu. vidjeti cemo vec ovaj vikend kako se ponasaju na duzoj hodnji. je da mi je doktorov pomocnik koji izradjuje uloske obecao da cu isprva imati mozda i muskulfiber, dok mi malo "sjednu" ti novi, a to je bas ono sto mi je falilo na dugackom trekingu. no nema veze. iako sam za te novce pomalo ocekivao da mi ugrade federe u tenisice i da budem brzi 25%, al ajde i ovako su vec bolji od zgazenih starih koznatih. bumo vidli koliko ce dugo trajati ti ulosci i dali se to na kraju isplati. malo sam ostao skeptican prema kvaliteti te kompjuterske pretrage, samo prehodas 10-tak puta preko 2-3m dugacke podloge za mjerenje. jedno je hod a drugo trcanje. a i doktor nije bas specijalist za sportske potrebe kako sam se nadao. taj je rijetko imao posla sa maratoncima, cini mi se da mu cesce dolaze bakice i ljudi sa problemima u kraljeznici. mozda sam ipak trebao potegnuti do Pule i pravog specijaliste. tocno to preporucam drugom jadniku kojeg muce tabani, kad vec dajes lovu daj si i truda da te pregleda barem pravi specijalist za sportase.
Naravno, ako vam se da ici u Pulu, sto se meni nije dalo. A "Kutija sibica" i tamosnji dr. su mi bili malo izvan ruke taj dan kad sam konacno ulovio malo vremena, a i nemres naci kontakt broj na webu. Plus, jedan frend mi je preporucio ovog u Domu Sportova. Dakle imate raznih opcija, ja sam odabrao ovu koja mi je bila najdostupnija taj tren

Ovaj vikend sam fakat puno istraživao staze za slijedece trekinge. Prvo sam pogledao Risnjak, pa Ucku i na kraju Velebit, dobar komad.

Prve dvije planine u prolazu iz auta sa autoputa, a Velebit na kraju sa plaze, kupajuci se u toplom moru. Usput sam zakljucio da uopce nismo normalni i da prelazim u hedoniste. Razvuci cu si dekicu pokraj staze, donijet mali krestavi radio, kosaru sa hranom, neko mlado djevojce, a mozda okrenemo i rostilj, ma i suncobran cemo zabit. I gledati cu vas kako trcite. Dosta mi je.
Sve gore navedeno cu napraviti mozda ne bas na slijedecoj trci, mozda ne cak ni na onoj iza nje, ali uskoro sigurno. Zakaj bi se ja mucil? Na Sljemenu me odusevila ekipa koja nas je tak gledala dok se mucimo uz skijasku stazu gore. Oni su uzivali, mi se patili. Odlazim!
velim, ne odmah, ali uskoro. sigurno. za koju godinu najmanje. do penzije ziher