Ne znam kako drugi, ali meni su ove prve tri trke lige bile samo uvod, samo trening za glavnu stvar. Nisam ih dozivljavao previse emotivno (iskreno, u srcu, usprkos losijim rezultatima) jer su mi misli cijelo vrijeme bile prikovane na ono najljepse,
na Velebit. Nije stvar u samom natjecanju, nesto drugo me je totalno odusevilo na VT-u. Mislim da je stvar u otvorenosti vrsnog grebena, blagu izvora i zdenaca vode u krsu usput, nestvarnosti kuka Stapine, tajanstvenosti i suskanju noci u sumi iza Sugarske dulibe, u pogledima na more sa Premuzicke, pa i u beskrajnosti makadama na Senjskom Bilu, koji su konacni test volje. Mozda je tu i
oblik staze, nema kruzenja kao na Medvednici, Risnjaku i Bjelolasici, djelomicno i na Uckoj. To je pravo veliko putovanje, Mosor je slican ali prekratak i pre-monoton za taj dozivljaj. Ni na jednoj nasoj treking stazi se ni blizu ne mijenja pejzaz toliko puta i tako jako, nigdje ne mozes tako napasati oci u ljepoti, nigdje toliko biti solo sa planinom. Narocito taj jug, bez cesta i makadama (velikom vecinom). Ljudi koji idu samo kracu dionicu (iako je i ta jako dugacka) propustaju najbolji dio Velebita. Tko god ima konde neka skupi samo jos malo hrabrosti i odvazi se na Ultru, vjerujte mi - sasvim nesto drugo, puno puno bolji dozivljaj. Za mene je to najbolji treking jer su u velikoj vecini to prave planinarske staze, a ne dosadne prasnjave ceste. Sad vidim da sam samo cekao da konacno prodju ove uvodne trke, nisam se uopce ni mogao koncentrirati na njih kak spada. Sad kad je to gotovo mislio sam malo cu odmoriti od utrka i isprazniti glavu na koji tjedan. Ali neeee, odmah po kraju Risnjaka samo jedna misao je u glavi - beskrajno zgubidanjenje po Velebitu. Nema opterecenja utrkom, rezultatom, samo odusevljenje kaj ce opet doci
onaj osjecaj slobode, otvorenosti, prostora. Malo si prevrtite
fotke sa lanjskog trekinga ultre naseg pustolova Nikole, pogledajte si onu sa Vaganskog vrha i odbrojavajte dane. Sad je na redu uzivanac!
