Marketing
GrossVenediger
Osim ove prve koja je sa summitposta, ostale fotke su djelo i vlasnistvo Tomislava Markovića iz HPD Pliva.
Subotu i nedjelju 18-19.6. proveli smo na izletu na GrossVenediger 3666m, u NP Visoke Ture, Istočni Tirol, 4 vrh po visini u Austriji. U organizaciji HPD Pliva krenula je ekipa od 30-tak ljudi u minibusu, sa nas troje gostiju iz PDS "Velebit". Sanda je dosla na bus sa skijama, na zaprepastenje publike iz obliznjih kafica koji su se kuhali na skoro 30 stupnjeva. "Di ce ova?" je vec uobicajeno pitanje kad vide Sandu. I sve nas opcenito. E, pa mi cemo na snijeg a vas ko sisa! Bus nas je dovezao na Matreier Tauernhaus (1512 m) u subotu oko 6h ujutro (krenuli iz ZG malo iza ponoci), odakle smo po laganoj kisici i magli krenuli prema vrhu, zapravo do cilja za taj dan - Neue Prager Hutte na 2800m. Sa svih strana tutnjali su obilni slapovi, ruse se i po nekoliko stotina metara u kaskadama, sve je prepuno potoka i vode, divno nesto. Tik pokraj podivljalih slapova vodi razgledna staza po kojoj se lagano uspinjemo, ja napokon izletnickim, sporim korakom jer me jos zateze list od Risnjaka. Zato barem uzivam u okolici, napokon. Inace bih se opet ganjao jer je ispred mene Soldo, moj kompanjon sa prvog VT. Ne znam da smo ikad hodali zajedno na nekom izletu a da se to nije pretvorilo u utrku, bilo gore bilo dolje. Iz cistog sporta. Sad sam ga pustio naprijed bez otpora, ali vidjet ce on vec svoje na spustu, ako noga popusti! Gore na kuci su pale prve pive po 3,5 Eura i tu sam se lupio po celu - koji sam ja idiot, meni je ovo trening za veliku turu planiranu za ljeto i vucem teski ruksak, a u njemu 6-7 litara vode. A vode oko nas kolko hoces. Zasto nisam kreten ponio 6-7 litara pive??? Drugi put nosim gajbu! Ekipa se pomalo skupljala, svi su dosli gore, na moje malo cudjenje, jer je tu bilo i nekoliko sijedih glava. Erika, poslije zapamcena kao SuperBaka u svojoj 65. godini dosla je medju prvima! Najozbiljnije razmisljam napraviti intervju sa gospodjom, pa cu se morati potruditi malo uozbiljiti za tu priliku. A i vi gosti operite zube i ako je nagovorim nemoj da je neko psovao u komentarima (samo te gledam. Litvanac)! Ovo je ugledna birtija, promjenit cemo stolnjake i obrisat sank za tu priliku. Spomenuo sam tezak ruksak i trening, kako bi bio sto tezi dovukao sam i sator. Obozavam spavati vani a prognoza je bila ok za sutra. Trening o kojem pricam je podrazumijevao i isprobavanje bivaka na vecoj visini, pa sam imao namjeru zabit sator na nekih 3400m. Ali kasno sam krenuo a pukotine na lednjaku su bile dosta neugodnog izgleda pa se nisam htio sam setati preko njih. 3000m ce morati biti dosta. Proveo sam prekrasnu noc 200m iznad kuce, s pogledom na Schwarzwand i okolicu. Jos nisam imao pojma koji je zapravo Venediger i gdje je. Ali nema veze. Inace je zabranjeno kampirati u NP, ali ovakvi alpinisticki bivaci su dozvoljeni. Zasto onda hrkati u planinarskom domu kad je ovako puno ljepse. Ovo nije cak ni pitanje.
Oko 6h ujutro bude me prvi prolazeci navezi za vrh, tocno kod mog satora se svi navezuju jer dalje su ledene spalte (duboke raspukline i pukotine u ledenjaku). Stizu i Sanda i Hrvoje i nas troje pomalo penjemo dalje skupa na spagici. Preko KleineVenedigera pogled se konacno otvara na moj dugo zeljeni GrossV. Jako zgodno izgleda, kriz na vrhu, puno snijega i leda. Nadam se da ce mi Bob uskoro poslati i svoje fotke da vidite jos ljepote. Dotle se posluzite onima sa summitposta i ovim malobrojnim, ali umjetnickim naseg Grampina Tome.
Na vrhu nazalost brije vjetrusina pa nismo mogli ostati dugo, svaki po keks, cak ni vrsna piva nije pala. Spustamo se dolje, Sanda elegantno na skijama, i prelazimo na obliznji Reinerhorn (oko 3560m). Gledamo nase naveze kako se polako penju na glavni vrh i dok Hrvoje odlazi nazad na kucu Sanda i ja idemo jos jednom na GrossV. Ona po jos jedan spust na skijama koje je teglila skroz ovamo gore, ja da jos jednom vidim sam vrh. Ovaj put uzivam gore u potpunoj samoci, 20m od samog kriza jer ne zelim da me vjetar strmoglavi niz zavrsni uski grebencic. Prekrasan vrh taj Venediger, vratiti cu se ovamo jos koji put.
Uz cavrljanje spustamo se dolje u drustvu sa ostatkom nase druzine, tu su i Bob i Zmaj pa pocinje i trcanje nizbrdo. Na terasi kuce potpuno opustanje uz pivu i prekrasno sunacno vrijeme napasamo oci na divnoj panorami. Kakav gust! U dolinu uskoro trcimo Bob, Zagor i ja, divlje krateci stazu i na kraju pada tradicionalno kupanje u potocima i tus pod slapom. Ahh, what a day!!! Isplatilo se svo tandrkanje u busu sa skvrcenim nogama, izlazak iz doline po alpskoj cesti sa glazbenom podlogom Indijanaca iz Perua (dio skvadre je nedavno bio tamo na planinarenju) je bio za pamcenje. Naravno, uspio sam izgoriti ko kreten, izgledam kao inverzni rakun, sa bijelim oko ociju od naocala. Ali nema veze. Dusa je puna, baterije isto, cak se i noga oporavila, zacudo. Spreman za nove radne pobjede, tj za slijedeci vikend, a ovo izmedju cemo nekako pregrmiti.
Post je objavljen 21.06.2005. u 08:48 sati.