srijeda, 21.08.2013.
Iskorištavanje potencijala
|
Neko dulje vrijeme razmišljam o ovome. Ljetni su mjeseci pa je ovo vjerojatno neprimjerena tema, no. Zašto ne načeti je.
Svjesna sam svoje okoline, od koje je većina ljudi po fakultetima, a mali ostatak traži poslove ili već radi, traži nekog, ima djecu itd. Odnosi tih ljudi međusobno su dobri, no sve češće i češće svjedočim tome da se jedna strana nikako ne želi stopiti s drugom. I onda u to i mene uvlače. Započevši od mame, - ''Mislim, nemam ja ništa protiv toga da se ti družiš s njom, samo...nemoj previše. Imaš svoje prijatelje na fakultetima'' Tako je nekako rekla. Spomenula bih i jednu svoju profesoricu, uspješnu osobu, koja je meni i kolegicama nakon ispita ovako rekla, ''Vi ste neozbiljni. Ništa ne radite.'', ''Nije istina, radimo mi...odrađujemo ispite'' kažem ja ležerno, -''Ne, istina je. Ja sam u vašim godinama po dvadesetak radova crtala. I još uz to učila za ispite. Sve sam stizala. Neznam kako vi mislite dalje ako se ne uozbiljite.'' -''Ali to na Akademiji..'', odvratih, htjela sam smanjiti njenu brigu...''Pa da. Mislite da vaš faks nije takav..? Tu isto ljudi rade za natjecanja. Uozbiljite se.'' Rekla sam frendici, koja se naživcirala na to, da su takvi svi profesori, da svi misle da ništa ne radimo, a zapravo se borimo s obvezama i stvarima s prošlog semestra. Kako bismo mi stigle još sve to..? Sve u svemu, bila sam umirivala profesoricu, jer nisam htjela da njene brige pređu i na mene. Nema razloga tako se brinuti, atakve nam stvari govoriti. No njene su brige prešle na mene, i, umjesto da sam otkrila na vrijeme da sam jednostavno takva, sporija, neorganizirana, još sam više odugovlačila sa svojim ispitima, jer sam dobila negativan odnos prema radu. Umarao me. |
