La Leçon

Jučer sam u jednom kafiću srela svoga bivšeg profesora književnosti. On je i književnik, čovjek koji o knjigama zna ama baš sve, teorijski i praktično. Pristala je izgleda, oženjem, u sretnom braku. U mnogim očima on nema mane, i to mu je najveća mana.

U kafiću je bio sa svojim sinom. Sjedio je uz knjigu, a sin u kutu igrao na fliperu.

Sjednem na ponuđeno mjesto preko puta profesora. Prvi put smo u društvu sami, upućeni jedno na drugo, sav mi je u vidnom polju.

Oduvijek mu se lagano divim, i logično, sad je prilika da ga pokušam isprobanim načinima impresionirati. Ali, neugodno se iznenadim, sva moja sposobnost izražavanja i poigravanja s jezikom, uglavnom tečna, kojima nerijetko i zabavljam, nesigurno oblikuju glas po glas pa riječi ispadaju čudne, gotovo da love značenje.

Osjećam kako mi se jezik ispriječio, nekako pikasovski se ispružio, razdužio koliko i moja želja da sugovornika zadivim i krznem s tog prestižnoga trona.

Sjetim se kako sam neki dan na mailing listi moje prijateljice prevoditeljice s čuvenim češkim piscem izmijenila nekoliko zgodnih poruka. Čeh je pao na moju jezičnu udicu, otpisao mi spretno na poruke igrajući se riječima. U toj jezičnoj igri mene je najviše impresionirala konstanta koja se ponavljala: pri vrhu tijela poruke njegova e-mail adresa. Ona bi me svaki put zabljesula. Oživjela bi sve njegove romane i priče koje sam pročitala, kao da se u putanju elektroničke pošte svjetlošću upisala sva magična moć talenta.

Pokušavam to opisati profesoru. Ali ne uspijevam. Jezičina se rastegla, lomi mi riječi, poredak, smisao. Što god zaustim, zazvuči kao sintetički glas iz kompjutora.

Profesor mi smireno objasni sve što sam započela. Krade moje riječi, misli, sintaksu. Upućuje me u sve knjige toga čuvenoga Čeha, smireno govori, objašnjava. Na kraju njegove tihe tirade, začujem tek svoju besprijekornu intonaciju: Ah, nisam znala.

Nelagodu osjećam. Grozničavo mislim što bih još mogla ispričati. Koju autentičnu zgodu imam koja mi se desila, nešto snažno, moćno, iz mene, čime bih onu svoju jezičinu odrvenila i konačno zabljesnula.

Sjetim se kako sam prestala pušiti baš u vrijeme kada je to pokušavao i Vaclav Havel, kako sam preko nekih svojih prijateljskih veza mogla biti izravno povezana s njegovim savjetnikom i kako sam se šalila da ću Havelu poslati čarobni napitak za prestanak pušenja, pomoću kojeg sam i sama prestala. Ta se anegdota dugo uz smijeh prepričavala.

Počenem pričati, a profesor strpljivo gleda. Gospođa je smušena književna grupi, piše mu u očima.

Ni do pola priče nisam uspjela odšepesati, a on nastavlja kako je upoznao Havela, bio s njim negdje u Parizu na večeri, nakon skupa istočnoeuropskih pisaca, sve o njemu zna, posramljuje me upućenošću. Čak i njegov mali nešto ga dopunjuje dok dolazi za stol popiti koji gutljaj Cappy soka.

Zašutim. Njega se ne može nadjebati – sada već u ljutnji zaključujem. U sebi više ne biram riječi. Psujem. Kao sveznajući duh se ispriječio: sve zna, vidi, dijagnosticira. Naravno da je tih i pristojan. U suprotnom, ljudi bi mu njušku razvalili. Tko, pobogu, voli savršenstvo.

E, nećeš me sjebati.

Sad ću namjerno mucati, psovati, namjerno ću pobrkati sve pisce i djela, podrignut ću, malom ću popiti Cappy sok od mrkve, s mobitela na mail ću mu poslati svoj najlošiji uradak.

Nek vidi štreberčina kako se mi nesavršeni znamo sami sebi narugati.

* La Leçon – naslov drame Eugena Jonesca