i tojeto

neke stvari
odzvanjaju iz prošlosti
u prazno
kao kad pokušavaš sastaviti polomljeno ogledalo
slika jednostavno više nije ista

sve novo što vidim mijenja ono što sam već vidjela
ja nisam ništa od onoga što svi misle da jesam
ja uopće nisam zapravo

kaže da mu se sviđam jer djelujem nezainteresirano
ženio bi me
budio bi se uz mene
a ja u biti jesam nazainteresirana
za svaki oblik emocije koja donosi obavezu
i trajanje u budućnosti
jer kako da znam?

neizvjesnost je jedino što me može držati
u sadašnjosti
i zato toliko volim
ovo nomadstvo koje se slučajno događa
a oni oko mene pate jer kad odrastem neću biti ono što su si zamislili
jebiga
sad me baš briga

i stvari zbog kojih me probadalo
sad se čine toliko nestvarne
ne znam više ni jesam li ja stvarna
mogla bih postati nevjesta na baliju
i buditi se svaki mjesec na drugom otoku
ispod zelenih zelenih stabala
ogromnih
mogla bih se cijeli život polagano pomicati
na te ritmove koje proizvode
i biti bosa
bez kaputa
u tim malenim kolibama na tim šarenim motorima
i
ne biti sigurna

ja više nemam ni stvari
sve stane u jednu šarenu torbu
i nemam više ni riječi
sve je ostalo negdje pospremilo se negdje
pod nešto
i nestalo

onda se sve oko tebe raspadne na tisucu sitnih djelica
al nekako lijepo
predivno
i spoji u neki idilicnu sliku koju ne mozes vidjeti al je mozes savrseno lijepo udahnuti, kroz nosnice, pustiti da padne na pluca i zabljesne te iznutra nekim nevjerojatnim sjajem
(ne znam jel to stvarno stvarno il sam zabrijala al imam osjecaj ko da sam na najboljem tripu u zivotu)
na plazama s pijeskom koji se uvuce u sve one tvoje tuzne
prazne dijelove i ispuni sve praznine koje si mislio da osjecas
na motorima s ljudima iz nekih potpuno drugih bezbriznih svjetova
gdje nije bitno nista osim sadasnjosti
na drvenim podovima
s dreadlocsima do koljena koji me udaraju po licu dok
prelazim te ceste na koje su me svi upozoravali
straha vise nema ni na trenutak
bosim stopalima sam dotaknula svaki dio ovog dalekog dalekog svijeta
jer ovdje ne znaju drugacije
najjednostavnije je najbolje
bez vodokotlica bez tople vode bez nekog tko o tebi brine
na nacin koji ubija
ovdje se sve kupuje u malim kolicinama
i ljudi se smiju
lagano pomicu glave prema tlu kad im se nesto dopada

razmisljam o ostajanju
o poslu u nekom drvenom baru malo gore, prema brdu,
o vjecnom suncu i predivnim kisama
jer povratak negdje gdje sve izgleda toliko namjesteno
ko bolesna scena
tamo gdje si svakom nesto a zapravo nikom nisi nista
sad uopce nema smisla