onda se sve oko tebe raspadne na tisucu sitnih djelica
al nekako lijepo
predivno
i spoji u neki idilicnu sliku koju ne mozes vidjeti al je mozes savrseno lijepo udahnuti, kroz nosnice, pustiti da padne na pluca i zabljesne te iznutra nekim nevjerojatnim sjajem
(ne znam jel to stvarno stvarno il sam zabrijala al imam osjecaj ko da sam na najboljem tripu u zivotu)
na plazama s pijeskom koji se uvuce u sve one tvoje tuzne
prazne dijelove i ispuni sve praznine koje si mislio da osjecas
na motorima s ljudima iz nekih potpuno drugih bezbriznih svjetova
gdje nije bitno nista osim sadasnjosti
na drvenim podovima
s dreadlocsima do koljena koji me udaraju po licu dok
prelazim te ceste na koje su me svi upozoravali
straha vise nema ni na trenutak
bosim stopalima sam dotaknula svaki dio ovog dalekog dalekog svijeta
jer ovdje ne znaju drugacije
najjednostavnije je najbolje
bez vodokotlica bez tople vode bez nekog tko o tebi brine
na nacin koji ubija
ovdje se sve kupuje u malim kolicinama
i ljudi se smiju
lagano pomicu glave prema tlu kad im se nesto dopada
razmisljam o ostajanju
o poslu u nekom drvenom baru malo gore, prema brdu,
o vjecnom suncu i predivnim kisama
jer povratak negdje gdje sve izgleda toliko namjesteno
ko bolesna scena
tamo gdje si svakom nesto a zapravo nikom nisi nista
sad uopce nema smisla
Post je objavljen 04.01.2014. u 15:02 sati.