ono kad se bojis neceg cega nema
a uvijek je tako
i ono kad sjedis negdje udaljena
od onog sto ti je najblize
moze li se ovako
zivjeti?

zalogaji su sve manji
začinjeniji
i češći
borimo se protiv drhtavice
borimo se protiv
strahova
sa štapićima u ruci
nerazumljivim mantrama
dugim neizvjesnim vožnjama
bosim stopalima
sa kukcima
bez tuševa

a ono nešto je svugdje isto
tamno teško vlažno i gusto
ljepljivo
pretače se
curi
do one moje točke bola
negdje na dnu želuca

a ja prihvaćam tu neku
bolest
koja me obuzme
s vremena na vrijeme
ko svog najdražeg demona, zlog duha
i onda se negdje smirim
zatvorim oči
pustim da prođe kroz mene
pa i ako
je to to
nek bude tako
jer drugačije očito ne može

nek bude.

p.s.
i onda se pretvoris u tockicu, najsitniju cesticu
i plutas
po kraju svijeta
dok tamo svi oni "tvoji" zive neki
ok
zivot

zanima me
možemo li se voljet
bez da se diramo, tučemo, povrjeđujemo
da se samo volimo
negdje na daljinu i tiho
bez da itko drugi zna
bez da uopće postojimo zajedno u fizičkom svijetu
(bez druženja, bez dijeljenja kreveta, bez piva i pijanstava, bez dijeljenja dima i šala,
bez da nadopunjuješ moje rečenice)

možemo li se nekako sigurno voljet
bez da se gledamo
da se samo nekad posjetimo
u onim polunesvjesnim stanjima
kad mi se ionako pričinjaš kao neka sjena

ostani na otoku
a ja ću otići u bijeli svijet
tražiti najhladniji vrh
neku planinu
al daj da se volimo
(voli me negdje u sebi)
samo to

zarobljeno je nešto u meni
nešto što je prije sasvim slobodno biralo riječi
i boje
kojima sam se okruživala i smijala
osjećam se kao dijete
ispod plahte
koje misli da mu se ništa loše ne može dogoditi
a zapravo
…
zaboravilo je disati
od straha
i samo sebi je pojelo ruke
od straha
…
ovo je prva njemu

bilo je lijepo pokriti ti rukom oči
da ne možeš gledati
u tamu
jer te to čini nevoznim
znam, iako nećeš priznati
odmah si mi zgrabio ruke jer nisi želio
da mi se opet ostvari želja
gledao si me kad si mislio da ne primjećujem
a oboje smo znali da ništa od toga nema smisla
kao da smo porazgovarali tišinom
ništa nismo pokušali
kad sam ušla s čarapama iznad koljena
i školskim cipelama za step
nisi ništa rekao
lagano sam ti stavila ruku na kosu
trudila sam se da nitko ne primijeti
nagovorio si ih da se premjestite za stol kako
bi me bolje vidio
jer što ako poginem sad negdje tamo gdje idem
(što ako ti upropastim božić i novu godinu)
igrali smo igru koju sam ja predložila
nisi se bunio, ovaj put si se samo smijao
bio si raspoložen
i sjeban
ko svake subote
upario si vezice i majicu
paziš na detalje, al kao slučajno
ja sam skužila
naši horoskopski znakovi se potpuno razilaze
ti si toliko udaljen od svega što sam si željela
nije ti jasno moje koketiranje s autima u punoj brzini
mrziš me zbog toga iako ti
je zapravo simpatično moje glupavo ponašanje
moje crno poimanje svijeta i oslanjanje samo na sebe
negdje u sebi dijeliš sa mnom
osjećaje i sumnje
u vezi svakog tko sjedi na tom kauču
no dobro,
kasnije smo obećale zastavu
da je objesite na zid a onda zaboravite
nisi spavao
kad su svi zaspali ti si ostao budan
i čekao si da ustanem
da odjenem jaknu i krenem prema istoku
da te mogu zagrliti
nisam te mogla pogledati,
eto, istina je bila kad si to rekao
mi se ne možemo pogledati.
stavila sam kapuljaču i gledala u kvaku na vratima
dok si mi govorio da se pazim
izašla sam i smrzavala se na stanici
mislila sam da ćeš možda potrčati za mnom
i reći neku glupu rečenicu
koja će me uveseliti na par sati, a onda mi se zgaditi
(kao što to inače biva)
al onda, kad je stigao bus, zapravo to više nisam htjela

kad sam došla doma
napravila sam nešto što bi uveselilo tvoje
niske strasti

ovdje pored mora
uvijek je lijepo
dogodi se nešto što me iznenadi
i vrati
i natjera da se
zapitam
o čemu ja to zapravo pričam
i zašto zabrijavam
kad je sve onako kako treba biti

ili nije
al meni je sasvim okej
i
više nego okej

(ribolov u dvanaestom mjesecu
i prehladan vjetar na licu
prazna vreća jer smo sve pustili natrag u more
tu ga je vidio
pokazuje
i vadi bocu benzina
a ja se osjećam kao da
srce opet dobiva ritam)