ono kad se bojis neceg cega nema
a uvijek je tako
i ono kad sjedis negdje udaljena
od onog sto ti je najblize
moze li se ovako
zivjeti?

zalogaji su sve manji
začinjeniji
i češći
borimo se protiv drhtavice
borimo se protiv
strahova
sa štapićima u ruci
nerazumljivim mantrama
dugim neizvjesnim vožnjama
bosim stopalima
sa kukcima
bez tuševa

a ono nešto je svugdje isto
tamno teško vlažno i gusto
ljepljivo
pretače se
curi
do one moje točke bola
negdje na dnu želuca

a ja prihvaćam tu neku
bolest
koja me obuzme
s vremena na vrijeme
ko svog najdražeg demona, zlog duha
i onda se negdje smirim
zatvorim oči
pustim da prođe kroz mene
pa i ako
je to to
nek bude tako
jer drugačije očito ne može

nek bude.

p.s.
i onda se pretvoris u tockicu, najsitniju cesticu
i plutas
po kraju svijeta
dok tamo svi oni "tvoji" zive neki
ok
zivot