nemam ja kome sto govoriti
to uzaludno trazenje mi ide na zivce
kao da smo svi zamotani u nekakvu nevidljivu ovojnicu
pa se guramo i crnimo medjusobno

meni ti je sasvim ok slusat pricu o nogometu
u 4 ujutro
a onda pricat svoje apstrakne priče bez
zadrske
jer ih u stvari pricam sama sebi
a ne tebi

ja obicno i ne usmjeravam svoje recenice
negdje ciljano
ja se ne obracam
nikom posebno
ja NE TRAŽIM (osobu)

mogu cijelu zimu nositi samo crno.
i tako mi paše.
a ne paše mi bliskost i dijeljenje
mlijeka u šalici
ja mogu živjeti u filmu i zašto ne bih
s crnom šubarom i stegnutim kaputom
ja mogu sutra otići što se mene tiče negdje
i ne vratiti se

meni ti nedostaje more
zimi
bura i ona moja suha hladnoća
samo mi to nedostaje
i umaraju me ovi ponavljani kilometri
u krug

ja se razočaram kad čujem kako ljudi prelaze preko sebe samih i
kako prodaju te svevremenske priče za malo nove ljubavi
malo malo ljubavi
a smrti se toliko boje

...

al to sam ti samo ja
i sutra možda neću misliti ovako

ja ti imam te neke čvorove, neka raskrižja,
a onda prazne sate koji se spajaju u tjedne
razočarenja ljudima koji su jednako razočarani u tebe i u sebe
i u sve okolo
imam te dane pune laži, tuđih,
i boli u želucu,
mjesec je sinoć bio totalno zamagljen kao da gledam kroz trostruko mutno staklo
logično, bilo je zbog oblaka, ali meni definitivno nije izgledalo tako
asfalt je bio močvarno tlo dok sam hodala prema zgradi
i nisam bila uzbuđena ni zbog čega
ni zbog njihova dolaska ni zbog te glupe svađe
mislila sam kako živimo s ljudima i bliski smo si al nikad ih zapravo ne
upoznamo,
mislila sam si kako je ona zapravo čudna, i
da je ne znam toliko dobro mislila bi da je čudna negdje potajno u sebi
i onda sam mislila kako smo zapravo svi silno odvojeni
a forsiramo bliskost
i razgovore
i vadimo iz sebe sve djeliće i slažemo ih ko puzzle pred drugim ljudima
kako bi oni dobili što bolju sliku
nas i sebe
a čemu?
uvijek ćemo nekako ostati daleki
il to ja samo brijem tako?

odjednom sam se, ne znam u kojem točno trenutku, preplašila same sebe, i to je bilo prvi put da sam se nečeg zbilja, al zbilja preplašila.
otišili smo na pivo za moj rodjendan, svi su bili u filmu.
prolaznica je mirisala na svježe paprike, znam da sam pomislila kako odavno nisam osjetila neki
intezivan miris.
ova jesen je opet na mene bacila neki talog starenja, kao da ti se odjednom svi trenuci protekle godine naglo
sruše na leđa
svaki put kad uđem u gužvu, mislim si, koji ti kurac ovo treba u životu? neću više.
al onda se opet dogodi pijanstvo.
vikali smo siđi sa stejđa kad je nestalo struje
djelovali smo mlađe od svih onih klinaca u klubu
pričala sam joj danas na kavi kako sam se naučila ne držat grčevito za stvari i kako mi je odonda lakše
samo pustim da iskliznu i ne obazirem se, onda se nekako spontano opet pojave ispred mene
ne znam jel to istina
al osjećam se tako i to je ok
bacali smo baze putem, i smijale se
al ja u suštini nisam to sve shvaćala, nisam shvaćala zašto izgovaram te rečenice
ko da sam neka druga ja, neka druga ja svaki dan
na faksu, na kavi, na pivu, na dimu, na pijanstvu
tu i tamo bih se sjetila kako me pozdravio
dva puta preko nekih dragih prijatelja. i ono kad je rekao da u jednom trenutku kad je nešto predobro prestaneš disat,
jel to problem.
kako ljudi odmah imaju potrebu reć da vole, da im je stalo, da su zaljubljeni
koji kurac?