odjednom sam se, ne znam u kojem točno trenutku, preplašila same sebe, i to je bilo prvi put da sam se nečeg zbilja, al zbilja preplašila.
otišili smo na pivo za moj rodjendan, svi su bili u filmu.
prolaznica je mirisala na svježe paprike, znam da sam pomislila kako odavno nisam osjetila neki
intezivan miris.
ova jesen je opet na mene bacila neki talog starenja, kao da ti se odjednom svi trenuci protekle godine naglo
sruše na leđa
svaki put kad uđem u gužvu, mislim si, koji ti kurac ovo treba u životu? neću više.
al onda se opet dogodi pijanstvo.
vikali smo siđi sa stejđa kad je nestalo struje
djelovali smo mlađe od svih onih klinaca u klubu
pričala sam joj danas na kavi kako sam se naučila ne držat grčevito za stvari i kako mi je odonda lakše
samo pustim da iskliznu i ne obazirem se, onda se nekako spontano opet pojave ispred mene
ne znam jel to istina
al osjećam se tako i to je ok
bacali smo baze putem, i smijale se
al ja u suštini nisam to sve shvaćala, nisam shvaćala zašto izgovaram te rečenice
ko da sam neka druga ja, neka druga ja svaki dan
na faksu, na kavi, na pivu, na dimu, na pijanstvu
tu i tamo bih se sjetila kako me pozdravio
dva puta preko nekih dragih prijatelja. i ono kad je rekao da u jednom trenutku kad je nešto predobro prestaneš disat,
jel to problem.
kako ljudi odmah imaju potrebu reć da vole, da im je stalo, da su zaljubljeni
koji kurac?
Post je objavljen 11.10.2013. u 13:48 sati.