ja ti imam te neke čvorove, neka raskrižja,
a onda prazne sate koji se spajaju u tjedne
razočarenja ljudima koji su jednako razočarani u tebe i u sebe
i u sve okolo
imam te dane pune laži, tuđih,
i boli u želucu,
mjesec je sinoć bio totalno zamagljen kao da gledam kroz trostruko mutno staklo
logično, bilo je zbog oblaka, ali meni definitivno nije izgledalo tako
asfalt je bio močvarno tlo dok sam hodala prema zgradi
i nisam bila uzbuđena ni zbog čega
ni zbog njihova dolaska ni zbog te glupe svađe
mislila sam kako živimo s ljudima i bliski smo si al nikad ih zapravo ne
upoznamo,
mislila sam si kako je ona zapravo čudna, i
da je ne znam toliko dobro mislila bi da je čudna negdje potajno u sebi
i onda sam mislila kako smo zapravo svi silno odvojeni
a forsiramo bliskost
i razgovore
i vadimo iz sebe sve djeliće i slažemo ih ko puzzle pred drugim ljudima
kako bi oni dobili što bolju sliku
nas i sebe
a čemu?
uvijek ćemo nekako ostati daleki
il to ja samo brijem tako?
Post je objavljen 16.10.2013. u 12:14 sati.