There is a pleasure in the pathless woods;

There is a rapture on the

lonely shore;

There is society, where none intrudes,

By the deep

sea, and music in its roar;

I love not man the less, but Nature

more...

Lord Byron




Uploaded with ImageShack.us

Ovo nešto što nazivaš stvarnošću ne dotiče me. Eto, sad sam ti rekla. I onda kada sam ti poslala pismo, kratko, sasvim kratko i oštro, ni tad nije me doticala.
Ono nešto što nazivaš kontrolom, ne stoji ti, barem ne onda kada ti je koža toliko napeta i samo što ne pukne, i lagano pogledivaš moja ispravljena ramena i nepravilnu točku, točku... madež na desnoj strani leđa.
Dok mi dišeš sasvim blizu lijevog uha, ne stoji ti ta hladnoća koju si navukao kao sjebani kombinezon.
Ne želim im odati tajnu. Ja mogu čekati vječno.
Znam se opiti ohološću - suziti oči, zagrebati usne zubima kako bi bile crvene, izviti ramena, uhvatiti te za lakat i staviti ruku na tvoja prsa.
Znaš se opiti ohološću – cijelu večer šutljivo stajati do mene na šanku, doticati rubom čaše moju, suziti oči, gledati u suprotnom smjeru.
Jako dobro radimo svoj posao i ti i ja.

Točnost. Razlika. Sjeban si u glavu. I ja sam. Nećeš nikada naći nikog boljeg. A ja sam spremna čekati i mogu čekati, cijelu vječnost ako treba.

Glumiš tišinu a polifonija ti je u glavi. Jednom ćeš puknut.
Ono što nazivaš svijetom maleno je. I ti to znaš. Ti to predobro znaš.
Htjela sam ti reći sve što sam jednom napisala, a iz mene je izletjelo samo krotko. I to je bilo lijepo. Nisi se smijao. Shvatio si igru.
Sve si ti shvatio. Još prije kraja.
Onda si legao pored mene. Ukočen. I digao se isti takav nakon par sati.
Nekad se zapitam jesi li oka sklopio.

prvo je za mene to bio mjesec pa hladnomodra sreća i sol koju smo izvlačili iz najdubljih dubina dim jedan drugi treći dim svaki dan zatim pustinja u kojoj sam gurala pijesak u oči kako ne bih morala gledati pravilno
nakon toga hladan zrak prostranstvo i led pa tračnice vrele tračnice
onda je to za mene bio mir među ribama prekriveni kapci ljuskama i uginulim travama mir praznog neba
autobusna stanica negdje tamo između dva doma uz more negdje uz put uz krš autobusno sjedalo vlažan prozor svako selo između šibenika i dubrovnika
sve je za mene bilo to mirisne točkice maleni prazni krugovi u zraku koji mirišu zrelo na ljepljive koralje i ispletene košare s utrobama školjki i rakova
mirišu toplo kao moji prsti nakon lubenice i krastavca kao bakina terasa kada se spušta noć i ona se hladi kao višnje na usnama
kao piknik s dekom pored onog mjesta gdje su noć prije trčale divlje svinje i nisu ih stigli uhvatiti, trčale su brzo i neustrašivo
dok je ona još znala hodati pa me vodila da upoznajem travke
kao razrovana mokra zemlja iz koje rastu tikvice i šareno pseto koje ti puše u uho i nos i smije se kunem se da se smije pa gura glavu kroz prozor i vrti ušima
bara puna punoglavaca zamućena : nemoj piti narast će ti žaba u trbuhu ne čuje i liže tu kašastu vodu

bio je trans okretanje pedala pamučno nebo nebo kao natopljeni pamuk kao da možeš piti iz njega
i trudila sam se upiti svaku kap jer djeluje ljekovito
kao da ćeš ozdraviti od onih svakidašnjih ludila od kojih umreš tisuću puta ako te zalije to nebo i izudara ti obraze dođe do kosti
misliš ako te cijelog dotakne to nebo skupljenih oblaka s magličastim prekrivačem ako te sasvim izlupa i ako se umoriš da ćeš biti izlječen mlad sretan
jedan dva jedan dva brojila sam okretaje trans jedna pedala druga savršena koncentracija trans
trans nebo i ledena koža naježena hrapava vlažna

a bilo je nekad svašta je bilo miris soli na ramenu tamnom ramenu i kosa podjeljena u pramenove slučajno

***
A onda su zvijezde pale i otpotezale nebo u najdublju dubinu mora
točno tamo pored otoka na kojem se osamljivala.
Pa, tražila je mir u svakoj pukotini stijene, u svakoj vreloj lokvi mora koje je zapelo i umiralo, mirisima zelene boje i grančicama ružmarina kojima je trljala ribu i skidala ljuske
tisućama godina udaljena od bilo kakvog zvuka i pomične slike.

I više nije bilo svjetla koje bi je obasjavalo, kada bi pogledala gore nailazila je na prazninu toliko veliku da se u njoj nije mogla niti izgubiti.
Nebo se srušilo u bezdan mora, i na oštri nebeski vrh nasukalo se na tisuće brodova. Ti brodovi dolazili su iz tuđine sami, toliko tiho i neprimjetno da ih nije stizala upozoriti na smrt. Svi brodovi bijahu prazni, kapetani ih odavno napustiše.
Strpljivo je smirivala olupine a poderane mreže koje je nalazila na palubama nježno ponovno uplitala i njima hvatala zvijezde.
Svake noći buljila je u dno širom otvorenih očiju, sol je spetljala svaki pramen njene kose i nije joj dopuštala da razdvoji usne. Do tada već je zaboravila pričati i činilo joj se kao da nikad i nije živjela negdje drugo.

Drhturile su pjesme povrh njenih kapaka i ponekad dok je spavala, na drvenom tlu s koraljima postavljenima nad glavom, mogao si vidjeti što sanja.
Plave obale, napunjene brodove, sebe mirnu bijelu i blistavu pored čovjeka slomljenih rebara, letove bez krila i urušeni most.
Dok je sanjala mogao si vidjeti kako teško diše i guta slanu slinu koja joj se nakupljala u kutovima usana. Mogao si vidjeti kako joj prsti podrhtavaju i koža se ježi, nisi mogao znati od čega.

Nisi mogao znati jer nisi ni slutio da se spojenih usana često pitala pitaš li se ikad je li sretna.
A ako si i slutio, pustio si da vrijeme utiša svaki trzaj, i da umrtvi sve najslučajnije slučajnosti, pustio si da nikad više ne progovori.